Knjiga Mikija Bratanića Konoba, izdanje Književnoga kruga Split, nesvakidašnje je ostvarenje, i po svojemu sadržaju i ustrojstvu teksta, te likovnom opremom. Kako pokazuje njezin jednostavni naslov, u njezinom je središtu konoba, „mjesto u kojemu se pravi i čuva vino“ (11), ali joj autor daje mnogo složenije značenje. U pojmu i prostoru konobe usredotočuje se, ističe autor, „trojstvo zemlje, čovjeka i konobe“, ona je „polazna i povratna točka svakog težakovog radnog dana“, upravo „njegovo utočište, sigurnost“ (11).

Konoba u obiteljskoj kući Bratanića u Vrbanju na otoku Hvaru neposredan je poticaj ovoj knjizi, ona je, smije se pretpostaviti, prostorno polazište njezina teksta, ali autor s pravom ističe da „otkad su ljudi na ovim prostorima započeli saditi vinovu lozu, te od njenih slatkih plodova praviti vino, javljala se je potreba za skladištenjem, čuvanjem tog božanskog pića“ (16). Knjiga prema tome jest dio sadašnjosti, ali ona u isti mah simbolizira davnu prošlost na ovim obalama, teško odrediva stoljeća davnine u kojima su ljudi sadili vinovu lozu i pravili vino. A temeljni dojam čitatelja je upravo iznimni napor čovjeka, težaka koji je nužan da bi se na ne uvijek pogodnim i lako dostupnim prostorima obrađivali vinogradi, njegovala loza kako bi se od grožđa pravilo vino.

Konoba je, zapravo, onaj prostor u kojemu se zaključuje težakov rad, ali autor ustrojstvom knjige najviše svjedoči o težaku i njegovim naporima. Knjiga nosi naslov Konoba, ona govori o konobi, ali bz težačkoga napora i znoja ne bi bilo ni konobe. Zato je težak u samom središtu odnosa između zemlje i konobe. Na to upućuju i deseci dragocjenih snimaka, o kamenitim vinogradima, težaku i motiki, vinovoj lozi, težakovim oruđima i tovarčićima, bez kojih bi težakov rad bio gotovo nemoguć, i napokon o jematvi i o svim postupcima u pravljenju vina.

A snimke, koje imaju dokumentarnu vrijednost, autor popraća kratkim komentarima u tri stiha, napisane u melodioznoj, dijalektalnoj hvarskoj čakavštini, a između blokova snimaka autor dodaje vlastite tekstove, napisane hrvatskim književnim jezikom. No premda su to prozni tekstovi, njihova je osnovica u poetičnom doživljaju gore spomenutoga trojstva, između zemlje, čovjeka i konobe, o pojedinim etapama toga trojstva. Autor tako ističe da se „posljednji dan berbe grožđa, kanota, posebno slavio“ (51), što je više nego lako razumjeti. Bio je to kraj težakovih strepnji od mogućih nevolja, ali i „zahvale Bogu za plodove zemlje i rada“ (51).

U nastavku autor upoznaje čitatelja sa svim etapama u pravljenju vina, a da bi se čitatelj lakše snalazio, da bi mu protumačio možda manje poznate ili posve nepoznate pojmove, upotrijebljene u tekstu knjige, dodaje poglavlje „Riči, Rječnik“ (125-129), vrijedno pomagalo knjige.

A nakon toga, prema kraju knjige, slijede dva poglavlja koja još jače ističu poetičnost knjige i njezina sadržaja. To je najprije poglavlje „Oba Konobi, O Konobi“ (133-140), u kojemu dvojica recenzenata i pjesnika, Jakša Fiamengo i Joško Božanić, dodaju svoja razmišljanja o predmetu knjige. J. Fiamengo, u prilogu Konoba središte mediteranskog mikrokozmosa (133-135), ističe da je konoba „živi organizam u kojem se svaki detalj života kroz razgovor i pjesmu multiplicira do u beskraj“ (133). Prilog J. Božanića Konoba – mračno biće kuće (137-139) joša jače ističe pojam konobe. Prema autoru, „dalmatinska tradicionalna težačka kuća nezamisliva je bez konobe“, pri čemu je „konoba njezina osnova, podnožje kojim je ona vezana za zemljinu utrobu, za podzemne sile koje kuća mora pridobiti za svoju temeljnu namjenu – opstanka“, u konobi će „vreti i zreti plodovi čovjekova rada: vino i ulje, te dvije blagoslovljene tekućine bez kojih ne bi bilo opstanka“ (137). Nakon toga slijedi poglavlje „Oba pisniku. O pjesniku“ (143), u kojemu J. Fiamengo i J. Božanić opisuju djelovanje pjesnika, Mikija Bratanića. Na samom kraju nalazi se faksimil pjesme Ljube Stipišića Delmate U konobi moga dida (Mili Bratanić).

