Susret s istinom

Hrabro progovaranje o “krivom srastanju” bivšeg i novog sustava, koje ostaje trajno sjeme podjela izmučene hrvatske nacije. Kad sve ogolimo i topovi zašute, povijest svojom glasnom šutnjom i govorom gole istine, a onda i faktima koji stoje kao mrtva straža na čuvanju te istine, progovara o komunističkoj otimačini i nepravdi koja se biblijskom istinom prenosi s koljena na koljeno.”Oni jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnuše zubi”… uistinu sve piše u Bibliji, ali danas samo najhrabriji kao Bratanić imaju snage o toj istini progovarati…
Da, bez pune istine života nema, budućnosti nema i mira nema. I Hrvatske, napose hrvatske budućnosti nema. Ne možemo naprijed bez istine o dvije stotine tisuća bez suda ubijenih Hrvata, nema budućnosti bez pokajanja, nema mira bez suočavanja. Nije to fraza, jos vidamo stare rane i zato se mora reći: neće topovi zašutjeti bez pognutog vrata nad počinjenim zvjerstvom! Ako imamo povijesnog pamćenja, a na to nas grobovi obvezuju, želimo li dobro vlastitom dvorištu, priznat ćemo i prignut ćemo glavu! Da bio je to zločin, ubiti tisuće bez suda, da bila je to otimačina i pljačka, uzeti tuđe kuće, stanove i brodiće, sutra žito, ulje, ribu i meso! Bez te isprike, bez te katarze, nema mira hrvatskom narodu i tko to ne razumije, taj nažalost ništa ne razumije. Autor knjige Miki Bratanić sve razumije, o čemu ne svjedoči samo ovo sjajno djelo koje će se unatoč današnjici prije ili kasnije probiti na vrhove naše beletristike. To će se dogoditi jer je ovo sjajna knjiga, to će se dogoditi jer je ovo hrabro uzeta tema o kojoj šute naše brojne talentirane kukavice, to će se dogoditi jer ova knjiga ima najvećeg podupiratelja – Bibliju koja je vodila ovo pero, dok je istinu ispisala svjedočeći ilustrativno nakon dvije tisuće godina velikoj istini: ”Oni jedoše kiselo grožđe, a sinovima trnuše zubi…”

Tihomir Dujmović

HRVATSKA KNJIŽEVNOST

PROSTORI HRVATSKE PROZE

KORIJENI Zanimljiv i intrigantan roman

Piše; Mijo Ivurek

Radnja ovog odličnog romana, jednog od najboljih književnih ostvarenja u protekloj godini, događa se u Zagrebu, Splitu, Solinu, Ogorju, Vinkovcima, Clevelandu, a po sadržaju i simbolici i na svim onim mjestima Lijepe Naše u kojima su stradali brojni nevini ljudi tijekom Drugog svjetskog rata i poraća. Stradalih od zločinačkih Titovih staljinističkih odreda smrti, u konkretnom slučaju tajnih službi, umreženih pojedinaca i skupina određenih za eliminacije svih nepoćudnih građana koji se nisu slagali s novim nedemokratskim komunističkim vlastima u nastajanju, kao i onim pojedincima za koje su smatrali da bi tim novim vlastodršcima u budućnosti bili prijetnja. (OZNA i KNOJ) A s takvima trebalo je po brzom postupku. I bilo je tako. Autor Miki Bratanić radnju romana smjestio je u devedesete godine XX. stoljeća, kada se počelo javno o t v o r e n i j e govoriti o takvim nemilim događajima. Do tada se o njima u obiteljima i među najpovjerljivijim prijateljima šaputalo (više šutjelo) uz obavezno nap i n j a n j e ušiju i očiju ne bi li netko drugi nešto čuo ili vidio. Još uvijek su, bez obzira na protok vremena i nove političke okolnosti, strah, bojazan od posljedica istine, osveta, bili u motrištu i onih koji su skupili i malo hrabrosti progovoriti o tim temama. Makar za početak u obiteljskom krugu. Jerbo mnogi koji su sudjelovali u zločinima ili su ih prikrivali, i njihovi najbliži, zauzimali su značajne društvene položaje i imali široke veze utjecajnih prijatelja. A veoma često trebalo se provjeriti puno informacija, glasina, priupitati sve koji nešto znaju o nekom događaju.

