Priručnik za život u Hrvatskoj

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

U hrvatskome vremeplovu kojim se često vraćamo unatrag, ono što posebno zabrinjava jest kontinuirano i uporno javnopolitičko i medijsko uzgajanje lošeg odnosa prema Hrvatskoj, a simpatija prema Jugoslaviji. Tolika je želja prisutna da se na bilo koji način naruši svaka dobra i pozitivna slika o Hrvatskoj i da se prikazuje ona loša i negativna, dok se u isto vrijeme na sve moguće načine sakriva sve ono loše i negativno iz vremena Jugoslavije, a ističe isključivo ono dobro i pozitivno.

To je film koji smo već gledali, kroz više generacija.

Već viđeno, reklo bi se, ponavljanje povijesti, i to vrlo opasno.

Zato sam odlučio posvetiti prvo poglavlje Priručnika za život u Hrvatskoj upravo našem odnosu prema Jugoslaviji, jer ako to nismo u stanju riješiti, onda nam je sve drugo zaludu.

Počet ću od sebe.

Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Bilo mi je odlično. Mogao bih naći milijun razloga za to. Dovoljan bi bio onaj jedan, a taj je da sam bio mlad. Ali zbog milijun i jednog razloga NIKAD neću reći lijepu riječ o njoj. NIKAD. Pogotovo zbog onog JEDNOG – zbog poštovanja prema mrtvima koji su stradali pod

njezinim simbolima u više navrata: nekad davno pred očima naših djedova od Bleiburga do Bitole, pa za vrijeme njezina trajanja pred očima naših očeva od Golog otoka do Lepoglave, i nedavno pred našim vlastitim očima, od Vukovara do Dubrovnika.

Treba li nešto više?!

Kada bih prešao preko toga, bio bih i sam mrtav.

Mrtav u duši.

Otkuda izvire ta čovjekova želja da stane u red za vlastitu eutanaziju duše?

Otkuda snaga za preskakanjem tolikih tragedija zbog susreta s vlastitom povijesnom zadovoljštinom?

Da je na moju Hrvatsku ispaljen samo jedan projektil sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. Nažalost, ispaljeno ih je mnogo više od jednog.

Razarač Split upisao se u povijest čovječanstva kao jedini brod koji je razarao grad čije je ime nosio.

Pod simbolima Jugoslavije napadao je moj Split. Grad u kojem sam rođen.

Jugoslavenska narodna armija razarala je moju zemlju I ubijala narod. Moj narod.

I zato bi svakoga normalnog čovjeka obilježja i simboli Jugoslavije trebali vrijeđati. Jer su nečovječni.

Ne traži se od čovjeka da izbriše vlastitu memoriju, već da se prilikom javnog uživanja u sjećanju na Jugoslaviju sjeti onih kojima je ona uskratila život i koji danas nemaju sjećanja.

Samo to se traži.

Zar je to tako puno?

Uostalom, pa nije Jugoslavija sijala smrt samo u Hrvatskoj i nanosila rane samo hrvatskomu narodu.

Imam mnogo poznanika, suradnika i prijatelja na prostoru bivše Jugoslavije i vjerujem da svi oni dijele moje mišljenje. Jednostavno zato jer su ljudi.

Zanimljivo je da upravo uživatelji sjećanja tog „lijepog vremena” ne bi mogli ni zamisiti da netko uživa u sjećanju na neko drugo vrijeme prije toga. Kao što ih iritira i prekomjerno uživanje u ovom današnjem vremenu koje je došlo. Jer to očito nisu njihova vremena. To nije Jugoslavija.

Sve je to jedno veliko neljudsko licemjerje i egoizam.

Ali i dvostruki kriteriji, jedan od jasnih oblika nepravde.

Ako mi ne brinemo za druge, jer je nama bilo dobro, onda bismo trebali dozvoliti da ni naši političari ne brinu za nas, jer je njima dobro. Ne bismo ih trebali kritizirati.

