Knjiga autora Mikija Bratanića „Konoba“ u izdanju Književnog kruga Split, 2010. godine, slojevito je i zanimljivo štivo, namijenjeno različitoj publici. Kako onoj najširoj, tako i stručnoj.

Knjiga „Konoba“ je koncipirana tako da djeluje na nekoliko razina: stihovima dotiče hrvatsko suvremeno pjesništvo (liriku), a fotografijama i kratkim stručnim komentarima o konobi i svemu uz što se konoba veže, etnografsku ili baštinsku komponentu.

Opis konobe je koncizan, kratak i vrlo informativan. Vezan uz odlične dokumentarne fotografije na istu temu taj opis kazuje o konobi sve ono bitno što se mora znati. Kao i stihovi u knjizi, tekst vezan uz konobu je jednostavan i elementaran. Opisuju se tu pribor i posuđe koje je pohranjeno u konobi, namirnice koje su se čuvale, način i filozofija gradnje, uporaba i vezivanje uz tri glavna elementa hvarske konobe: vino, ulje i riba. U tekstu se daje opis izrade i prerade grožđa u vino, spravljanje rakije, kvasine, pretakanje, kušanje i najzad pjesma uz vino. Naravno, spomenut je i danas kontroverzni prošek, uz objašnjenje kako, zbog čega i gdje se rabio. Posebni naglasci istaknuti su uz maslinovo ulje i slane srdele („ne kaže se zaludu da riba pliva tri puta: u moru, u ulju i u vinu“).

Dakle, opisujući sve događaje i radnje koje se u konobi ponavljaju iz godine u godinu, prema pravilnim i zacrtanim vremenskim razmacima, autor dočarava život koji se odvijao unutar debelih zidova konobe. A koji tvori veći dio života težaka i ribara na dalmatinskom otoku.

Stihovi izrečeni u „Konobi“ nepatvorena je haiku poezija na hrvatskom jeziku, koja govori o hrvatskom, dalmatinskom, otočnom čovjeku, njegovu radu, njegovu životu. U suglasju s fotografijama koje ih prate, stihovi Mikija Bratanića oslikavaju na kratki i lokalni način sve ono bitno vezano uz konobu i život koji se odvija oko nje ili uz nju.

Vrijedan doprinos knjizi je i kratki rječnik („Riči“) u kojem su objašnjene nedovoljno poznate riječi i lokalizmi.

Knjiga „Konoba“ važna je zbog toga što na nekoliko načina opisuje fenomen dalmatinske konobe – stihovima, riječju i slikom i time stvara jednu cjelinu, pogodnu za razumijevanje o čemu se tu zapravo radi.

Ovaj trud prelazi na višu dimenziju kada se zna koliko se autor Miki Bratanić bori da se dalmatinskoj konobi prizna važnost u životu primorskih seljaka i ribara, te da se zaštiti kao kulturno dobro. Godinama se Miki bori za status konobe kao kulturnoga dobra i nadam se da će jednoga dana dobiti bitku. Da se konoba razdvoji od ugostiteljstva i vrati tamo gdje joj je i mjesto – u život dalmatinskih ljudi, kojima je bilo većinom teško živjeti ali uz lijepe trenutke, ostvarene baš u toj konobi.