Zagledati se u arhive i što oni kriju ili su trajno skrili, zainteresirati se kod svećenika i pogledati župne knjige, potražiti eventualne očevidce i sve koji su nešto čuli. Provjeriti pisane izvore. Drugim riječima sve tragove preostale iz gotovo polustoljetne prošlosti koju su oslobodioci hvalili najsretnijim razdobljem socijalističkog života a istovremeno kao zmija noge krili zločine na kojima je i stvorena njihova vlast i ta toliko hvaljena prošlost. Bratanić ističe: Ubijeni su zato jer su bili nositelji nacionalne, duhovne i intelektualne svijesti, a to je za ondašnju partiju bilo opasno. Njima je bio opasan svatko tko nije bio pod njihovom kontrolom, a imao je vlastitu kičmu, stav i ideje. Gotovo da i nema obitelji, čiji članovi ili bliski obiteljski ljudi, nisu na različite načine sudjelovali u tom ratnom i poslijeratnom paklu. Kao žrtve ali i kao organizatori i provoditelji zločina ili puki promatrači. Uvijek se i nakon pola stoljeća javne šutnje nađe netko tko je nešto čuo, vidio, znao, prikrivao…

I kako istina, kad-tad, dođe na vidjelo, po onoj zaklela se zemlja raju…

Okosnicu romana Bratanić postavlja na Teodoru Radić i Mislava Orlića dvoje završenih studenata Filozofskog fakulteta zagrebačkog Sveučilišta, podrijetlom iz splitske odnosno solinske obitelji. U Zagrebu se upoznaju i po povratku u svoju sredinu ubrzo stupe u brak. Teodora se zaposli u povijesnom arhivu a Mislav kao profesor u srednjoj školi. Nakon vjenčanja lijepu mladu pozdravi gospođa Margarita, čestitajući joj na njenoj ljepoti – koja ju podsjeća na ljepotu Ane Vidoš. Kao mladu povjesničarku zaokpljuju ta informacija, bez obzira što su njeni sugrađani gospođu Margaritu smatrali pomalo čudnom i samozatajnom osobom, povučenom – kojoj ne treba puno vjerovati. S vremenom otkrije da su partizani 13. svibnja 1945. (dakle, poslije rata, op.a.) u Solinu ubili Anu i njena supruga Marka Vidoša. Gospođa Margarita bila je svjedok tog zločina. No, Teodora dozna još jednu istinu. Naime, da je u ubojstvu sudjelovao i djed njenog supruga Mislava – Ante Orlić, a da je njihova kći Ruta udomljena u sirotištu. Tijekom istraživanja Teodora dokaže da njena majka Frankica nije iz roda Kuzmanić, već da je od obitelji Kuzmanić posvojena. Zapravo da se u osobi njene majke Frankice krije Ruta Vidoš. Obdukcijom ostataka bračnog para Vidoš, koji je završio na dnu jedne od tamošnjih kraških jama, nedvosmisleno je potvrđen identitet Teodorine majke. U izvješću patologa uredno je zapisano: Njihove su lubanje smrskane, a prema svim indicijama može se zaključiti da su ubijeni nekim tupim predmetom. Na rukama smo pronašli ostatke žice koja povezuje ruke svake od osoba pojedinačno, ali i njih oboje zajedno, tako da su vjerojatno ubijeni zajedno i svezani bačeni u jamu. Očajna Teodora odluči suprugu Mislavu ispričati istinu o nedjelu njegova djeda, koji nakon početne nevjerice i dokaza s tugom prihvati surovu istinu: Ma znan, ljubavi, ali nije me samo sran šta je moj did napravija takvo nedjelo, nego me je sran šta to ne znan. Sran me je šta sam obrazovan čovik, a o tome ne znam ništa. Teodora će pak zavapiti: Kakva životna slučajnost! Upoznaš čovika iz drugoga grada u drugom gradu, udaš se za njega, odseliš u njegovu kuću, koja je zapravo tvoja, i živiš s obitelji koja je ubila tvoju obitelj. Može li ijedna bolesna mašta smislit ovakav scenarij! Do tada indiferentni Mislav Orlić nakon suočenja s ovom tragičnom istinom počinje razmišljati o povijesnoj nepravdi prema žrtvama komunističkih zločina, potpuno izbrisanih iz obiteljskih i svih mogućih memorija. Kao da nisu postojali! Ubijeni bez suda i suđenja, bez presuda, obavijesti bližnjima, bez groba i grobišta, bez znanih egzekutora i ubojica, koji su za nedjela nagrađeni položajima, kućama, skrbi za užu i širu obitelj, rodbinu. U radnju romana Bratanić uvodi gospođu Saru iz Clevelanda koju su Teodora i Mislav upoznali kod zajedničkih prijatelja u Vinkovcima. Naime, njena majka je za vrijeme rata poznavala Mislavova djeda s kojim je očito sudjelovala u partizanskim odredima za egzekucije nepoćudnih. To su bile iznimno povjerljive osobe odane Titovim komunističkim vlastima, koje su svaki povjerljiv nalog izvršavale bespogovorno i nemilosrdno, bez ikakvih osjećaja samilosti. Kao takva njena je majka dobila neke zadaće u Moskvi gdje je boravila do 1949. U međuvremenu došlo je do raskida ljubavi dva bratska sina Staljina i Tita tako da je po povratku iz Rusije završila na Golom otoku. Nakon svih tortura iz kojih je jedva izvukla živu glavu pobjegla je u inozemstvo i završila u SAD-u, gdje je živjela tiho, povučeno s velikim psihičkim posljedicama, o čemu je rijetko htjela govorila. Gospođa Sara pozvala je Teodoru i Mislava da dođu u posjet kako bi im organizirala razgovore s hrvatskim prognanicima koji su koncem Drugoga rata jedva izbjegli sudbinu Titova jugoslavenskog raja iliti pakla. Do spoznaja o nedjelima svoga djeda i razgovora u Americi s prognanim Hrvatima i njihovim sudbinama, Mislav Orlić bio je indiferentan prema zločinačkoj komunističkoj prošlosti koja je na tlu Hrvatske ostavila monstruozne tragove. Suočavanje s tom tragičnom sudbinom hrvatskih ljudi, najtežom u povijesti hrvatskoga naroda, izazvalo je u njemu istinski kopernikanski obrat prema toj desetljećima zabranjenoj, prikrivenoj, zataškavanoj prošlosti. Prema lažima Titova komunistička raja koji je nastao i skončao u krvi, ostavivši za sobom tisuće i tisuće žrtava, nestalih u brojnim jamama i stratištima, bez suda i suđenja, bez presuda, bez označenog mjesta pokopa, bez obavijesti obiteljima i najbližima. Kao da nisu postojali. Istovjetno sudbini bračnog para Vidoš iz ovoga romana.

