Kronika jednog stoljeća
Bilo je to 29. listopada 1918. godine kada je Hrvatski sabor objavio raskidanje svih veza s Austro-Ugarskom Monarhijom te proglasio novu državu koja se zvala Država Slovenaca, Hrvata i Srba (SHS). Ona je okupljala bivše austro-ugarske zemlje u kojima su živjeli Slovenci, Hrvati i Srbi. Bila je to, dakle, multinacionalna, multikulturalna i multireligijska država sa sjedištem u Zagrebu. Nakon mnogih stoljeća pod tuđim čizmama, nakon turske, mletačke, francuske, austrijske, mađarske i talijanske uprave, izgledalo je to oslobađajuće rješenje te korak do osamostaljenja države Hrvatske. Iz takve pozicije, slobodne i suverene države, Država SHS namjeravala je krenuti u eventualno udruživanje s već postojećim samostalnim državama – Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.
Činjenica stvaranja takve države uzburkala je političke strasti na Balkanu, jer je Kraljevina Srbija još ranije posložila svoje velikosrpske planove u kojima se bilo kakvi suvereni i demokratski odnosi u susjednim državama na koje je ona pružala aspiracije, nisu mogli tolerirati. Zato je Srbija krenula u akciju i velikom prijevarom uz pomoć „Velike skupštine srpskog naroda Crne Gore” proglasila 26. studenoga 1918. ujedinjenje Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore, preciznije rečeno, proglasila Crnu Goru dijelom Kraljevine Srbije, i tako ugasila postojanje te suverene države.
A onda je na red za gašenje došla i Država SHS.
Srbija je učinila sve da stvori pritisak na Državu SHS, te posebno da umnoži strah od talijanske okupacije Dalmacije koja je već bila u tijeku jer je Italija tajnim ugovorom u Londonu još 1915. godine dobila dijelove Dalmacije u zamjenu za svoj prelazak na stranu Antante.
Velikom prijevarom ponovno su u Beogradu 1. prosinca 1918. godine Srbi „preveslali” delegaciju Države SHS i proglasili ujedinjenje Države SHS i Kraljevine Srbije, točnije, pripojili Državu SHS Srbiji bezuvjetno, kao da Država SHS ne postoji.
Hrvatski sabor NIKADA nije odobrio taj čin. Time je projekt Velike Srbije bio zapečaćen pod kodnim imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina Jugoslavija te sve druge njezine buduće narodne, federativne i socijalističke inačice.
Čim se sastavila prva vlada Kraljevine SHS, moglo se vidjeti kakva je to država jer su u njoj bila dva Slovenca, četiri Hrvata i sedamnaest Srba.
NIKADA od 1918. do 1941. godine NIJEDAN Hrvat nije bio predsjednik vlade.
Tko je i što je ta država, moglo se vidjeti samo par dana nakon njezina osnutka kada su njezini žandari u Zagrebu na Trgu bana Jelačića počinili masakr nad prosvjednicima („prosinačke žrtve”) koji su se bunili protiv ovih neprirodnih, nepoštenih i neustavnih ujedinjenja.
Niti godinu dana nakon što je Srbija „oslobodila” Dalmaciju, a što je bio najveći motiv za ulijetanje u savez s njom, u talijanskom gradu Rapallu takozvanim Rapallskim ugovorom 12. studenoga 1920. godine Velika Srbija ustupila je Italiji Istru i dijelove Dalmacije, a Rijeka je proglašena „slobodnom državom”.
Takozvanim Rimskim ugovorima od 27. siječnja 1924. godine i Rijeka postaje talijanska. Taj ugovor potpisali su predsjednik jugoslavenske, odnosno velikosrpske vlade Nikola Pašić i predsjednik fašističke vlade Benito Mussolini.
Tim ugovorima Italiji je ustupljeno 10.000 km² na kojima je živjelo oko 600.000 Hrvata i Slovenaca.
Nitko se nije bunio. Nitko nije pozivao narod na ustanak.
