Priče iz konobe za starije

Priče iz konobe za starije zbirka je kratkih priča iz života ljudi povezanih s konobom. Neke su priče izmišljene, neke stvarne, neke su osobne, autorove, bilo iz djetinjstva ili iz mladosti, neke su ozbiljne, neke šaljive, ali sve su one ležerne, pisane jednostavnim narodnim jezikom, nekom vrstom splitske ili dalmatinske urbane čakavice.

Premda naslov knjige sugerira na nešto ozbiljno, ili “samo za odrasle” on je samo simpatičan nasljednik naslova autorove prethodne knjige “Priče iz konobe za djecu”.

Priče iz konobe za starije namjenjene su dakle svima koji vole opuštajuća i lagana štiva u formi kratkih samostalnih cjelina tj priča.

A ovo su naslovi priča: Krakun iznutra, Rock & roll u jematvi, Konoba za one stvari, Dičja hodalica, Šufit, Lambik, Donja kuhinja, Jedna besida o bačvici i jedna o purteli, BMW za Gorenje, U konobi moga dida, Konoba na drugemu katu, Sveti Mikula popi prošek, Kanota, Dota moga punca, Digod je čagod boje ne znat, Sve je prije bilo boje, Blues uz žmul, Don Stjepan i njegovi zahodi, Dalmacija i vino, Zadruga za druge, Vikend dnevnik jedne enologinje, Marica i Šime, Lazaret prid porton, roza prid lozon, Tamić, Inštrukcije za obid na piru, Nikoliko batudih ča vajo zapontit, Ustanak iz konobe.

Zadnja u nizu priča “Ustanak iz konobe” autorova je fikcija inicijacije ustanka pučana otoka Hvara pod vodstvom Matija Ivanića, koju autor smješta upravo u jednu konobu.

Ovo je autorova četvrta knjiga na temu konobe u sklopu njegovog projekta “Priča o konobi”.

S tekstom na kraju knjige naslovljenim “Dvi riči za žuntu”, autor se na poseban način zahvalio vjernim čitateljima na praćenju i čitanju. 

FOTOGRAFIJE: Nikola Radovani

O knjizi
Autor Miki Bratanić
Jezik Hrvatski
Godina 2021
Izdavač Vlastita naknada

 

