Nevine žrtve i suradnici
Jesu li sve žrtve ustaša „nevine žrtve”? Jesu li ustaše i četnici „suradnici”?
Jugoslavenska propaganda zapisala je u udžbenike kako su partizani u svojoj antifašističkoj borbi zadali „smrtonosni udarac” četnicima u bitci na Neretvi koja se dogodila još početkom 1943. godine, a od koje se četnici „nikada nisu oporavili”. Tako smo učili.
Upravo prema jugoslavenskim izvorima, četnički gubitci u bitci na Neretvi procjenjuju se između 2.000 i 3.000 ljudi.
Točno dvije godine kasnije, dakle 1945., tih „nikad oporavljenih” četnika okupilo se 17.000 na Lijevča polju u srazu s Hrvatskim oružanim snagama, među kojima su bili i pripadnici Ustaške vojnice. Prema nekim javno dostupnim informacijama, u toj su bitci Hrvatske oružane snage ubile 7.000 četnika, a zarobile njih 5.000, među kojima 150 najistaknutijih četničkih časnika i četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem i Dragišom Vasićem. Njih su, prema dostupnim nepotvrđenim informacijama, ustaše odveli u Jasenovac i Staru Gradišku, te ih ondje kaznili smrću. To je mogao, ili trebao biti, „smrtonosni udarac” za udžbenike.
Jer 7.000 ubijenih četnika je 3,5 puta više od 2.000 ili 2,5 puta više od 3.000, koliko se procjenjuje da su ih ubili partizani u čuvenoj bitci na Neretvi.
Oni koji su zadali takav smrtonosni udarac četnicima nikako se ne bi trebali nazivati njihovim „suradnicima”, što uporno nameće jugoslavenska propaganda do današnjeg dana. Jer ustaše i četnici nisu bili nikakvi suradnici, osim pod direktnom komandom velikih sila, Njemačke i Italije. Ili pak u slučaju kada je hrvatska vlast „udomila” neke četničke postrojbe koje su pristale odreći se velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku (mada su te postrojbe priznavanjem države Hrvatske i ukazivanjem lojalnosti, praktično prestale imati četnički predznak).
Ustašama je cilj bio Hrvatska, a četnicima Jugoslavija, naravno u njhovom četničkom rojalističkom režimu. I četnici i komunisti imali su dakle isti cilj: srušiti Hrvatsku. To su bili stvarni suradnici, a suradnja ustaša i četnika samo je jedna od niza floskula kojima se manipulira narodom.
Zapovjednika hrvatskih antičetničkih postrojbi iz bitke na Lijevča polju, Vladimira Metikoša, s ukupno 35 visokih časnika Hrvatskih oružanih snaga, odveli su jugoslavenski „antifašisti” – partizani, vlakom upravo u četnički koncentracijski logor Banjica u Beogradu, u kojem su četnici još koji dan ranije ubijali Židove i ostvarili „konačno rješenje” – zemlju bez Židova. Tu su nastavili izvršavati svoje novo „konačno rješenje”.
Svi spomenuti hrvatski visoki časnici osuđeni su u Beogradu kao fašistički ratni zločinci na smrt i ubijeni, premda im vjerojatno nije dokazan nikakav zločin koji su počinili ni oni ni vojnici kojima su zapovijedali, niti im je borba protiv fašista četnika bila olakotna okolnost – naprotiv.
Njihov je grob do danas široj javnosti nepoznat, kao i istina o njihovim životnim i vojničkim pričama i sudbinama u kojima se može razumjeti rat između onih koji su htjeli Hrvatsku i onih koji su htjeli Jugoslaviju.
Takav rat ponovio se ranih devedesetih. S jedne strane oni koji su htjeli Hrvatsku, a s druge strane oni koji su htjeli Jugoslaviju. S jedne strane hrvatski branitelji, a s druge strane jugoslavenski agresori. S jedne strane hrvatski antifašisti, s druge strane jugoslavenski „antifašisti”, oni sa zvijezdom petokrakom i oni s kokardom na glavi, svi zajedno.