Dr. Sc. Silvio Braica etnolog

Knjiga Konoba predstavlja nam dušu kultnog mjesta koje unatoč temeljitim funkcionalnim transformacijama i nadalje asocira na mjesto ugodnog susreta ali i na pojmove poput autentičnost, reprezentativnost, lokalnost, nostalgija. Da bih potvrdio svoju tezu fokusirat ću se na zvukovne pejzaže kojima je ovaj prostor u povijesti obilovao a koji i danas rado asociraju na ovaj čudesan prostor. Vinogradara, težaka koji se sjeća negdašnjih vremena na konobu će asocirati zvuk ćurominke, jednocjevne svirale kojom su goniči mazgi signalizirali beračima grožđa svoj dolazak u vinograde a isto tako i svoj dolazak u konobu s punim mješinama vrelog mošta kojeg je brzo trebalo prebaciti u za to pripremljene bačve. Pogledom na drveni strop konobe, gospodar će se prisjetiti žustrog udaranja noge svirača na liri (kasnije na dijatonskoj harmonici – botunari) koji je na podima poviše konobe u zimsko doba svojom svirkom zabavljao okupljene plesače – balarine. Podsjetit će se i zvuka gusli koje su iz susjednog komina odzvanjale svjedočeći pjevanom riječju o prošlim vremenima, slavnim junacima i velikim događajima. Gospodarev pogled zasjat će i na spomen riječi kolenda ili serenada, fiera ili leva, društvenih događanja koji su u pravilu završavala na zasluženoj okrijepi u konobi. No, vrijeme prolazi i glazbeno-tradicijski simboli dalmatinske, pogotovo otočke, sredine u posljednjih su pedesetak godina promijenili svoje osnovne karakteristike; napustivši arhaične idiome (gusle, epsko pjevanje, netemperirano jednoglasje i dvoglasje) prihvatili su osnovna obilježja tonalnih (pretežito durskih) glazbenih stilova, prilagodivši se tako novim vremenima i novim običajima.

Konoba je pak neprolazna, ona ostaje! Dihotomija materijalnog i nematerijalnog, urbanog i ruralnog, sakralnog i profanog simbolički se prepleću kroz pojam konoba. Predmeti koji joj pripadaju, koje bodulski ekonomično u sebi čuva, jednako su važni kao i vještine koje je njezina utroba iznjedrila: od uzgajivača-vinogradara koji plodove svojih ruku vrsno modelira u opojni nektar vina do pivača-kantadura koji svoje grlo podmazujući nektarom temperira u zvučni milopoj. Ona nije isključivo ruralna tekovina, njezina veličina ogleda se u simbiotičkom suživotu mista, primorske ili otočke zajednice u kojima suživot kolona i nobila gotovo idilično funkcionira. Isto se odnosi i na pjev težaka-kantadura koji se nakon pjevane molitve Gospodinu u crkvi, sa svojim pivačima u prostoru konobe inspirirao pjevajući o ljubavi, onoj dosegnutoj ili češće onoj nedostižnoj. Ljepota koju predstavljaju izuzetni tenorski vodeći glasovi, kojima se u spontanom homofonom višeglasju u zvonkoj terci poput prošeka šekondi petaju uz grlo, vremenom je inicirala kompleksniju harmoniju. Mediteranski dvoglas potaknuo je duboke base i baritone da spontanim pivanjem na uvo započnu glazbeni pokret danas prepoznat kao jedan od reprezentativnih načina glazbovanja u Hrvata – klapsko pjevanje. Nakon nedjeljnih misa muška su (pjevačka) društva, družeći se, pijući i jedući, pjevala i stvarala glazbeni žanr koji je danas prerastao u pravi glazbeni pokret. Ne bi bilo pravedno ne spomenuti konzumaciju hrane i alkohola koja prati ovaj pokret od svojih početaka – rijetko umjerenu a često Boccacciovsku srednjevjekovnu atmosferu. Važnost konobe kao mjesta razmjene informacija, mjesta na kojem se stvara, uči, pamti, ponavlja, prenosi, predstavlja sponu koja ovoj tradiciji omogućava daljnji kontinuitet – produžava joj život. Stoga nije čudo da tom kultnom prostoru koji je svoje potomke vjekovima ekonomski podržavao mnogi pjesme pjevaju…

U spomen na prošla vremena, u čast današnjeg dobrog života!

Dr. Sc. Joško Ćaleta etnomuzikolog

Knjiga Mikija Bratanića Konoba, izdanje Književnoga kruga Split, nesvakidašnje je ostvarenje, i po svojemu sadržaju i ustrojstvu teksta, te likovnom opremom. Kako pokazuje njezin jednostavni naslov, u njezinom je središtu konoba, „mjesto u kojemu se pravi i čuva vino“ (11), ali joj autor daje mnogo složenije značenje. U pojmu i prostoru konobe usredotočuje se, ističe autor, „trojstvo zemlje, čovjeka i konobe“, ona je „polazna i povratna točka svakog težakovog radnog dana“, upravo „njegovo utočište, sigurnost“ (11).

