Priručnik za život u Hrvatskoj

Uvodnik

Uvodnik

Prošlo je više od četvrt stoljeća otkad imamo našu državu Hrvatsku. Ako se malo izdignemo iz dnevnopolitičkih previranja, ona ipak ide polako naprijed – možda ne onako kako bi mi htjeli, ali se kreće, i to nas treba veseliti. Međutim, ukoliko zavirimo u spomenuta dnevnopolitička previranja čiji se intenzitet vremenom sve više pojačava, stječe se dojam da smo u nekim stvarima otprilike pola stoljeća otišli unatrag. Najviše smo u tom vremenu ostali i zaostali mentalno, zarobljeni u vlastitim zabludama i uvjerenjima naših starih kadrova koji su nam postali novi vođe, kreatori javnog mišljenja, te odgajatelji novih generacija.

Upravo oni koji najviše zagovaraju zaborav povijesti i propagiraju okretanje budućnosti, svakim nas danom sve više vode unatrag u povijest.

Nažalost, stvaranjem države Hrvatske nije započeo proces lustracije, tj. rasvjetljavanja povijesne istine i razlučivanja istine od laži, već se nastavilo u istom tonu, pa smo sada tamo gdje smo i bili. I nije problem što ljudi ne znaju istinu, već je problem što znaju puno neistine, kako se danas popularno naziva laž.

Ljudi su zbunjeni i izgubljeni u savršenoj javno političkoj igri potpomognutoj medijima u kojoj se svakodnevno proizvode afere, spletke, podjele, stvara loše ozračje i osjećaj bezizlaznosti, što iscrpljuje i državu i narod.

Tko je lijevo, a tko desno i što je to lijevo, a što desno, više nitko i ne zna, a to je očito i cilj.

I zato sam odlučio volonterski pomoći u rasvjetljavanju i razumijevanju naše stvarnosti objavljivanjem serijala članaka kojima bi se jednostavnim ljudskim jezikom pokušale demistificirati neke tabu teme i pitanja oko kojih se u nas lome koplja i dijele ljudi, te stvara negativna i nezdrava energija u društvu.

Ti članci bi u cjelini činili svojevrstan Priručnik za život u Hrvatskoj, koji bi ljudima dao poticaj da razluče i shvate tko je tko i što je što u ovoj zemlji.

Svi bismo mi trebali znati i moći stvoriti vlastito mišljenje zasnovano na znanju i istini, a ne na neznanju i laži, jer bez istine nema ni ljubavi, ni sreće, ni života, ni budućnosti. Laž može biti temelj samo nemoralu, licemjerju i dvostrukim kriterijima, a od njih ništa dobra.

Priručnik bi trebao pomoći sagledati niz tematskih pitanja čiji bi odgovori stvorili jasnu sliku onog što se događalo nekad i što se događa danas u Hrvatskoj, te možda razbiti veliki misterij: tko je stvaran problem ovoga društva – ustaše ili komunisti.

A neka od tih pitanja su:

Tko su hrvatski političari, hrvatski novinari, vodeći javni djelatnici, njihovi roditelji i praroditelji?

Kakvu su ulogu u kreiranju javnog mišljenja imali hrvatski mas-mediji?

Koliko su ljudi kod nas ubili ustaše i njihovi svjetski mentori, a koliko komunisti i njihovi svjetski mentori?

U čemu je razlika između njihovih zločina?

Kolika snaga treba za prekriti zločin bleiburške tragedije, tj. Hrvatskoga križnog puta s tisućama žrtava, različitim generacijama kroz pola stoljeća?

Gdje su danas ljudi koji su bili plaćeni za prikrivanje zločina i što rade te tko ih plaća?

Zašto se naša dijaspora stalno u medijima prikazuje u negativnom kontekstu?

Zašto demokratska vlast opstruira referendum, najuzvišeniji oblik demokracije?

Odgovori na ova i neka druga pitanja omogućili bi nam da konačno razriješimo sukobljavanja s vlastitom poviješću i da se odgovorno, bez ostavljanja otvorenih pitanja ispod tepiha, okrenemo budućnosti, ne ostavljajući našoj djeci razloge za nove sukobe i svakodnevna politička prepucavanja.

A na prvom mjestu, već u idućem članku postavio bih temu “Jugoslavija” i pitanje našeg odnosa prema toj bivšoj državi koja nam je toliko zla nanijela, a o kojoj se sve više u medijima govori isključivo u pozitivnom svjetlu, sjetno i nostalgično, čime se omogućuje novo krivo srastanje mladih generacija, naše djece. To je jedno od ključnih pitanja i goruća tema, jer ako to nismo u stanju razriješiti sami sa sobom, ako to preskočimo, onda nismo ljudi. Onda i ne zaslužujemo bolje.

Premda je Hrvatska lijepa zemlja, a Hrvati sposobni i vrijedni ljudi, hrvatska država nije poželjna destinacija za život vlastitome narodu, što potvrđuje kontinuirano iseljavanje i zabrinjavajući pad broja stanovnika, pogotovo mladih i radno sposobnih. Višestoljetno nepostojanje države i bivanje pod tuđinskim vlastima te tek nedavno rođenje institucija svoje vlasti, neupitno Hrvatsku definira kao dijete-državu koja tek raste i sazrijeva. Roditelji znaju da se čovjek najviše formira upravo u dječjoj fazi, pa ako čovjek kao dijete ode u krivom smjeru, teško ga je kasnije ispraviti kao odraslu osobu. Tako je i s državom.

Svi mi na neki način sudjelujemo u usmjeravanju svoje zemlje i u stvaranju onog što se zove kvaliteta života i to ne samo ona ekonomska, već sveopća.

Bez kruha se ne može živjeti, ali ipak ne živi čovjek samo o kruhu. Ako se među ljudima stvara negativna energija kroz razne teme koje zatrovane ideologijom dijele ljude, onda čak i kada bi bili bogati ne bi baš mogli uživati u takvom životu u kojem se konstantno svađamo i ne trpimo.

Zato ne smijemo nikako dozvoliti da se naša djeca zadržavaju i troše u nekim povijesnim iskrivljenim tezama koje će im se nametati stalno kroz medije kao nekakva nužnost određivanja. Prevelika je ostavština tih neriješenih tema i previše je neodgovorenih pitanja, što nas čini nesretnima, a imamo sve preduvjete za biti sretni.

Da bi mogli pravilno odgajati djecu moramo i sami znati što je pravilno. Moramo imati znanje. Znati istinu. Što znamo o sebi, o svom narodu, o svojoj zemlji, o njenim političarima? Što su nas učili i što nas danas uče?

Priručnik bi trebao dakle dati odgovor na mnoge teme i pitanja koja su trebala biti davno odgovorena i razriješena, a koja nam se pletu pod nogama i postaju podloga za političku igru bez granica, zbog koje se ne bavimo tehnologijom, dakle onim što bi nas trebalo vući naprijed, već ideologijom, odnosno onim što nas vuče nazad.

I to je smisao ovog Priručnika: jednostavnim jezikom razbiti određene mitove, objasniti neke događaje i reći istinu, kako bi se stvorila platforma za zdrave i pozitivne međuljudske odnose, za bolji život.

