OBREDI VELIKE SEDMICE I PROCESIJA ZA KRIŽEN
BOGOSLUŽJE UTKANO U KULTURU – Trodnevno pasionsko pjevanje u Vrbanju

Poznato je jezično počelo izričaja kulta (=bogoslužja) i kulture(=stvaranje, olikovljenje i njegovanje čovjekova duhovnoga i materjalnoga stvaralaštva).Nerijetko se- nadasve u drevnim civilizacijama- oboje stvaralo s bogoslužjem i oko bogoslužja, no u nastavku povijesti stvari su sve naglašenije hodale čas u bližoj međusobnoj povezanosti, čas odvajajući se , pa i udaljavajući se od protimbe jednog s drugim.U pasionskom pjevanju u Vrbanju na otoku Hvaru, kao i na čitavom otoku, te dakako, i na širem našem priobalju i otocima- od Srednjega se vijeka na ovamo odvijalo osebujno tkanje, odnosno sljubljivanje kulta(bogoslužja) i duhovne kulture.Pri tomu mislimo na čudesnu bogatu krščansku pasionsku baštinu- nadasve u mediteranskom krščanskom krugu-koja po čitavoj Europi i kod nas svjedoči o ljepoti tog povezivanja.Stvaralo se je tkanje od vjerničke duše i od materjalnih sakralnih znakova i simbola, te na dojmljiv i dirljiv način od glasovnoga oblikovanja biblijskih i drevnih liturgijskih tekstova u Velikom tjednu.Pored grada Hvara, Staroga grada,Vrboske i Jelse i Vrbanj se ističe prožetošću tih «dvaju» izraza, naime kulta i kulture.No, za razliku od četiri spomenuta hvarska gradića-po njihovoj urbanoj slici i povijesno-umjetničkoj baštini svima doista priliči ime grada- Vrbanj je izrazito poljodjelsko mjesto.Baš kao takvo sačuvalo je baštinu spomenutog tkanja na vlastiti način, te bi se moglo kazati da je pučko pasionsko pjevanje u Vrbanju tradicijski sačuvanije, u određenom smislu izvornije.

Ljepoti i dojmljivosti takvoga tkanja već se stoljećima dive stanovnici- u pravilu vjernici katolici-otoka Hvara, ali i mnogi drugi,jer je zapaženo da se na tomu otoku ponajbolje sačuvalo, dapače da je ostalo živo to pasionsko tkanje.Zato su naši etnolozi i muzikolozi s pravom posjećivali pažnju tom duhovnom bogatstvu na otoku Hvaru, počevši od marnoga sakupljača pučkih običaja s kraja 19. st. A,I.Carića, te glazbenika i muzikologa B.Sokola, između dva svijetska rata, do živućeg glazbenika i tonskog snimatelja Ljube Stipišića, da navedem samo najvažnije.Spomenutima se sada pridružuje i gospodin Miki Bratanić, koji je ne samo zaljubljenik u vrbanjsku (i hvarsku) pasionsku baštinu, nego je i njen marni njegovatelj i, evo, zauzeti snimatelj i objavljivač.Među poznatim nam, dakle, sakupljačima i snimateljima pasionskih napjeva otoka Hvara, ovaj je izbor Bratanićevih pučkih napjeva posebno vrijedan.M.Bratanić se je dobro odlučio da prezentira samo jedan uzorak, naime pasionsko bogoslužje(liturgijsko i pučko) triju završnih dana Velikoga tjedna samo u jednom mjestu, tj. u Vrbanju.Zato je u izabranoj zbirci cjelovit.Uz to, ovaj tonski zapis –pored već objavljenih i snimljenih- nosi napjeve koji još nigdje nisu objavljeni.Zato nam ovaj nosač zvuka dolazi kao dragocjeni glasovni zapis pasionskih sadržaja.Pred nama su, evo, napjevi koji više nisu u repertoaru crkvenih pučkih pjevača.Tom gubljenju je, nažalost, uvelike doprinjela krivo protumačena liturgijska obnova Velikog tjedna prema normama Drugoga vatikanskoga sabora, u kojoj je došlo- kako nam je poznato- do značajnih tekstovnih promjena.No, taj gubitak, skoro do zaborava, još više se je dogodio u naletu novih nekritički vrednovanih pjesama i popjevki.Voditelji župnih zborova nakon Drugog vatikanskog sabora- nerijetko tek priučeni u glazbi, a ne pravi glazbenici- podcjenili su višestoljetnu vrijednost pučkih kantadura i nisu znali vrednovati glazbeno bogatstvo «staroga».Dakako, sve što je staro nije nužno i vrijedno- nerijetko nalazimo i na manje vrijedne, pa i na nevrijedne baštinjene tragove- ali o hvarskoj se pasionskoj baštini- da se poslužimo evanđeoskim riječnikom- utemeljeno može kazati :»Valja staro»(usp.Lk.5,39).U tome stoji i vrijednost ovoga tonskog zapisa.Dvadeset i šest napjeva- koliko ih nosi ovaj iznimno vrijedan CD-prva je cijelovita zbirka pasionskih napjeva iz jedne hvarske župe.

