BLOG

Objave

Vinska kultura

Vinska kultura

Pojam kultura je zasigurno jedan od onih koje ne možemo definirati jednom rječju, rečenicom, pa čak ni nekim jednostavnijim opisom. Ako bi pokušali na primjer definirati pojam čovjekove kulture, morali bi uzeti u obzir njegovo ponašanje, govor, obrazovanje, znanje, higijenu, društveni život i toliko toga drugog ovdje ne spomenutog.

Jedna od čovjekovih karakteristika prema kojoj se sigurno može odrediti njegov nivo kulture jest odnos prema vinu.

Taj odnos se može prepoznati od samog odabira grožđa od kojeg će se napraviti vino, od načina na koje će ono biti prerađeno, od načina na koji će vino biti njegovano i čuvano u svom dozrijevanju, sve do načina na koje će to vino biti predstavljeno, posluženo i na kraju, ne manje važno, načina na koje će vino biti ispijano.

Odabir nekvalitetnog grožđa, njegova nestručna prerada, neprikladno skladištenje vina, a posebno njegovo nemarno posluživanje i konzumacija, zacjelo su pokazatelji odsutnosti dobrog odnosa čovjeka prema vinu.

Za čovjeka koji ima neugodan miris ili je prljav ili od kojega vas zaboli glava nakon duljeg druženja, mogli bi reći da nema kulture. Isto bi valjda mogli reći i za vino koje ima neugodan miris, koje nema lijepu boju i pogotovo ako vas sutradan od njega boli glava.

Međutim postoji razlika između kulture vina i kulture čovjeka.

Vino zapravo nema mogućnost posjedovanja ili ne posjedovanja kulture, tj. ono je u potpunoj ovisnosti o kulturi čovjeka. Ako naiđemo na vino po čijim karakteristikama možemo zaključiti da je ono nekulturno, onda iza tog vina stoji čovjekova nekultura. Kultura vina i kultura čovjeka usko su povezani pojmovi i sigurno ne bi pogriješili kada bi ustvrdili da je kultura vina u stvari kultura čovjeka.

Često se znalo dogoditi da se u konobu donese ono najgore grožđe, da se od malih količina grožđa pomoću šećera i vode naprave velike količine vina, da se vino drži u starim pokvarenim bačvama, da bi se iste otvaralo i ostavljalo vino izloženo utjecaju zraka, i na kraju ono što je najočitije, da bi se vino služilo u neuglednim plastičnim bocama i pilo iz sličnih čaša.

S druge strane u restoranima i kafićima postojale su samo ekstremne kategorije vina tj one jeftine od kojih zajamčeno sutradan boli glava i onih od kojih glava zaboli kada se ugleda cijena.

Ne čudi što su ostala pića poput piva postupno izbacivala vino kao svakodnevni konzument, te što se gotovo izgubio običaj u druženjima u kafićima naručivati vino.

Svaka turistička zemlja, a posebno tradicionalna vinska zemlja, morala bi poraditi na kulturi vina, a to znači, kako je već zaključeno, na kulturi čovjeka. Ako mi ne držimo do vina, ako mi ne marimo za njegovu prezentaciju, ako mi ne brinemo za njegovu prepoznatljivost, onda nas ne treba čuditi što naša vina nisu ucrtana na vinskim kartama svijeta, tj kulturnim jezikom rečeno što ih nema na daskama koje život znače.

Treba reći da su se inicijativom naših malih vinara, napravili veliki koraci na području odnosa prema vinu. Ono što je i te kako vidljivo jest predstavljanje vina, tj način na koji se vino nudi, poslužuje i ispija.

Vrlo poučna krilatica, došla iz pera našeg priznatog vinara i enologa Andra Tomića; „PIJE SE NA URE, A NE NA LITRE“, jedna je od svijetlih nota u partituri sinfonije kulture vina koja se tek sklada.

Žene i vino

Žene i vino

Žena se u paleti svakodnevnih poslova koji su se nekad davno obavljali u našim vinogradarskim i vinarskim krajevima tradicionalno prikazivala kroz prizmu kućnih radova vezanih uz kuhanje, pranje, pospremanje i bavljenje djecom. Ostali radovi, pogotovo oni vezani uz polje, nekako su se isključivo prepisivali “muškim poslovima”. Takva percepcija žene održala se do danas. Naravno, zbog fizičkih predispozicija, muškarcima su logično bili namjenjeni određeni teški fizički poslovi, ali u vinogradarstvu kao i u vinarstvu tj podrumarstvu, mnogo je poslova koji ne zahtjevaju teški fizički rad, već kako bi ljudi rekli zahtjevaju “mnogo ruku”.

Zapravo može se slobodno reći da je većina njih takva.

Upravo zato su žene imale i te kako svog udjela u različitim radovima od pljevljenja do podmotavanja ili podvezivanja loze, okopavanja i branja grožđa, ali i u mnogim poslovima u samoj konobi, prilikom pravljenja vina i njegovog održavanja.

U nekim krajevima u kojima su muškarci masovno odlazili trbuhom za kruhom, pogotovo poslije ratova, kada bi muška populacija bila devalvirana, žene su preuzimale kompletan proces od proizvodnje grožđa, do proizvodnje i prodaje vina. Bile su dakle i vinogradarke i vinarke ili podrumarke. One su hranile obitelji i održavale život.

Njihova uloga u životu svih hrvatskih vinskih regija bila je daleko veća od kuhanja, mada se i kuhanje treba promatrati također kao dio pomoći u polju, jer su baš žene nakon što bi kući skuhale ručak taj isti i odnjele u polje svojim muževima, težacma.

A zar to nije dio posla, procesa rada i života.

U onim krajevima oskudnim muškarcima, žene su zaslužne za održavanje identiteta vinske zemlje, jer bez njihove ženske ruke vinogradi bi bili davno zapušteni.

Čak i u današnje vrijeme uloga žena u svijetu vina je daleko od sporedne.

Žene se sve više angažiraju u domeni enologije i someljerstva, ali možda najviše u domeni marketinga, a dobar marketing predstavlja, kako je poznato, “pola posla”, pa je time njihova uloga i povezanost s vinom velika i važna.

Hrvatska jest vinska zemlja od davnina, ali Hrvatska je mala i mlada zemlja, te joj je potreban velik napor kako bi se istaknula na velikoj svjetskoj karti na kojoj su veliki iskusni igrači tj velike vinske zemlje i regije.

Zato je uloga žene u vinskom biznisu danas možda važnija nego ikada upravo zbog činjenice da je marketing danas potreban više nego ikad.

A žene su u marketingu, htjeli mi muškarci priznati to ili ne, ipak u prednosti nad nama. To je njihovo područje ili dio posla.