Konoba u obiteljskoj kući Bratanića u Vrbanju na otoku Hvaru neposredan je poticaj ovoj knjizi, ona je, smije se pretpostaviti, prostorno polazište njezina teksta, ali autor s pravom ističe da „otkad su ljudi na ovim prostorima započeli saditi vinovu lozu, te od njenih slatkih plodova praviti vino, javljala se je potreba za skladištenjem, čuvanjem tog božanskog pića“ (16). Knjiga prema tome jest dio sadašnjosti, ali ona u isti mah simbolizira davnu prošlost na ovim obalama, teško odrediva stoljeća davnine u kojima su ljudi sadili vinovu lozu i pravili vino. A temeljni dojam čitatelja je upravo iznimni napor čovjeka, težaka koji je nužan da bi se na ne uvijek pogodnim i lako dostupnim prostorima obrađivali vinogradi, njegovala loza kako bi se od grožđa pravilo vino.

Konoba je, zapravo, onaj prostor u kojemu se zaključuje težakov rad, ali autor ustrojstvom knjige najviše svjedoči o težaku i njegovim naporima. Knjiga nosi naslov Konoba, ona govori o konobi, ali bz težačkoga napora i znoja ne bi bilo ni konobe. Zato je težak u samom središtu odnosa između zemlje i konobe. Na to upućuju i deseci dragocjenih snimaka, o kamenitim vinogradima, težaku i motiki, vinovoj lozi, težakovim oruđima i tovarčićima, bez kojih bi težakov rad bio gotovo nemoguć, i napokon o jematvi i o svim postupcima u pravljenju vina.

A snimke, koje imaju dokumentarnu vrijednost, autor popraća kratkim komentarima u tri stiha, napisane u melodioznoj, dijalektalnoj hvarskoj čakavštini, a između blokova snimaka autor dodaje vlastite tekstove, napisane hrvatskim književnim jezikom. No premda su to prozni tekstovi, njihova je osnovica u poetičnom doživljaju gore spomenutoga trojstva, između zemlje, čovjeka i konobe, o pojedinim etapama toga trojstva. Autor tako ističe da se „posljednji dan berbe grožđa, kanota, posebno slavio“ (51), što je više nego lako razumjeti. Bio je to kraj težakovih strepnji od mogućih nevolja, ali i „zahvale Bogu za plodove zemlje i rada“ (51).

U nastavku autor upoznaje čitatelja sa svim etapama u pravljenju vina, a da bi se čitatelj lakše snalazio, da bi mu protumačio možda manje poznate ili posve nepoznate pojmove, upotrijebljene u tekstu knjige, dodaje poglavlje „Riči, Rječnik“ (125-129), vrijedno pomagalo knjige.

A nakon toga, prema kraju knjige, slijede dva poglavlja koja još jače ističu poetičnost knjige i njezina sadržaja. To je najprije poglavlje „Oba Konobi, O Konobi“ (133-140), u kojemu dvojica recenzenata i pjesnika, Jakša Fiamengo i Joško Božanić, dodaju svoja razmišljanja o predmetu knjige. J. Fiamengo, u prilogu Konoba središte mediteranskog mikrokozmosa (133-135), ističe da je konoba „živi organizam u kojem se svaki detalj života kroz razgovor i pjesmu multiplicira do u beskraj“ (133). Prilog J. Božanića Konoba – mračno biće kuće (137-139) joša jače ističe pojam konobe. Prema autoru, „dalmatinska tradicionalna težačka kuća nezamisliva je bez konobe“, pri čemu je „konoba njezina osnova, podnožje kojim je ona vezana za zemljinu utrobu, za podzemne sile koje kuća mora pridobiti za svoju temeljnu namjenu – opstanka“, u konobi će „vreti i zreti plodovi čovjekova rada: vino i ulje, te dvije blagoslovljene tekućine bez kojih ne bi bilo opstanka“ (137). Nakon toga slijedi poglavlje „Oba pisniku. O pjesniku“ (143), u kojemu J. Fiamengo i J. Božanić opisuju djelovanje pjesnika, Mikija Bratanića. Na samom kraju nalazi se faksimil pjesme Ljube Stipišića Delmate U konobi moga dida (Miki Bratanić).