Pri tome je dolično spomenuti da je dugogodišnji vrbanjski župnik- i sam odličan pjevač –don Branimir Marinović, imao duboki osjećaj za očuvanje i vrednovanje svekolike glazbene i druge kulturne baštine.Posebna je pak vrijednost ovog CD-a što on donosi ne samo psalme s antifonama,proročke i evanđeoske ulomke koji i danas-prema obnovljenom bogoslužju Velikog tjedna-ulaze u sadržaj bogoslužnih slavlja, nego doslovce i sve bogoslužne sadržaje doista velikih i svetih dana Velikog tjedna, koji su nekoć bili dio bogoslužja, a koji do danas nisu prispjeli na neki nosač zvuka.U Bratanićevoj zbirci imamo i sačuvanu arhaičnost svega obrađenoga događanja, i, dakako, stari liturgijski jezik kakvoga je s osjećajem za «staro» znao izreći bibličar i prevodilac Svetoga pisma, franjevac o.Petar Vlašić.Taj bibličar je nadasve znao ostvariti suodnos između jezika kulta i jezične kulture u našemu kulturnom krugu.Iz svega, na ovom nosaču zvuka imamo etno-muzikološki zapis iz kojega se zorno vidi sljubljenost kulta(bogoslužja) i jedne lokalne kulture.Ovaj CD istinski obogaćuje fond naše pasionske baštine, te valja izreći zadovoljstvo uz objavljivanje ovako visoko kvalitetnog nosača zvuka

U Zadru

Siječanj 2005

Fra Bernardin Škunca

KRALJU KOJEMU SVE ŽIVI
VJERNIČKA DUHOVNOST I ETNO KULTURA U VRBANJU

Istinski zaljubljenik u ljepotu bogoslužnog pjevanja, Miki Bratanić, obdaruje nas još jednim posebno vrijednim ‘nosačem’ zvuka. Ali, pravi nosač ovih zvukova su crkveni pjevači u Vrbanju, a Miki Bratanić je poneseni prenositelj te vrijedne bogoslužne baštine na CD. Imamo, dakle, izvorne nositelje bogoslužnog ‘zvuka’. To su pjevači crkve Svetog Duha u Vrbanju na Hvaru, ali to su i svi katolički vjernici koji sudjeluju u crkvenom bogoslužju i pučkim pobožnostima u toj drevnoj župi otoka Hvara. Barem dvije crte spomenutih nositelja crkvenog pjevanja valja zapaziti. To su: vjernička kultura (čitaj: hrana) duše i duhovna etno-kultura jednog lokaliteta, malog po broju stanovnika, velikom po duhovnim silnicama, naime Vrbanja. Čini mi se da te dvije vrijednosti tvore uspješni rezultat Bratanićevog CD. Miki Bratanić se ugodno osjeća u tim dvjema vrijednostima. On polazi – očito je! – od prve, ali je duboko srastao i s drugom.