One time doprinose znatno više nego da sudjeluju u bilo kojem fizičkom poslu ili kuhanju. I ne treba više konzumirati davno ustaljene priče o sporednoj ulozi žene u vinskom svijetu, već naprotiv ženu treba staviti tamo gdje ona i pripada;

u samo središte priče o vinu.

Vratili se naši križi

Vratili se naši križi

 

Vratili se naši križi, donili ih naše križonoše

“Evo san ti na križ doša muke vele jesan proša” štrofa je Gospinog plača koju pjevaju pjevači iz Vrbanja na povratku u svoju matičnu crkvu. Nikada tužnije nisu odzvanjali ovi zvuci kao ove godine. Bio je to uistinu plač. Pogotovo je tužno bilo svima nama koji nismo mogli biti u procesiji. Teško je razumjeti nekome tko nije rođen pod ovim otočkim suncem što sveti križ znači čovjeku. Promijenile su se kroz povijest vlasti i režimi, kraljevi i carevi, poglavnici i predsjednici, prošli su našim otokom i fašisti i nacisti i komunisti, harale su bolesti. Svi su oni bili samo prolaznici, koji iza sebe nisu ostavili ništa, osim pokoje zlo.

Ali ono što je ostalo u srcu ovog otoka, ono što je ostalo u srcu otočkog čovjeka je križ.

Križ koji okuplja, križ koji vodi, križ koji liječi, križ koji daje nadu, križ koji nudi utjehu, križ koji nas tješi i križ koji ukazuje put. Taj križ je ostavio ljudima smisao života, ostavio im je radost življenja i vjeru u čovjeka. To je naše bogatstvo, to je naša baština.

Iskrene čestitke svim križonošama što su u ovim izazovnim vremenima ostali dosljedni vjeri i što su nam omogućili da makar virtualno hodamo za križen.

Posebno čestitam i zahvaljujem križonoši iz Vrbanja mom dragom Mateotu Brataniću koji je sa svojim vrijednim roditeljima došao iz Kanade održati našu tradiciju, ali i tradiciju svoje velike obitelji križonoša. Vjerujem da je njegov pokojni djed Teo, koji je također bio križonoša, sada ponosan na njega. I mi smo svi ponosni. Žudimo za ljudima koji nas mogu činiti ponosnim i zato mu zahvaljujem.

Čestitke i njegovoj maloj odanoj pratnji pogotovo pjevačima koji su pjevali za sve nas.

Svi smo mi noćas imali svoje male osobne molitve, ali vjerujem da je jedna zajednička bila svima; neka ova bolest prođe što prije.

Dragi ljudi, sve će proći, kako je već rečeno, proći će i bolest, a mi trebamo ostati ili postati ljudi, zdravi u duhu, u vjeri i u našim međusobnim odnosima.

Neka nam svima poslije ove muke, svane sretan Uskrs.

Vaš Miki Bratanić

Hvar otok vina

Hvar – Otok vina

Hvar je otok vina. Od davnina. Uz velik broj sunčanih sati, plodnu zemlju i specifične mikrolokacije, ali iznad svega vrijedne ljude koji generacijama njeguju tradiciju vinarstva, taj atribut nosi više nego zasluženo. Malo je otoka na Jadranu koji poput Hvara imaju sve ono što vinovoj lozi treba. A zna se koliko je loza zahtjevna. Znaju to najbolje vinogradari koji je obrađuju i koji svakodnevno s njom razgovaraju, znaju je slušati i razumiju je. Dobro vinogradarstvo temelj je dobrom vinarstvu, jer bez dobroga grožđa, ne može biti ni dobroga vina.

Bilo je to jasno i starim Grcima kada su naselili otok Hvar pa su zato u zaleđu drevnoga Pharosa, što je današnji Stari Grad, isparcelizirali prostrano plodno polje i omogućili organizirano i uređeno uzgajanje vinske sirovine. To je bio preduvjet organiziranog i uređenog vinarstva kojeg su oni imali razvijenog odavno; može se reći da su oni na otoku ustanovili kulturu vinogradarstva i vinarstva.

Ta kultura njeguje se do danas uz sve terete koje donosi život na zemlji okruženoj sa sve četiri strane morem, jer se proizvodnja grožđa ili vina u takvim uvjetima teško može mjeriti i konkurirati onima na velikim kopnenim plantažama i strojno obrađivanim nasadima. I možda je upravo ta spoznaja odredila smjer hvarske vinske priče u motivu „Manje je slađe“, koji kvalitetu stavlja ispred kvantitete i dodaje joj okus prepoznatljivosti.

A sve je u priči. Imati vlastitu priču i znati je ispričati postaje imperativ opstanku i napretku na tržištu, ali i ono što tržište traži. A tržište su ljudi, konzumenti vina, turisti, svi oni koji vole čuti i upoznati lokalnu priču.

Dolazak na otok Hvar podrazumijeva upoznavanje njegovih vina, jer, kako je na početku rečeno, Hvar je otok vina, zato treba otkriti sve destinacije koje ovaj otok pruža, a u kojima su sakrivene priče vinogradara i vinara koje samo oni znaju. Od onih krajnjih istočnih rtova Sućurja, do Paklenih otoka i Hvara, pa preko sjevernih obala Vrboske, Jelse, do onih južnih Zavale i Svete Nedjelje, uz neizostavno središte otoka Starogradsko polje, nalaze se vinski podrumi, ili po starinski konobe, koje čuvaju razne sorte vina, bijelih i crvenih.

I teško je reći koje su bolje ili koje su najbolje. Teško je preporučiti neke. Najbolje ih je sve obići. Probati i usporediti.

Koliko god puta kušali vina različitih proizvođača dobivenih od iste sorte, kao naprimjer od plavca malog, svaki put ćete uživati u drugačijim okusima i notama toga čudesnog kralja dalmatinskih crvenih vina.

Iako su poneki vinogradi jedan pored drugoga pa čak i boce leže polegnute jedne blizu drugih, vino je njihovo drugačije. Svako ima svoju priču. I u tome jest raskoš i bogatstvo škrtog otoka.

Premda je plavac mali, koji spada u crnu sortu grožđa, najzastupljeniji, vesele sve intenzivnija nastojanja revitalizacije nekih starih davno zaboravljenih autohtonih sorti ili čak uvoz nekih međunarodno poznatih, koji će zasigurno u nekim kupažama dati svjetski pečat. Sve to dodatno obogaćuje ponudu i izbor, ne samo vrsta vina, već i kvalitete.