Ako se mi okrećemo budućnosti i zaboravljamo povijest, trebali bismo i njima dozvoliti da se okrenu budućnosti i da zaborave povijest u kojoj netko od nas nije primio plaću prošla tri ili četiri mjeseca.

Bismo li trebali? Ili ipak ne?

Ustanovimo u našem društvu napokon jednake kriterije za sve, kao temelj za pravednije življenje.

Poštujmo druge. Uvažavajmo tuđe osjećaje.

Ali sve i svačije, a ne samo neke i nečije.

Započnimo s tom praksom što prije. Počnimo od sebe.

A koliko nam je u Jugoslaviji stvarno bilo dobro, komu je sve bilo dobro te zašto neki i danas žale za tim dobrom, napisat ću u jednom od sljedećih članaka. Neće biti zaludu.

Foto izvor: Gradski muzej Vukovar

Autor: Vladimir Červenka

Husina jama – ogledni primjer slojevitog masovnog zločina

Prije točno deset godina u jednim poznatim dalmatinskim novinama objavljen je članak u kojemu je njihov ugledni novinar ispričao svoju, preciznije, njihovu verziju priče o Husinoj jami nedaleko od Sinja, za koju se od devedesetih godina počelo govoriti da skriva žrtve partizanskih, točnije, komunističkih zločina iz Drugoga svjetskog rata.

Ugledni novinar u tom svom članku objašnjava čitateljstvu kako su tu Husinu jamu u ratu zapravo punile sve vlasti, pa tako i talijanske i njemačke, a započeli su ustaše još 1941. bacivši u tu jamu osamdesetak nevinih civila, uključujući i djecu; tek su na kraju to napravili i komunisti.

Dakle, u jami je, prema navodima tih novina: red žrtava ustaša, pa red žrtava fašista, pa red žrtava nacista, pa na vrhu red žrtava komunista.

Premda ne postoji nijedan ozbiljan dokaz koji bi potkrijepio ovu tezu i potvrdio da u jami postoje druge žrtve osim komunističkih, najveća njezina tragedija jest u tome da kada bi ona bila istinita, predstavljala bi goru tragediju nego da su u jami samo žrtve partizanskih, tj. komunističkih zločina. Bila bi gori zločin, ne samo zbog većeg broja žrtava.

To bi značilo da komunistička socijalistička federativna narodna jugoslavenska vlast pola stoljeća nije otkopala tijela tih nevinih civila i djece, te na tome mjestu dostojanstveno i ljudski obilježila grob stradalnika ustaške i fašističke i nacističke ruke. Nije ni osudila nikoga za taj zločin nad civilima i djecom!

Naprotiv, ta je vlast nakon rata Husinu jamu pretvorila u odlagalište svakojakog otpada, po domaći – u SMETLIŠTE. Zatrpali su kosti žrtava tih navodno „svih” zločina. I onih nevinih. I djece. I djece! I te navodne djece!

Ne znam ima li ova jama više slojeva žrtava, ali znam da ima više slojeva zločina. Zločin ubijanja i bacanja u jamu, zločin zatrpavanja žrtava, zločin sakrivanja zločinaca, zločin neosuđivanja zločinaca…

Zar ne bi netko za to trebao odgovarati?

Ne zna se što je groznije – istina ili laž.

Premda će neki reći da se ne zna što je istina, činjenica je da je odonda pa sve donedavno bilo zabranjeno i približavanje tomu mjestu, što pametnom čovjeku govori sve.

Istina je da je isti krivac za počinjene zločine na vrhu jame i krivac za zatrpavanje svih tih navodnih

zločina do dna jame. To je osnovna istina.

I kao da je nekakav veliki problem otkriti što je ostatak istine. Kao da je nekakav veliki pothvat otkopati otpad iz jame, izvaditi kosti, pa utvrditi čije su i tko ih je tamo bacio. Treba samo pročitati brojne debele knjige u kojima su navedena svjedočanstva o ovom i drugim zločinima, te složiti slagalicu.

Znanstvenici znaju što se dogodilo prije sedamdeset milijuna godina pa bi valjda mogli znati što se dogodilo prije sedamdeset.

