Category: Tradicija

Vratili se naši križi

Vratili se naši križi

 

Vratili se naši križi, donili ih naše križonoše

“Evo san ti na križ doša muke vele jesan proša” štrofa je Gospinog plača koju pjevaju pjevači iz Vrbanja na povratku u svoju matičnu crkvu. Nikada tužnije nisu odzvanjali ovi zvuci kao ove godine. Bio je to uistinu plač. Pogotovo je tužno bilo svima nama koji nismo mogli biti u procesiji. Teško je razumjeti nekome tko nije rođen pod ovim otočkim suncem što sveti križ znači čovjeku. Promijenile su se kroz povijest vlasti i režimi, kraljevi i carevi, poglavnici i predsjednici, prošli su našim otokom i fašisti i nacisti i komunisti, harale su bolesti. Svi su oni bili samo prolaznici, koji iza sebe nisu ostavili ništa, osim pokoje zlo.

Ali ono što je ostalo u srcu ovog otoka, ono što je ostalo u srcu otočkog čovjeka je križ.

Križ koji okuplja, križ koji vodi, križ koji liječi, križ koji daje nadu, križ koji nudi utjehu, križ koji nas tješi i križ koji ukazuje put. Taj križ je ostavio ljudima smisao života, ostavio im je radost življenja i vjeru u čovjeka. To je naše bogatstvo, to je naša baština.

Iskrene čestitke svim križonošama što su u ovim izazovnim vremenima ostali dosljedni vjeri i što su nam omogućili da makar virtualno hodamo za križen.

Posebno čestitam i zahvaljujem križonoši iz Vrbanja mom dragom Mateotu Brataniću koji je sa svojim vrijednim roditeljima došao iz Kanade održati našu tradiciju, ali i tradiciju svoje velike obitelji križonoša. Vjerujem da je njegov pokojni djed Teo, koji je također bio križonoša, sada ponosan na njega. I mi smo svi ponosni. Žudimo za ljudima koji nas mogu činiti ponosnim i zato mu zahvaljujem.

Čestitke i njegovoj maloj odanoj pratnji pogotovo pjevačima koji su pjevali za sve nas.

Svi smo mi noćas imali svoje male osobne molitve, ali vjerujem da je jedna zajednička bila svima; neka ova bolest prođe što prije.

Dragi ljudi, sve će proći, kako je već rečeno, proći će i bolest, a mi trebamo ostati ili postati ljudi, zdravi u duhu, u vjeri i u našim međusobnim odnosima.

Neka nam svima poslije ove muke, svane sretan Uskrs.

Vaš Miki Bratanić

Kolendanje

Kolendanje – Velika tradicija malih ljudi

Dobra večer ovom stanu i njegovom gospodaru. I litoska i dolita ode nadobro vam sveti Mikula dojde. Došli smo vas pohoditi kako čovika pravoga, za ne zaboraviti običaja staroga.“

Nijedna pjesma ne zvoni bolje od kolende. U zimskoj noći, kada su kalete naših malih mjesta puste i kada su ljudi okupljeni oko svojih toplih komina ili špahera, te nema ničeg što bi zvukom kontaminiralo večernji mir, višeglasna pjesma iz nekog malog dvora zvoni i odzvanja čitavim mjestom bolje nego ijedna druga pjesma, u bilo kojem drugom štajunu.

A upravo ovim gore navedenim riječima započinje kolenda svetome Mikuli, bolje rečeno, onima koji časte njegovo ime, a pjeva se večer prije njegovog imendana.

Kolenda se pjeva svim svecima, od svete Kate do svetog Ante, ali i za Božić i Novu Godinu, pjevaju je djeca i stariji, siromašni i bogati. Njene riječi nose izraze poštovanja prema domaćinu i gospodaru kuće, lijepe želje, blagoslov, vjeru i nadu. Iznad svega ona se pjeva iz „običaja staroga“.

Ti stari običaji nisu vrijedni samo zbog toga jer su stari i jer su običaji, nego zbog toga jer ih je narod desetljećima ili stoljećima uređivao iz svog vlastitog životnog iskustva, brige za svojim i poštovanja prema tuđim. Oni su višedimenzionalni, te imaju neprocjenjivu glazbenu, literalnu i sociološku vrijednost. Toliko izraza poštovanja, dobre volje i lijepih želja u njihovim tekstovima, a posebno raznolikost među pojedinim mjestima ili otocima fascinantna je.

Sa glazbenog aspekta gledano može se slobodno reći da su kolende, uz pučke Božićne i Marijanske pjesme, jedno od naših najvećih tradicijskih blaga, sa tolikim razlikama u melodijama napjeva između susjednih mjesta, kao i u slučaju tekstova.

Sociološka komponenta, pogotovo u našim malim mjestima, neizmjerna je. Okupljanje ljudi oko dobre riječi i pjesme, hrane i pića, svakako predstavlja nešto uzvišeno, pogotovo u vremenima u kojima je sve manje mjesta za druženje.

A kolendaje se ovako; okupljena družina ispred vrata domaćina pjeva pjesmu, kolendu, sve dok ona domaćinu ne osvoji srce i ovaj otvori vrata. To je poseban užitak za kolendare, jer iz hladne noći mogu pristupiti toplini kuće i bogatoj trpezi koju domaćin priređuje. Ukoliko su kolendari i domaćin bliski, onda se kolenda zna oduljiti do kasno u noć ili do rano u zoru. Ipak treba napomenuti da ta spomenuta „bogata trpeza“ predstavljala više bogatstvo u duhovnom smislu, jer se čovjek u dobrom društvu zadovolji i ispuni suhim kolačem i prošekom, više nego ičim drugim.

Na odlasku se obavezno pjevalo „I litoska idolita ode lipo ste nas darovali ode“ , što je bio znak zahvale za gostoprimstvo i čašćenje.

Nažalost kolenda je jedna u nizu naših tradicijskih perli, koja se polako sprema u škrinju povijesti, kao nekakv znak prošlog i svršenog doba. U ovom vremenu napretka i pogleda na budućnost ti stari običaji kao da prestavljaju nešto nazadno, nešto što bi nas moglo odvući unazad. I tako hodajući naprijed pjevušimo pjesme stranih jezika u kojima nema svetaca ni boga, već praporci, saonice i snijeg. Umjesto djeteta očekujemo djedicu, a Božić ne spominjemo jer bi njegovo spominjanje moglo povrijediti one koji misle drugačije. Zato gradimo trgovačke centre nulte tolerancije, u kojima se može doživjeti čaroban Advent, bez da se povrijedi ikoga. Taj doživljaj možemo plaćati kreditnim karticama, jer i kune mogu simbolizirati nešto nazadno.

Tamo nam pregršt svjetlucavih darova donose jeleni i sobovi, na čije saonice krcamo naše zaboravljeno blago, kako bi ih na povratku nepovratno odnjeli iz naših duša.

 

Ipak, još uvijek ima dvora, ima djece, ima domaćina koji će znati poštovati sebe i druge, zakone i običaje, koji će znati cijeniti skromnost, imati vjere i nade i iznad svega ljubavi prema bližnjemu i bogu, kao što i zadnja štrofa kolende zabilježene u Vrbanju na Hvaru kaže;

Ljubav od svih kako zlamen, posve vike vikov, amen“