Znakovito je da je M. Bratanić naslovio svoj CD snažnim liturgijskim naslovom: Kralju kojemu sve živi! U toj sintagmi M. Bratanić sabire bogoslužne vjerničke sadržaje koje bismo utemeljeno mogli nazvati Kristo-centričnima. Je li riječ o pjesmama ili pjevanim tekstovima koje Bratanić uzima iz službenog bogoslužja Crkve (primjerice: O jezici hvale dajte, Homilija svetoga Grgura pape, Gospodine, smiluj se, Svet, svet, Jaganče Božji) ili iz baštine pučkih pobožnosti (primjerice: Po znamenju svetoga križa, Divnoj dakle, Roko naš sveti), sve su usmjere prema Kristu. M. Bratanić je uvjeren da je ta duhovna hrana odnjegovala vjernike Vrbanja u višestoljetnom hodu.

Važno je uočiti da je Bratanićev izbor – motreći CD pobliže – istaknuto pasionski, poput sličnog na otoku Hvaru i u ovom obalnom dijelu Hrvatske. Tako dolazimo u samu jezgru sadržaja, koji se može sažeti u izraz: Krist je Kralj svega po križu. Muka i smrt stapaju se u pobjedu Kralja s križem. Svekoliku poruku te tajne vjere najbolje od svih ponuđenih pjesama i tekstova izriče himan što ga Bratanić donosi pod br. 2: O jezici hvale dajte/ Tajni Tijela slavnoga/ I krv svetu opjevajte/ Cijenu roda ljudskoga/ Koju Kralj u smrtnoj boli/ Da otkupi svijet, proli. U tom duhovno-teološkom sadržaju nalazi se smisao poruke čitavog Bratanićevog CD, i u njemu se u potpunosti opravdava smisao veoma dobro izabranog naslova CD (Kralju kojemu sve živi). M. Bratanić, iako nije teolog po struci, kao da je osjetio da prevaga Kristove pobjede nad zlom i patnjom – što u jasnoći pokazuje službena bogoslužje Crkve, više nego pučke pobožnosti – dolazi po križu, po Kalvariji, što vodi prema uskrsnuću. Stoga je i sretan izbor slikovnih ilustracija što rese Bratanićev CD. Te ilustracije očituju slavu Kristova križa i ponos kršćana koji idu za njim. U ovako složenom obrascu CD dobro se uočava skladan spoj kršćanske pučke pobožnosti s izvornim evanđeoskim poimanjem života i smrti, patnje i boli, životnog poslanja i vječnoga cilja ljudske sudbine, što je pučka pobožnost satkala pretežito prema bogoslužju Crkve.

Druga uočljiva vrijednost ovog CD stoji u sabranoj etno kulturi jednoga kršćanskog lokaliteta, u ovom slučaju župe Vrbanj. Bratanić spada u etno-istražitelje tih duhovnih vrijednosti, jer ovaj CD nije Bratanićev prvijenac. Vješto se nosi s programom koji je postavio za cilj, izvrsno spaja elemente i uklapa ih u cjelinu. Svojim darom i marom Bratanić je ušao u metodologiju etno-kulture. Zapisa sadržaja i tonski snimci na ovom CD pružaju doživljaj dobro urađenog posla. M. Bratanić bilježi višestoljetne sadržaje i tonove. To čini strpljivo i tankoćutno, zato i veoma uspješno. Prenošenje kulturalnih sadržaja od roditelja na djecu, od očeva na sinove, od starih kantadura na mlađe, Bratanić pažljivo hvata, i preko svojih CD čini ‘zauvijek spašenima’. Tako obavljen posao sada postaje dostupan ne samo znatiželjnim slušateljima njegovih CD, nego i dobro sređena ‘građa’ za etnologe. Na temelju ovakvih sadržajnih i tonskih zapisa etnolozi mogu otkriti kako se spajanje duhovnih/bogoslužnih sadržaja tako duboko stapa s kulturalnim identitetom određenog kraja i lokaliteta, da u dušama vjernika postaje ‘jedno’. Takav posao može, dakako, biti koristan i teolozima i sociolozima za njihovo promišljanje o odnosu vjere i pučke religioznosti, što je tema s kojom se doista mnogi bave. U drugim zemljama znatno više nego kod nas, nažalost.

Konačno, vrijedi još istaknuti da ovakvo poimanje vrijednosti baštinjene religioznosti hvali i Učiteljstvo katoličke Crkve, koje daje podršku «onim pobožnostima koje vjerni narod u nekim krajevima obavlja dirljivim žarom i čistoćom nakane» (Ivan Pavao II., Catechesi tradendae, 54).

fra Bernardin Škunca