Detalji

Ova zbirka priča koju sam nazva “Priče iz konobe za starije” ne sadrži samo priče koje su vezane isključivo za konobu, ali su isto nekako sve one umočene u duh čovika iz konobe.
I u svima je čovik, ne stvari, ne alati, ne bačve, ni kace, ni kamenice, nego čovik – judi.
Jer i bačvu, i kacu, i kamenicu, napravija je čovik.
Uvik kad govorim o konobi, govorim o konobi težaka, a ne o konobi konobara. Ne zato ča mislim da ova druga ne vridi, ili da ta druga ne mirita dvi riči, nego radi tega jer sam odgojen u toj prvoj, pa mi ona dojde bit bliža ka neka svojta.
Ona druga konoba, ona konobara, jedan je drugi svit, kojeg sam kuša i s kojim živim danas ka i svi mi, jer težaka, a onda ni njhovih konoba više nima. Ostale su većinom ove druge.
I neka njih. Neka su barenko one ostale. I one su konobe, samo su se vrimenom prilagodile vrimenu. A kako ono uvik rečem da su vrimena judi, onda to hoće reć da su se prilagodile judima i njihovim žejama. Judi više ne kopaju, ne maškinaju, ne turnaju, ne gone tovare, ni kare, niti im iza vrata od konobe stoji baril slane srdele, ni u kamenici uje, ni u bačvama vino. Sve judi to imaju u butigama, a oni rade neke druge posle od kojih žive. I žive dobro, boje nego ča oni misle, a oni misle da je prije bilo boje; ma njih danas ne bolidu škinja, niti su im ruke pune žuji ka njihovim didima.
Uglavnom, kako sam reka, kad pišem o konobi, pišem o konobi težaka, koja još uvik živi, možda ne na onaj davni način, ali ipak živi, ka misto di se čuva vino. Nije više onako mračna, kamenice za ulje i drvene bačve za vino zamijenile su čelične bačve, namisto muškadura spizu čuva frižider, namisto meške grožđe smulja stroj, a tovare su davno zaminila auta. Žene su se emancipirale, pa su mnoge enologinje u vrhu svitskega procesa proizvodnje vina.
Sve se prominilo. Teško je govorit je li na boje ili na gore, ali more se reć da je drugačije.
Dalmacija ne živi više isključivo od vina i poljoprivrede ka nekad. I to je činjenica. Ali živi. Judi odlaze vani u potrazi za bojim životom, ali odlazili su i prije. Cili je svit posta jedno malo misto.
Pripadam onoj prvoj generaciji posli Šuvara. Mora sam odma posli osmog razreda otić u Split. Sa četrnajest godin sam sa sela doša u grad. Nije to lako. Ali osta sam u Splitu do danas, i to je grad po mojoj miri i puno ga volim. I on se minja. Ka ča se selo prominilo, prominija se i grad. Živi se od turizma. Zaminili smo jednu granu drugom. Ugasila su se poja, ugasile su se i tvornice.
Sad smo svi pod tabelom Zimmer frei. Dok dura, dura.
Cili sam život u tehnologiji i to onoj informacijskoj, to je budućnost čovika i svita, ma opet mi je drago pričat i pisat o povisti, o starim judima i njihovim besidama i filozofiji. Mislim da puno toga od njih moremo naučit. Nije to nikakvo vraćanje unazad, nego učenje za unaprid. Nisu oni bili blesavi kako mi digod mislimo; ako ne ča drugo, manje su se pravili pametni nego mi danas.
Uvik mi se pari da sam živija u dva svita, onog malog mista i onog velog mista, i to mi je bija veliki piz, ali sad mi se to čini ka veliko životno iskustvo, ka neko putovanje, koje je trajalo puno i na kojem sam upozna sve i svašta. Zapravo ne pari mi se to, nego je to tako. Radija sam u poju sa svojim ocem koji mi je bija poslodavac i mentor, i koji mi je omogućija da odem u školu i da se posli zaposlim. A ne bi virovali, zaposlija sam se zahvaljujući dobrim dilom poju i priči o poju. Tako je to bilo. A zaposlija sam se u firmi koja je imala skoro pola milijuna zaposlenih i zarađivala duplo više nego naša cila država. Bija san dunkve u oba svita. U velikom i malom.
Proba sam oba. I ako me pitate ča je boje, ne bi vam moga reć, jer nima tu boje ni gore, ima samo drugačije. Meni je uvik bilo slaje iz male tećice, ma je isto lipo digod kad je na stolu vela teća.

Ako ovo čitate, onda znači da ste pročitali sve i došli do kraja, i to mi je puno drago, i puno vam fala ča čitate.
Bit će mi još draže ako vam je neka od priča došla do srca ili vas takla, ili nasmijala, ili vas sitila nekih vaših životnih štorij.
A najdraže bi mi bilo kad bi ova zbirka stala u nekoj vašoj kredenci, da bude na ruku za je opet uzet, otvorit, zavirit u nju, u neku njezinu priču, pa da tako živi i ona i svi oni judi i običaji i stvari u njoj, a kojih davno više nima.
Jer sve su to naše priče, naši životi i naši judi.
To smo mi, svi mi u našoj potrazi za sobom.

Jematva ili berba grožđa za težaka je vrhunac radne godine. To je vrime kad se beru plodovi teškog i pritrudnog lavura ili rada od cile godine.

Grožđe triba ubrat, donit ga kuću, u konobu, zgnječit i stavit da vrije. Jematva je i društveni događaj, jer se u to vrime odjedanput svi skupe u vinogradima, pa cilo poje postane jedna velika judska košnica. Brat grožđe može svak, nije to težak posal, samo triba dovoljno ruku. U stara vrimena, bogate kuće koje su imale puno vinograda, imale su i svoje najamnike, radnike iz siromašnih krajeva Dalmatinske zagore koji su trbuhom za kruhom svoju egzistenciju pronalazili na otoku.

Za vrime jematve radne je snage tribalo još više. Zapravo, tijekom godine, pogotovo u proliće, tribala je ona snažna muška ruka koja je mogla dobro kopat, ali u jematvi je i ženska ruka bila dobra. Digod i boja nego muška. Puno je mladih cura baš u vrime jematve dolazilo na otok u potrazi za poslom. Jer jematva je u to vrime trajala više od misec dana pa je to bija svojevrsni sezonski rad, mogućnost zarade, ali i mogućnost upoznavanja slobodnih momaka kojih je na otoku uvik bilo.

A vlahinje (vlaine), kako su ih zvali otočani, bile su kršne cure rumenih obraza, snažnih bedara i velikih prsiju, metaforički rečeno – bile su to žene s kamena. Većina njih potjecala je iz siromašnih fameja s puno dice, pa im je udaja u nekoj od dobrostojećih kuća itekako bila opcija, samo ako bi se ukazala prilika.

