Category: Vino i Hrana

Vinska kultura

Vinska kultura

Pojam kultura je zasigurno jedan od onih koje ne možemo definirati jednom rječju, rečenicom, pa čak ni nekim jednostavnijim opisom. Ako bi pokušali na primjer definirati pojam čovjekove kulture, morali bi uzeti u obzir njegovo ponašanje, govor, obrazovanje, znanje, higijenu, društveni život i toliko toga drugog ovdje ne spomenutog.

Jedna od čovjekovih karakteristika prema kojoj se sigurno može odrediti njegov nivo kulture jest odnos prema vinu.

Taj odnos se može prepoznati od samog odabira grožđa od kojeg će se napraviti vino, od načina na koje će ono biti prerađeno, od načina na koji će vino biti njegovano i čuvano u svom dozrijevanju, sve do načina na koje će to vino biti predstavljeno, posluženo i na kraju, ne manje važno, načina na koje će vino biti ispijano.

Odabir nekvalitetnog grožđa, njegova nestručna prerada, neprikladno skladištenje vina, a posebno njegovo nemarno posluživanje i konzumacija, zacjelo su pokazatelji odsutnosti dobrog odnosa čovjeka prema vinu.

Za čovjeka koji ima neugodan miris ili je prljav ili od kojega vas zaboli glava nakon duljeg druženja, mogli bi reći da nema kulture. Isto bi valjda mogli reći i za vino koje ima neugodan miris, koje nema lijepu boju i pogotovo ako vas sutradan od njega boli glava.

Međutim postoji razlika između kulture vina i kulture čovjeka.

Vino zapravo nema mogućnost posjedovanja ili ne posjedovanja kulture, tj. ono je u potpunoj ovisnosti o kulturi čovjeka. Ako naiđemo na vino po čijim karakteristikama možemo zaključiti da je ono nekulturno, onda iza tog vina stoji čovjekova nekultura. Kultura vina i kultura čovjeka usko su povezani pojmovi i sigurno ne bi pogriješili kada bi ustvrdili da je kultura vina u stvari kultura čovjeka.

Često se znalo dogoditi da se u konobu donese ono najgore grožđe, da se od malih količina grožđa pomoću šećera i vode naprave velike količine vina, da se vino drži u starim pokvarenim bačvama, da bi se iste otvaralo i ostavljalo vino izloženo utjecaju zraka, i na kraju ono što je najočitije, da bi se vino služilo u neuglednim plastičnim bocama i pilo iz sličnih čaša.

S druge strane u restoranima i kafićima postojale su samo ekstremne kategorije vina tj one jeftine od kojih zajamčeno sutradan boli glava i onih od kojih glava zaboli kada se ugleda cijena.

Ne čudi što su ostala pića poput piva postupno izbacivala vino kao svakodnevni konzument, te što se gotovo izgubio običaj u druženjima u kafićima naručivati vino.

Svaka turistička zemlja, a posebno tradicionalna vinska zemlja, morala bi poraditi na kulturi vina, a to znači, kako je već zaključeno, na kulturi čovjeka. Ako mi ne držimo do vina, ako mi ne marimo za njegovu prezentaciju, ako mi ne brinemo za njegovu prepoznatljivost, onda nas ne treba čuditi što naša vina nisu ucrtana na vinskim kartama svijeta, tj kulturnim jezikom rečeno što ih nema na daskama koje život znače.

Treba reći da su se inicijativom naših malih vinara, napravili veliki koraci na području odnosa prema vinu. Ono što je i te kako vidljivo jest predstavljanje vina, tj način na koji se vino nudi, poslužuje i ispija.

Vrlo poučna krilatica, došla iz pera našeg priznatog vinara i enologa Andra Tomića; „PIJE SE NA URE, A NE NA LITRE“, jedna je od svijetlih nota u partituri sinfonije kulture vina koja se tek sklada.

