I šezdesetak godina nakon tragedija, u Hrvatskoj se još vode ideološke bitke o Jasenovcu i Bleiburgu, travanjskim i svibanjskim krvavištima hrvatskog puka. Da u ratnoj i poratnoj suludosti nije bilo toga iskopanog lijevog i desnog oka u biću hrvatskog puka, Hrvatska bi danas bila demografski mnogo jača, politički uvaživanija europska država.
A baš to ne žele oni koji namjerno lažu i krivotvore povijesne istine, jer se politikantskim mešetarenjem žrtve ponovno ponizuju i ubijaju. Te podmukle igre s mrtvima potaknule su Bratanića da ispjeva spjev i za brojne, najvećim dijelom nedužne žrtve na Bleiburgu i Križnom putu koji je slijedio. 45 godina se u Hrvatskoj nije smjelo ni civilizacijski postaviti ruža na neki tajni grob bleiburške žrtve pa se nije čuditi da su razmjeri te nacionalne kalvarije u našoj javnosti još nedovoljno spoznati. Gradnja suvremenih prometnica po Sloveniji zadnjih godina otkrivaju dugo čuvane najstrože tajne komunističkog režima – masovna grobišta vojnika i civila izbjega na kraju Drugoga svjetskog rata. Samo kod Kočevskog roga navodi se broj od 30.000 ubijenih, ovovremenim rječnikom kazano – 100 Ovčara, ili 4 Srebrenice!
S razlogom je zato hrvatski pjesnik u iseljeništvu, i političkoj emigraciji, u proteklim desetljećima stihom vidao te rane u hrvatskom biću i nastala je oveća rukovet stihovlja o Bleiburgu. I prije deset godina Vinko Grubišić i Krešmir Šego priredili su izbor pjesama Pod nebom Bleiburga, prvu antologiju hrvatskog pjesništva o tom Križnom putu, a objavila ju je međugorska Naklada Brotnjo 1998. godine. U toj maloj antologiji uvrštena su 34 autora, jamačno bi se taj krug dao proširiti novim uradcima, među kojima je i ova zbirka Mikija Bratanića. Pod totalitarnom spregom, premalo je suza pušteno nad neznanim blajburškim humcima. Neka ih zato barem u stihovima.
Bratanićeva je zbirka bola sazdana od trokatrena, ima i srokova u pet otajstva žalosnih, akli kad već drugi siluju žrtve, autor ne siluje rimu. Štujemo i Gospu od Sedam žalosti, pečalni od tragedija hrvatskog naroda sredinom 20. stoljeća, a koliko je postaja na Križnom putu, toliko je Miki ispisao dvokatrena, koji imaju i primjerenu likovnu protegu u slikama s. Pie.
U hrvatskoj vjerničkoj duši svakidašnja je molitva rozarija, krunice, brojanice molitava Svevišnjem za milost i oproste. Svoju najdražu odvjetnicu zovemo i Gospom od rožarja, Rožaricom. Ružarij miriše Kristom kao ruža. Bratanićev ružarij je crven od mučeničke krvi. Ružarij kao suzarij.
Mladen Vuković

Razmatranje je to nad boli i stradanjem.
Patnje jednoga nesretna
hrvatskog naraštaja spajaju se u
obliku žalosnih otajstava krunice
s Kristovom mukom. Autor višeslojnim
i višerodnim pjesničkim
izričajem pretače umjetnost u duhovnost.
Umjetnički je pak izričaj
u sebi slobodan, tražeći istodobno
uvijek nove i zasebne puteve i
načine iskazivanja. Tako se ovdje
isprepliće domoljubno i duhovno,
lirsko i epsko, balada i molitva.
Na prvi pogled čitanje teksta
rađa osjećaj vlastite nemoći i spoznaju
o bijedi našega vremena i
svijeta. Ali kršćanin patnju proživljava
uvijek usmjeren na njezino
dublje, spasenjsko značenje, nadilazeći
tako njezinu tragičnost i
baladičnost. Tako se jedino pobjeđuje
zlo i rađa nada u budućnost.
Ukoliko čitatelj otkrije te skrivene
vrijednosti razmišljajući nad napisanim
stihovima, onda će i u njem
ova, hrvatska patnja uroditi plodom,
poput one Kristove.