To možemo napraviti sami, zajedno.

I zato se, dragi čitatelji, veselim druženju i suradnji s vama te očekujem od vas sugestije u postavljanju pitanja i tema, a sve s ciljem ljudskog iskoraka od nečeg što smo davno trebali prijeći i krenuti naprijed.

Očekujem vašu pomoć u kreiranju priručnika za život u Hrvatskoj, jer život u Hrvatskoj nije lak – a kako može i biti kada smo preskočili preko toliko toga.

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

U ovom hrvatskom vremeplovu kojim se često vraćamo unatrag, ono što posebno zabrinjava jest kontinuirano i uporno javno-političko medijsko uzgajanje lošeg odnosa prema Hrvatskoj, a simpatija prema Jugoslaviji. Tolika je želja prisutna da se na bilo koji način naruši svaka dobra i pozitivna slika o Hrvatskoj, a da se prikazuje ona loša i negativna, dok se u isto vrijeme na sve moguće načine sakriva sve ono loše i negativno iz vremena Jugoslavije, a ističe isključivo ono dobro i pozitivno.

To je film kojeg smo već gledali, kroz više generacija.

Već viđeno, reklo bi se, ponavljanje povijesti i to vrlo opasno.

Zato sam odlučio posvetiti prvo poglavlje Priručnika za život u Hrvatskoj upravo našem odnosu prema Jugoslaviji, jer ako to nismo u stanju riješiti, onda nam je sve drugo zaludu.

Počet ću od sebe.

Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Bilo mi je odlično. Mogao bih naći milijun razloga za to. Dovoljan bi bio onaj jedan, a taj je da sam bio mlad. Ali zbog milijun i jednog razloga NIKAD neću reći lijepu riječ o njoj. NIKAD. Pogotovo zbog onog JEDNOG; zbog poštovanja prema mrtvima koji su stradali pod njenim simbolima u više navrata: nekad davno pred očima naših djedova od Bleiburga do Bitole, pa za vrijeme njenog trajanja pred očima naših očeva od Golog otoka do Lepoglave i nedavno pred našim vlastitim očima ovdje u Hrvatskoj, od Vukovara do Dubrovnika.

Treba li nešto više?!

Kada bih prešao preko toga, bio bih i sam mrtav.

Mrtav u duši.

Otkuda izvire ta čovjekova želja da stane u red za vlastitu eutanaziju duše?

Otkuda snaga za preskakanjem tolikih tragedija zbog susreta s vlastitom povijesnom zadovoljštinom?

Da je na moju Hrvatsku pala samo JEDNA granata sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. A nažalost palo ih je mnogo više od jedne.

Razarač Split upisao se u povijest čovječanstva kao jedini brod koji je razarao grad čije je ime nosio.

Pod simbolima Jugoslavije napadao je moj Split. Grad u kojem sam rođen.

Jugoslavenska Narodna Armija razarala je moju zemlju i ubijala narod. Moj narod.

I zato bi svakog normalnog čovjeka obilježja i simboli Jugoslavije trebali vrijeđati. Jer su nečovječni.

Ne traži se od čovjeka da izbriše vlastitu memoriju, već da se prilikom javnog uživanja u sjećanju na Jugoslaviju sjeti onih kojima je ona uskratila život i koji danas nemaju sjećanja. Samo to se traži.

Zar je to tako puno?

Uostalom, pa nije Jugoslavija sijala smrt samo u Hrvatskoj i nanosila rane samo hrvatskom narodu.

Imam mnogo poznanika, suradnika i prijatelja na prostoru bivše Jugoslavije i vjerujem da svi oni dijele moje mišljenje. Jednostavno zato jer su ljudi.

Zanimljivo je da upravo uživatelji sjećanja tog “lijepog vremena” ne bi mogli ni zamisiti da netko uživa u sjećanju na neko drugo vrijeme prije toga. Kao što ih iritira i prekomjerno uživanje u ovom današnjem vremenu koje je došlo. Jer to očito nisu njihova vremena. To nije Jugoslavija.

Sve je to jedno veliko neljudsko licemjerje i egoizam.

Ali i dvostruki kriteriji, jedan od jasnih oblika nepravde.

Ako mi ne brinemo za druge, jer je nama bilo dobro, onda bismo trebali dozvoliti da ni naši političari ne brinu za nas, jer je njima dobro. Ne bismo ih trebali kritizirati.

Ako se mi okrećemo budućnosti i zaboravljamo povijest, trebali bismo i njima dozvoliti da se okrenu budućnosti i da zaborave povijest u kojoj netko od nas nije primio plaću prošla tri ili četiri mjeseca.

Bismo li trebali? Ili ipak ne?

Ustanovimo u našem društvu napokon jednake kriterije za sve, kao temelj za pravednije življenje.

Poštujmo druge. Uvažavajmo tuđe osjećaje.

Ali sve i svačije, a ne samo neke i nečije.

Započnimo s tom praksom što prije. Počnimo od sebe.

A koliko nam je u Jugoslaviji stvarno bilo dobro, kome je sve bilo dobro, te zašto neki i danas žale za tim dobrom napisat ću u jednom posebnom članku. Neće biti zaludu.

Krivo srastanje

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njena djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi.

Svaka vlast za lakše i jednostavnije vladanje uvijek nađe podobne ljude među narodom. Uvijek i svugdje. Pogotovo ona tuđa vlast. Nije hrvatski narod izuzetak. Mnogi su Hrvati kroz stoljeća živjeli od tuđeg kruha i radili ono što im je netko drugi rekao. Što god je čovjek gladniji ili pohlepniji, to mu je od kruha više potrebno i spreman je učiniti sve da bi do njega došao.

Kruh je naravno simbolika. Zato svaka vlast nastoji uvijek osiromašiti što je više moguće potlačen narod i onda u njemu lako naći gladne ili pohlepne.

Gotovo čitavo zadnje stoljeće Hrvatima se kruh pekao u glavnom gradu Jugoslavije, u Beogradu. I nije Beograd žalio brašna za nahraniti one koji su htjeli služiti. Bilo ga je za sve. Trebalo je biti samo poslušan.

Poslušnici su bili tako siti i zadovoljni. I narod je bio zadovoljan. Ne baš sretan, ali relativno zadovoljan, pogotovo nakon 1945. jer je nekima tada sve oduzeto, neki su završili u jamama, neki u zatvoru, pa je biti živ i zdrav bilo zadovoljavajuće dobro.

Vrijeme je prolazilo, rat se zaboravio, jame su se sakrile, strah je otjerao pamćenje; vlast se osigurala, stega je popustila, a kruha je polako bilo za sve. A skromnom narodu više od kruha i ne treba. Pogotovo ako je do kruha lako doći, bez mnogo rada. A Beograd je bio dobar. Nije se u njemu mijesio samo kruh, već i mišljenje i strategija i politika i sve. Tako da Hrvatima nije trebalo ništa misliti, zapravo, bilo im je bolje ne misliti. I nisu mislili.

Kako bi se očuvao taj idealan ovozemaljski život, trebalo ga je paziti od vanjskog i unutarnjeg neprijatelja. U tome su ključnu ulogu imali doušnici.

