Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

 Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

Moje svjetlo za Vukovar je pjesma

Nju mi nitko ne može ugasiti.

Moje svjetlo za Vukovar su riječi

Njih mi nitko ne može zaustaviti.

Moje svjetlo za Vukovar ste Vi

Vi koji čitate i vjerujete

Da pjesma može biti svjetlo


Poezija to go

Grad bez sna

Na ono što bi trebao biti grad pada mrak

Pokriva jezu i strah na dnu podruma

Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša

Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno

Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja

Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja

Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle

Nismo sigurni koji je danas dan

Toliko iščekivani mir sada unosi nemir

Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti

Toliko je mirno da postaje hladno

Više nismo gladni, ne mislimo na večeru

Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi

Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas

Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo

Čuju se krikovi neljudski i ljudski

Željeli bismo da ova noć prođe što prije

Da se probudimo iz ovog dugog sna

Mislimo na one koji su sada u krevetu

Djeca više ne plaču, a stariji suze liju

Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi

Zar je sada nešto potrebno reći

Bljesak kroz okno osvijetli dolazak

Onih što bi trebali biti ljudi


Poezija to go

Heroji ulice

Ulicom grada Vukovara zapaljene svijeće

U mraku kao mala djeca na pločniku

Svježih uspomena s okusom tuge

Ispruženih ruku mole za pažnju

Tisuće djece u toplim domovima

Pod svjetlom izobilja želja

Ne znaju za tugu sa pločnika

Niti prepoznaju okus njen

U studenoj noći topi se vosak

Nestaju mali heroji sa lica zemlje

Samo crne sjene ostaje trag

Imena njihova zapisana nisu

Iza zavjese njeno lice naborano

I prsti što krunicu prebiru

Pogled umoran gleda niz ulicu

Koja gubi snagu svjetla

Opet čuje onaj isti metalni glas

Što para uši kao geler niotkud

Opet ponavlja iste riječi

Da se ne zaboravi grad

Novi će dan sutra doći

Ostati će samo crne sjene

Na pločniku umrtvljene ulice

I grobovi voštanih figura

A iza zavjese njeno lice suzno

Gleda metlu što mete tragove

Djece heroja i svjetla

S ulice grada Vukovara


Poezija to go

Njihove sjene

Uvijek u oluji kroz bljesak munje

Kao da vidim njihove sjene

Duše za nas poklonjenih života

Cijena otkupljenja slobode njene

Premda su daleko da bi me čuli

Vičem kroz grom što nebo para

Znam koliko nama su dali

A ne znam kako reći im hvala


 

Poezija to go
 

Na Dunavu duša

Izguljeno sarce materino

Zakopano živo sa tri sina mloda

Raspuklo, rascvalo kad ih je poznalo

A duša njezina još posla ima

Svojega četvortega vajo da nojde sina

Jel mi još živ, di bi moga bit

Komu je on smeto ne more kapit

Deset se godišć duša sa Dunavon nodala

Dok jednega dona ni čorna vrića arivala

Poznala je duša četvortega svojega sina

Zakopala se i ostala

Slomjena, tužna, jedina

 

 

Pod križem

U tišini i miru na otoku Hvaru

Pod križem ovim razmišljam o Vukovaru

Zamišljam kolone umornih ljudi

Ranjene duše, probodenih grudi

Zamišljam križ na brdu, u ravnici

Kao ovaj naš, na starogrojskon Glavici

K njemu svoj pogled upiru ljudi

Isuse Kriste pomoć nam budi !

 

Poezija to go

Ove suze

 

Ove suze velike kao more

Pune ljubavi

Kaplju i natapaju našu povijest

Žednu istine i pravde

Ove suze slatke od sreće

Sa izvora boli

Teku i napajaju naše živote

Žedne nade i radosti

U njima zvone molitve

Vapaji prognanika

Glasi vjere očeva i djedova

Umorne zemlje Hrvatske

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ne spominjite Jugoslaviju uzalud

U hrvatskome vremeplovu kojim se često vraćamo unatrag, ono što posebno zabrinjava jest kontinuirano i uporno javnopolitičko i medijsko uzgajanje lošeg odnosa prema Hrvatskoj, a simpatija prema Jugoslaviji. Tolika je želja prisutna da se na bilo koji način naruši svaka dobra i pozitivna slika o Hrvatskoj i da se prikazuje ona loša i negativna, dok se u isto vrijeme na sve moguće načine sakriva sve ono loše i negativno iz vremena Jugoslavije, a ističe isključivo ono dobro i pozitivno.

To je film koji smo već gledali, kroz više generacija.

Već viđeno, reklo bi se, ponavljanje povijesti, i to vrlo opasno.

Zato sam odlučio posvetiti prvo poglavlje Priručnika za život u Hrvatskoj upravo našem odnosu prema Jugoslaviji, jer ako to nismo u stanju riješiti, onda nam je sve drugo zaludu.

Počet ću od sebe.

