Priče iz Hrvatske

Tko je ubio Bušiće, tko su to teroristi i ostalo

Nezaobilazna je obveza svakoga tko želi znati nešto o temi podnaslova ovoga članka, pročitati deklaraciju koju je napisao Bruno Bušić, a Zvonko Bušić htio objaviti u svim većim američkim medijima. U njoj je opisan položaj Hrvata u Jugoslaviji, želja za samostalnošću Hrvatske te vizija kako bi ona trebala izgledati. Ovdje ističem samo neke zanimljive ulomke, aktualne čak i danas:

– …vodi se mahnit napad, bez presedana bilo kada i bilo gdje na hrvatski jezik…;

– nošenje hrvatskoga grba uklesanog na hrvatskom kamenom spomeniku iz 9. stoljeća izjednačava se sa zlom;

– pjevanje starih rodoljubnih, pa čak i sentimentalnih hrvatskih pjesama označuje se kao urotnički, čak teroristički čin…;

-…pomoću ekonomskog izrabljivanja, političkog pritiska i policijskog terora, najvitalniji dio hrvatskog stanovništva prisiljava se na emigriranje, a kroz taj se novi oblik genocida namjerno istrebljuje hrvatski narod;

– od 12 akreditiranih diplomatskih jugoslavenskih ambasadora u Washingtonu od 1970. nijedan nije Hrvat.

A ovo je završetak deklaracije:

Hrvatska prema našem poimanju jest država slobodnog naroda i pravednog društva, izvan svih ideoloških, političkih, gospodarskih i vojnih blokova, dobrovoljno sastajalište Istoka i Zapada. Hrvatska nije na ponudi na međunarodnoj dražbi, nego naprotiv, ona igra svoju integralnu ulogu u sudbini svijeta dosljedno. Mi se borimo za Hrvatsku koja će za sve narode biti ili draga prisutnost ili voljena domovina.

Autor ovog vizionarskog i iznimno demokratskog dokumenta, Bruno Bušić, ubijen je od strane jugoslavenske tajne službe kao i mnogi drugi naši intelektuaci koji su željeli samostalnu, demokratsku i uljudnu hrvatsku državu, Hrvatsku u kojoj neće biti terora nad narodom.

To im je bio krimen.

Jednako kao i Zvonku Bušiću, koji je po američkom zakonu odslužio kaznu za svoj teroristički čin, ali je i nakon što je postao slobodan čovjek u hrvatskoj državi i dalje nosio etiketu terorista. Iako je i sudac koji ga je osudio prije izricanja presude javno rekao da ga ne smatra teroristom, na hrvatskoj etiketi

i danas još uvijek piše: „ubio je jednog američkog policajca” i „ugrozio sigurnost putnika u avionu” – zato je terorist. I točka!

Nema dalje priče. Ni rasprave. Ni podizanja tepiha. Neka ostane sve na tome!

A nije komunističkoj vlasti u Jugoslaviji onda, ni njihovim ideološkim nasljednicima u Hrvatskoj danas, bilo, niti će ikad biti, do američkog policajca ni do sigurnosti putnika u avionu.

Od posijanih jugoslavenskih mina iz Domovinskoga rata u Hrvatskoj je do sada poginulo 518 osoba, od čega 38 policajaca, i NITKO za to nije proglašen teroristom. Tih mina u hrvatskom

tlu još je oko 70.000, s ugraviranim imenom Jugoslavije i zvijezdom petokrakom!

Koliko ih je ukupno bilo? Koliko je trebalo terorista da ih postave? I jesu li oni uopće teroristi? Jesu li i oni ugrozili sigurnost putnika u ovom avionu koji se zove Hrvatska?? Ugrožavaju

li ga još i sada?

Usput, Hrvatska je za razminiranje potrošila pet milijardi kuna iz proračuna, odnosno iz naših džepova. Do sada!

A jugoslavensku brigu za putnike najbolje pokazuju i dokumenti koji potvrđuju kako su jugoslavenske službe lobirale da se avion s „teroristima” i putnicima sruši ukoliko iz francuskog poleti prema jugoslavenskom zračnom prostoru.