Nekako se uvriježilo mišljenje da su vina dobivena od crnih sorti grožđa s ovih južnih djelova Hrvatske, a u koje spada i otok Hvar, bolja od vina dobivenih od bijelih sorti, međutim, u današnje vrijeme, korištenjem tehnologije i novostečenim znanjem ta se paradigma polako mijenja.

Bogdanuša, prč, maraština, pošip, samo su neke od starih bijelih sorti čije bi vino svakako bilo lijepo kušati i osjetiti taj iskonski kod, te prepoznati vrhunsku kvalitetu i približavanje crnim vinima.

Pogotovo se to može osjetiti u novim bijelim sortama koje se danas sade, poput chardonnaya ili pinota.

Nekada davno postojalo je nepisano pravilo prema kojemu se zimi pije crno, a ljeti bijelo vino, jer bijelo je laganije. Tu težnju da se i ljeti uživa u vinu, a da opet ima notu crnoga, čovjek je ostvarivao pravljenjem ružičastih ili rozé vina, po domaću opol vina, danas opet sve popularnijih.

Treba spomenuti i prošek, kao posebno desertno vino, koji je jedan od zaštitnih znakova Dalmacije. Taj nektar dobiven iz prosušenih bobica konzumira se uz desert, nešto slatko, a može se reći da je i on sam desert. Gotovo svaka obitelj ima butilijun, demejanu ili bačvicu prošeka, jer običaj je da se u godini rođenja ženskoga djeteta napravi prošek koji se konzumira tek na njezinome vjenčanju.

Globalizacija ima i svoje pozitivne strane, pa je tako na naš otok donijela i običaj pravljenja pjenušavih vina. To još više obogaćuje ionako bogatu vinsku ponudu otoka Hvara, te omogućava svakome pronaći nešto po svom užitku.

A vino je lijepa podloga za uživanje. Vino spaja ljude. Vino opušta. Vino krijepi.

Zato je potrebno obići otok vinskim stazama, zaviriti u one poznate, ali i manje poznate, te posebno one nepoznate vinare koji su spremni s vama podijeliti svoju osobnu priču o vinu.

A priča o vinu zapravo je na neki način i priča o otoku i priča o čovjeku. To je naša priča.

Kolendanje

Kolendanje – Velika tradicija malih ljudi

Dobra večer ovom stanu i njegovom gospodaru. I litoska i dolita ode nadobro vam sveti Mikula dojde. Došli smo vas pohoditi kako čovika pravoga, za ne zaboraviti običaja staroga.“

Nijedna pjesma ne zvoni bolje od kolende. U zimskoj noći, kada su kalete naših malih mjesta puste i kada su ljudi okupljeni oko svojih toplih komina ili špahera, te nema ničeg što bi zvukom kontaminiralo večernji mir, višeglasna pjesma iz nekog malog dvora zvoni i odzvanja čitavim mjestom bolje nego ijedna druga pjesma, u bilo kojem drugom štajunu.

A upravo ovim gore navedenim riječima započinje kolenda svetome Mikuli, bolje rečeno, onima koji časte njegovo ime, a pjeva se večer prije njegovog imendana.

Kolenda se pjeva svim svecima, od svete Kate do svetog Ante, ali i za Božić i Novu Godinu, pjevaju je djeca i stariji, siromašni i bogati. Njene riječi nose izraze poštovanja prema domaćinu i gospodaru kuće, lijepe želje, blagoslov, vjeru i nadu. Iznad svega ona se pjeva iz „običaja staroga“.

Ti stari običaji nisu vrijedni samo zbog toga jer su stari i jer su običaji, nego zbog toga jer ih je narod desetljećima ili stoljećima uređivao iz svog vlastitog životnog iskustva, brige za svojim i poštovanja prema tuđim. Oni su višedimenzionalni, te imaju neprocjenjivu glazbenu, literalnu i sociološku vrijednost. Toliko izraza poštovanja, dobre volje i lijepih želja u njihovim tekstovima, a posebno raznolikost među pojedinim mjestima ili otocima fascinantna je.

Sa glazbenog aspekta gledano može se slobodno reći da su kolende, uz pučke Božićne i Marijanske pjesme, jedno od naših najvećih tradicijskih blaga, sa tolikim razlikama u melodijama napjeva između susjednih mjesta, kao i u slučaju tekstova.

Sociološka komponenta, pogotovo u našim malim mjestima, neizmjerna je. Okupljanje ljudi oko dobre riječi i pjesme, hrane i pića, svakako predstavlja nešto uzvišeno, pogotovo u vremenima u kojima je sve manje mjesta za druženje.

A kolendaje se ovako; okupljena družina ispred vrata domaćina pjeva pjesmu, kolendu, sve dok ona domaćinu ne osvoji srce i ovaj otvori vrata. To je poseban užitak za kolendare, jer iz hladne noći mogu pristupiti toplini kuće i bogatoj trpezi koju domaćin priređuje. Ukoliko su kolendari i domaćin bliski, onda se kolenda zna oduljiti do kasno u noć ili do rano u zoru. Ipak treba napomenuti da ta spomenuta „bogata trpeza“ predstavljala više bogatstvo u duhovnom smislu, jer se čovjek u dobrom društvu zadovolji i ispuni suhim kolačem i prošekom, više nego ičim drugim.

Na odlasku se obavezno pjevalo „I litoska idolita ode lipo ste nas darovali ode“ , što je bio znak zahvale za gostoprimstvo i čašćenje.

Nažalost kolenda je jedna u nizu naših tradicijskih perli, koja se polako sprema u škrinju povijesti, kao nekakv znak prošlog i svršenog doba. U ovom vremenu napretka i pogleda na budućnost ti stari običaji kao da prestavljaju nešto nazadno, nešto što bi nas moglo odvući unazad. I tako hodajući naprijed pjevušimo pjesme stranih jezika u kojima nema svetaca ni boga, već praporci, saonice i snijeg. Umjesto djeteta očekujemo djedicu, a Božić ne spominjemo jer bi njegovo spominjanje moglo povrijediti one koji misle drugačije. Zato gradimo trgovačke centre nulte tolerancije, u kojima se može doživjeti čaroban Advent, bez da se povrijedi ikoga. Taj doživljaj možemo plaćati kreditnim karticama, jer i kune mogu simbolizirati nešto nazadno.

Tamo nam pregršt svjetlucavih darova donose jeleni i sobovi, na čije saonice krcamo naše zaboravljeno blago, kako bi ih na povratku nepovratno odnjeli iz naših duša.

