Razgovor s tišinom
“Hrvatska i njezini križevi”
Ciklus pjesama „Razgovor s tišinom“ napisan je hrvatskim književnim standardom. Autor je time želio povezati jadransku i kontinentalnu Hrvatsku vezom križa, kao zajedničke sudbine, kao zajedničkog povijesnog naslijeđa. U prvim pjesmama, premda to otvoreno ne ističe, lirskim jezikom opisuje čudesnu hvarsku cijelonoćnu procesiju „Za križen“, koju prate starinski napjevi kao još živi sadržaji nekadašnje bogate srednjovjekovne kulturne i sakralne baštine. Prva uvodna pjesma nosi naslov „Putovi križa“. Ovi putovi su naša povijest u kojoj se bori svjetlo i tama, jer je na „Drvu križa“ „Svijetlo svijetla raspeto“. Stoga „bori se Svijetlo sa mrakom/ Ljudima pute kazuje / Sve dok sunce u istoku / Mlado jutrom ne uskrsne“ (iz pjesme: „Noć punog mjeseca“).
Od svog ranog djetinjstva autor je sudionik vjerskih pobožnih običaja, te o tome ostavlja intimni impresivni zapis: „Čujem zvuke zrnaca krunice / I plamenove svijeća zavjetnih…“ (iz pjesme „Tražeći mir“). Nakon toga, po logici stvari, slijedi autorovo poetsko razmišljanje, zapravo prekoravanje svih koji ovom narodu pripadamo, zbog zanemarivanja povijesnog naslijeđa. Autor to ne čini glasno, gromko i uvrijeđeno, već samotnjački postojano, slušajući tišinu…
Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika
| O knjizi | |
|---|---|
| Autor | Miki Bratanić | Jezik | Hrvatski | Godina | 2014 | Izdavač | Vlastita naknada | Digitalno izdanje |
Prolistajte knjigu – kliknte na sliku:
Detalji
[/vc_column_text]
U sjeni čempresa slušam tišinu
Križevi kameni pričaju priče
Iz groba vape glasi mrtvi:
Zašto šute naši živi?
(…)
Sve nas je manje što slušati znamo
Tišinu kroz koju govore duše
Sa zvonika tuče mrtvo zvono
A šutnje živih nadu ruše
(Iz pjesme „Razgovor s tišinom“)
Slijedeće pjesme opisuju autorovu potresenost do suza, ali i obraćanje Bogu i ili čovjeku („ Pružio sam ti ruku /Kada drugi nisu ni znali / Da to očekuješ / Ni mene nisu razumjeli /Čemu ta ruka ispružena…“ (iz pjesme „Spoznaja“).
Ove suze
Ove suze velike kao more
Pune ljubavi
Kaplju i natapaju našu povijest
Žednu istine i pravde
(…)
U njima zvone molitve
Vapaji prognanika
Glasi vjere očeva i djedova
Umorne zemlje Hrvatske
Trenutkom plakanja nad „umornom zemljom Hrvatskom“, što neminovno podsjeća na Kristove suze zbog sudbine Jeruzalema, Bratanić prelazi u sadašnjost i čitatelja suočava s gorućim temama narodne nam problematike.
Sjećanje na poginule branitelje:
Uvijek u oluji kroz bljesak munje
Kao da vidim njihove sjene
Duše za nas poklonjenih života
(Iz pjesme „Njihove sjene“)
Sjećanje na žrtve komunizma:
U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena
Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo
U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru
Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj
Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja
Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća
Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša
Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša
(Iz pjesme: „Šume ukradene mladosti“
Strah za Domovinu:
San
Sinoć sam sanjao kako naš brod tone
Na njegovoj palubi pijani mornari
Slijepi putnici i prostitutke s pedigreom
Smiju se i izruguju zastavi
Koju sa slomljenog jarbola grizu psi
Pitam časnika što se događa
Mene to ne zanima odgovara
(Iz pjesme „San“)
Politički prijepori:
U sjeni mrtvih sjena
Slušam i gledam;
Prelijevaju se korita licemjerja
S lijeve i desne strane
Natapaju polja neznanja naroda
Bitno postane nebitno
Nebitno bitno
Silna briga za tuđe
Bezdušnost za svoje
Prekrivena istina vapi
Istaknute laži viču
Povijest se ponavlja
….
Stalno negdje putujemo
K nečim težimo
Za sve je drugi kriv
Pogotovo desno
…
Ljubav za svoje prezir
Mržnja svojeg hvala
Žao mi je jadnih ljudi
Zaslužili su život
Umoran sam od nabrajanja
Ima još mnogo toga
Slušam i gledam
Oko sebe
Tu
U sjeni mrtvih sjena
A što nas očekuje sutra? Kakva je budućnost ovog naroda? Pjesnik o tome zbori u snažnoj pjesmi „Vlak za budućnost“
…
Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina
U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske
Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi
Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost
Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi
Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni
Za kršćanina nema beznađa, jer On je Istina, Put i Život. Zato „Kad odu svi / ostane molitva / kad odu svi /ostaješ Ti .“ (Iz pjesme „Kad odu svi“).
Ciklusom koji smo predstavili Miki Bratanić je dao vrlo inspirativan i estetski relevantan prilog suvremenoj hrvatskoj poeziji nadahnutoj tegobama „cijele jedne nacije“ (Matoš), ali i poeziji kršćanske transcendencije.
Đuro Vidmarović, predsjednik Društva Hrvastkih književnika