Mali, sitni, sitničavi ljudi koji u životu ništa nisu postigli bili su idealni za ove uloge. Kako je paranoja za vlastitu fotelju uvijek veća od fotelje, pa su u strahu velike oči, doušnika je moralo biti. I bilo ih je. Imali su istančan vid i sluh pa su i u najdubljoj šumi ili podzemlju mogli vidjeti ili čuti neprijatelje. A državni neprijatelj broj jedan bili su naravno ustaše, premda su bili rjeđi od čovječje ribice. I tako su od ustaša živjeli mnogi i to dobro, pa se navukli i navikli.

Za napredak i karijeru onih s malo škole i ambicioznih, trebalo se samo učlaniti u stranku, tadašnju partiju. Bila je samo jedna pa se nije moglo pogriješiti. Kompletan javnopolitički i ekonomsko-gospodarski život zahtijevao je taj mali detalj: imati crvenu partijsku knjižicu.

A kada je krajem osamdesetih godina ponestalo brašna u Beogradu i kada su se tamo pojavili neki novi vođe sa starim parolama, hrvatski političari shvatili su da kruha više za njih neće biti i da trebaju kruh početi mijesiti sami. I tako je nastao kruh naš svagdašnji (u isto to vrijeme započeo je napad na Hrvatsku. Napali su je oni kojima se nije svidjela ideja samostalne pekare. Nekima od naših to je jako odgovaralo, ali to je već posebna tema.).

Kada je dakle ranih devedesetih rođena država Hrvatska, u gotovo svim njenim institucijama, od obrazovnih i kulturno-znanstvenih, pa sve do tajnih službi, ostali su mnogi s onom crvenom knjižicom u džepu. Mnogi poslušnici koji nisu do svojih položaja došli po sposobnosti, već po staroj podobnosti, zasnovanoj na poslušnosti, a tu paradigmu nastavili su prakticirati i dalje. I onako usput po inerciji i navici nastavili su tlačiti i crpiti narod. Ovaj put svoj narod iz pozicije vlasti. U tome i jest dobar dio problema ove zemlje.

Još jedan, onako baš dobar problem ove zemlje jest ona navika na lagodan život doušnika. Kada se čovjek navikne na lagodan život, ili ako se u obitelji uvjeri u takav oblik življenja, teško prihvaća neki pravi posao. A i ne zna za drugo. U Hrvatskoj je ostao nemali broj onih koji su jeli doušnički kruh. A on je kao genetska droga.

Bruno Bušić izrekao je proročanstvo u kojem predviđa rađanje Hrvatske krvavih gaća, ali i suočavanje s krađom od strane “naših”. Znao je taj pametan čovjek očito što će se dogoditi i kako. Znao je i tko su ti “naši” koji će biti u prilici krasti kada se prilika pruži. Znao je dobro jer su mu ti “naši” vrebali petu čitavog života i bili dobro plaćeni za to.

I čovjek se mora zapitati, onako bezazleno; a gdje su ti “naši” sada? Tko ih plaća? U kojim foteljama sjede?

Danas imamo više agencija i udruga civilnog društva nego pola zemaljske kugle. Svi primaju plaću, promatraju i izvještavaju. Ili kako se to moderno kaže, “monitoring” i “reporting”. Idealna mjesta za osiguravanje kontinuiteta zaposlenja poslušnika i doušnika, te njihovih istomišljenika i nasljednika. Naravno, nama su kao i svakom društvu potrebne takve institucije i NIJE ih namjera stavljati sve zajedno u negativan kontekst, ali bilo bi lijepo jednom vidjeti tko sve u njima “radi”, koliko ih ima, te jesu li nam stvarno sve od njih nužne.

Vjerojatno su u tim institucijama na poseban način dobro plaćeni oni koji šalju izvještaje u inozemstvo, a najbolje oni koji i dalje pronalaze unutarnje neprijatelje, odnosno osluškuju tekstove pjesama naših pjevača tražeći u njima nešto ustaško. “Moj dida i ja, drugo vrijeme – ista sudbina”.

Teško ćete naći neku od tih institucija u kojoj su dobre plaće da se bavi istraživanjem masovnih terora i zločina počinjenih pod simbolima Jugoslavije.. Ili zaštitom i pomoći žrtvama tih terora i zločina, kao što su naprimjer silovane žene. Ili one ubijene i zaklane pred svojom djecom. Teško. Možda i nikako. To je prepušteno volonterima i amaterima, političkim jezikom nazvanim “marginalcima” ili “luzerima”. Neka to oni promatraju. I tako je u svemu.

Generacijama stvaran mentalitet sada nam dolazi na naplatu na računima ogromnog državnog aparata, u kojem je svega i svačega. Moramo ga svi hraniti. Narastao je i nabujao. Kao nekad. I gore. Primio i uposlio mnoge one s perona krivog srastanja, te dodao nove. Današnjim jezikom rečeno, uhljebio ih.

Nisu u prilici uhljebljivanja u ovoj novoj Hrvatskoj bili nikakvi ustaše, kako se to pokušava prikazati, jer su pobijeni prije tri četvrtine stoljeća ili zbrisani s lica javnopolitičke scene. Niti su u prilici bili oni komunisti i partizani koji su se borili za prava čovjeka jer su izginuli kroz čitavo stoljeće upravo u toj poštenoj borbi za ideale. Na poziciji su bili i ostali oni poslušnici i doušnici nadojeni kvascem bivšeg državnog aparata te njihovi miljenici nove generacije, sa sposobnošću metamorfoze i mimikrije, prilagodljivi svim sustavima isključivo za svoje vlastito dobro, genetski nenaviknuti na hrvatsko postojanje.

Treba samo zaviriti u biografije naših najistaknutijih javnopolitičkih osoba od stvaranja države Hrvatske do danas. Od prvog predsjednika, potpredsjednika, do najzastupljenijih medijskih djelatnika, naročito novinara-kolumnista. Samo kratkim pregledom lako je zaključiti kako su im svima “komunizam” i “Jugoslavija” zajednički nazivnici, a oficirska škola izvor znanja i svjetonazora.

U procesu rastave od Jugoslavije nama su pripala sva njena djeca u Hrvatskoj, a alimentaciju plaćamo mi. Svi mi.

I ne zna se što je gore: činjenica da su neka od njih bili članovi jugoslavenskih tajnih službi koje bi po svakom ljudskom kriteriju trebale danas nositi predznak “zločinačke”, ili činjenica da te službe danas nemaju takav predznak.

Možda sve te spomenute djece i nema toliko mnogo, ali zauzeli su mnoge važne položaje.

Zato i jesu u mogućnosti preko svojih medija ponavljati iste one priče koje su slušali naši djedovi, a kojima skreću pažnju sa sebe i s pravih problema, na one marginalne ili nepostojeće.

NIJE smisao ovih navoda negativno konotirati svakoga iz bivšeg sustava, već ukazati na paradoksalnost kontinuiranog medijskog zastrašivanja javnosti s podivljalom desnicom i ustašama, pored svega navedenog.