 

Ipak, još uvijek ima dvora, ima djece, ima domaćina koji će znati poštovati sebe i druge, zakone i običaje, koji će znati cijeniti skromnost, imati vjere i nade i iznad svega ljubavi prema bližnjemu i bogu, kao što i zadnja štrofa kolende zabilježene u Vrbanju na Hvaru kaže;

Ljubav od svih kako zlamen, posve vike vikov, amen“

Hvar UNESCO otok

Hvar – UNESCO otok

Otok Hvar prema mnogim pokazateljima spada u najatraktivnije destinacije u Europi.

Zaslužuje to po mnogo čemu. Ipak, postoji nešto što otok Hvar ističe iznad drugih destinacija, nešto po čemu je on poseban, jedinstven, nešto što je njegova prepoznatljivost i što nas otočane čini jako ponosnima. Mnogi ne znaju da je naš otok Hvar, vjerovatno jedan od najgušće naseljenijih otoka na svijetu po broju kulturnih znamenitosti koji se nalaze na UNECO listi. Tako se na tom reprezentativnom popisu nalaze tri naše hvarske baštinske jedinstvenosti; Starogradsko polje, procesija Za križen i Hvarska čipka.

Starogradsko polje predstavlja najbolje očuvanu agrarnu parcelizaciju iz doba Grčke na području Europe staru dva i pol milenija.

Procesija Za križen sa svojom neprekinutom polumilenijskom tradicijom jedinstveni je pučki vjersko pokornički običaj u svijetu.

Hvarska čipka časnih sestara Benediktinki, iz njihovog samostana u gradu Hvaru, remek djelo je umjetnosti koji predstavlja primjer kako ljubav iz ničega ili preciznije rečeno iz drače može napraviti ljepotu.

U temelju očuvanja svih ovih vrednota stoji čovjek. Mali, skromni, samozatajni čovjek.

Tako Starogradsko polje čuva i održava težak. Vrijedni čovjek čiji naziv „težak – onaj koji teško radi“ gotovo da je isčeznuo iz našeg svakodnevnog govora i riječnika, a koji premda teško živi i dalje neizmjernom ljubavlju obrađuje zemlju, odgaja lozu, maslinu i smokvu, među međama koje su davno postavili stari Grci.

Procesiju Za križen čuvaju i održavaju svi vjernici malih mjesta i sela središnjeg dijela otoka Hvara, od djece, pa sve do onih najstarijih, a neprocjenjivu vrijednost Gospinog plača i drugih napjeva sa koljena na koljeno prenose pučki pjevači, kantaduri, koji nisu podlegli globalizaciji i medijskom šušuru. Svi su oni prije 500 godina bili težaci.

Tehniku izrade Hvarske čipke čuvaju i održavaju skromne, u svom zavjetnom svijetu zatvorene, časne sestre Benediktinke, koje među zidovima svog samostana slijede stare nauke; mole i rade, te od nježnih bijelih niti agave tvore mistične rukotvorine ispunjene mirom i vjerom. I one su na neki način težaci, jer je njihov život bio sve samo ne lak.

Zato kada govorimo o potrebi zaštite naših baštinskih tradicija, u prvom redu bi trebali govoriti o potrebi zaštite tih malih i skromnih ljudi, bez čijeg teškog rada bi vjerovatno ove ostavštine bile davno izgubljene. A mali ljudi nikada ne traže mnogo, skromni su i znaju se zadovoljiti sa malo. Sa malo i od malo znaju i mogu učiniti puno. Oni su najbolja investicija u zaštiti našeg baštinskog blaga.

U današnjem unificiranom i globaliziranom svijetu ulaže se mnogo u „brendiranje“ tj stvaranje prepoznatljivosti. Svi bi željeli biti posebni u nečemu, prepoznatljivi, drugačiji od drugih.

Velika financijska sredstva svake se godine ulažu upravo u stvaranje priča koje bi neki proizvod ili destinaciju istaknuli i učinili je primamljivom. Upravo iz tog razloga od neprocjenjive je vrijednosti naša kulturna baština, koja nam omogućava posjedovanje prepoznatljivosti bez potrebe ulaganja financijskih sredstava.

Starogradsko polje, procesija Za križen i Hvarska čipka, samo su neki od naših prepoznatljivosti zbog kojeg bi mnogi ljudi tj. gosti željeli doći i posjetiti Hvar i Hrvatsku. More, hranu, restorane i druge slične konvencionalne ponude, imaju druga mjesta i druge zemlje, ali ove UNESCO zaštićene baštinske relikte imamo samo mi!

Sjećanje na New York

U New York me dovela moja Priča o konobi. Ili sam ja nju odveo tamo. Ne znam točno kako je bilo, ali znam dobro da sam se zaljubio u taj grad i da s velikim zadovoljstvom pišem ove retke prisjećajući se mnogih lijepih trenutaka provedenih u njemu. A bilo je to u dva navrata. Dva puta.

Nikad neću zaboraviti prvi susret s vizurom njegovog centra koju sam ugledao vozeći se preko Queensboro mosta, veličanstvene konstrukcije koja spaja dvije gradske oblasti Queens i Manhattan, a ujedno i dva velika otoka Long Island i Manhattan, preko trećeg otoka Roosevelt Island-a, prelazeći preko kanala East River. Mnogo je toga za vidjeti i mnogo toga impresivnog. Ipak, ovaj članak, posvećujem ljudima, svim onim dragim osobama koje sam susreo u ovom lijepog megapolisu, a koji su učinili da ga doživim na jedan topao i ljudski način. Da nije bilo njih vjerovatno bi ta dva posjeta bili samo uobičajeni turistički izleti sa mnoštvom fotografija ulica, zgrada i spomenika, a ovako je to bilo druženje, zabava, zajedništvo, nova poznanstva i prijateljstva, uostalom to i jest smisao konobe, makar i ove ispričane kroz Priču o konobi.

Jedan od tih ljudi je Jakov Račić, moj domaćin u oba navrata koji me i proveo svojim autom prvi put preko Queensboro mosta i pokazao mi mjesto na kojem je prije više od pola stoljeća, stigavši u New York, nakon što se snašao s poslom, iznajmio stan za 40 $. Sada je tu najamnina oko 4000 $, kaže taj vrijedni, srdačni i komunikativni čovjek, koji bez obzira na svoje godine još uvijek radi i autom odlazi u srce ovog grada koji nikad ne spava, u njegovu žilu kucavicu, petu aveniju, tik do Central parka, gdje je smješten hotel u kojem radi. Zahvalan sam Jakovu ne samo na gostoprimstvu, već i na mnoštvu priča koje mi je ispričao iz njegovog zanimljivog i dinamičnog života, a koje mi je znao pripovjedati dok bi se vozili gradom ili dok bi navečer ispijali neka stara vina koja je imao u njegovoj bogatoj vinoteci. Njegova supruga Carla, temperamentna Brazilka, te sinovi Christian i Mike, sa suprugama i djecom bili su mi kao obitelj. Posebno me zadužila Nataša, Christianova spruga, vrhunska fotografkinja, koja je svojim fotoaparatom zabilježila neke lijepe trenutke druženja uz Priču o konobi. Osim nje, fotografijama su me zadužili i Denis Mijat, te Davor Kokić, dokazani profesionalci u svom poslu. Zahvaljujući njima Priča o konobi u New Yorku dobila je snagu medijske promocije, kao jedan pozitivan društveni događaj.