Josip Sinjeri

Kata Mare Pađen ili Sestra Pia, rođena je u Kninu 15.06.1931 od oca Josipa i majke Josipe(rođene Mataia).Osnovnu školu pohađala je u Drnišu i Jasenovcu sve do siječnja 1945 godine, kada je sa osmogodišnjim bratom i majkom izbjegla iz Hrvatske.Sa mnogim drugim civilima iz Hrvatske utočište je našla u savezničkim logorima u Austriji.U dvije godine izbjeglištva, prošla je ukupno 11 logora, od kojih se najveće zadržala u Astenu blizu Linza.
U ožujku 1949 uz pomoć dominikanca Dominika Mandića, odlazi u Rim zajedno sa još 10 djevojčica dobi do 15 godina. Postaje redovnica Školskih sestara Franjevki 15.10 1950. Završava pedagošku školu te 1956 odlazi u Buenos Aires u Argentini, gdje boravi uključujući dvije godine u Urugvaju i Paragvaju ukupno 17 godina.Tamo je radila kao odgajateljica i učiteljica, te sudjeluje u dobrotvornom radu u misijama.
Paralelno uz rad studirala je likovnu akademiju koju je završila 1969 dodine.
1973 iz Argentine se vraća u Rim gdje boravi sve do 1992, kada se napokon vraća u svoju dragu domovinu Hrvatsku.
Sada radi i djeluje u samostanu Školskih sestara Franjevki na Jordanovcu 55.
Sestra Pia čitav svoj život u mislima prolazi svoj križni put, ali i križne putove čitave njene obitelji.
Njezin otac ubijen je negdje između Bleiburga i Maribora, stariji brat živ je spaljen u peći Osječke željezare na Zelenom polju, a od ukupno 9 članova njezine obitelji, ubijenih na križnim putovima, ni za jednoga ne zna groba, pa ni za majku koja je umrla u logoru Asten u Austriji.

Usprkos svemu Sestra Pia je nadasve redovnička umjetnica.Trnje koje ju je pratilo na njenom križnom putu, u njenom likovnom stvaralaštvu zamjenile su ruže.Motivi cvijeća, prirode, te duhovni motivi ,zrače neizmjernom ljubavlju i nježnošću.Njezina djela izlagana su na mnogim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta i domovine, te danas krase mnoga sakralna i druga mjesta.
Pored redovničkog zvanja članica je organizacija UCAI i FIDA, posjeduje diplomu Likovne akademije, Više pedagoške akademije, Akademije za pedagoški i osnovnoškolski uzrast, te katehetske i vjeronaučne škole.
Sestra Pia Pađen svoju vedrinu, osmjeh i optimizam bilježi kistom, te ostavlja trajan spomen pobjede vjere u ljubav.

Koga to ne smijemo uznemirivati?

Živko Kustić

JUTARNJA PROPOVIJED

Dugo mi je trebalo da shvatim i spoznam što znači izraz hrvatska šutnja, što je strah i što je strahota… Pa, zar ni sad ne živimo u svojoj, slobodnoj Hrvatskoj? Zar ne možemo slobodno reći istinu? Sva moja traženja odgovora na ovo pitanje svela su se na jedno: možemo, samo tiho, da ne uznemirimo savjest onih koji su strahote činili, a pogotovo da ne uznemirimo baštinike tih strahota”. Tako razmišlja Miki Bratanić u knjizi “Ruzarij za hrvatski križni put”, što ga o 64. obljetnici bleiburške tragedije upravo izdaje Glas Koncila. Zbirka je to, ističu, “višeslojnih i više rodnih pjesničkih izražaja, isprepleteni umjetnički izrazi domoljubni i duhovni, lirika i epika, balade i molitve”.