Meni je u Jugoslaviji bilo dobro. Bilo mi je odlično. Mogao bih naći milijun razloga za to. Dovoljan bi bio onaj jedan, a taj je da sam bio mlad. Ali zbog milijun i jednog razloga NIKAD neću reći lijepu riječ o njoj. NIKAD. Pogotovo zbog onog JEDNOG – zbog poštovanja prema mrtvima koji su stradali pod

njezinim simbolima u više navrata: nekad davno pred očima naših djedova od Bleiburga do Bitole, pa za vrijeme njezina trajanja pred očima naših očeva od Golog otoka do Lepoglave, i nedavno pred našim vlastitim očima, od Vukovara do Dubrovnika.

Treba li nešto više?!

Kada bih prešao preko toga, bio bih i sam mrtav.

Mrtav u duši.

Otkuda izvire ta čovjekova želja da stane u red za vlastitu eutanaziju duše?

Otkuda snaga za preskakanjem tolikih tragedija zbog susreta s vlastitom povijesnom zadovoljštinom?

Da je na moju Hrvatsku ispaljen samo jedan projektil sa simbolom Jugoslavije, trebalo bi mi biti dovoljno da se toj Jugoslaviji zahvalim na svemu, zauvijek. Nažalost, ispaljeno ih je mnogo više od jednog.

Razarač Split upisao se u povijest čovječanstva kao jedini brod koji je razarao grad čije je ime nosio.

Pod simbolima Jugoslavije napadao je moj Split. Grad u kojem sam rođen.

Jugoslavenska narodna armija razarala je moju zemlju I ubijala narod. Moj narod.

I zato bi svakoga normalnog čovjeka obilježja i simboli Jugoslavije trebali vrijeđati. Jer su nečovječni.

Ne traži se od čovjeka da izbriše vlastitu memoriju, već da se prilikom javnog uživanja u sjećanju na Jugoslaviju sjeti onih kojima je ona uskratila život i koji danas nemaju sjećanja.

Samo to se traži.

Zar je to tako puno?

Uostalom, pa nije Jugoslavija sijala smrt samo u Hrvatskoj i nanosila rane samo hrvatskomu narodu.

Imam mnogo poznanika, suradnika i prijatelja na prostoru bivše Jugoslavije i vjerujem da svi oni dijele moje mišljenje. Jednostavno zato jer su ljudi.

Zanimljivo je da upravo uživatelji sjećanja tog „lijepog vremena” ne bi mogli ni zamisiti da netko uživa u sjećanju na neko drugo vrijeme prije toga. Kao što ih iritira i prekomjerno uživanje u ovom današnjem vremenu koje je došlo. Jer to očito nisu njihova vremena. To nije Jugoslavija.

Sve je to jedno veliko neljudsko licemjerje i egoizam.

Ali i dvostruki kriteriji, jedan od jasnih oblika nepravde.

Ako mi ne brinemo za druge, jer je nama bilo dobro, onda bismo trebali dozvoliti da ni naši političari ne brinu za nas, jer je njima dobro. Ne bismo ih trebali kritizirati.

Ako se mi okrećemo budućnosti i zaboravljamo povijest, trebali bismo i njima dozvoliti da se okrenu budućnosti i da zaborave povijest u kojoj netko od nas nije primio plaću prošla tri ili četiri mjeseca.

Bismo li trebali? Ili ipak ne?

Ustanovimo u našem društvu napokon jednake kriterije za sve, kao temelj za pravednije življenje.

Poštujmo druge. Uvažavajmo tuđe osjećaje.

Ali sve i svačije, a ne samo neke i nečije.

Započnimo s tom praksom što prije. Počnimo od sebe.

A koliko nam je u Jugoslaviji stvarno bilo dobro, komu je sve bilo dobro te zašto neki i danas žale za tim dobrom, napisat ću u jednom od sljedećih članaka. Neće biti zaludu.

Foto izvor: Gradski muzej Vukovar

Autor: Vladimir Červenka

Vukovarske sjene

Simo Dubajić komunistički je „ko mesar” koji se hvalio da je nakon završetka Drugoga svjetskog rata pobio desetak tisuća Hrvata i da mu je žao što ih nije pobio još. Hrvatske institucije protiv njega su podigle optužnicu par trenutaka prije nego je umro, te 2009. godine. Kada je sklopio oči, vratile su predmet tamo gdje je bio tri četvrtine stoljeća: u pretinac kolektivne hrvatske šutnje.

Za zločin od desetak tisuća ljudi naše institucije nisu u dvadeset godina privele tu odgovornu osobu!

Započeo sam ovu priču o Vukovaru sa Simom Dubajićem, jer on oslikava kodeks ponašanja naših institucija, koje očito nisu naše. Njegov slučaj je pravilo, a ne izuzetak.

On je etalon po kojem se povijest iz četrdesetpete kopirala i u devedesetima ponovila. Surovo i bolno.