Žene i vino

Žene i vino

Žena se u paleti svakodnevnih poslova koji su se nekad davno obavljali u našim vinogradarskim i vinarskim krajevima tradicionalno prikazivala kroz prizmu kućnih radova vezanih uz kuhanje, pranje, pospremanje i bavljenje djecom. Ostali radovi, pogotovo oni vezani uz polje, nekako su se isključivo prepisivali “muškim poslovima”. Takva percepcija žene održala se do danas. Naravno, zbog fizičkih predispozicija, muškarcima su logično bili namjenjeni određeni teški fizički poslovi, ali u vinogradarstvu kao i u vinarstvu tj podrumarstvu, mnogo je poslova koji ne zahtjevaju teški fizički rad, već kako bi ljudi rekli zahtjevaju “mnogo ruku”.

Zapravo može se slobodno reći da je većina njih takva.

Upravo zato su žene imale i te kako svog udjela u različitim radovima od pljevljenja do podmotavanja ili podvezivanja loze, okopavanja i branja grožđa, ali i u mnogim poslovima u samoj konobi, prilikom pravljenja vina i njegovog održavanja.

U nekim krajevima u kojima su muškarci masovno odlazili trbuhom za kruhom, pogotovo poslije ratova, kada bi muška populacija bila devalvirana, žene su preuzimale kompletan proces od proizvodnje grožđa, do proizvodnje i prodaje vina. Bile su dakle i vinogradarke i vinarke ili podrumarke. One su hranile obitelji i održavale život.

Njihova uloga u životu svih hrvatskih vinskih regija bila je daleko veća od kuhanja, mada se i kuhanje treba promatrati također kao dio pomoći u polju, jer su baš žene nakon što bi kući skuhale ručak taj isti i odnjele u polje svojim muževima, težacma.

A zar to nije dio posla, procesa rada i života.

U onim krajevima oskudnim muškarcima, žene su zaslužne za održavanje identiteta vinske zemlje, jer bez njihove ženske ruke vinogradi bi bili davno zapušteni.

Čak i u današnje vrijeme uloga žena u svijetu vina je daleko od sporedne.

Žene se sve više angažiraju u domeni enologije i someljerstva, ali možda najviše u domeni marketinga, a dobar marketing predstavlja, kako je poznato, “pola posla”, pa je time njihova uloga i povezanost s vinom velika i važna.

Hrvatska jest vinska zemlja od davnina, ali Hrvatska je mala i mlada zemlja, te joj je potreban velik napor kako bi se istaknula na velikoj svjetskoj karti na kojoj su veliki iskusni igrači tj velike vinske zemlje i regije.

Zato je uloga žene u vinskom biznisu danas možda važnija nego ikada upravo zbog činjenice da je marketing danas potreban više nego ikad.

A žene su u marketingu, htjeli mi muškarci priznati to ili ne, ipak u prednosti nad nama. To je njihovo područje ili dio posla.

One time doprinose znatno više nego da sudjeluju u bilo kojem fizičkom poslu ili kuhanju. I ne treba više konzumirati davno ustaljene priče o sporednoj ulozi žene u vinskom svijetu, već naprotiv ženu treba staviti tamo gdje ona i pripada;

u samo središte priče o vinu.

Hvar otok vina

Hvar – Otok vina

Hvar je otok vina. Od davnina. Uz velik broj sunčanih sati, plodnu zemlju i specifične mikrolokacije, ali iznad svega vrijedne ljude koji generacijama njeguju tradiciju vinarstva, taj atribut nosi više nego zasluženo. Malo je otoka na Jadranu koji poput Hvara imaju sve ono što vinovoj lozi treba. A zna se koliko je loza zahtjevna. Znaju to najbolje vinogradari koji je obrađuju i koji svakodnevno s njom razgovaraju, znaju je slušati i razumiju je. Dobro vinogradarstvo temelj je dobrom vinarstvu, jer bez dobroga grožđa, ne može biti ni dobroga vina.

Bilo je to jasno i starim Grcima kada su naselili otok Hvar pa su zato u zaleđu drevnoga Pharosa, što je današnji Stari Grad, isparcelizirali prostrano plodno polje i omogućili organizirano i uređeno uzgajanje vinske sirovine. To je bio preduvjet organiziranog i uređenog vinarstva kojeg su oni imali razvijenog odavno; može se reći da su oni na otoku ustanovili kulturu vinogradarstva i vinarstva.