Iznad svega opet se probija spomenuti strah da netko ne bude povrijeđen i izazvan. Sve što je u vezi s tim žrtvama još je podložno strahu – ali zašto jasno ne reći koga se to bojimo? Čija je muka u vezi s tim tako sveta i nedodirljiva? Pjesnik spominje “sve koji su strahote činili”. Zašto treba čuvati njihov mir? Zar zato što su još uvijek na važnim položajima u ovoj našoj državi te se mogu svaki čas uznemireni javiti?

Neki od takvih to i čine. Nikad im dosta obzira sa strane žrtvovanoga naroda. Još je dobro kad se takvi starošću i nesumnjivim novijim zaslugama utvrđeni pojedinci buntovno jave kao da su najpravedniji. Njih nekako možda sav narod iz ljudskog obzira mora trpjeti – premda bi bilo mnogo zdravije da se oni napokon pokajnički predstave.

Ali posljednje slavljenje na Bleiburgu pokazalo je da se iza svega krije nešto opasnije.

Tko je pripremio i onamo donio onoliko znakova poraženog ustaškog režima, koji se posljednji smije nad cijelom tom tragedijom žaliti? Bile su to promišljene, mudro nacrtane i izvezene zastave i znakovi – nimalo naivni.

Zar su to radili još uvijek nesvjesni ostaci nestaloga režima ili je to netko mlad i vješt opet htio sramotiti hrvatsku tugu? Zašto to opet nitko nije istražio? Čak je ispalo da crkveni, i državni, predstavnici stidljivo gledaju u pod da se ne otkrije što se zapravo događa. Ti su dušmani, eto, još živi – odnosno vrlo živi – mudri i djelatni. Tko će ih ušutkati protiv našega straha? Zar ni njih ne smijemo uznemirivati da bi nas dogodine još otrovnije iznenadili?

RUZARIJ HRVATSKIH KALVARIJA
Piše Ivan Prcela

Braćo Hrvati sto ostadoste živi
Nemojte nikada zaboraviti na nas
Uzmite svaki jedan križ mali
Tisnite ga u zemlju na kojoj smo pali

Pred nekoliko dana od Mikija Bratanića, pjesnika tek navedenih stihova, na poklon primih izvanredno dragocjenu knjižicu RUZARIJ ZA HRVATSKI KRIŽNI PUT.  Bratanić se rodio u Splitu na posljednji dan mjeseca srpnja 1970, kad se je rodilo i moje životno djelo OPERATION SLAUGHTERHOUSE (Pothvat klaonica).

“Moja kap u hrvatskom moru (boli)” su rijeci kojima mi Bratanić posvecuje svoje djelce.  Smjesta sam mu odgovorio i zahvalio se sljedećim riječima: “Blagoslovljen bio svaki stih Tvojih duboko proživljenih pjesama-tužaljki!  Blagoslovljen bio svaki potez umjetničkoga kista S. Pije, kćerke iz obitelji mnogobrojnih hrvatskih mučenika”!

M. Bratanić dirljivim izričajem razmišlja o pet žalosnih otajstava svete Krunice i o četrnaest postaja Kristova Križnog puta i njih u skladnu cjelinu povezuje s dugim nizom hrvatskih Kalvarija kojima su posuti krajolici Austrije, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, itd.

Časna S. Pija rodila se godine 1931. u Zvonimirovom gradu Kninu. Prežalosna godina 1945.  kao djevojčicu odvela ju je u Austriju, gdje je u raznih jedanaest logora iskusila gorčine, patnje i boli svojega i svoje obitelji Križnoga puta.   U Blajburškoj tragediji izgubila je devet članova obitelji, uključivsi roditelje i starijega brata.  Kao ŽENA BOLI, kao umjetnica i kao pedagoskinja S. Pija svojim kistom je prenijela sve svoje muke na brojne stranice Bratanićevog RUZARIJA.  Upravo zato, ta kolekcija pjesama-tužaljki na čitatelja ostavlja duboke i neizbrisive dojmove.  Ti dojmovi se rađaju također fotografijama i kartama koje su prenesene iz BLEIBURG MEMENTA Bože Vukušića.