Tek devedesetih godina počinje se više govoriti o spomenutim nemilim događajima koje su izbjegle rijetke obitelji. Ti začetci su pokazali da još uvijek postoje pojedinci koji mogu svjedočiti o zločinu, zločincima i žrtvama ili su za sobom ostavili dokaze svojim najbližima. Koliko god su se komunističke vlasti trudile zaustaviti istine o zločinu, vrijeme postupno sve stavlja na svoje pravo mjesto. No, od otkrivanja istine o zločinima ne će biti ništa ako će većina ljudi i dalje šutjeti i držati se nezainteresiranim za njihovo otkrivanje i sudbine žrtava i odgovornosti zločinaca. Američki Hrvati lijepo su savjetovali Mislava: Samo odagnaj strah iz sebe! Tako je Mislav Orlić odlučio osnovati udrugu koja će prikupljati građu o komunističkim zločinima, pronalaziti svjedoke, aktiviste, dokumente o žrtvama, organizirati razne skupove, tribine – poduzimati sve radnje koje će ići u prilog objavljivanju istine. Autor završava radnju ovog sjajnog romana u Zagrebu u Hotelu Intercontinental u čijem je predvorju izvješen veliki plakat: I. kongres o zločinima komunizma u Hrvatskoj, a uvodnu riječ u programu, uz brojne domaće i inozemne sudionike, održat će doktor Mislav Orlić. Iz Bratanićeva romana možemo iščitati brojne hvalevrijedne poruke. Prvo, u njegovu romanu ni na jednom mjestu ne ćemo naći riječ osveta. Pače, on nastoji razumjeti nedjela tih mladih, indoktriniranih, zanesenih, zapravo prevarenih ljudi. Kršćanski im treba oprostiti, ali oprost podrazumijeva priznanje zločina i kajanje da se takvo nešto više ne će činiti. Drugo, zločini i nedjela ne smiju se zaboraviti već razotkriti u punini istine, pa makar zločinci pripadali našim obiteljima i najbližima. Režimi, zločinci i zločini trebaju doživjeti jasnu i preciznu osudu. Treće, žrtvama zločina treba dati punu ljudsku, moralnu i pravnu satisfakciju. Najmanje, ako je moguće dostojno ih pokopati i obilježiti njihova grobna mjesta. (Nažalost , tisućama ubijenih Hrvata to do danas nije omogućeno!) Četvrto, od državnih vlasti, javnih ustanova, povijesnih instituta, povjesničara i znanstvenika, školstva,obrazovanja, očekuje se da rade na civilizacijskom postupku utvrđivanja istine o zločinima i stvaranju društvenih, političkih i pravnih pretpostavki u svrhu sprječavanja zločina u budućnosti. Roman Mikija Bratanića značajno je djelo hrabrog i moralnog čovjeka, koji sebi i nama postavlja tri prevažna pitanja: 1) Kako to da ovolika količina zločina nikoga ne intrigira?, 2) Što je važnije od ljudskog života? i 3) Što je važnije od istine? Pročitajmo roman i sami sebi odgovorimo na njih. Jer, Bratanićevi Korijeni iz korijena mogu promijeniti naše živote i naš svijet