Category: Turizam

Hvar UNESCO otok

Hvar – UNESCO otok

Otok Hvar prema mnogim pokazateljima spada u najatraktivnije destinacije u Europi.

Zaslužuje to po mnogo čemu. Ipak, postoji nešto što otok Hvar ističe iznad drugih destinacija, nešto po čemu je on poseban, jedinstven, nešto što je njegova prepoznatljivost i što nas otočane čini jako ponosnima. Mnogi ne znaju da je naš otok Hvar, vjerovatno jedan od najgušće naseljenijih otoka na svijetu po broju kulturnih znamenitosti koji se nalaze na UNECO listi. Tako se na tom reprezentativnom popisu nalaze tri naše hvarske baštinske jedinstvenosti; Starogradsko polje, procesija Za križen i Hvarska čipka.

Starogradsko polje predstavlja najbolje očuvanu agrarnu parcelizaciju iz doba Grčke na području Europe staru dva i pol milenija.

Procesija Za križen sa svojom neprekinutom polumilenijskom tradicijom jedinstveni je pučki vjersko pokornički običaj u svijetu.

Hvarska čipka časnih sestara Benediktinki, iz njihovog samostana u gradu Hvaru, remek djelo je umjetnosti koji predstavlja primjer kako ljubav iz ničega ili preciznije rečeno iz drače može napraviti ljepotu.

U temelju očuvanja svih ovih vrednota stoji čovjek. Mali, skromni, samozatajni čovjek.

Tako Starogradsko polje čuva i održava težak. Vrijedni čovjek čiji naziv „težak – onaj koji teško radi“ gotovo da je isčeznuo iz našeg svakodnevnog govora i riječnika, a koji premda teško živi i dalje neizmjernom ljubavlju obrađuje zemlju, odgaja lozu, maslinu i smokvu, među međama koje su davno postavili stari Grci.

Procesiju Za križen čuvaju i održavaju svi vjernici malih mjesta i sela središnjeg dijela otoka Hvara, od djece, pa sve do onih najstarijih, a neprocjenjivu vrijednost Gospinog plača i drugih napjeva sa koljena na koljeno prenose pučki pjevači, kantaduri, koji nisu podlegli globalizaciji i medijskom šušuru. Svi su oni prije 500 godina bili težaci.

Tehniku izrade Hvarske čipke čuvaju i održavaju skromne, u svom zavjetnom svijetu zatvorene, časne sestre Benediktinke, koje među zidovima svog samostana slijede stare nauke; mole i rade, te od nježnih bijelih niti agave tvore mistične rukotvorine ispunjene mirom i vjerom. I one su na neki način težaci, jer je njihov život bio sve samo ne lak.

Zato kada govorimo o potrebi zaštite naših baštinskih tradicija, u prvom redu bi trebali govoriti o potrebi zaštite tih malih i skromnih ljudi, bez čijeg teškog rada bi vjerovatno ove ostavštine bile davno izgubljene. A mali ljudi nikada ne traže mnogo, skromni su i znaju se zadovoljiti sa malo. Sa malo i od malo znaju i mogu učiniti puno. Oni su najbolja investicija u zaštiti našeg baštinskog blaga.

U današnjem unificiranom i globaliziranom svijetu ulaže se mnogo u „brendiranje“ tj stvaranje prepoznatljivosti. Svi bi željeli biti posebni u nečemu, prepoznatljivi, drugačiji od drugih.

Velika financijska sredstva svake se godine ulažu upravo u stvaranje priča koje bi neki proizvod ili destinaciju istaknuli i učinili je primamljivom. Upravo iz tog razloga od neprocjenjive je vrijednosti naša kulturna baština, koja nam omogućava posjedovanje prepoznatljivosti bez potrebe ulaganja financijskih sredstava.

Starogradsko polje, procesija Za križen i Hvarska čipka, samo su neki od naših prepoznatljivosti zbog kojeg bi mnogi ljudi tj. gosti željeli doći i posjetiti Hvar i Hrvatsku. More, hranu, restorane i druge slične konvencionalne ponude, imaju druga mjesta i druge zemlje, ali ove UNESCO zaštićene baštinske relikte imamo samo mi!

Tko se boji turizma još?

Piše: Miki Bratanić

Često u našim medijima možemo naići na komentare poput onog: “turizam će sve uništiti” ili onaj meni posebno drag “zbog turizma ćemo postati sluge”.
Trebamo li mi postati “turizmofobi” ili još gore “turistofobi’?
Jedan naš “ugledni” novinar nedavno je u jednom svom članku turiste nazvao “pacijentima” koji su preplavili grad noseći sa sobom stalke za selfije… “Ugledni” novinar nije mislio na pacijente koji su došli u Hrvatsku na lječenje, već je izrazom “pacijenti” zapravo pogrdno nazvao turiste koji su se došli diviti onome čemu se taj dotični novinar ne zna diviti. Njemu su turisti – “pacijenti”, prevedeno; luđaci koji nam (mu) smetaju.