Ta kultura njeguje se do danas uz sve terete koje donosi život na zemlji okruženoj sa sve četiri strane morem, jer se proizvodnja grožđa ili vina u takvim uvjetima teško može mjeriti i konkurirati onima na velikim kopnenim plantažama i strojno obrađivanim nasadima. I možda je upravo ta spoznaja odredila smjer hvarske vinske priče u motivu „Manje je slađe“, koji kvalitetu stavlja ispred kvantitete i dodaje joj okus prepoznatljivosti.

A sve je u priči. Imati vlastitu priču i znati je ispričati postaje imperativ opstanku i napretku na tržištu, ali i ono što tržište traži. A tržište su ljudi, konzumenti vina, turisti, svi oni koji vole čuti i upoznati lokalnu priču.

Dolazak na otok Hvar podrazumijeva upoznavanje njegovih vina, jer, kako je na početku rečeno, Hvar je otok vina, zato treba otkriti sve destinacije koje ovaj otok pruža, a u kojima su sakrivene priče vinogradara i vinara koje samo oni znaju. Od onih krajnjih istočnih rtova Sućurja, do Paklenih otoka i Hvara, pa preko sjevernih obala Vrboske, Jelse, do onih južnih Zavale i Svete Nedjelje, uz neizostavno središte otoka Starogradsko polje, nalaze se vinski podrumi, ili po starinski konobe, koje čuvaju razne sorte vina, bijelih i crvenih.

I teško je reći koje su bolje ili koje su najbolje. Teško je preporučiti neke. Najbolje ih je sve obići. Probati i usporediti.

Koliko god puta kušali vina različitih proizvođača dobivenih od iste sorte, kao naprimjer od plavca malog, svaki put ćete uživati u drugačijim okusima i notama toga čudesnog kralja dalmatinskih crvenih vina.

Iako su poneki vinogradi jedan pored drugoga pa čak i boce leže polegnute jedne blizu drugih, vino je njihovo drugačije. Svako ima svoju priču. I u tome jest raskoš i bogatstvo škrtog otoka.

Premda je plavac mali, koji spada u crnu sortu grožđa, najzastupljeniji, vesele sve intenzivnija nastojanja revitalizacije nekih starih davno zaboravljenih autohtonih sorti ili čak uvoz nekih međunarodno poznatih, koji će zasigurno u nekim kupažama dati svjetski pečat. Sve to dodatno obogaćuje ponudu i izbor, ne samo vrsta vina, već i kvalitete.

Nekako se uvriježilo mišljenje da su vina dobivena od crnih sorti grožđa s ovih južnih djelova Hrvatske, a u koje spada i otok Hvar, bolja od vina dobivenih od bijelih sorti, međutim, u današnje vrijeme, korištenjem tehnologije i novostečenim znanjem ta se paradigma polako mijenja.

Bogdanuša, prč, maraština, pošip, samo su neke od starih bijelih sorti čije bi vino svakako bilo lijepo kušati i osjetiti taj iskonski kod, te prepoznati vrhunsku kvalitetu i približavanje crnim vinima.

Pogotovo se to može osjetiti u novim bijelim sortama koje se danas sade, poput chardonnaya ili pinota.

Nekada davno postojalo je nepisano pravilo prema kojemu se zimi pije crno, a ljeti bijelo vino, jer bijelo je laganije. Tu težnju da se i ljeti uživa u vinu, a da opet ima notu crnoga, čovjek je ostvarivao pravljenjem ružičastih ili rozé vina, po domaću opol vina, danas opet sve popularnijih.

Treba spomenuti i prošek, kao posebno desertno vino, koji je jedan od zaštitnih znakova Dalmacije. Taj nektar dobiven iz prosušenih bobica konzumira se uz desert, nešto slatko, a može se reći da je i on sam desert. Gotovo svaka obitelj ima butilijun, demejanu ili bačvicu prošeka, jer običaj je da se u godini rođenja ženskoga djeteta napravi prošek koji se konzumira tek na njezinome vjenčanju.

Globalizacija ima i svoje pozitivne strane, pa je tako na naš otok donijela i običaj pravljenja pjenušavih vina. To još više obogaćuje ionako bogatu vinsku ponudu otoka Hvara, te omogućava svakome pronaći nešto po svom užitku.

A vino je lijepa podloga za uživanje. Vino spaja ljude. Vino opušta. Vino krijepi.