Kada čovjek, lišen pravih informacija i istine, ovo dovoljno dugo sluša, a sluša čitavo stoljeće, počne vjerovati. Ako bi samo malo promislio, shvatio bi što je istina. Ali mi smo genetski modificirani u mišljenju. Mi ne mislimo. Ne volimo misliti. Bojimo se vlastitoga mišljenja. Draže nam je da drugi misle za nas. I to je možda veći problem od svega gore napisanog. To je prostor u kojem Hrvatskoj treba ozbiljno ulaganje. Investicija u izgrađivanje vlastitog znanja.

Jer onog trenutka kada oni koji emitiraju povijesne floskule budu shvatili da javnost zna istinu te da je sposobna sama misliti, neće više imati interesa ni motiva ponavljati ih. Znat će da im javnost više ne vjeruje.

Izgubit će povjerenje – ono svojih birača. Izgubiti povjerenje birača značilo bi izgubiti i vlast. A to je zadnje za što su spremni.

Vukovarske sjene

Simo Dubajić komunistički je “ko mesar” koji se hvalio da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata pobio desetak tisuća Hrvata i da mu je žao što ih nije pobio još. Hrvatske institucije protiv njega su podigle optužnicu par trenutaka prije nego je umro, te 2009. godine. Kada je sklopio oči, vratile su predmet tamo gdje je bio tri četvrtine stoljeća: u pretinac kolektivne hrvatske šutnje.

Za zločin od desetak tisuća ljudi naše institucije nisu u dvadeset godina privele tu odgovornu osobu!

Započeo sam ovu priču o Vukovaru sa Simom Dubajićem, jer on oslikava kodeks ponašanja naših institucija, koje očito nisu naše. Njegov slučaj je pravilo, a ne izuzetak.

On je etalon po kojem se povijest iz četrdesetpete kopirala i u devedesetima ponovila. Surovo i bolno.

U toj ponovljenoj povijesti devedesetih godina ponovio se glavom i bradom i velikim brkovima Simo Dubajić, kao aktivni sudionik u poticanju pobune Srba protiv Hrvatske, organiziranju SAO Krajine, te pomaganju Arkanovcima u klanju Hrvata, PO DRUGI PUT!!!

U dva navrata u životu taj (ne)čovjek ubija i progoni Hrvate, a Hrvatska ga ne privodi pred lice pravde!

I čemu se mi trebamo čuditi?

A nije Simo Dubajić nekakav izoliran slučaj. Takvih ima stotine “na ovim prostorima”. Od Drugoga svjetskog rata preko ovog Domovinskog. U VUKOVARU ih je barem sto.

Nitko od njih nije odgovarao, a i kako će?

Hrvatske institucije učinile su sve da se ne učini ništa.

Kada netko želi podignuti glas i ukazati na nepravdu, onda ga se ušutka. I to doslovno. Vidjeli smo to na primjeru mnogih koji su odstranjeni s društvene scene čim su se samo malo dublje aktivirali. Takav aktivizam nije u nas dobrodošao.

A medijskom praćenju takvih aktivnosti svjedočili smo ovih dana kada su se u Vukovaru okupili ljudi svjedočiti istinu. Baš tada su slobodan dan uzeli svi borci protiv nasilja, aktivisti za zaštitu ljudskih prava, istraživački novinari, izvjestitelji, političari, kojih nije bilo ni čuti ni vidjeti. Svi su oni participirali u nastojanju da hrvatska javnost ne sazna ni djelić tragedije koje smo u ratu prošli, niti da se potrese nad nekim sudbinama, a bilo ih je milijun.

Ne uklapa se to u “našu” politiku.

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za Simu Dubajića?

Zna li itko od nas neku njegovu žrtvu i njenu sudbinu ili grob?

VUKOVAR je samo jedno u nizu ponavljanja naše tragične povijesti, preko koje se stalno preskače i to namjerno.

VUKOVAR nije samo razrušen grad, on je zbog stava institucija prema njemu – naša razrušena moralna osnovica za bilo što pozitivno u ovom društvu.

VUKOVAR je dokaz da smo taoci vlastite neriješene povijesti i ostataka društva drugova Sime Dubajića, koji vješto skrivaju krvave tragove svojih uhljebnika i omogućavaju im mirnu reintegraciju u društvo po svojoj mjeri.

VUKOVAR je ogromna zbirka neispričanih priča sakrivenih po ladicama institucija, koje čekaju da vrijeme učini svoje.

Možda ipak možemo učiniti nešto.

Nešto ispričati, napisati, objaviti.

Nešto kao primjer drugima.

Nešto ljudski i od srca.

Nešto za Vukovar.

Za Hrvatsku.

Ili možda organizirati referendum, kao platformu zakonu po kojem bi se sve one koji nisu učinili ništa da se spriječi zločin privelo pravdi.

Jer nekažnjavanje zločina je svakako zločin.

A zločin nikad ne zastarijeva.

Nostalgičarski iluzionizam

Kako nam je nekada bilo bolje nego danas

O tome kako nam je nekada bilo bolje nego danas, slušamo vrlo često. To je u javnosti vječna tema, kojom se kroz medije sugerira onako suptilno kako je u bivšoj državi bilo bolje nego u Hrvatskoj, perfidno kako bi bilo bolje da smo ostali tamo, a pokvareno kako bi bilo najbolje opet stvoriti neku novu zajedničku državu istog imena.

I sve je prije bilo lijepo. Sve.

Nigdje, baš nigdje nećete čuti nešto loše o tom vremenu.

Fascinatan je taj iluzionizam u kojem iz onog vremena nestaju loše stvari, a na pozornici pod reflektorima ostaju samo dobre. Potpuno je obrnuto u iluzionističkim točkama s ovim novim vremenom. Potpuno obrnuto. Nestaje sve dobro, a ostaje samo ono loše.

Iluzija u kojoj je Hrvatska uvijek u lošem kontekstu.

“Prije se nije ovako kralo. Prije se nije ovako iseljavalo. Prije je bilo posla. Prije su bile dobre plaće. Prije su ljudi bili zadovoljni…”

Pa kada čovjek to sve sluša, stvarno se zapita zbog čega smo mi otišli iz tog raja na zemlji?

Daleko od toga da prije nije bilo dobrih stvari, ali:

Sjeća li se itko redova za kruh? Za kruh i mlijeko!

Sjeća li se itko kupnje goriva na parne i neparne dane?

Sjeća li se itko koliko je ljudi otišlo na “privremeni rad” u Njemačku i druge zemlje svijeta?

U tom dobrom vremenu vozili smo se autobusom u Trst mrcvareći se cijelu noć i prelazeći granicu kako bi kupili dezodorans, žvake, traperice, čarape i ostale nama tada nedostupne “dragocjenosti”.

Je li vam netko ispričao kako se bježalo iz tog raja preko granice i kako se ginulo pri bijegu u samim počecima tog dobrog vremena?

Imate li uopće osjećaj koliko se novca ukralo iz tog bivšeg vremena i pospremilo na strane bankovne račune?

Znate li koliko je ljudi smaknuto jer su htjeli progovoriti o toj pljački i kriminalu na državnom nivou?

Začetak tog dobrog vremena popločan je kostima tisuća ljudi, zaliven rijekama krvi i obilježen neopisivom ljudskom tragedijom i nepravdom. Sve je to sakriveno.