O vinogradarstvu, težacima i težaštini, te proizvodnji vina postoji stanovita, ne osobito opsežna, literatura u hrvatskoj publicistici i historiografiji, ali knjige poput ove Mikija Bratanića, pod jednostavnim, ali dubinski slojevitim naslovom Konoba još nismo imali. Ta je knjiga duboki, produhovljeni doživljaj mukotrpnog težačkog rada, opremljena dragocjenim slikovnim prilozima. On je upravo znak poštovanja prema dalmatinskom težaku i njegovim stoljetnim naporima na ovim obalama, znalački napisana, pa autor zaslužuje sve pohvale za ovu iznimnu, nesvakidašnju knjigu.

Akademik Tomislav Raukar

Konoba je čudesna pojava. Mala formatom, velika učinkom. Vrijedi to za konobu kao i za Konobu, knjigu, posvetu kultnom dalmatinskom odmorištu. Skromna izgledom, gotovo sirotinjska, ona je demokratična, svima otvorena. Umjesto kristalnih čaša drvena bukara ide u krug. Jela su jednostavna da jednostavnija ne mogu biti: minimalizam kao obilježje potpunog sklada. Pučka izgledom, aristokratska duhom, ona je pravi debatni klub, dalmatinski klub đentlmena, kako ju je nazvao Željko Žutelija. Poziva na pjesmu, ali nikako na razuzdanu dernjavu: šoto voće primjerena je glasnoća za konobu na glasu.
Konoba je znak. Njen je opstanak znak uvažavanja materijalnih i duhovnih vrijednosti koji jedan naraštaj poklanja sljedećem. To je ujedno naš mali autentični doprinos velikoj mediteranskoj uljuđenosti. Ne usudim se ni pomisliti kakav bi strašni znak bilo njezino iščeznuće.

Rene Bakalović gastronom

Ova priča o konobi, priča je o oltaru starog Sredozemlja. U njoj se zarobljena u bačvama i kamenicama, tiještena iz starih turnjeva, lisa i tijeskova, posvećuje prevrela vinska krv, blagost i strogost tla i odušje maslinova ulja. Sretnici su u polumarku konobe otkrivali odsjaje života i smrti, one poruke zemlje, neba, vode i zraka, koji su, pohranjeni u esencijama konobe, jamčili sigurnost ili upozoravali na teške dane. Konoba je bila njihovo utočište i životno kazalište. Ipak, bio je dovoljan komadić kruha potopljen u ulje, par slanih riba i maslina, suhog mesa i kupusa, brujeta u hladno, kozletine i bravetine, marinade ili sira, pa na kraju presudna bukara ili bocun vina, da nestane mora svakodnevice.

Često nezahvalna stvarnost zaštićena rubinom i zlatom vina i ulja, tim glavnim božanstvima svake stare konobe. A ta svevremenska konoba je bila i prostor dijeljenja konobaških jelovnika, ono svetište u kojem živi trajno sukobljena svakodnevica ove žive drame.