Zato je potrebno obići otok vinskim stazama, zaviriti u one poznate, ali i manje poznate, te posebno one nepoznate vinare koji su spremni s vama podijeliti svoju osobnu priču o vinu.

A priča o vinu zapravo je na neki način i priča o otoku i priča o čovjeku. To je naša priča.

Hrvatska – zemlja vina

Od istoka do zapada, sjevera i juga, stoljećima su hrvatske regije imale vlastiti vinski identitet i prepoznatljivost bazirane na jedinstvenim autohtonim pričama 

 

Prije stotinu godina glavni izvor života na mom rodnom otoku Hvaru i Dalmaciji bilo je vino.  Skoro svaka kuća imala je vlastiti vinski podrum KONOBU kao malu vinariju i skladište vina. Kvaliteta kako crvenih, tako i bijelih sorti grožđa bila je vrhunska.  

Plavac Mali, Teran, Crljenak, Debit, Graševina, Pošip, Maraština, Bogdanuša, samo su neke od mnogih autohtonih hrvatskih sorti vina koje su uspjevale diljem zemlje.

Običaj je bio da ispred svake kuće na stolu bude pun bokal vina kao znak gostoprimstva i prijateljstva. Vino se konzumiralo na veliko u svim javnim događajima i zabavama.  

Grozd, loza, vinograd ili vino bili su utiskani u mnoge ambleme, priče, pjesme, kao nekakav znak prepoznatljivosti. 

Zahvaljujući osobama poput Miljenka Grgića, Hrvatska je odigrala značajnu ulogu u stvaranjuu svjetske vinske povijesti.  

 

Vino se spominje u stihovima hrvatske nacionalne himne “Lijepa naša domovino” koju je napisao Antun Mihanović. 

Nema nikakve sumnje da je Hrvatska vinska zemlja ili zemlja vina. 

U današnje vrijeme suočavamo se sa ozbiljnim utjecajem i ekspanzijom pivske kulture koja pomognuta jakim marketinškim aktivnostima sve više utječe na stvaranje novih trendova kojima je podložna psihologija mase.  

Okruženi smo pivskim reklamama u svim mogućim događanjima, pogotovo onim sportskim, pa je tako nezamislivo pratiti nogometnu utakmicu bez piva. 

Naravno, ne radi se ovjdje o namjeri opstrukcije pivske kulture ili uživanja u ispijanju piva. Izbor je nužan i potreban, kao i neka vrsta konkurencije. Ali nameće se potreba postavlanja nekih pitanja: 

Zbog čega se tako brzo odričemo onog što jesmo, a postajemo ono što nismo?

Zašto gubimo moć tradicionalne nacionalne povijesne priče?

Hrvatska je turistička zemlja. Trebali bi investirati mnogo u stvaranje prepoznatljivosti u svim aspektima. Vinska prepoznatljivost je svakako jedan od ključnih aspekata na kojem bi trebalo mnogo raditi i koja ima veliki potencijal. 

Postoji mnogo turista na svijetu koji bi voljeli doći u Hrvatsku i upoznati našu povijest, tradiciju, gastronomiju i poslušati naše jedinstvene priče. 

Vinska je priča jedna od onih beskonačnih, sa toliko mnogo dimenzija od kojih je najvažnija ona ljudska; ljudski dodir s prirodom. 

Napuštajući našu vinsku proizvodnju snažno utječemo na prirodu i izmjenu krajolika. Što su Dalmacija i Istra bez vinograda?  

Naše UNESCO zaštićeno područje “Starogradsko polje” kojeg su utemeljili stari Grci prije 2400. godina imalo je primarnu ulogu vonograda.  

Bez proizvodnje vina dovodimo ga u opasnost nestajanja i gubitka te primarne uloge; biti vinograd. 

Postoji mnogo argumenata koje nije moguće navesti u ovom malom članku, ali neka ovo bude nekakva početna točka ili inicijacija razgovora i razmišljanja o potrebi promjena na hrvatskoj vinskoj sceni. 

Hrvastki nacionalni dres sa crvenim i bijelim kvadratima, naša šahovnica, postala je naš najbolji nacionalni brend. Neka naša crvena i bijela vina budu neka vrsta šahovnice i neka cijeli svijet spozna da je Hrvatska zemlja vina.