Turizam na mom otoku Hvaru započeo je prije 150 godina, upravo dolaskom pacijenata koji su trebali zdravu klimu, prehranu i miran način života, pa bi bilo lijepo da smo i danas preplavljeni pacijentima te kategorije, ali mi se čini da baš i nismo.

Turizam kao i svaka druga grana gospodarstva može biti pokretač ako se tako poslože svi parametri za njegov razvoj i održavanje. I nema razlike između turizma i na primjer brodogradnje. Ako za proizvodnju broda moramo uvesti sve potrebne sirovine, poluproizvode, proizvode, tehnologiju i radnu snagu, onda je jasno da od brodogradnje nećemo imati ništa osim “uništenja” i to samouništenja. Tako je i sa turizmom. Isto.
Prema mojim saznanjima udio domaćih prehrambenih proizvoda proizvedenih na Hvaru u UNESCO zaštićenom Starogradskom polju u ukupnoj količini konzumiranih prehrambenih proizvoda tijekom turističke sezone na Hvaru sramotno je nizak. Pored toliko ljudi i dobre zemlje sa još boljom pričom, mi turistima serviramo uvoznu hranu. Čak i vino. Graševina na otocima polako postaje gotovo domaći proizvod. I to je svima normalno. A daleko je to od normalnog.
Dalmatinska prehrana kao dio mediteranske prehrana također je UNESCO zaštićeno dobro, a mi uvozimo namirnice iz zemalja daleko od Dalmacije i Mediterana.

I je li turizam kriv za to?
Turisti vape za doživljajem domaćeg, izvornog, a mi im nudimo svjetsku konfekciju. U centru grada Hvara na pjaci dominira nekakav “Azijski restoran”. Uz svo dužno poštovanje prema tom egzotičnom kontinentu i njegovim narodima, mislim da je to apsurd i paradoks.
Uništavamo sami sebe. Ne uništava nas turizam.
Turizam bi mogao i trebao biti pokretač poljoprivrede i raznih manjih proizvodnji, konkretno na otoku Hvaru i drugim otocima, kada bi oni kojima je to posao tako postavili stvari, tj procese.

A sada malo o turizmu koji nas čini “slugama”.
I opet mala usporedba sa brodogradnjom. Nikada nisam shvatio zašto bi varilac ili monter u brodogradilištu bio gospodar, a konobar ili kuhar u hotelu sluga?
Jedan i drugi rade za plaću koju im daje nekakav vlasnik. Ako vlasnika nazovemo gospodarom, onda su svi sluge. Ili nitko od njih nije ni sluga ni gospodar ,već ono što jesu; varioci, monteri, konobari, kuhari… manje ili više dobri ili loši
Naravno, oni koji vjeruju da je drug Tito dao radnicima brodogradilište i da su oni bili gospodari, neće prihvatiti ovu moju teoriju društveno socijalne zavjere.

Ipak, mnogi ljudi koji danas iznajmljuju svoje apartmane, ili vode svoje male restorane, kafiće i dućane, vlasnici su i gospodari, te samostalno određuju svoju poslovnu politiku. Njih u Hrvatskoj ima puno i značajan su faktor u oblikovanju turističke ponude, makar one osnovne. Ne znam zašo bi se osjećali kao sluge.
Naši gradovi, kao i svugdje u svijetu gube pojam “sezone” i rade punom parom kroz čitavu godinu, pa će sigurnog kontinuiranog posla biti sve više. Nisu za to zaslužne one odgovorne osobe, već se to dogodilo upravo zbog onih “pacijenata” koji su nas prepoznali i počeli dolaziti.
A kada bi se one iste odgovorne osobe potrudile i osmislile da turizam u ruralnim područjima ne ovisi samo o suncu ili moru, te da traje makar približno kao u gradovima, sa potrebom za konobarima i kuharima, onda bi osjećaj “služenja” u sezoni što prevedeno znači par mjeseci, nestao.

U svakom slučaju turizam nije nikakav vuk, već bakica sa kolačima. Svi mi koji ovdje živimo trebali bi biti crvenkapica, a državne bi institucije morale biti lovac i lovočuvar koji bi pazio da se bakica ne transformira u vuka, ili da vuk ne pojede bakicu zajedno sa kolačima.