Moj dolazak u New York inicirao je Mate Mike Šalov. On je u medijima vidio najavu mog gostovanja u Bostonu sa Pričom o konobi, pa je predložio tamošnjem ogranku Hrvatske bratske zajednice koji vodi Johnny Skibola da organiziraju predstavljanje te priče. A Johnny je čovjek od naroda, vješt organizator, komunikator i glazbenik. Okupio je publiku i doveo klapu Astoria, da svojim pjevanjem stvore ugođaj konobe. Josip Lacmanović (utemeljitelj klape) Tomislav Smodlaka, Josip Velčić, Jakov Grgurević, Tonči Žgondić i Srećko Mavrek, članovi su ove drage klape koja je oličenje onog što bi klapa trebala biti; skupina dobrih prijatelja, koji dobro pivaju i dobro se zabavljaju. Dva puta su me ovi dragi ljudi počastili svojim pjevanjem i druženjem, te učinili da Priča o konobi dobije jednu posve drugu dimenziju.

Johnny je organizirao gostovanje moje priče i u poznatom restoranu Dubrovnik u vlasništvu Željka Tomića, a kojeg vodi gospođa Nada Bernić, te u pastoralnom centru župe Svetog Ćirila i Metoda, središnjem duhovnom i svjetovnom okupljalištu naših ljudi, kod tamošnjih dušebrižnika franjevaca i sestara franjevki koji ulažu mnogo napora u osmišljavanje povezivanja hrvastke zajednice; fra Nikola Pašalić, fra Ilija Puljić, fra Željko Barbarić, s. Izabela Galić,s. Lidija Banožić, te s. Anica Matić.

Nezaobilazna osoba u svim događanjima je Ane Mljećka, žena koja ima srce veće od nje same, srdačna i uvijek nasmijana, spremna pomoći. Ane je autorica lijepe knjige “U kominu Ane Mljećke” u kojoj je sačuvala neke stare Mljetske recepte i promovirala našu gastronomsku baštinu.

A gastronomije ne fali, ni kada se posjeti obitelj Čačinović, čiji sam gost bio jedne sunčane nedjelje, nakon mise. Dragan poznati producent čiji je nadimak “Čač” i njegova supruga Gordana, poslovna žena koja kuha za pet, žive malo izvan gradske gužve na lijepom imanju u kojem Čač ima studio. Oni surađuju sa mnogim našim glazbenicima i organiziraju njihove koncerte, a gdje je glazba tu je i druženje i pjevanje, te mnogo toga lijepog za uspomenu.

Bilo mi je posebno drago u New Yorku ponovno sresti moju nekadašnju direktoricu iz IBMa Dinku Kalinić, te mnoge druge drage ljude među kojima i Darka Matošića, ugostitelja koji je srdačno prihvatio priču o konobi i inicirao ideju o uređenju nekog restorana u konobu kao mjestu promicanja naše gastronomske ponude.

Drago mi je što su se neki od ljudi koje sam tamo upoznao u međuvremenu vratili u Hrvatsku, među njima je i Jen Radman, vrijedna mlada žena koja je pokrenula turističku agenciju u Kožinom kod Zadra i započela novi život u domovini.

A među novim poznanstvima vrlo je zanimljivo i ono sa Katherine Rock, ženom naših korijena, koju je Priča o konobi motivirala da istraži svoje hrvatske korijene te da nakon posjeta Šibeniku, svom obiteljskom ishodištu, investira u to mjesto, kupnjom stare kuće u centru koju je uredila i u njoj pokrenula restoran.

Svi ovi ljudi su New York. Oni su moje pozitivno i nezaboravno sjećanje na ovaj velegrad, u kojem se zaista ima što za vidjeti.

Ellis Island, Liberty Island, Statue of Liberty, Empire State Building, Time Square, Rockfeller Center, Central Park, Fifth Avenue, Brooklyn Bridge, Intrepid Museum, Wall Street, China Town, te mnogi drugi lokaliteti i znamenitosti u ovom gradu moraju se vidjeti i doživjeti. Sve je to dio ne tako duge, ali vrlo dinamične i tehnološki impresivne povijesti novog svijeta koji je bio obećana zemlja za mnoge sa starog kontinenta.

Želim se ponovno vratiti u New York, ponovno osjetiti njegov puls, ali iznad svega ponovno sresti, njegovo srce i njegovu dušu; ljude.

 

 