Na isti način se tragično obilježio i završetak tog dobrog vremena, čemu smo svjedočili. I to je sakriveno.

U tom dobrom vremenu morali smo kao masa idiota mahati partiji zastavicama na raznim obredima ideološke religije koja je trebala zamijeniti onu našu tradicionalnu, zatvorenu unutar zidova crkve.

Trčali smo cijelom državom noseći štafetu predsjedniku u čast, ne bi li mu na kraju te trke zaželjeli sretan rođendan pred prepunim stadionom i to na njegovu osobnu želju.

Bila je to imitacija nacističkog scenskog spektakla, pa nije slučajno da su kao zadnji plakat za taj narcisoidni događaj Slovenci podvalili upravo kopiju jednog nacističkog plakata.

A pri kraju tog dobrog vremena inflacija je bila tolika da su se novčanice štampale kao novine, pa se s onom milijunskom na kojoj je bio lik velikog vođe moglo kupiti žvake.

Ali sve to nestaje u velikoj iluziji. Nestaje.

Istina je da se u tom vremenu živjelo relativno dobro jedan određeni kratki period, kada je vlast dozvolila i ljudima da malo ukradu i da dobiju kredite koje je anulirala spomenuta inflacija. Živjelo se relativno dobro u odnosu na druge komunističke zemlje, te relativno loše u odnosu na one kapitalističke. To je istina.

Kao što je istina da bi se još danima trebalo nabrajati sve ono loše iz tog dobrog vremena, a godinama upoznavati javnost o tome.

Stvaranje slike o tom prošlom vremenu bez ove istine je laž. I upravo se na laži fanatično nastoji stvoriti i prikazati slika tog dobrog vremena.

A nije problem u vremenu, nego u ljudima, jer ljudi određuju vrijeme.

Treba biti objektivan, govoriti istinu, pravedno prosuđivati, te iznad svega biti odgovoran.

Nekad je bilo kao i danas: bilo je dobrih i loših stvari.

Nekad nismo imali svoju državu, a danas je imamo.

Na nama je da je učinimo dobrom, sami, sa svojim radom.

Na nama je da konačno naučimo našu povijest, njenu lošu i dobru stranu, bez iluzionizma, kako bi ona nešto mogla naučiti nas. Tek tada možemo očekivati bolju budućnost.

Jer budućnost nije ništa drugo nego povijest, ponovljena ili poboljšana. Budućnost je ono što smo napravili danas s iskustvom od jučer.

Sve drugo je iluzija.

Jasenovac – zločin nakon zločina

Ustaše su u Jasenovcu počinile zločin, jer su od 1941. do 1945. godine tamo ubijali ljude. Kada je u proljeće te 1945. godine Jasenovac oslobođen, stvoreni su svi preduvjeti da se pred lice pravde dovedu oni najodgovorniji za te zločine, te da se zločini istraže, kako bi se utvrdio točan broj ubijenih. To je bila civilizacijska dužnost nove vlasti koja se zvala narodna.

Nažalost to se NIJE dogodilo.

NITKO nije priveden pred sud. NIKOME nije suđeno za zločine u Jasenovcu.

NITKO odmah nije ni započeo istraživanje zločina niti utvrđivanje broja žrtava.

Umjesto toga, započelo se izbacivati brojke koje su se u početku mjerile u desecima tisuća, malo kasnije u stotinama tisuća, a onda u milijunima.

Na osnovu tih brojki gladna komunistička vlast tražila je ratnu odštetu od Njemačke. Pa kada su Nijemci shvatili da su te brojke nebulozne, tražili su da im se pošalje izvještaj o istrazi, drugim riječima, da im se pokaže kako se došlo do tih brojki.

Tada je vlast angažirala istražitelje koji su ubrzo nakon početnih rezultata iskapanja povučeni s projekta, a istraživanja su zaustavljena. I tako u dva navrata.

Rezultati istraga nisu se očito uklapali u komunističku propagandnu shemu, pa je vlast ostala pri onim svojim milijunskim brojkama, bez utemeljenih istraživačkih osnova.

Te brojke ostale su zapisane u mnogim knjigama koje se tiskalo na veliko.

Iz tih smo knjiga svi učili. Mi i cijeli svijet.

A pisalo je vrlo jasno: Hrvati su genocidan narod, a njihova država Hrvatska, zločinačka je čak i kao ideja.

Zapovjednik Jasenovca general Vjekoslav Maks Luburić živio je nakon rata mirno i nesmetano sa svojom obitelji u Španjolskoj. Agenti UDBA-e pratili su ga godinama, slali izvještaje partiji i simbolično “pazili da se ne prehladi”, jer je na račun njega u Jugoslaviji živjelo barem tisuću obitelji i to dobro.

Doživio bi Maks dugu starost i umro kao čovjek, ali mu vrag nije dao mira, pa je počeo objavljivati članke o potrebi jedinstva i pomirenja hrvatskoga naroda u cilju stvaranja hrvatske države. Time je sam sebi presudio, jer mu to komunistička vlast nije mogla oprostiti. Ubili su ga isti oni agenti koji su ga čuvali dva desetljeća. Smrskali su mu glavu. Ne zbog Jasenovca.

NE ZBOG JASENOVCA!!

Stvaranje bilo kakve hrvatske države bio mu je krimen.

Jasenovac je zapravo poslužio narodnoj vlasti da pokuša izvući koji dinar ili marku za svoje jadne interese, te da na neki način opravda svoj masovni zločin nezapamćenih razmjera učinjen odmah nakon završetka rata.

Ali iznad svega Jasenovac im je poslužio da ocrne hrvatski narod i Hrvatsku. Pogotovo Hrvatsku, kao državu, kako bi zauvijek osporavali i spriječavali njeno osamostaljenje i nezavisnost.

Pola stoljeća manipuliralo se Jasenovcem i njegovim žrtvama. Pravdi NITKO od glavnih i odgovornih nije priveden. NITKO.

Razlog tome je jednostavan: nije komunistička vlast htjela da se zna koliko je tamo ljudi ubijeno. Ne bi im stvarna brojka odgovarala.

A stvarna brojka je vjerojatno u ovom omjeru kojeg sam u svom skromom istraživanju zaključio:

Više su komunisti ubili ljudi u četiri tjedna (druga polovica svibnja i prva polovica lipnja 1945.), nego ustaše u četiri godine. Više. Puno više.

Zato su i sakrili svoj masovni zločin dobro.

Zakopali su žrtve, zapalili, zabetonirali, minirali.

Zbog toga vjerovatno NIKAD nećemo znati ukupan broj svih žrtava. Moći ćemo samo nagađati. I svađati se.

I tko uopće može izmjeriti taj zločin?

Neistraživanje žrtava Jasenovca i neprivođenje pravdi odgovornih, trebao bi biti zločin jednak onom zločinu počinjenom u Jasenovcu.

Posljedično i veći.

Ali bivši sustav nije mogao suditi sam sebi.

A onda smo se nakon pola stoljeća napokon oslobodili komunizma. Zapravo tako smo mislili.

Postali smo nezavisni ili neovisni. I to smo mislili.

Dobili smo državu zbog koje je Maks izgubio glavu.