Njima je bilo samo do očuvanja Jugoslavije, fotelja i plaća.

Za to su bili spremni ubijati. I ubijali su. Ljude i istinu. I danas ubijaju svojim zlim jezikom. Teroriziraju narod i tjeraju ga u inozemstvo. A nitko od tih jugoslavenskih službenih državnih

terorista nikada nije bio osuđen. Nikada. Nijedan. Raspadom Jugoslavije samo su zamijenili fotelje i opljačkali Hrvatsku, ispunivši proročanstvo Brune Bušića: „Najgore će biti kad nas naši budu krali te prodavali svjetskim jebivjetrima”, jer znao je on još onda tko će biti na položaju za krađu i rasprodaju kada za to dođe vrijeme.

I danas, čim se spomene ime Zvonko Bušić, odmah skoče. Jer on je terorist. Čak i sad kad je mrtav, opasan je. A zapravo se boje deklaracije i njezinih ciljeva, kao i nekada. A cilj je „država slobodnog naroda i pravednog društva…”. SLOBODAN NAROD I PRAVEDNO DRUŠTVO – to zvuči kao opća opasnost.

Na dan kada je Zvonko Bušić izvršio samoubojstvo, na Facebooku sam napisao sljedeće:

„Zvonko Bušić je u američkom zatvoru izdržao 32 godine, a na hrvatskoj slobodi pet godina!”. Samo ovo sam napisao.

Za ovu iznesenu činjenicu i istinu zaradio sam nevjerojatan napad, uvrede i osude „prijatelja” koji su svojim stavovima terorizirali moju istinu te me po kratkom postupku optužili, osudili i kaznili. Kaznili zbog istine. Dok su me oni verbalno terorizirali, svi su ostali šutjeli. Okrenuli su glavu.

I tada sam se odlučio na društveno-mrežno samoubojstvo – ugasio sam Facebook…

A to zapravo i nije bio neki čin. Više poraz istine i dobra pred lažima i zlom. Ali koga briga.

Danas, pet godina nakon toga, a 42 godine nakon onoga, čitam neke „ugledne” portale koji prenose vijesti i informacije o Zvonku Bušiću.

Koliko istih ponovljenih laži, podmetanja, licemjerja, mržnje, zla… A najviše licemjerja.

Ne znam jesam li u 2018., ili 1976., ili možda u 1948.

Ne znam jesam li u Jugoslaviji ili u Hrvatskoj.

Možda je najbolje ništa i ne znati. Možda.

Skrivanje dobra iza zla i zla iza dobra, nije dobro.

Oni koji su, bez namjere da itko pogine koristili minu u cilju stvaranja Hrvatske, zovu se teroristi, a odslužili su kaznu.

A oni koji su koristili minu s namjerom da nas pogine što više u cilju rušenja Hrvatske, ne zovu se teroristi i nisu odslužili nikakvu kaznu.

To nije dobro.

Kao što nije dobro da novinari koji ukazuju na ove činjenice dobivaju otkaz i bivaju izrugivani, a oni koji ih skrivaju budu dobro plaćeni.

A najbolje plaćeni novinari uvjeravaju nas da je u Hrvatskoj devedesetih bio građanski rat. Građanski rat u kojem su neki građani imali toliko mina da ih je u ovoj izmučenoj hrvatskoj zemlji ostalo još 70.000, od kojih će i narednih godina ginuti naša djeca. I nitko za to neće biti proglašen teroristom.

Ipak, nije sve tako crno.

Tihomir Dujmović, autor knjige Tko je ubio Zvonka Bušića zapisao je jednu zanimljivu rečenicu: „Za ovo što pišem bi me 1945. strijeljali, 1971. zatvorili, a danas mi samo daju otkaz”.

Gledano s distance, uz malo sarkazma, možda ipak idemo „na bolje”.

Foto izvor: Hrvatska vila 1886. – Arhiv obitelji Bratanić