O vinogradarstvu, težacima i težaštini, te proizvodnji vina postoji stanovita, ne osobito opsežna, literatura u hrvatskoj publicistici i historiografiji, ali knjige poput ove Mikija Bratanića, pod jednostavnim, ali dubinski slojevitim naslovom Konoba još nismo imali. Ta je knjiga duboki, produhovljeni doživljaj mukotrpnog težačkog rada, opremljena dragocjenim slikovnim prilozima. On je upravo znak poštovanja prema dalmatinskom težaku i njegovim stoljetnim naporima na ovim obalama, znalački napisana, pa autor zaslužuje sve pohvale za ovu iznimnu, nesvakidašnju knjigu.

Akademik Tomislav Raukar

Baština- Hvaranin Miki Bratanić predstavio se na Knjizi Mediterana

Pjesnik koji vraća dignitet konobi

Stare konobe pretvorene su u garaže, apartmane i septičke jame, a vrijedan inventar naprosto je bačen.Koliko sam mogao vidjeti, u hrvatskoj književnosti nema ni jedna knjiga o konobi, kaže pisac knjige o konobama.

Kad bi netko sa strane slušao Dalmatince, pomislio bi da im je konoba stalno na ustima i u mislima, ali istina je, barem za one konobe gdje se samo ne jede nego i radi, posve drugačija. „Iako u Hrvatskoj ima dosta zaštićenih dobara i iako ona to zaslužuje, konoba nije među njima niti je tražena njena zaštita. Dobar dio konoba pretvoren je u garaže, apartmane i septičke jame, a vrijedan stari inventar naprosto je bačen. Koliko sam mogao vidjeti u hrvatskoj književnosti nema ni jedna knjiga o konobi“, kaže 40-godišnji hvarski pjesnik Miki Bratanić čija je knjiga „Konoba“ predstavljena u splitskom Etnografskom muzeju u okviru „Knjige Mediterana“.

Riječ je o esejističkom štivu, popraćenom fotografijama konoba, najčešće iz fundusa Etnografskog muzeja, a ispod fotografija je Bratanić objavio svoje haiku stihove. Knjigu su uz autora predstavili pisci pogovora Jakša Fiamengo i Joško Božanić, a spriječeni Ljubo Stipišić Delmata koji je uglazbio Bratanićevu pjesmu „U konobi moga dida“, bio je prisutan preko izvedbi klape Reful.
Zanimljivo je da pjesnik ponosno čuva staru obiteljsku konobu iz Vrbanja na Hvaru, rodnog mjesta Matije Ivanića, koja je neoštećena preživjela i talijansku paljevinu sela 1943. godine. A isto tako i ponosno čuva vrbanjski čakavski dijalekt, kojim je napisana većina od njegovih osam knjiga. „Odgojen sam u vinogradarskoj obitelji. Htio sam da se konoba kao vinogradarski pojam izdigne na razinu koja joj pripada. Drago mi je da je knjigu objavio Književni krug i da se ona promovira u okviru Knjige Mediterana“, zaključio je Bratanić.
Zanimljivo je da ovaj zaneseni čuvar prošlosti i baštine, po struci inženjer strojarstva, za život već 15 godina zarađuje u kompjutorskoj industriji gdje programi i konfiguracije zastarjevaju doslovno preko noći. Možda upravo zato i uspješno ide naprjed vodeći brigu i o prošlosti.

Siniša Kekez

Knjiga autora Mikija Bratanića „Konoba“ u izdanju Književnog kruga Split, 2010. godine, slojevito je i zanimljivo štivo, namijenjeno različitoj publici. Kako onoj najširoj, tako i stručnoj.

Knjiga „Konoba“ je koncipirana tako da djeluje na nekoliko razina: stihovima dotiče hrvatsko suvremeno pjesništvo (liriku), a fotografijama i kratkim stručnim komentarima o konobi i svemu uz što se konoba veže, etnografsku ili baštinsku komponentu.

Opis konobe je koncizan, kratak i vrlo informativan. Vezan uz odlične dokumentarne fotografije na istu temu taj opis kazuje o konobi sve ono bitno što se mora znati. Kao i stihovi u knjizi, tekst vezan uz konobu je jednostavan i elementaran. Opisuju se tu pribor i posuđe koje je pohranjeno u konobi, namirnice koje su se čuvale, način i filozofija gradnje, uporaba i vezivanje uz tri glavna elementa hvarske konobe: vino, ulje i riba. U tekstu se daje opis izrade i prerade grožđa u vino, spravljanje rakije, kvasine, pretakanje, kušanje i najzad pjesma uz vino. Naravno, spomenut je i danas kontroverzni prošek, uz objašnjenje kako, zbog čega i gdje se rabio. Posebni naglasci istaknuti su uz maslinovo ulje i  slane srdele („ne kaže se zaludu da riba pliva tri puta: u moru, u ulju i u vinu“).

Dakle, opisujući sve događaje i radnje koje se u konobi ponavljaju iz godine u godinu, prema pravilnim i zacrtanim vremenskim razmacima, autor dočarava život koji se odvijao  unutar debelih zidova konobe. A koji tvori veći dio života težaka i ribara na dalmatinskom otoku.