Za zločin počinjen u Jasenovcu više nije imao tko odgovarati, jer više nikog živog nije bilo.

Ali za zločin manipulacije Jasenovcem bilo je puno živih i živahnih, koji su mogli i trebali odgovarati.

Ipak kao i 1945. godine dogodilo se NIŠTA.

Danas se žrtve Jasenovca ne broje u stotinama tisuća, ili u milijunima, nego službeno u desecima tisuća.

Neki tvrde da bi se zapravo trebale brojati u tisućama.

I kako barem malo ne pomisliti da bi nakon svih laži možda to mogla biti istina?

Pametnom, kulturnom i objektivnom čovjeku i stotine ubijenih je mnogo i ne trebaju mu milijuni da bi imao poštovanja.

Onome kome je tamo ubijeno dijete ili roditelj, ubijen mu je cijeli svijet.

Jasenovac je dakle bez obzira na broj žrtava mjesto velike tragedije i simbol mnogih tragedija, pred kojim se treba pokloniti.

I baš zbog toga bi netko trebao doći pred lice pravde za sve one LAŽI.

Zastrašujuće je da danas opet moramo slušati iste priče.

Još je više zastrašujuće da su upravo oni koje bi trebalo dovesti pred sud jer su manipulirali žrtvama i nabacivali ljagu na hrvatski narod i državu, danas najglasniji u širenju tih istih priča.

A te priče su laži. LAŽI.

Hrvatska izdiše pod teretom višedesetljetnih laži koje se opet iznova iz iste stare kuhinje serviraju javnosti, što je dobri pokojni Ljubo Stipišić Delmata opisao u svojim stihovima:

“Sva Ervacka piza natopjena lažin… Isti kapitani brode slipe rute.”

Dijaspora – hrvatsko ružno pače

Kroz čitavu svoju povijest naši su ljudi napuštali svoju domovinu i odlazili u svijet tražeći bolji život. Posvuda, na svim kontinentima imamo njihove tragove, stoljećima unatrag.

Najveći odljev hrvatskoga naroda dogodio se u posljednih 150 godina. I nismo mi po tome specifični, jer selili su se i Irci i Talijani i Nijemci i mnogi drugi narodi s istim ciljem.

U te druge, obećane zemlje dolazili su uglavnom bez nekog početnog kapitala ili poznanstava koja bi im pomogla u zarađivanju. Imali su samo deset prstiju.

Došavši u drugu zemlju, postali su u odnosu na svoj narod u domovini – DIJASPORA.

Kako su bili vrijedni i ponizni, lako su se uklapali u sredinu u koju bi došli. Bili su izuzetno cijenjeni i mnogi od njih dobili su priliku ostaviti velik trag u novim sredinama, što su i učinili. Ti tragovi vidljivi su posvuda.

Svojim zalaganjem i trudom ustanovili su nov život, podigli obitelji i stekli materijalna dobra. Teško je i procijeniti koliko bogatstvo u svijetu imaju Hrvati izvan domovine, odnosno, dijaspora.

Dijaspori treba zahvaliti na očuvanju nacionalnoga kulturnog identiteta, kojeg su njegovali i promicali generacijama. Iznad svega treba im zahvaliti i na velikoj promociji svoga naroda upravo kroz tragove koje su ostavili kao svjetski poznatih ljudi koji su u dijaspori ostvarili neka za čovječanstvo važna dostignuća.

Njihova je ljubav prema domovini neupitna. To su pokazali na mnoge načine. Pogotovo su nesebični bili u pomaganju kada je bilo najteže, kada se stvarala naša država Hrvatska. Ne znamo koliko je dijaspora prikupila i poslala novaca u to vrijeme, kao što na žalost ne znamo koliko prikupljenoga novca nikada nije ni došlo na mjesto namjene.

Mnogi su se htjeli vratiti u Hrvatsku nakon osamostaljenja, uložiti svoj pošteno zarađeni novac, te nastaviti raditi onaj posao u kojem su se osposobili u stranom svijetu i zaposliti naše ljude. Željeli su pokrenuti svoju zemlju. Nažalost, svjedočili smo, a i danas svjedočimo, da njihov novac često u Hrvatsku nije dobrodošao.

Mi smo radije tvornice prodavali za kunu, nego našima iz inozemstva za milijun kuna. Radije smo držali godinama firme u stečajevima, nego dozvolili njima da ih otkupe i nastave proizvodnju. Podapinjali smo im noge na sve moguće načine, reketirali ih do iznemoglosti, sve dok se nisu potpuno razočarali i odustali.

Tada smo mi mirno mogli nastaviti zapošljavati svoje pijune kao stečajne upravitelje, ili u nadzornim odborima i ostalim uhljebničkim izmišljenim funkcijama na kojima su menadžerske plaće bile u desecima tisuća kuna, s ugovornim otpremninama u milijunima.

Svega toga ne bi bilo kada bi vlasnik bio netko iz dijaspore tko je novac zaradio svojim vlastitim radom. Ne bi bilo uhljebljivanja, jer vlasnici ne bi zapošljavali podobne, nego sposobne ljude, spremne za rad i tržišnu borbu.

I to je očito problem za naše društvo, puno podobnih, koji čekaju u redu za bezradni hljeb. Oni imaju prioritet.

Kao što je problem kada ljude iz dijaspore na vratima ove države na povratku dočekaju isti oni zbog kojih su otišli iz zemlje.

Čekaju ih ovoga puta s papirima, propisima, dozvolama, suglasnostima, ugovorima, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, nesređenim zemljišnim knjigama, širom otvorenom plavom kuvertom, te povećom kvotom za njihove uhljebe, uz još par sitnica.

A ukoliko se netko ipak nađe uporan, te prođe sve postavljene filtere, onda ga dočeka neka inspekcija ili već nešto drugo.

I nevjerojatan je taj medijski trud koji se ulaže kako bi se dijaspora stalno prikazivala u negativnom svjetlu i kako bi se opstruiralo njihovo sudjelovanje u institucijama kao što je Sabor.

Ljude iz dijaspore prikazuje se kao konzervativne, zaostale, te ih se naziva pogrdnim imenima.

Udjel hrvatske dijapore u ukupnim investicijama u Hrvatskoj od osamostaljenja je mizeran, premda je kapital kojim ona raspolaže ogroman.

I danas nakon svega, kada se izmuzlo i opljačkalo sve što se moglo, kada se narod prisilio na odlazak, kada nam prijeti kadrovski slom, i dalje držimo zatvorena vrata dijaspori ili radije otvaramo vrata nekim “stranim” investicijama, ma koliko upitne bile.

Otvaramo širom zapadne granice kako bi naš narod otišao, a one istočne još i šire, kako bi u ovu plodnu i bogomdanu zemlju ušli pripadnici nekih drugih naroda. I kako to nazvati?

Osobno sam vezan s mnogim ljudima iz dijaspore i svjedočim njihovoj silnoj razočaranosti svim ovim navedenim. Ta razočaranost polako već dolazi u fazu da ljudi gledaju svoja posla. Da ih više nije briga. I to je najveći poraz koji možemo doživjeti. To je i cilj onih koji nam očito ne žele dobro.

To nikako ne bismo smjeli dozvoliti.