Miki Bratanić Priča o konobi California

Putovanje između dvije doline

„Kalifornija je raj na zemlji“ šapnuo je svojim studentima na agronomskom fakultetu u Zagrebu pedesetih godina prošlog stoljeća profesor Šerman, ne znajući da će time potaknuti Miljenka Grgića na putovanje života. Iz tadašnje Jugoslavije pobjegao je mladi enolog sa tridesetak dolara ušivenih u potplat cipele preko granice, do Njemačke, a kasnije preko Kanade do tog raja na zemlji u Kaliforniju. Sve ostalo je povijest. Čitavog života taj mi je put bio uzor i cilj.
A onda sam prije par dana upravo tom rutom preko Zagreba, Frankfurta u Njemačkoj, te zračnog prostora Kanade sletio u San Francisco u Kaliforniji u pratnji moje supruge. Tamo smo se našli s našim kumovima iz Vancouvera, unajmili jedan od tipičnih američkih velikih automobila, te preko Goldena Gate mosta krenuli prema najpoznatijoj vinskoj dolini, onoj rijeke Nape, gdje smo se smjestili u  jednom malom hotelu u gradiću Valejo,  nekad davno glavnom gradu Kalifornije. On nam je bio idealno trodnevno ishodište, nakon bogatog američkog doručka, u pohod vinskim putima, cestom Svete Helene sjeverno preko grada Nape, Yountvillea, Oakvillea, Rutherforda, Zinfandela, Svete Helene, pa sve do Calistoge.
Tako smo već prvi dan, nakon pečene pancete, jaja i kobasica, te obaveznih debelih palačinki sa raznim gustim sirupima, okrjepljeni krenuli prema sjeveru. Prije neposrednog susreta s prostranim vinogradima koji se pružaju s obje strane rute 29. s njene desne strane na malom brežuljku ugledali smo kao nekakav putokaz ili podsjetnik, spomenik vinogradaru-težaku; figuru snažnog čovjeka koji zavija staru vinsku presu. Jasna je to poruka da je ovdje u središtu svega čovjekov rad. U zraku se intenzivno osjećao miris mladog mošta, a onda su se ukrašeni duginim bojama sunca i jutarnje rose polako počeli ukazivati isčekivani prizori nepreglednih, lijepo uređenih vinograda,  s vidno istaknutim natpisima njihovih vlasnika, mahom poznatih svjetskih vinara čiji se obrisi već naslućuju u daljini. Želježničke šine u stopu prate ovu vinsku stazu a po njima svakodnevno predefiniranom rutom vozi „wine train“, poznata atrakcija koja turiste vodi od vinarije do vinarije, na kušanje vina i gastronomskih delicija. Naše primarno odredište bila je vinarija Grgić, ili Grgich Hills Etate, koja se nalazi tik uz samu cestu u mjestu Rutherford u središtu doline, a u kojoj je autor ovog teksta trebao predstaviti svoju Priču o konobi. Pred samom vinarijom pored američke vijori se i hrvatska zastava, a ispred malog vinograda koji čuva uzorke sorti Sauvignon Blanc, Chardonnay, Zinfandel, Petite Sirah, Cabernet Franc, Merlot, Petiti Verdot i Cabernet Sauvignon, zasađena su stabla crvenih ruža.
Na velikom travnjaku sve je bilo spremno za godišnju svečanu večeru članova vinskog kluba, a Stomping grapes festival ili festival gaženja grožđa već je bio započeo. U drvenim maštilima simpatične su cure gazile crno grožđe, a onda bi svojim stopalima ostavile otisak na bijeloj majici na kojoj je pisalo „I STOMPED!“ Ova godina je za obitelj Grgić obljetnička, jer je prije točno 40 godina 1976. u Parizu na poznatom ocjenjivanju na slijepo između kalifornijskih i francuskih vina koje su vodili francuski enolozi i someljeri, upravo Chardonnay Miljenka Grgića koji je tada radio kao enolog u poznatoj vinariji Chateau Montelena, osvojio zlatnu medalju i tako zaokrenuo povijest svjetskog tržišta vina.
Uz čašu Zinfandela i Chardonnaya vrijeme brzo prolazi, pa je tako i sunce zacrvenilo već dobrim dijelom obrane vinograde, a u sam očaravajući suton pridružio nam se najveći živući vinar, čovjek dječjeg osmjeha, pun života premda u svojoj 93. godini; Miljenko Mike Grgić. Hrvatska mu je kaže uvijek u srcu. A stvorio je Mike pravo čudo; ne samo vrhunsko vino, već i veliko, lijepo imanje koje svakodnevno posjećuju i razgledavaju gosti slušajući i kušajući povijest. Upravo objavljena knjiga „A glass full of miracles“ njegova je biografija, životni put i kolekcija mnogih momenata koji su odredili svjetski tijek vinske povijesti. Bila mi je velika čast dobiti na poklon tu još toplu knjigu, a zauzvrat pokloniti svoje dvije knjige vezane za temu konobe, zbog kojih sam se i našao u ovom raju.
Iduća dva dana nastavili smo istim putem posjetivši među ostalim, još dvije kultne vinarije onu Roberta Mondavija, začetnika vinarstva u dolini Nape i učitelja svim tadašnjim vinarima, te Chateau Montelena, prekrasno zdanje vinarije u kojoj je radio i stvorio svoj zlatni Chardonnay Miljenko Grgić.
Prije rastanka s Filkom i Tončijem, koji su se morali vratiti u Kanadu, vrativši se u San Francisco obišli smo Alcatraz prepun fascinantnih priča i sudbina od kojih su mnoge zabilježene originalnim audio ili foto zapisima. Sa Stijene se pruža prekrasan pogled na čitav zaljev, posebno na gradske dokove, koji se čine tako blizu, a zatvorenicima su bili tako daleko. U zatvorskom muzeju i danas se može upoznati jednog od bivših zatvorenika koji je napisao knjigu „Alcatraz # 1259“, Williama Bakera, koji tamo dijeli autograme i spreman je ispričati neke od svojih uzničkih priča.
Naše sljedeće odredište bila je jedna druga dolina, ona Silicijska. Samo naizgled različita od doline Nape, ali zapravo jednako svjetsko čudo, koje je nastalo isključivo enormnim ljudskim radom, entuzijazmom, upornošću, ljubavlju i željom za napredkom.  Umjesto vinograda uz cestu na ruti 101 nalaze se tehnološki parkovi u kojim su svoje upravne zgrade i istraživačke labaratorije zasadili Facebook,  Apple, Google, Oracle, Intel, te mnogi drugi svjetski divovi informacijskih tehnologija. Smjestili smo se u srcu Silicijske doline u San Jose-u kod bračnog para Podolski, Marion i Zdravka, koji već dugo godina dolaze u Hrvatsku na moj otok Hvar i već su na neki način postali „domaći“. Oni su pravi ljubitelji kulturne baštine, vrhunski poznavatelji vina, blogeri, a gospodin Zdravko je onako usput i pilot koji je do nedavno bio vlasnik škole letenja. Upravo nas je njegovo pilotsko iskustvo i mali aviončić nekadašnje njegove škole odveo na najuzbudljivije putovanje između dvije doline. Poletjeli smo iz San Jose-a po prekrasnom sunčanom danu načinivši krug oko vrhova tehnoloških giganata te se uputili prema San Francisco-u neprestano škljocajući fotoaparatima s lijeve i desne strane. Preletjeti preko Golden Gate mosta i Alcatraza poseban je doživljaj, kao što je posebno zanimljivo osjetiti i doživjeti ponovni susret s dolinom Nape, ovaj put iz zraka. Sve iz zraka ima neku drugu dimenziju, pregledniju, superiorniju, uzbudljiviju. Sletjeli smo na mali aerodrom u Napi, ručali i okrjepljeni se vratili drugom rutom preko dokova San Francisco-a do San Jose-a.
Kako su zemaljske udaljenosti u Americi prilično velike tako smo za razgledavanje doline unajmili auto, bolje rečeno kamion, ne zato jer nam je trebao, već zato jer je bio najpovoljniji, a i nekako nam je pružio onaj pravi doživljaj putovanja Amerikom uz country glazbu rutom 101 takozvanom „car pool“ trakom kojom se mogu voziti vozila sa dva ili više putnika. Ono što je svakako za preporučiti su tri tamošnja muzeja; Computer History Museum, Tech Museum of Inovation i Intel Museum koji je besplatan a nalazi se u Intelovom kampusu.
Svijet je mali i u to sam se mnogo puta uvjerio, a posebno tog dana kada smo otišli na večeru u restoran Flight u Cupertino-u, tik pored Apple stožera i tamo upoznali Ivana, vlasnika koji je s Hvara i s kojim smo onako po domaću razgovarali na čistom materinjem dijalektu, uz birana jela i vrhunska svjetska vina i poneko domaće.
A onda je nakon dvije doline došao na red i velegrad. Posljednja tri dana u San Francisco-u svojevrsnoj poveznici između dvije doline u kojem je autor ovog teksta nastupio na manifestaciji Croatian Heritage Festival, u Croatian American Cultural Center-u  opet sa svojom pričom o konobi. Zapamtio sam s kojim mi je žarom jedna starija gospođa opisivala tj. prepričavala kako je njen djed imao konobu “tu odmah iza kantuna“ u koju bi navraćali Dalmatinci, ali i drugi željni naše riječi i kapljice. Mnogo je naših ljudi u ovom dijelu svijeta. Doseljavali su se kroz generacije kao ribari, vinogradari, radnici, ugostitelji, ali i visokoobrazovani ljudi u raznim strukama. Svi su oni na neki način izgrađivali ovu zemlju.  I premda se danas izazovno živi, premda je tempo života jak, a udaljenosti velike, ipak još uvijek nastoje održati svoje običaje, kulturu kroz razna druženja i manifestacije.
Domaćin nam je bio naš čovjek Nenad Baračkov, plivački maratonac velikog srca, kojeg u gradu znaju svi po njegovoj otvorenosti i društvenosti. Nenad pliva u oceanu saki dan, bez obzira kakvo je vrijeme, a temperatura mora nije baš uvijek ugodna, a ni struje povoljne, u što smo se uvjerili gledajući njegovu snagu sa poznate „Cliff house“ ladanjske kuće iznad velikih stijena na koje se razbijaju oceanski valovi, a koja je blizu kineske plaže na kojoj naš domaćin svakodnevno pliva.
A San Francisco je svijet za sebe. Grad različitosti, strmih ulica, mirisa oceana, svjetske jet set kreme, i bogate ribarske tradicije. Upravo nas je ta ribarska tradicija privukla na gradske dokove ili kako ih oni zovu „Piers“ i dio koji nosi naziv „Fishermans wharf“, u kojem još uvijek stoje privezani ribarski brodovi, makar u turističke svrhe, a kako bi kušali slatke plodove mora i uživali u pogledu na zaljev.
Rakovi su zaštitni znak ovog dijela Kalifornije, ima ih u izobilju od kozica, jastoga, hlapa, grancigula i kosmeja, a spremaju se na otvorenoj tržnici, te u restoranima od marende do večere i nude servirane u najluđim mogućim dizajnerskim oblicima koji mame neodoljivo. Ne treba ni govoriti kako je poslije ovih specijaliteta najbolje popiti čašu dobrog bijelog vina, a nakon nje još jednu, ako vas po gradu vozi taksi.
Ako je ovo putovanje između dvije doline, onda je San Francisco, kao svijet za sebe, svojevrstan most između ta dva različita svijeta, nekakva galaktička staza kojom se prolazi u potrazi za pričama o  uspjehu malih ljudi koji su  iza sebe ostavili velik i neizbrisiv  trag u ljudskom memorijskom sustavu.
Svako putovanje novo je bogatstvo,  a mi se s ovog puta vraćamo obogaćeni ne samo susretima sa lijepim mjestima, već sa novim poznanstvima i prijateljstvima, te spoznajama o tome što je uspjeh i kako se dolazi do njega, ali iznad svega sa shvaćanjem da je uvijek u središtu svega zapravo čovjek i njegov rad.
Kada je pilot aviona na polasku iz San Franciso-a prema Frankfurtu laganim naginjanjem pokazivao putnicima ljepote i raskoši zaljeva i okolice, sjetio sam se profesora Šermana sa početka ove priče i zaključio da su njegove riječi bile istinite: „Kalifornija je raj na zemlji“.