Stihovi izrečeni u „Konobi“ nepatvorena je haiku poezija na hrvatskom jeziku, koja govori o hrvatskom, dalmatinskom, otočnom čovjeku, njegovu radu, njegovu životu. U suglasju s fotografijama koje ih prate, stihovi Mikija Bratanića oslikavaju na kratki i lokalni način sve ono bitno vezano uz konobu i život koji se odvija oko nje ili uz nju.

Vrijedan doprinos knjizi je i kratki rječnik („Riči“) u kojem su objašnjene nedovoljno poznate riječi i lokalizmi.

Knjiga „Konoba“ važna je zbog toga što na nekoliko načina opisuje fenomen dalmatinske konobe – stihovima, riječju i slikom i time stvara jednu cjelinu, pogodnu za razumijevanje o čemu se tu zapravo radi.

Ovaj trud prelazi na višu dimenziju kada se zna koliko se autor Miki Bratanić bori da se dalmatinskoj konobi prizna važnost u životu primorskih seljaka i ribara, te da se zaštiti kao kulturno dobro. Godinama se Miki bori za status konobe kao kulturnoga dobra i nadam se da će jednoga dana dobiti bitku. Da se konoba razdvoji od ugostiteljstva i vrati tamo gdje joj je i mjesto – u život dalmatinskih ljudi, kojima je bilo većinom teško živjeti ali uz lijepe trenutke, ostvarene baš u toj konobi. 

Silvio Braica

Cammino per le vecchie calli selciate in pietra,
assorbo gli odori delle cene appena preparate che si
mescolano nell’aria con l’odore del vino nuovo e con il fumo dal focolare.
Cammino quasi in punta di piedi perché i miei passi non siano troppo
rumorosi e non turbino la quiete. E mentre penso
che i contadini siano sopraffatti dalla stanchezza,
e che sicuramente stiano per coricarsi,
là vicino li sento cantare.
Mi fermo, ascolto la notte,
entro in silenzio in un piccolo cortile.

Un filo di luce trapela dalla vecchia porta, si sente una vecchia canzone d’amore:
“Fiori miei, anch’io vorrei cogliervi, non ho innamorato a cui regalarvi”.
Entro nella konoba, mi siedo a tavola con loro, guardo i loro visi stanchi,
ma allegri, mi passano il bicchiere, mi versano il vino.

………………………………………………………

Il significato della parola konoba
si potrebbe generalmente spiegare così:
il locale fresco in cui si produce e conserva il vino;
il luogo in cui si tengono gli attrezzi e quanto necessario
per la vinificazione e la conservazione del vino;
la parte interrata o seminterrata di una casa,
oppure il luogo in cui si può mangiare
un buon boccone genuino
e bere un bicchiere di vino.

E veramente la konoba è tutto questo,
ma anche molto di più.
Essa è il punto di partenza e di ritorno
di ogni giornata lavorativa di un contadino,
il suo rifugio, la sua sicurezza e soprattutto la sua fierezza.
Essa è lo specchio dell’uomo contadino,
la sua misura, la sua personalità,
quando parliamo delle konobe
in verità stiamo parlando degli uomini,
delle loro fatiche e travagli, della vita
sulla terra e dalla terra.

Il libro Konoba, attraverso le sue immagini, parole e poesie si prefigge di illustrare la triade di terra, uomo e konoba,
immortalata nei tempi di valori molto diversi da quelli odierni.

……………………………………………………………………..

Da poca terra
La zappa cava pietra
Per la sua vite
La vecchia pompa
Ai vecchi vignaioli
Bagna la schiena
Preme il torchio
Saldo il vignaiolo
Gemono leve

I’m walking through old, cobbled streets,
inhaling smells of freshly made food
mixing with smells of young wine and smoke from a hearth.
I’m walking on tiptoes ‘cause the sound of my footsteps
would disturb the silence. And when it seemed
fatigue had worn down hardworking men,
and they must be ready to fall asleep,
I hear a song coming from some place nearby.
I stop, listening to the night,
silently, I enter a small yard.

A ray of light is peaking through rickety doors; I hear an old love song:
“I’d like to pick you, oh little flower, but I have no sweetheart to give you to”.
I’m entering the konoba, joining men at the table; I’m watching tired
but happy men, they give me a glass, offer me wine.

………………………………………

The meaning of the word “konoba”
could generally be explained with only a few sentences:
a place where men make wine and keep it;
a place where men keep their tools
for working in vineyards and wine cellars;
actually, it is a cellar or an underground part of a house,
or a tavern where one can eat
quality, home-made food
and drink a glass of wine.

And indeed, the konoba is all those things,
but at the same time, much more than that.
It is a starting and returning point
in the vintner’s daily life,
his sanctuary, his safety, and above all, his pride.
It is, in fact, the mirror of the hardworking man,
his measure, his personality;
when we speak of the konoba,
we actually speak of people,
their efforts, their pain, their life
on earth and from earth.

This book, “The konoba”, will try to show through pictures, words and poetry,
a united trinity of the earth, the man and the konoba,
remembered in times of some different values.

……………………………………………
From a bit of land
A pickaxe digs out a stone
A path for the vine root
An aged sprayer
Hardworking men grown old
Their spines it soaks
Presses moan aloud
Škrove and loze creaking
Wine flows through