Na njezinoj pozornici okrenutoj okusnom i mirisnom, kao putokazima uz vanvremenski put spajaju se i udaljavaju naklosti i sudbinski dijalozi, odjeci vremena i pjesma, koji nadahnuti konobašakom spizom, posvećenom uljem i vinom, izgovaraju svoje riječ o životu, smrti i vjeri u konačno uzašašće. Taj se se kozmički duh još šulja među tijeskovima, badnjevima, bačvama, demejanama i kamenicama, mijehovima i tratunima, lopižama, tečama i pjatima…

Pa onda među mašklinima i motikama, samarima i košarama, s kojih se cijedi znoj pomiješan sa eliksirima aromatičnog bilja, vinograda i maslinika, mora i zemlje, oblaka, kiše i vjetrova koji još pušu kroz usahlu kožu naših predaka. A oni u potrazi sa svojom davnom konobom, i dalje lutaju maslinicima i vinogradima, morem, pašnjacima i visovima, pričajući njene priče, pretačući u svoju sudbinu u našu, onako kako se mlado vino ili ulje, pretače u staro, kao prošlost u sadašnjost.

Prof. Veljko Barbieri gastronom

Ako postoji naziv koji asocira sasvim posebne mirise, svjetlost, sadržaje, onda je to sigurno dalmatinska, primorska konoba. To je više nego prostor za sve što je potrebno za rad sa lozom i maslinom. To je riznica blaga u kojoj se čuvalo sve što je obitelj proizvodila i na što je bila ponosna. Veliki ključ je otvarao teška vrata, a gospodaru tog najvažnijeg dijela kuće je bio kao vladaru žezlo. Puna konoba bila je izvor sigurnosti i zadovoljstva za cijelu obitelj, ali i više od toga. Prijatelje se pozivalo da podijele taj ponos kuće uz komin gdje su vatra i vino grijali dušu i srce i opuštali drage ljude. Nostalgično sjećanje na taj svijet jednog prošlog vremena vezanog za djetinjstvo naš Miki nosi u sebi i kao dar i stari lijek nudi ga nama, današnjoj užurbanoj generaciji, kao podsjećanje da se treba znati zaustaviti i uživati u vjekovnim radostima života.

Prof.Dr. Sc. Ivan Urlić dr. med

Posebice danas kada svjedočimo takozvanom ubrzanom načinu života pojedine tradicionalne vrednote poprimaju sve veće značenje. Unutar tih tradicionalnih vrednota sasvim sigurno značajno mjesto zauzima odgovarajuća kvalitetna prehrana. Kao da smo u poplavi kojekakvog „Fast-food“-a zaboravili na esencijalnu životnu potrebu – potrebu za raznovrsnom i kvalitetnom, pomno pripremljenom hranom. Upravo čitajući tekstualni dio knjige „Konoba“, upotpunjen lijepo odabranim ilustracijama kao da zastajem u nekom drugom vremenu prisjećajući se brojnih sretnih trenutaka u kojima je ono što zovemo kvalitetom života bilo u cijelosti ispunjeno. Premda vrijeme, a tako i način života ne možemo vratiti unatrag, veličina čovjeka je moć prilagodbe. Ako je lijepo pripravljeni obiteljski objed uz čašu odličnog crnog vina nešto tradicionalno, tada želim biti najveći tradicionalista. Ne kaže se uzalud da je hrana lijek, da hrana liječi. Odgovarajuća uravnotežena prehrana od velike je važnosti u svim fazama našeg života: od rasta i razvoja pa do očuvanja našeg imunološkog statusa i integriteta čak i u poznoj starosti. Nigdje se uzrečica „koliko uložiš – toliko se i vraća“ ne može tako dobro primijeniti kao u svakodnevnom životu: kvalitetna prehrana, umjerena tjelovježba i svjež zrak predstavljaju usuđujem se reći najbolji recept za ono što najčešće poželimo sebi i drugima – zdravlje i sreću.