 

Konoba Bratanić Zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske
Konoba Bratanić Zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske

 

 

Hrvatska – zemlja vina

Od istoka do zapada, sjevera i juga, stoljećima su hrvatske regije imale vlastiti vinski identitet i prepoznatljivost bazirane na jedinstvenim autohtonim pričama 

 

Prije stotinu godina glavni izvor života na mom rodnom otoku Hvaru i Dalmaciji bilo je vino.  Skoro svaka kuća imala je vlastiti vinski podrum KONOBU kao malu vinariju i skladište vina. Kvaliteta kako crvenih, tako i bijelih sorti grožđa bila je vrhunska.  

Plavac Mali, Teran, Crljenak, Debit, Graševina, Pošip, Maraština, Bogdanuša, samo su neke od mnogih autohtonih hrvatskih sorti vina koje su uspjevale diljem zemlje.

Običaj je bio da ispred svake kuće na stolu bude pun bokal vina kao znak gostoprimstva i prijateljstva. Vino se konzumiralo na veliko u svim javnim događajima i zabavama.  

Grozd, loza, vinograd ili vino bili su utiskani u mnoge ambleme, priče, pjesme, kao nekakav znak prepoznatljivosti. 

Zahvaljujući osobama poput Miljenka Grgića, Hrvatska je odigrala značajnu ulogu u stvaranjuu svjetske vinske povijesti.  

 

Vino se spominje u stihovima hrvatske nacionalne himne “Lijepa naša domovino” koju je napisao Antun Mihanović. 

Nema nikakve sumnje da je Hrvatska vinska zemlja ili zemlja vina. 

U današnje vrijeme suočavamo se sa ozbiljnim utjecajem i ekspanzijom pivske kulture koja pomognuta jakim marketinškim aktivnostima sve više utječe na stvaranje novih trendova kojima je podložna psihologija mase.  

Okruženi smo pivskim reklamama u svim mogućim događanjima, pogotovo onim sportskim, pa je tako nezamislivo pratiti nogometnu utakmicu bez piva. 

Naravno, ne radi se ovjdje o namjeri opstrukcije pivske kulture ili uživanja u ispijanju piva. Izbor je nužan i potreban, kao i neka vrsta konkurencije. Ali nameće se potreba postavlanja nekih pitanja: 

Zbog čega se tako brzo odričemo onog što jesmo, a postajemo ono što nismo?

Zašto gubimo moć tradicionalne nacionalne povijesne priče?