A sve se može ispraviti i napraviti, dok je volje i lijepe riječi.

Neka ovaj članak bude mali doprinos nekom novom pozitivnom nastojanju da naša dijaspora bude ono što jest: dio nas.

Zašto je potrebno sjećanje

Uz tjedan sjećanja na Škabrnju i Vukovar

U prvim danima mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih, onih bližih, daljnih, kao i svih onih svetih koji su preminuli, a svojim nas životnim djelima zadužili. Za njih nas vežu emocije, ljubav, vjera, tradicija, materijalna i nematerijalna dobra, opipljivo i neopipljivo. Uz njih nas ponajviše veže poštovanje.

Iskreno poštovanje mrtvih najuzvišeniji je vid izražavanja kulture čovjeka, jer čovjek koji se sjeća mrtvih unosi u njihovu smrt određeni život; oživljava ih u svom životu, a pogotovo u životu onih mlađih, koji pokojne možda i nisu poznavali. Evocirajući njihove živote pokušavamo razumjeti njihova djela, valorizirati ih i sačuvati potrebu za zahvalnošću. A zahvalnost je uz poštovanje također jedna od uzvišenijih ljudskih osobina.

U trećem tjednu mjeseca studenoga sjećamo se naših pokojnih stradalih u Škabrnji i Vukovaru, ratnih ranih devedesetih. U tim danima njihova smrt je samo prozor u naš život. Koliko su oni živi, toliko smo živi i mi. Koliko je njihova žrtva živa, toliko i mi živimo. Kako u nama umiru oni, tako i mi umiremo u nama samima. Voštana svijeća koju simbolično zapalimo te dane brzo dogori, a njezini tragovi nestanu u dimu zauvijek. Ona umre. I kada bi bila jedino što nas veže za duše njihove, njezinom smrću umrlo bi i naše sjećanje. Ovaj tjedan trebao bi biti samo rezime cjelogodišnjeg sjećanja, jedno zaustavljanje i okret unatrag, kako bi vidjeli što smo sve učinili prošle godine u brazdi naše memorije, i koliko razumijemo njihovu sudbinu, žrtvu i razmjere njihove tragedije.

A nije tragediju doživio samo čovjek, nego i grad. Pa ako i nismo u stanju shvatiti sav užas doživljenog kroz ljudsku žrtvu, čije slike je teško bilo zabilježiti, trebalo bi nam sve biti kristalno jasno kroz slike užasa žrtve grada. Ono samljeveno kamenje biblijski kao da poručuje: „Ako vi budete šutjeli, mi ćemo govoriti“. I već sada se stječe dojam potrebe da kamenje progovori, da ono priča priču umjesto voska koji se rastopi i ispari, umjesto nas čije sjećanje je već polako isparilo.

Toliko razorenih ljudi, toliko razorenih gradova. Toliko nepoznatih i neznanih priča ubijanja života ostalih među podrumima i porušenim zidovima. Toliko zaborava. Toliko okretanja glava od prošlosti od koje kao da se bojimo i preko koje preskačemo uvijek uporno, kada nam ona stane na put želeći se pokazati.

Ta naša želja za budućnosti ne daje nam da stanemo. Trčimo kao mala djeca naivno iščekujući nagradu boljega života, a ne pitamo se jesmo li ga zaslužili.

Zatvaramo prozor u njihovu smrt kako nas ne bi sablaznila, a otvaramo širom vrata površnim ogrebotinama i posjekotinama površnih života čiji cilj je smrt. Nad tim se ranama zgražamo i njih vidamo, a krv nam povijesna natapa gležnjeve.

Barem bi žena trebala razumjeti ženu, majka majku, a toliko je žena i majki ispustilo svoje nemoćne krikove u mraku bez tragova nade. Toliko boli i poniženja danas tako daleko od toga vremena, a tako blizu onog istog mraka. I šutnja. Bez nade.

Nužno je potrebno obnoviti zvonike svijesti što bi zazvonili u sva zvona i probudili čovjeka u čovjeku, pozvali ga da se vrati tamo gdje je ostavio bitno. A bitno je poštovanje i zahvalnost, bez kojih čovjek natovaren nebitnim pije iz bokala licemjerja i krijepi svoje tijelo bezdušnošću.

Kada se čovjek uvjeri da je nebitno bitno, a bitno nebitno, onda gazi po životu mrtvih i smrti živih. Galami i viče nad grobnom tišinom nepoznatih tragedija gledajući u daljini i ukazujući prstom na nešto nalik rani. Nad žednima pravde dolijeva bokal nepravde i prolijeva licemjerje koje ih čini još više žednima.

Zato zvonimo ovog tjedna, zvonimo, probudimo prvo sebe, svoju svijest i savjest, obnovimo sjećanja, unesimo život u smrt mrtvih i živih, a onda će se možda i drugi probuditi.

Kako ljudski vagati

Nije vaga slučajno simbol pravde. I to baš ona starinska vaga s dvije strane, gdje se na jednu stranu stavlja mjera, a na drugu ono što želimo izmjeriti.

U Hrvatskoj često svjedočimo da kada se na jednu stranu stavi kilo, a na drugu stranu tonu, onda kilo pretegne onu tonu. U svakom slučaju, a pogotovo u slučaju dijeljenja pravde, to je nepravedno.

Društvo bi trebalo biti osjetljivo na nepravdu. Trebalo bi umjeti prepoznati nepravdu.

Svatko od nas ima tu veliku ljudsku odgovornost i dužnost.

Pa ukoliko nismo u mogućnosti popraviti onu veliku globalnu vagu, ili ukloniti onu silu koja na nju utječe, onda bi svakako morali uspostaviti svoje vlastite ispravne vage, neovisne i pravedne, bez tuđeg utjecaja.

Jer ukoliko samo jednom odmjerimo krivo ili se nama odmjeri krivo, ta nepravda bit će samo temelj budućim, još većim nepravdama.

Jedan od klasičnih primjera nepravednoga vaganja je ono prema Domovinskom ratu.

U tom okrutnom ratu Srbi su nanijeli Hrvatima barem tisuću puta više štete u bilo kojem obliku nego Hrvati Srbima. Barem tisuću.

Ali kada se na hrvatsku političku medijsku vagu stave te štete, onda hrvatska strana preteže. Kao da je teža. A srpsku stranu javnost skoro pa nije ni vidjela. Potrudio se netko za to.

Ali se zato hrvatsku stranu prikazivalo do povraćanja, na sve moguće načine. I tu se uložio velik trud.

Od jednog se učinilo tisuću, a od tisuću nijedan.

Identično kao i u slučaju Drugoga svjetskog rata. IDENTIČNO.

Sve žrtve, simbolično pod imenom Bleiburga, potpuno su sakrivene, a one simbolično pod imenom Jasenovca multiplicirane višestruko.

Povijest se dakle ponovila.

Ako se na mrtvima stvori nepravda i ako se ta nepravda ponovi, na isti način, a društvo i dalje ne reagira, onda je to društvo u najmanju ruku rečeno neodgovorno. U najmanju ruku.

A ne može neodgovoran čovjek prozivati drugoga na odgovornost.

Mi snosimo najveću krivnju za stanje u društvu.

Svi mi.