Mladen Vuković je napisao Predgovor Bratanićevom RUZARIJU.  Vuković prstom ukazuje na svibanjske krvavštine “na kraju (sic) Drugoga svjetskoga rata”, iako su se ta nezapamcena zlodjela dogodila POSLIJE rata.  Radi štetnih demografskih poljedica, pisac Predgovora takodjer naglasava “travanjske krvavštine” i “suludosti rata i poraća”.  On na taj našin – bas kao i domovinski povjesničari – ratne i poratne događaje  trpa u istu vreću pa se dobiva dojam da su  Blajburško-Mariborski pokolji provedeni za vrijeme ratnih okršaja.  Vuković dosta pažnje posvećuje i zbirkama pjesama o Blajburškoj tragediji – bez ikakve rieči o avanlansi povijesnih studija koji su o toj najvecoj tragediji hrvatske povijesti dolazili iz poratnim pokoljima Protjerane Hrvatske.

U svojemu Uvodu Miki Bratanić, autor RUZARIJA, piše da ga je knjiga stranca Nikolaja Tostoja potakla na duga, duga razmisljanja o hrvatskome Križnom putu.  Mene to podsjeca na moje razgovore s Tolstojem sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada mi je on u akademskoj atmosferi mnogih povjesničara na John Carroll University ovdje u Clevelandu rekao, da ga je moje djelo OPERATION SLAUGHTERHOUSE nadahnulo istraživanjem i pisanjem njegove knjige MINISTAR I POKOLJI.

Mladen Vuković i Miki Bratanić pisu o Kočevskom Rogu kao o najvećemu ubijalištu u Sloveniji (pred par godina i hvarski Biskup Štambuk na Blajburškom polju isto je tvrdio).  Najglavnije ubijalište nije Kočevski Rog nego Maribor, oko kojega je pobijeno toliko desetaka tisuća hrvatskih ratnih zarobljenika da se s pravom moze na to ubijalište primjeniti brojka od 400 Ovčara i OSAM Srebrenica.  Obilna dokumentacija o Mariborskim pokoljima na hrvatskom jeziku je dostupna u izdanjima HRVATSKOG HOLOKAUSTA od godina 2001. i 2005.

U biografiji S. Pije unutar Bratanićeva RUZARIJA ima jedna velika pogreška, naime, da je dr. fra Dominik
Mandic hrvatski dominikanac, iako je ovaj veliki hrvatski povjesničar u domovini, u Rimu i u SAD-u poznat kao naistaknutiji član Hrvatskih franjevaca u Hercegovini.  Ta franjevačka Provincija dala je čitavu jednu satniju velikih mučenika ZA VJERU I DOMOVINU i ona pripada Ruzariju hrvatskih Golgota.

Josip Sinjeri napisao je duboko sadržajan Pogovor Bratanicevim razmatranjima “nad boli, stradanju i patnjama jednog nesretna hrvatskog narastaja”.  Pogovor je tako sažet da u njemu ima samo 24 redka, ali svaki redak je izvrsna preporuka RUZARIJA ZA HRVATSKI KRIŽNI PUT.  “Ovdje se isprepliće,” piše
Sinjeri, “domoljubno i duhovno, lirsko i epsko, balada i molitva”.