Doc.Dr. Sc Neven Ljubičić dr.med

Konoba ili mletački canèva, podrijetlo vuće iz latinske riječi cànaba koja
znači gospodarsku ostavu ili skladište. U prizemljima kuća gradova i sela
Dalmacije, povijesni izvori spominju dučane, spremišta i krčme. Neki se od
tih djelova zgrade ponekad nazivaju konobom. Sresti će se tu izrazi *canipa
canippa, canapa, canua, canaba*, ili pak *statio, stacio* koji znači dučan.
Ponekad će se dućan i konoba izjednačiti u sadržaju *statio sive canipa, *a
u konobama su se ponekad otvarane krčme pa se takav prostor nazivao *tauerna
canue*. U Dalmaciji je konoba sinonim i za vinski podrum, jer se u krškom
krajoliku nije kopalo podzemnih prostorija. Konoba je težaku bila trezor za
ljetinu, u njoj je vrio mošt, pretakalo se mlado vino, čuvalo ulje, solila
riba i meso. Sve za proizvodnju od turnja do mišina, karatila i bačava,
stajalo je tu zajedno s kamenicama i mlinovima za ulje ili trapom za
krompir. S greda je visilo sušeno meso, pršut i panceta, a u bačvicama se
pritisla srdela u salamuri. Konobe su zauzimale znatan dio carske palače,
vlastelinskog dvorca, građanske kuće, ali i priprostog težačkog sklopa. To
je jedan od razloga zašto je teško definirati značenje tog pojma. Međusobno
iznimno različite, imaju zajedničku točka, a to je pohrana ljetine. Stoga
nema konobe bez proizvodnje, a miješoviti pojam konoba dučan kao i konoba
taverna može biti samo prostor koji nudi izvorno proizvedenu hranu čije je
podrijetlo izravno vezano uz gospodarsku proizvodnju kuće.

Dr. Sc. Rade Bužančić arhitekt

Kuće na hrvatskoj obali i tamošnjim otocima bijahu nekoć poput trabakula – s trbusima punim vina, brašna, ulja, ljudi, često i životinja. Arhitektonski program i oblik prilagođen im je brojnim funkcijama, prema tisuću puta provjerenim rješenjima. Jedan takav stambeno-gospodarski sklop bio je središte iz kojeg je proizlazilo vladanje krajolikom, razloženo desecima raznovrsnih radnih operacija. Nekoć su te kuće u potpunosti izražavale koncept cjelokupnog života čitavih obitelji. U svojim unutrašnjostima i na svojim “palubama”, savršene poput Noine lađe, sabirale su te kuće sve što je služilo životu i što je u suglasju držalo obitelj, životinje i energiju, hranu, vodu, vino, ulje, biljke, sjeme, alate… Bijahu te kuće uređeni prostor u uređenom svemiru, s kućom kao središtem seoske ili gradske privrede.

U pravilu su to kuće pačetvorinastog volumena s gospodarskim prizemljem i stambenim katom na kojem se smjestila središnja dvoranica s pokrajnjim spavaćim sobama, koje dobro opisuje poznata mletačka krilatica rugalica: “Quattro stanze un salon, ze la casa d’ un Schiavon” (Četiri sobe, jedan salon, to je kuća Hrvata). Ali, sama po sebi, imala je takva kuća dvije jezgre, dva središta. Funkcionalno se dijelila na ono gospodarski i privatni dio: pars fructuaria u prizemlju I pars urban ana katu, da to kažemu terminima rimskog pisca i inžinjera Vitruvija, jer su te kuće zapravo sažete varijante onoga što je bila villa rustica. Prvo središte bilo je dakle na katu : tinel, dvoranica u kojoj se zbivala interakcija čitave obitelji, mjesto koje pamti sva njihova male svakodnevna i blagdanska okupljanja. Drugo u prizemlju : konoba, koja pokazuje da su ti sklopovi često imali funkciju obiteljskih citadela, sa žitnicama, cisternama, magazinima, da su bili sklopovi potpune dostatnosti. U tinelu je prevladavala nekako ženska duša kuće, konoba je bila muška, a s vremenom – osobito danas – je stekla nove socijalne funkcije, postajući mjesto prijateljskog okupljanja, raspravljanja, drugim riječima, danas je to i obiteljski dinners club ! Drugim riječima, to je prostor izuzetno bogatih praktičnih i simboličnih sadržaja, koji nikad nisu poetrificirani nego s vremenom dobivaju nove i nove vrijednosti. Velika je zasluga Mikija Bratanića što je svojom poezijom, pisanjem i govorenjem, skrenuo pažnju hrvatske, sada i internacionalne javnosti na fenomen dalmatinske konobe. Uspio je pak da se njegova konoba u Vrbanju na Hvaru uvede u Registar hrvatskih spomenika kulture, kao prva među tolikima koje zaslužuju isti predikat, nadasve po tome što povezuju materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu hrvatske obale.