Politika i mediji manipuliraju nama točno onoliko koliko osjete da smo mi nesposobni u vizualizaciji neke teme tj. u procjeni vaganja.

Mi trebamo ovjesiti one naše male vage ljudskosti i na njih staviti sve ono što znamo, pa odvagati pošteno i pravedno.

A onda će naše mišljenje utemeljeno na poštenju i pravdi biti temelj za poštenije i pravednije društvo.

I ne treba se čovjek bojati biti sam u mišljenju, ako zna da je ono pravedno. Jer ako se svatko bude bojao založiti i žrtvovati za pravdu, pravde nikad neće biti. Uvijek će čovjek biti u mnoštvu nepravde.

Da bi čovjek imao svoje mišljenje treba nešto znati.

A da bi nešto znao treba učiti.

Pred našim društvom je dug proces učenja.

Nadoknađivanja gradiva.

Ispravljanja netočnih navoda.

Razlučivanja istine od laži.

Izgradnje vlastitoga znanja.

Upoznavanje sebe.

Zato učimo o nama, kako bi sutra mogli znati vagati.

Kako bi bili pravedni.

Za kraj, evo samo nekoliko podataka o stradanju Vukovara, za neka buduća vaganja:

“Na grad Vukovar u tromjesečnom bestijalnom mučenju palo je ŠEST MILIJUNA granata. Ubijeno je TRI TISUĆE ljudi.

Tisuću ljudi još uvijek se vodi kao NESTALI, a među njima je 12 djece.

264 zarobljenika iz vukovarske bolnice UBIJENO je i BAČENO u JAMU na Ovčari.

Na Veleprometu je UBIJENO 700 ljudi.

NITKO ne može reći koliki je broj silovanih žena u Vukovaru.

Način na koji su ubijali branitelje Vukovara nije uopće zamisliv.

U Vukovaru je uništeno SVE.”

(Podaci iz videozapisa “Vukovar te zove”)

Kada znamo da za sve ovo nitko nije odgovarao, kada svjedočimo kako se pokušava izjednačiti krivnja, te kako se javnost uvjerava da postoje važniji problemi od ovoga, onda je očito da vaga koju koristimo nije dobra ili da na nju netko jako utječe.

Na nama je da to procijenimo: da izvažemo dosadašnje vaganje, da budemo ljudi i da ljudski važemo.

To je na nama.

Kako istrijebiti narod, a da se to ne zove genocid

Moje rodno mjesto Vrbanj na otoku Hvaru jedno je od pet mjesta na ovom lijepom otoku koje je u povijesti imalo više od tisuću stanovnika, a danas ih ima manje od četiristo, s otprilike nešto manje od stotinjak obitelji.

Vrbanju pripada prema gruboj procjeni autora nekoliko milijuna kvadratnih metara površine, uglavnom u privatnom vlasništvu mještana. Dakle simbolično po svakoj familiji nekoliko desetaka tisuća kvadratnih metara vrijednih otočkih zemljišta koje su stoljećima život značile. Velik dio Starogradskog polja, zaštićene UNESCO-ve baštine u kojoj su bogati maslinici i vinogradi, pripada upravo Vrbanjanima.

Pripada im i velik dio neprocjenjivog obalnog područja između Vrboske i Staroga Grada s pogledom na Brač i Zlatni Rat.

Vrbanj je rodno mjesto Matija Ivanića, vođe ustanka hvarskih pučana koji se izborio za nivo demokracije omogućivši da u instituciju vlasti može ući “SVAKI ČOVJEK” i to 1511. godine! To hrvatski narod stavlja ispred svih drugih naroda, jer je takav oblik demokracije zabilježen u svijetu tek mnogo kasnije i zato bi to trebalo biti velikim slovima upisano u svjetsku historiografiju, te predstavljati ne samo prepoznatljivost Vrbanja, već čitave Hrvatske.

I kada bi se samo jedan poslovan, stručan i pametan čovjek angažirao na osmišljavanju strategije ovoga mjesta, onda bi vrlo brzo svakoj od ovih sto familija omogućio da samo s malim dijelom onih nekoliko desetaka tisuća metara kvadratnih zemljišta dobro živi. I ne samo da žive oni dobro, nego da se time omogući povratak još barem pedeset familija podrijetlom iz Vrbanja koji su ga napustili.

Nažalost, nema takvoga čovjeka.

Zapravo, ima. Ima takvih ljudi, ali nema onih koji bi ih angažirali za ovakav posao.

Nažalost, tih nema.

Nema nikog tko bi onaj kvadrat zemljišta doveo na vrijednost od stotinjak eura, čime bi svaka familija imala kapital od nekoliko milijuna eura.

Zato kvadrat zemljišta simbolično vrijedi jedan euro.

Umjesto da se osmišljava način na koji će se narodu pomoći u opstanku, oplemenjujući njegovu baštinu i podižući joj vrijednost, osmišljava se način na koji će se narodu natovariti porezi na istu i tako joj dodatno umanjiti vrijednost, jer bi iscrpljenim ljudima vlastito zemljište tako postalo nepodnošljiv teret. Time bi ubrzo kvarat zemljišta mogao vrijediti i manje od eura, a narod bi ga nažalost bio prisiljen prodati.

To bi dodatno ubrzalo ne samo prodaju djedovine, već vjerojatno i odluku za konačnim odlaskom s baštinskog ognjišta.

Već sada se za svo familijarno zemljište koje su generacijama stvarali preci, može kupiti samo stančić na periferiji Splita s pogledom na ništa.

Život na bezvrjednom zemljištu nema neku vrijednost, a od sentimenta se ne živi.

Zato se Vrbanj polako, ali sigurno osipa. I ne brine to nikoga. Nitko ne mari što naš narod nestaje.

Starogradsko polje je zaštićeno.

Procesija Za križen je zaštićena.

Klapska pisma je zaštićena.

Ali čovjeka nitko nije zaštitio.

Tko će obrađivati Starogradsko polje?

Tko će nositi sveti križ u procesiji Za križen?

Tko će pjevati stare napjeve i kolende?

Tko, kad našeg čovjeka ovdje više ne bude?

Doći će drugi. Naravno da hoće. Dolaze već.

Donose sa sobom svoje simbole, svoje pjesme, običaje i način života.

“Genocid je zločin usmjeren na uništavanje, u cijelosti ili dijelom, neke nacionalne, etničke, vjerske ili rasne skupine ubijanjem njezinih članova, nanošenjem teških fizičkih ili psihičkih ozljeda, stavljanjem skupine u takve uvjete života koji mogu dovesti do njezina uništenja, nametanjem mjera što dovode do sprječavanja rađanja u skupini ili prisilnim odvođenjem djece u drugu skupinu.”

Ovo je definicija genocida.

Zar se nad mojim Vrbanjom ne čini upravo sve ovo?

Sve.

Zar se Vrbanj ne uništava?

Zar se ne ubija?

Koliko je povijesnih ožiljaka na njemu?

Zar se naša djeca ne prisiljavaju odlaziti u druge “skupine”?

A moj Vrbanj je Hrvatska.

Nad mojim Vrbanjom i nad mojom Hrvatskom već dugo se vrši genocid.

Samo se to tako ne zove.