Oni to sigurno i znaju, ali im oni koji ih financiraju nisu odobrili da se angažiraju i da rezultate svoga znanja i znanosti opišu javnosti. Umjesto neovisnih znanstvenika, financijeri plaćaju ovisne novinare da obave posao. Oni to rade dobro i jeftino. Bez znanja i znanosti.

Pa kada se napokon našao netko tko je posvjedočio partizanski, tj. komunistički zločin, te na dostojanstven način obilježio to mjesto i pomolio se nad njime, onda je postao meta novinara i novine, koja je, usput rečeno, osnovana 1943. godine ne tako daleko od Husine jame te baš u vrijeme tih navodnih ustaških, fašističkih i nacističkih zločina. Kako tada tako i sve donedavno šutjeli su o tim navodnim zločinima nad nedužnim civilima i djecom. Svi su šutjeli. Šutjeli su i o zatrpavanju tih navodnih zločina.

A onda, nakon sedamdeset godina šutnje, napokon progovaraju. Iznose „istinu” na vidjelo. Pišu u negativnom kontekstu o onima koji nad jamom mole „samo za žrtve komunističkih zločina”. Jer tamo ima i drugih žrtava.

Može li itko izmjeriti ovaj zločin, licemjerje, zloću, bezobraznost, neljudskost, nekulturu, neciviliziranost…?

Na kraju ispada da su zločinci oni koji danas mole nad jamom. Što su sve ljudi spremni reći i napisati samo da bi zaštitili zločin svoje partije i Jugoslavije, i svoje osobne sitne privilegije kojima su, očito, kupljeni.

I nikome ništa do dana današnjega. Ni počiniteljima zločina, ni onima koji su na kosti bacali smeće, ni onima koji su to sakrili od javnosti, ni onima koji nisu učinili ništa da se počinitelji kazne, ni onima koji danas lažu o tome i pokušavaju sakriti istinu…

A sve te kosti i danas su ispod toga smeća. I danas.

To što je napisano u novinskome članku trebalo je biti opravdanje za komunistički zločin, koji, usput rečeno, nikada nije kažnjen.

Jer, kao, svi su „punili jamu” pa zašto bi se izdvajalo komuniste. Zapravo, čitajući članak, komunisti nisu ni „punili jamu” jer oni nisu ubili nevine civile i djecu, već „ustašku vlast”, dakle one koji su kao zaslužili smrt, pa se to kao i ne računa. Naprotiv, u javnosti nadojenoj starim lažima to bi moglo izgledati kao dobro djelo.

Ovdje želim istaknuti da se isti obrazac koristio i za prikrivanje četničkih zločina jer svi ti zločini – četnički i komunistički, imaju u zajedničkom nazivniku jednu žrtvu: HRVATSKU.

A svi egzekutori, kako četnici tako i komunisti, imaju u zajedničkom nazivniku jednog krvnika: JUGOSLAVIJU.

Pod simbolima zvijezde i kokarde dva puta punili su jame.

I jedni i drugi.

A onda su sve sakrili i uprli prstom u ustaše, prethodno ih pobivši sve.

Pobili su i one koji su im bili sumnjivi i one koji su možda htjeli reći istinu. Tako su bili mirni pola stoljeća. Kako sada stvari stoje, možda će biti mirni pola tisućljeća. Ili zauvijek.

Na temeljima Husine jame i raspadnutih kostiju izgrađena je Jugoslavija.

Na simbolici Husine jame izgrađeni su temelji i ove države.

Tragedija na tragediju, šutnja na šutnju, a kad istina ipak ispliva, onda laž na istinu.

Zato nema blagoslova ovdje. Ne može ga ni biti.

A ova jama samo je jedna od mnogih koje imaju istu sudbinu punjenja ljudskim tijelima, zatrpavanja ljudskih kostiju smećem, prešućivanja i laganja. Hrvatska javnost ne može ni zamisliti koliko takvih jama ima.

Mogao sam uzeti za primjer bilo koju, jer ima ih mnogo većih i tragičnijih, mada znam za mnoge manje, ali meni jednako tragične jer su mi bliže.