Hrvatska je turistička zemlja. Trebali bi investirati mnogo u stvaranje prepoznatljivosti u svim aspektima. Vinska prepoznatljivost je svakako jedan od ključnih aspekata na kojem bi trebalo mnogo raditi i koja ima veliki potencijal. 

Postoji mnogo turista na svijetu koji bi voljeli doći u Hrvatsku i upoznati našu povijest, tradiciju, gastronomiju i poslušati naše jedinstvene priče. 

Vinska je priča jedna od onih beskonačnih, sa toliko mnogo dimenzija od kojih je najvažnija ona ljudska; ljudski dodir s prirodom. 

Napuštajući našu vinsku proizvodnju snažno utječemo na prirodu i izmjenu krajolika. Što su Dalmacija i Istra bez vinograda?  

Naše UNESCO zaštićeno područje “Starogradsko polje” kojeg su utemeljili stari Grci prije 2400. godina imalo je primarnu ulogu vonograda.  

Bez proizvodnje vina dovodimo ga u opasnost nestajanja i gubitka te primarne uloge; biti vinograd. 

Postoji mnogo argumenata koje nije moguće navesti u ovom malom članku, ali neka ovo bude nekakva početna točka ili inicijacija razgovora i razmišljanja o potrebi promjena na hrvatskoj vinskoj sceni. 

Hrvastki nacionalni dres sa crvenim i bijelim kvadratima, naša šahovnica, postala je naš najbolji nacionalni brend. Neka naša crvena i bijela vina budu neka vrsta šahovnice i neka cijeli svijet spozna da je Hrvatska zemlja vina. 

 

 

 

Tko se boji turizma još?

Piše: Miki Bratanić

Često u našim medijima možemo naići na komentare poput onog: “turizam će sve uništiti” ili onaj meni posebno drag “zbog turizma ćemo postati sluge”.
Trebamo li mi postati “turizmofobi” ili još gore “turistofobi’?
Jedan naš “ugledni” novinar nedavno je u jednom svom članku turiste nazvao “pacijentima” koji su preplavili grad noseći sa sobom stalke za selfije… “Ugledni” novinar nije mislio na pacijente koji su došli u Hrvatsku na lječenje, već je izrazom “pacijenti” zapravo pogrdno nazvao turiste koji su se došli diviti onome čemu se taj dotični novinar ne zna diviti. Njemu su turisti – “pacijenti”, prevedeno; luđaci koji nam (mu) smetaju.

Turizam na mom otoku Hvaru započeo je prije 150 godina, upravo dolaskom pacijenata koji su trebali zdravu klimu, prehranu i miran način života, pa bi bilo lijepo da smo i danas preplavljeni pacijentima te kategorije, ali mi se čini da baš i nismo.

Turizam kao i svaka druga grana gospodarstva može biti pokretač ako se tako poslože svi parametri za njegov razvoj i održavanje. I nema razlike između turizma i na primjer brodogradnje. Ako za proizvodnju broda moramo uvesti sve potrebne sirovine, poluproizvode, proizvode, tehnologiju i radnu snagu, onda je jasno da od brodogradnje nećemo imati ništa osim “uništenja” i to samouništenja. Tako je i sa turizmom. Isto.
Prema mojim saznanjima udio domaćih prehrambenih proizvoda proizvedenih na Hvaru u UNESCO zaštićenom Starogradskom polju u ukupnoj količini konzumiranih prehrambenih proizvoda tijekom turističke sezone na Hvaru sramotno je nizak. Pored toliko ljudi i dobre zemlje sa još boljom pričom, mi turistima serviramo uvoznu hranu. Čak i vino. Graševina na otocima polako postaje gotovo domaći proizvod. I to je svima normalno. A daleko je to od normalnog.
Dalmatinska prehrana kao dio mediteranske prehrana također je UNESCO zaštićeno dobro, a mi uvozimo namirnice iz zemalja daleko od Dalmacije i Mediterana.

I je li turizam kriv za to?
Turisti vape za doživljajem domaćeg, izvornog, a mi im nudimo svjetsku konfekciju. U centru grada Hvara na pjaci dominira nekakav “Azijski restoran”. Uz svo dužno poštovanje prema tom egzotičnom kontinentu i njegovim narodima, mislim da je to apsurd i paradoks.
Uništavamo sami sebe. Ne uništava nas turizam.
Turizam bi mogao i trebao biti pokretač poljoprivrede i raznih manjih proizvodnji, konkretno na otoku Hvaru i drugim otocima, kada bi oni kojima je to posao tako postavili stvari, tj procese.

A sada malo o turizmu koji nas čini “slugama”.
I opet mala usporedba sa brodogradnjom. Nikada nisam shvatio zašto bi varilac ili monter u brodogradilištu bio gospodar, a konobar ili kuhar u hotelu sluga?
Jedan i drugi rade za plaću koju im daje nekakav vlasnik. Ako vlasnika nazovemo gospodarom, onda su svi sluge. Ili nitko od njih nije ni sluga ni gospodar ,već ono što jesu; varioci, monteri, konobari, kuhari… manje ili više dobri ili loši
Naravno, oni koji vjeruju da je drug Tito dao radnicima brodogradilište i da su oni bili gospodari, neće prihvatiti ovu moju teoriju društveno socijalne zavjere.

Ipak, mnogi ljudi koji danas iznajmljuju svoje apartmane, ili vode svoje male restorane, kafiće i dućane, vlasnici su i gospodari, te samostalno određuju svoju poslovnu politiku. Njih u Hrvatskoj ima puno i značajan su faktor u oblikovanju turističke ponude, makar one osnovne. Ne znam zašo bi se osjećali kao sluge.
Naši gradovi, kao i svugdje u svijetu gube pojam “sezone” i rade punom parom kroz čitavu godinu, pa će sigurnog kontinuiranog posla biti sve više. Nisu za to zaslužne one odgovorne osobe, već se to dogodilo upravo zbog onih “pacijenata” koji su nas prepoznali i počeli dolaziti.
A kada bi se one iste odgovorne osobe potrudile i osmislile da turizam u ruralnim područjima ne ovisi samo o suncu ili moru, te da traje makar približno kao u gradovima, sa potrebom za konobarima i kuharima, onda bi osjećaj “služenja” u sezoni što prevedeno znači par mjeseci, nestao.

U svakom slučaju turizam nije nikakav vuk, već bakica sa kolačima. Svi mi koji ovdje živimo trebali bi biti crvenkapica, a državne bi institucije morale biti lovac i lovočuvar koji bi pazio da se bakica ne transformira u vuka, ili da vuk ne pojede bakicu zajedno sa kolačima.