Na stranicama RUZARIJA na vise mjesta se govori o predugoj šutnji ( M. Bratanić nju naziva urotom šutnje) o preužasnim mukama i ubijanjima na hrvatskom Križnom putu.   Ja, pokoljima protjerani Hrvat, taj Križni put citav život nazivam “marševima smrti”.  U RUZARIJU je rijec i o prikrivenim grobištima, koja su preužasne tajne sakrivala punih 45 godina.   Veli hrvatski povjesničar i sin Bosne ponosne dr. Krunoslav
Draganović te “tajne” je razotkrivao, o njima pisao, o njima snopove iskaza sakupio, o njima govore održavao. U razdoblju 1945-1967  Draganović je sustavno radio i NIJE ŠUTIO.  Upravo zato u rujnu 1967. bi od agenata zloglasne Udbe kod Trsta ugrabljen, u bolnicu u Splitu smrskane glave doveden, po Titovoj satrapiji-Jugoslaviji kao medvjed u cirkusu provođen, dok godine 1983. nije u vječnost odselio.  Taj duhom i tijelom div-covjek otkrivanje Blajburške “tajne” skupo je platio pa zato mu je mjesto u RUZARIJU HRVATSKIH KALVARIJA.

Draganovićeve dokumente godina 1960. i 1961. ja sam preuzeo i vec tada, po priznanju dr. Josipa Bombellesa, pravi pokret sam započeo.  Hvala Bogu u njemu, iako 87-godisnjak, jos  djelotvorno nastupam.  NISAM, dakle, ŠUTIO.  Naš domoljubnii i duhovni pjesnik Bratanić i ja skupa s njime pitamo se, zasto se o tim nezapamćenim mirnodopskim pokoljima, iako imamo slobodnu i neovisnu Hrvatsku, u hrvatskom narodu vrlo malo zna. REPUBLIKA HRVATSKA JE PREVIŠE ZAOKUPLJENA PROMICANJEM PARTIZANSKOG  ANTIFAŠIZMA.  Nju ne zanimaju žrtve Titove Strahovlade.  Na političkoj razini, njoj je stalo do potiskivanja i RAZVODNJAVANJA povijesne istine o Blajburškoj tragediji.  Upravo zato, hrvatske političke vlasti moje POLUSTOLJETNO pisanje povijesne istine o mojemu poklanom  narastaju potpuno ignoriraju,   Naprotiv,  dr. Efraima Zuroffa, širitelja lazi o hrvatskome narodu i mojega vlastitoga protivnika, javnim počastima dočekuju.

Premda sam u ovome prikazu iznio neke pogreške i slabosti Vukovićeva Predgovora i Bratanićeva Uvoda, RUZARIJ ZA HRVATSKI KRIŽNI PUT  pozdravljam kao djelce od izvanredno velike važnosti i najtoplije ga preporučam.  Njime autor želi popularizirati štovanje svih mučenika hrvatskog
Križnog puta.  Tim pothvatom  on će, nadam se, doživjeti daleko veći uspjeh nego što se to može postici debelim knjigama. Izvrsnome vjersko-domovinskom pjesniku Brataniću  “Glas Koncila” kao nakladnik od velike je pomoći.

Cleveland, Ohio
27. srpnja 2009.

Istim se putem vraćamo natrag
Progonitelji naši sada nas prate
Jašu na konjima rugaju se viču
Evo gledajte nezavisne hrvate

Njihovoj nasladi nema kraja
Uživaju u muci jadnih ljudi
Nikoga nema da pomoć nam pruži
O dragi Bože milostiv nam budi

Kolona je duga ne vidi se kraja
Na leđima svako svoj križ nosi
Skidaju sa nas sve vrijedne stvari
Mnogi su od nas i goli i bosi

Vratih se danas kući svojoj
Mati me moja prepoznala nije
Sva mi se rebra izbrojiti mogu
Same su kosti ostale od nogu

Majka me moja grli i tješi
Važno da si se živ vratio sine
Otac tvoj i brat nisu te sreće
Više ih sunce grijati neće

A meni u glavi još su slike žive
O kojima nikom govoriti ne smijem
Progonitelj moj u susjedstvu stoji
I danas me prati korake mi broji