Srećom, u Domovinskome ratu pobijedili su hrvatski antifašisti, porazivši zajedničku jugoslavensku velikosrpsku vojsku ujedinjenu u cilju uništenja Hrvatske i obnove treće Jugoslavije, odnosno Velike Srbije.
Pobijedili su nju i njezine simbole: komunističku zvijezdu petokraku i četničku kokardu.
Postali su tako jedini neokaljani istinski povijesni antifašisti „na ovim prostorima” koji mogu i smiju pričati o antifašizmu.
Ipak, kako se vidi po svemu, rat još nije gotov. Koriste se svi mogući načini da se hrvatski antifašisti iz devedesetih okaljaju, a da se jugoslavenski antifašizam prikaže u pozitivnom svjetlu, bez obzira na sva zla koja je učinio upravo zloupotrebljavajući svetu i uzvišenu normu antifašizma.
Zloupotrijebila su se i sveta uzvišena mjesta ljudskih stradanja kao što je Jasenovac, u iste svrhe, manipulirajući žrtvama do bolesnih razmjera u kojima se broj žrtava prikazivao u milijunskim iznosima. Imena četničkih vojvoda Pavle Đurišića i Dragiše Vasića ubijenih u Jasenovcu nakon bitke na Lijevča polju NEMA na popisu žrtava „ustaškog terora”, pa je i to prilog argumentaciji da i današnji službeni popisi zaslužuju stručnu reviziju, jer očito ne odgovaraju povijesnoj istini. To je prilog i argumentaciji potrebe revizije teze da su sve žrtve koje su pogubili ustaše, nevine žrtve.
Ovo je još jedna velika povijesna manipulacija u kojoj se SVE žrtve koje su pogubili ustaše prikazuju kao „NEVINE ŽRTVE“.
Pa jesu li svi četnici, četnički zapovjednici i drugi zločinci koji su ubijeni u Jasenovcu „NEVINE ŽRTVE“?
Desetljećima je velikosrpsko-jugoslavenska politika brisala svoje krvave tragove i manipulirala povijesnim činjenicama.
Bitka na Lijevča polju bila je zabranjena tema za istraživače i za javnost. O tome se ništa nije smjelo znati. Nije se smjelo znati koliko su ustaše zarobili i pobili četnika. Zato je danas teško svjedočiti istinu. O brojkama se može samo nagađati. Ali bez obzira na brojke, bitka na Lijevča polju u kojoj su se sukobili ustaše i četnici, i u kojoj su ustaše nanijeli težak poraz četnicima te zarobili i pobili mnoge koji su se borili protiv hrvatske države, ostaje povijesna činjenica i temelj za pobijanje mnogih
laži i obmana kojima se zla politika služila, ali kojima se služi i danas.
Možemo li konačno početi makar slobodno postavljati pitanja o povijesti u svojoj vlastitoj državi?
Svi koji su činili zločine, bilo da se radi o ustašama ili četnicima ili partizanima, trebali bi biti zločinci.
Ali sakrivati zločine iza paravana antifašizma je zločin.
Proglašavati zločincem nekoga samo zato jer je težio imati državu je zločin.
Proglašavati nevine žrtve zločincima, a zločince nevinim žrtvama je zločin.
Istinom je potrebno konačno pobijediti sve one silne laži i manipulacije jugoslavenske, velikosrpske politike koja je prisutna u svim sferama društva i još uvijek zagađuje normalan ljudski suživot i život. Potrebno je, dakle, pobijediti znanjem i argumentima kako bi nastavili živjeti mirno, razvijati se, surađujući sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na pripadnost bilo koje vrste.
U tome je budućnost. U pobjedi istine
Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Lijev%C4%8Da_polju
