Kad sve umukne govorićedu stine

Zbirka poezije Mikija Bratanića, s naslovom “Kad sve umukne, govorićedu stine” pisana hvarskom čakavicom, posjeduje želju i snagu uranjanja u mediteranske tajne. To je postupak koji sustavno istražuje stvarne činjenice kako bi sljedio njihove prastare razloge.

Pjesnika, posredno ili neposredno, izaziva isključivo ono što pripada prošlom, a sada je tek nijemi zorni svjedok davnog života i davnih ljudi. Bratanićevi stihovi nabrajaju sve ono čemu prijeti zaborav i nastoje mu sačuvati boju i miris. Sve ono što danas još postoji kao zbirka stvarnih uspomena, u tim stihovima počinje zboriti kao neki naknadni život što se budi iz duboka zaborava. Pjesnik priznaje samo starine kao razloge svojih uzbuđenja.

Iz njegovih ruševnih kuća odzvanjaju mistični glasi nestalih osobenjaka, čudaka i veseljaka, neobičnih i običnih prolaznika niz vrijeme. A zatim njegov pjesnički pogled luta poljima i vinogradima iz kojih mu do duhovnog uha dopiru neki novi zvuci, vezani uz zemlju i uz obredne gomile. Iščezli težaci, davno skriveni pod nadgrobnim pločama poredanim kraj seoskih crkvica, čiji je znoj i čije su suze nekoć natapali tu hirovitu nasljednu zemlju, kao da šapću neke zavjetne riječi što se sastaju u te stihove vjerne iskonskom govoru otočkoga tla. Kroz njih kao da odjekuju udarci motika i kao se ćute mirisi iz starih vinskih bačava.

Ima tu i onih zemljoradničkih briga okupljenih oko obiteljskih ognjišta i onih stidljivih ljubavi pretvorenih u očekivanja. A zatim je tu i vječno more, s onim svojim neprestanim dozivima uz posredstvo smorca i južina, more koje je istodobno napad i obrana, bučni kaos i tihi smiraj. Tu su i strpljivi ribari koji dozivaju lakovjerni morski svijet iz njegovih dubina i presuđuju mu svojim mrežama, parangalima i ostima u toj neprestanoj bitki za premoć. I nad svime lebdi šutljivi vijenac šume čija stabla neprestano strepe od neobuzdanih požara, onih konkretnih i onih metafizičkih.
Miki Bratanić zapravo se ne služi pjesmom da bi se zadržao na sebi i u sebi. Njegove su misli i slutnje vazda upućene onome što su zatekle na svojemu putu duž mediteranske zadanosti, a njegov govor slijedi predajne zvuke i igre riječima koje već bježe u zaborav. To je, zapravo, neki dubok misijski smisao, služba baštini i molitveno putovanje prema izvorištu.

Dr. Anatolij Kudrjavcev, s.r.

U Splitu, 30. ožujka 1998.

Slike s promocije u Splitu

Video s promocije u Vrbanju

Detalji