Naša davna destinacija – Beč
Bila je jesen 1893. kada je moj pra-prastric Stjepan Bratanić kao mladi svećenik iz Vrbanja stigao u carsku prijestolnicu Beč. Njegov novi dom bio je na adresi Schmidgasse 4 u osmom bečkom distriktu. Odmah po dolasku upisao je studij antičke povijesti i književnosti te klasične filologije. Doktorirao je 1897. radom De Luciani Syria Dea et Astrologia. Čitavo vrijeme obavljao je svoje župničke
dužnosti, a od 1901. do 1919. godine radio je kao knjižničar u bečkoj Sveučilišnoj knjižnici (osnovanoj 1365. godine).
Moja je obitelj u Vrbanju na otoku Hvaru 1908. godine po nacrtima koje je on poslao sagradila dva WC-a: muški i ženski, što iz ove današnje perspektive i nije neka zanimljivost, osim ako se ne sjetimo da je većina obitelji zahod imala tek desetljećima kasnije.
Beč je bio destinacija za one koji su htjeli nešto više. Bio je centar znanosti, razvoja, tehnologije, ali iznad svega, centar kulture. Zagreb je bio mala kopija Beča.
A onda je došla 1918. godina.
Glavni grad iz Beča se preselio u Beograd.
Nije to bilo samo zemljopisno preseljenje nego i vremensko, mentalno i kulturološko. Jer Beograd je bio kopija ničega.
Pogled prema Zapadu zamijenjen je onim prema Istoku.
Oni koji su htjeli da glavni grad bude Zagreb, pobijeni su na zagrebačkoj Ilici mitraljezima. Egzekutori su se u novome glavnom gradu pohvalili svojim činom i izrazili žaljenje što nisu pobili još pobunjenika. Nedugo nakon toga ubijeni su Stjepan Radić i ostali hrvatski narodni zastupnici, baš u tom novom glavnom gradu, u njegovoj skupštini. Ostatak priče poznat je kao projekt Jugoslavija. Ili možda nepoznat…
Moj pra-prastric don Stjepan Bratanić svoj nastavak života odradio je kao ravnatelj gimnazije u Kninu. Kao ljubitelju Austrije, bila mu je to svojevrsna „nagrada” nove jugoslavenske vlasti, budući da je ipak ostao na nekoj dužnosti (najviše zbog toga jer su ga trebali), ali i kazna, jer Knin je bio jako, jako daleko od Beča, u svakom pogledu.
Svoju posljednju misu služio je u crkvi svetoga Marka u Zagrebu, gdje je umro 1936. godine. Njegovo posljednje ovozemaljsko prebivalište bilo je na adresi Pavle Radića 26 – u ulici imenovanoj po također ubijenome hrvatskome narodnom poslaniku u skupštini novoga glavnoga grada, Beograda. Pokopan je na Mirogoju, kao „Msgr. Stjepan Bratanić, ravnatelj gimnazije”. Njegova mama zvala se Lucija, a otac Antun, čije ime nose moj otac i moj sin.
Kada sam davnih godina, prilikom jednog od mnogih boravaka u Beču, posjetio Sveučilišnu knjižnicu i dobio od tamošnjih djelatnika informacije o njemu, ljubazna knjižničarka mi je rekla: „Vaš predak bio je naš kolega. Uvijek ste dobrodošli u ovu ustanovu”.
I zato je Beč jedna od mojih omiljenih destinacija. Jer se tamo osjećam dobrodošao. Osjećam se kao doma. Osjećam se na nekom istom bezvremenskom, kulturološkom i civilizacijskom peronu, na kojem vidim sjenu moga pra-prastrica don Stjepana Bratanića.
S tog perona vidim Zapad. Vidim mnoge naše ljude, ali i mnoge ljude drugih nacija, vjera, rasa, opredjeljenja i boja kože, koji su htjeli nešto više gledajući upravo prema Zapadu… Vidim sebe.
Foto izvor: Arhiv obitelji Bratanić