Kada u internet tražilicama upišete pojam „Husina jama”, onda će vam na prvo mjesto naskočiti taj deset godina star članak.

On se nudi kao prvi i osnovni informativni izvor iz kojega javnost crpi informacije o ovoj velikoj tragediji.

To je neka vrsta novog „političkog vaspitanja i informisanja”.

Ljudi koji su uložili godine istraživanja i rada te objavili debele knjige s istinom o četničkim i komunističkim zločinima počinjenim u ime Jugoslavije, u javnosti su uglavnom nepoznati.

I oni i njihovi radovi. Novine i portali ih ne promoviraju.

Skriva se rad načinjen u cilju istine, a promovira onaj u cilju laži.

Iznosim kao primjer baš ovu jamu upravo zbog tog članka, jer on je jasno ogledalo naše tužne stvarnosti i obrazac kako se to u nas radi.

I jama i članak nisu izuzetak, nego pravilo te imaju isti potpis.

Što je još potrebno reći, napisati, posvjedočiti i dokazati da bi se napokon odgovorni ljudi u ovoj državi zaustavili i rekli: ovo treba riješiti. Riješiti jednom zauvijek.

Osobno sam gotovo deset godina laički istraživao problematiku naših jama i njihovih kostiju, pa sam imao određeno „speleološko” znanje i informacije o mnogim pojedinačnim i masovnim lokacijama u kojima leže, uglavnom, kosti koje su punili komunistički i četnički egzekutori. Kako su mi poznati detalji i ovoga slučaja, znao sam da je sve napisano u spomenutoj novini bio novi pokušaj relativiziranja žrtve i stavljanja istine pod tepih.

Članak me posebno zaintrigirao jer jasno pokazuje gdje smo bili i gdje idemo, što se radilo nekad i što se radi danas, te zašto smo danas tu gdje jesmo. Zato ga deset godina nakon objave izvlačim kao nekakvu vrstu epruvete u kojoj je jedna od bezbroj bakterija ljudske zloće i licemjerja koja zaslužuje da se pokaže svijetu.

Foto izvor: Marko Mravak

Harrisonovo cvijeće

Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće da dočara strahotu koju su Jugoslavenska „narodna” armija i srpski četnici učinili u Vukovaru. Tri minute za tri tisuće ubijenih.

Scenaristu filma bile su dovoljne dvije rečenice: „To nije bila borba. To je bilo istrebljenje”.

Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film o ikome iz Vukovara, koji bi na ovaj snažan način potresao svakoga čovjeka i ostavio ga bez daha.

Nisu htjeli ni prikazati ovaj film. Sakrivali su ga od javnosti.

Film Harrisonovo cvijeće snimljen je simbolično, kao sjećanje na tragediju jednog novinara koji je preživio tragediju Vukovara.

Za potrebe sjećanja. Da se ne zaboravi.

Drugi su nam to napravili. Drugi su nam snimili film. U nas se to, očito, ne može ili ne smije napraviti. Mi to moramo zaboraviti. Moramo se sjećati samo onog što nam je davno definirano.

Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca bačeno šest i pol milijuna projektila.

Broj silovanih žena nikad nećemo saznati.

Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo „prekomjerno” granatiranje Knina.

Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni „uglednici” i servirali im stol. Jer ovi su, prema svemu, očito njihovi. Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu.

Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno se skrivaju tragedije od očiju javnosti. Drugi put.

A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi ili okreće glavu i gleda „svoja posla”, onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili. Jer oni postaju mi.

Jednom prilikom moj dobar poznanik, inače visokoobrazovani čovjek, narugao se na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari.

To mu je bio, kao, argument za nenaplatu ratne štete.

A ja sam se pitao onda i pitam se danas:

A zašto nismo riješili i jedno i drugo?

Zašto nismo naplatili ratnu štetu i vratili opljačkano?

Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo?

Zašto??

Foto izvor: snimka zaslona filma “Harrisonovo cvijeće” na HRT-u