U toj ponovljenoj povijesti devedesetih godina ponovio se glavom i bradom i velikim brkovima Simo Dubajić, kao aktivni sudionik u poticanju pobune Srba protiv Hrvatske, organiziranju SAO Krajine, te pomaganju Arkanovcima u klanju Hrvata, PO DRUGI PUT!!!

U dva navrata u životu taj (ne)čovjek ubija i progoni Hrvate, a Hrvatska ga ne privodi pred lice pravde!

I čemu se mi trebamo čuditi?

A nije Simo Dubajić nekakav izolirani slučaj. Takvih ima stotine „na ovim prostorima”. Od Drugoga svjetskog rata preko ovog Domovinskog. U Vukovaru ih je barem sto.

Nitko od njih nije odgovarao, a i kako će?

Hrvatske institucije učinile su sve da se ne učini ništa.

Kada netko želi podignuti glas i ukazati na nepravdu, onda ga se ušutka. I to doslovno. Vidjeli smo to na primjeru mnogih koji su odstranjeni s društvene scene čim su se samo malo dublje aktivirali. Takav aktivizam nije u nas dobrodošao.

A medijskom praćenju takvih aktivnosti svjedočili smo ovih dana kada su se u Vukovaru okupili ljudi svjedočiti istinu.

Baš tada su slobodan dan uzeli svi borci protiv nasilja, aktivisti za zaštitu ljudskih prava, istraživački novinari, izvjestitelji, političari, kojih nije bilo ni čuti ni vidjeti. Svi su oni participirali u nastojanju da hrvatska javnost ne sazna ni djelić tragedije koje smo u ratu prošli, niti da se potrese nad nekim sudbinama, a bilo ih je milijun. Ne uklapa se to u „našu” politiku.

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za Simu Dubajića?

Zna li itko od nas neku njegovu žrtvu i njezinu sudbinu ili grob?

VUKOVAR je samo jedno u nizu ponavljanja naše tragične povijesti, preko koje se stalno preskače i to namjerno.

VUKOVAR nije samo razrušen grad, on je zbog stava institucija prema njemu naša razrušena moralna osnovica za bilo što pozitivno u ovom društvu.

VUKOVAR je dokaz da smo taoci vlastite neriješene povijesti i ostataka društva drugova Sime Dubajića, koji vješto skrivaju krvave tragove svojih uhljebnika i omogućavaju im mirnu

reintegraciju u društvo po svojoj mjeri.

VUKOVAR je ogromna zbirka neispričanih priča sakrivenih po ladicama institucija, koje čekaju da vrijeme učini svoje.

Možda ipak možemo učiniti nešto.

Nešto ispričati, napisati, objaviti.

Nešto kao primjer drugima.

Nešto ljudski i od srca.

Nešto za Vukovar.

Za Hrvatsku.

Ili organizirati referendum, kao platformu zakonu po kojem bi se sve one koji nisu učinili ništa da se spriječi zločin privelo pravdi.

Jer nekažnjavanje zločina svakako je zločin.

A zločin nikada ne zastarijeva

Foto izvor: Zoran Filipović Zoro

Harrisonovo cvijeće

Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće da dočara strahotu koju su Jugoslavenska „narodna” armija i srpski četnici učinili u Vukovaru. Tri minute za tri tisuće ubijenih.

Scenaristu filma bile su dovoljne dvije rečenice: „To nije bila borba. To je bilo istrebljenje”.

Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film o ikome iz Vukovara, koji bi na ovaj snažan način potresao svakoga čovjeka i ostavio ga bez daha.

Nisu htjeli ni prikazati ovaj film. Sakrivali su ga od javnosti.

Film Harrisonovo cvijeće snimljen je simbolično, kao sjećanje na tragediju jednog novinara koji je preživio tragediju Vukovara.

Za potrebe sjećanja. Da se ne zaboravi.

Drugi su nam to napravili. Drugi su nam snimili film. U nas se to, očito, ne može ili ne smije napraviti. Mi to moramo zaboraviti. Moramo se sjećati samo onog što nam je davno definirano.

Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca bačeno šest i pol milijuna projektila.

Broj silovanih žena nikad nećemo saznati.

Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo „prekomjerno” granatiranje Knina.

Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni „uglednici” i servirali im stol. Jer ovi su, prema svemu, očito njihovi. Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu.

Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno se skrivaju tragedije od očiju javnosti. Drugi put.

A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi ili okreće glavu i gleda „svoja posla”, onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili. Jer oni postaju mi.

Jednom prilikom moj dobar poznanik, inače visokoobrazovani čovjek, narugao se na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari.

To mu je bio, kao, argument za nenaplatu ratne štete.

A ja sam se pitao onda i pitam se danas:

A zašto nismo riješili i jedno i drugo?

Zašto nismo naplatili ratnu štetu i vratili opljačkano?

Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo?

Zašto??

Foto izvor: snimka zaslona filma “Harrisonovo cvijeće” na HRT-u