Tako su u jednu našu otočnu kuću na ispomoć u jematvi došle tri cure navikle u svojim kućama na rad i red, te vrlo skromne, ali vragolaste, kako je stari gazda te kuće zna reć, vražje. Ma ovo vražje nikako nije u zlom smislu, već onako u funcutskom ili vrckastom, izazovnom, intrigantnom.

Radile su one svakodnevno u poju kod tog starijeg gospodara koji nije ima muške dice, pa su te cure i trgale i gonile grožđe doma u konobu.

Naravno stari bi im gazda u poju pomoga natovarit vriće na mula i tovara, a one bi ga samo pratile do kuće. Jer i mul i tovar znaju put do doma.

Kad bi došle doma, onda bi susid Mate pomaga istovarit vriće i grožđe, te odnit u konobu i tamo ga zgnječit.

I Mate je bija baš vragolast, vražji, pa se, čim su cure došle kod susida, dobrovoljno i velikodušno ponudija za pomoć. Obično susidi u kućama imaju i susidna poja, pa je Mate reka da će on gonit njihovo grožđe doma u isto vrime kad i one, i tako im bit na ispomoći kad dođu u konobu. Nije to bila mala stvar.

Mnogi naši momci bili su povučeni, mirni, sramežljivi, ali Mate je bija drugačiji, eto drugačiji. Zgodan, jak, šaljiv, uvik spreman za neku monadu, a sa ženama je jednostavno zna i umija. Ali i one su njega volile, jednostavno je ima nešto čime bi ih osvojija i otvorija.

I tako bi Mate cilim putem od poja do kuće, dok bi gonili grožđe, štipka i pipka vlaine, a one su se ka opirale i pleskale ga, ali sve uz smij i ciku.

Svakim je danom njihov odlazak i izbivanje iz poja traja sve duže, pa je gazda odlučija samo jednu od njih slat u gonjenje.

Vrlo su se brzo njih tri dogovorile koja će to bit, pa je lutrija pala na Maru, najvrckastiju od njih. Zapravo je ona namistila lutriju, jer joj se Mate jako, jako sviđa, a i bila je najstarija.

Doveli su tako Mate i Mare sami grožđe tog popodneva do dvora. A Mare je po snazi bila ka muško. Mogla je i pojist i popit i radit i pivat i sve. Iskrenuli njih dvoje tako vriće s grožđem u jednu veliku kacu, u kojoj ga je sada tribalo ili izmečit onom drvenom meškom ili izgazit nogama.

Obično su cure u konobi gazile nogama.

Skine Mare cipele, opere noge u maloj vridici, zavrne suknju do bedara i uskoči u kacu.

Drži se za rubove kace pa se sve vrti i gazi, vrti i gazi, a pogleda ne skida s Mate, niti on s nje. Zavrnila Mare suknju i više, ma ne kako se ne bi šporkala, jer nije bila ni čista ni nova, već kako bi Matu zapalila. A nije Mati tribalo ognja jer je već vrija odavno gledajuć kako se njene velike i čvrste bile prsi svako malo ukazuju ispod košulje. Nije Mare imala riđipeta niti ga je tad bilo u ciloj Dalmatinskoj zagori. A onda je rekla: “A oćeš ti meni doć pomoć, il ćeš samo gledat?” Uskoči Mate u kacu samo usput umočivši noge u onu vridicu, zbije se iza Mare, stisne je uza se i gazi, gazi zajedno s njom. Jednom se rukom drži za rub kace, a drugom za nju. Muči Mare, muči i Mate, gaze oba, a grožđe puca pod njihovim nogama. Rumene se Marini obrazi, sjaje prsi u mraku konobe, a ona uzdiše i ponavlja: “vraže, vraže”, dok se sve upire o njega ka da bi nazad, a ne naprid. Pa se saginje, pa se naginje, pa spominje i majku i svece, pa opet vraga, pa Matu, pa svašta nešto, dok drži suknju u ruci visoko.

A onda su stali oboje. Stali i samo duboko uspuhano disali. Sve dok Mare u neka doba nije rekla: Čini mi se da smo ga dobro pogazili, a?

Ostala je Mare u tom mistu zauvik. Do smrti.

S njezinim Matom, s kojim se puno lipo slagala.

Oba su bili vragovi.

Ma oba Božja dica.