Prof. Dr. Sc. Joško Belamarić povjesničar umjetnosti

Poezijom, kratkim esejima, proznim reminiscencijama te fotografijama, a sve s primjesama starog i vječnog, knjiga Mikija Bratanića, sve prisutnijeg pjesnika s prevažnim naglascima mora i života uz more, tematizira prostor koji je među toposima mediteranskog svijeta jedno od glavnih mjesta po kojima su Dalmacija i cijelo naše primorje s otocima prepoznatljivi. Riječ je o konobama, koje su uz rive, pjace, kampanele, vinograde, maslinike, brodove, rublje slikovito prostrto preko kaleta na tiramolama, bljesak zalazećeg sunca u oknima i još mnogo toga u slanoj galaksiji najplavijeg i najmudrijeg mora na svijetu, središta cijelog jednog mikrokozmosa.

Nisu to, kako bi se moglo pomisliti, nikakve ostave, skladišta, ropotarnice, odlagališta odbačenih stvari već živi organizmi u kojima se svaki detalj života kroz razgovor i pjesmu, dakako klapsku, te odabrana jestiva i tekuće delicije iz „kućne radinosti“ multiplicira do u beskraj. Zapravo, to je jedna osobita vrst duhovnosti koja prožimlje naš život, štoviše, svojevrsna visoka škola života sa niz različitih sadržaja, trajni ispit dobrih ukusa i okusa. U tim se prostorima uvijek ćuti more i redovito kao konstanta osjeća miris ribe i vina, pršuta i sira iz ulja, slane ribe i kapara, pancete i špeka, rogača i suhih smokava, friškine i maligana. Sve u svemu, sabrani svijet delicija iz morskih utiha i kamenih gomila. Kao svojevrsni arhetipski signal iz antike i središte jednog osebujnog svijeta, konoba je ustvari duša mediteranske civilizacije. Sve u svemu, to i nije prostor, to je filozofija.

Miki Bratanić sve je to znao prepoznati i u svojoj konobi u Vrbanju i u tekstovima, svojim i svojih kolega, koje je sabrao u ovu zanimljivu i ljupku knjigu, podsjetnik na sve što je bila i što jest svevremena konoba u našem životu i u našoj duhovnosti.

Akademik Jakša Fiamengo književnik

Dalmatian vine, Dalmatian oil, Dalmatian prosciutto, Dalmatian cheese, Dalmatian anchovies and all of the other delicacies of the gem of Croatia, Dalmatia, were born or bred in its konobas. One of the greatest cultural riches of Dalmatia was conceived in it; Dalmatian klapa singing. The tavern weaned generations, and left an indelible mark on its traditions and culture; many of Dalmatia’s iconic characteristics were conceived, born or bred in it, so one can rightly say that it is the cradle of Dalmatia.
The konoba is a singular place in which one can come to know the flavors and aromas of Dalmatia, its people, their love, diligence, honesty, faith, and above all else, their relationship towards heritage and tradition. And it is precisely these laborers that are at the heart of the story of the konoba. Their peaceful way of living, healthy diet, everyday socializing and everything that makes up the philosophy of quality living is actually the konoba.
And the konoba is not merely Dalmatian, Croatian or Mediterranean; it is universal, and as such offers its philosophy on life to everyone, for the benefit of everyone, because all people desire health, peace, and satisfaction. The tale of the konoba is dedicated to laborers, the last guardians of the konoba, and is meant for everyone, so as to familiarize the various aspects of what the konoba used to be, and what it is today, what it used to mean to people, and what it means to them today, and most importantly, what it could mean to people tomorrow.