Nitko nije proglasio Pašića fašistom, niti fašističkom njegovu vladu ili državu koju je predstavljao. Nitko taj čin nije nazvao izdajničkim. Nikome nije smetao fašist Benito Mussolini.
Vrlo je brzo Velika Srbija uvela diktaturu i teror nad svim narodima, pogotovo hrvatskim, započela progone političara i intelektualaca, a u skupštini su ubijeni hrvatski narodni zastupnici, između ostalih i Stjepan Radić.
A onda je došla 1941. godina.
Dana 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Pri osnivanju, ona je bila svojevrstan „reset” na prethodne postavke, koji je omogućio da Hrvati konačno imaju svoju državu. Kao i nakon osnivanja Države SHS 1918. godine, odmah nakon osnivanja NDH uzburkale su se strasti na Balkanu.
Postojanje Hrvatske prepreka je postojanju Velike Srbije. Zato se krenulo u obnovu procesa, u svojevrsnog „reseta” na njihove postavke, one velikosrpske, ili kako su to oni zvali, jugoslavenske.
Kada je Ante Pavelić s istim onim Mussolinijem s kojim je Nikola Pašić potpisao Rimski ugovor, potpisao opet istu stvar 18. svibnja 1941., onda su protivnici postojanja Hrvatske ocijenili
to kao izdaju i pozvali narod na ustanak.
Na ustanak nije dugo trebalo čekati. Samo dva mjeseca kasnije u mjestu Srb započeo je „antifašistički” ustanak protiv Hrvatske koji su vodili velikosrpski četnici i komunisti potpomognuti talijanskim fašistima.
Naravno, velikosrpska propaganda do danas to naziva antifašističkim ustankom, premda se radilo o fašističkim masovnim zločinima nad civilima i klasičnom etničkom čišćenju Hrvata s tog područja, a sve s ciljem rušenja hrvatske države.
Proces ponovne uspostave nove Velike Srbije samo s drugom ideologijom, opet uz pomoć pomagača iz Hrvatske i ostalih, dovršen je 1945. godine. Ono što nisu uspjeli pobiti i protjerati od 1918. do 1941., pobili su i protjerali u samo mjesec dana od polovice svibnja do polovice lipnja 1945. godine u događaju
poznatom kao Hrvatski križni put, jednom od najvećih zločina u povijesti čovječanstva.
Taj svoj zločin sakrili su do nule, a zločine NDH „napumpali” do milijuna.
A onda su došle devedesete.
Slično kao i 1918. godine, Hrvatski sabor raskinuo je sve veze s čizmom pod kojom je Hrvatska bila, te osnovao, ovaj put samostalnu, Republiku Hrvatsku.
Velikosrbi su 1991. opet kao i 1941. pozvali na ustanak, ovaj put protiv Republike Hrvatske.
I nije njima bilo važno tko je na vlasti i kakva je vlast.
Da je predsjednik Hrvatske bio Mahatma Gandhi, isto bi se dogodilo.
„Oslobodilačke” velikosrpske jedinice po treći put došle su „oslobađati” Hrvate.
Rušili su, ubijali i pljačkali.
Na VUKOVAR su bacili ŠEST I POL MILIJUNA projektila.
Ali na njihovom „oslobodilačkom” pohodu ovaj put ispriječili su im se pripadnici HV-a i HOS-a. Fašizmu i agresiji pod krinkom antifašizma i oslobođenja stali su na kraj. Od Vukovara do Dubrovnika, slabo naoružan, ali hrabar, odvažan i odlučan narod, zaustavio je „narodnu armiju”.
I Hrvatska je opstala.
Naš dom je obranjen. I domovina.
Mnogi su za to poginuli.
Poginuli su za HRVATSKU.
I zato im hvala.
Do neba HVALA.
A mi živi već ćemo nekako izdržati izljeve nostalgičnih sjećanja na stara vremena laži, podvale i prijevare naših domaćih nepomirenih poraženih snaga, nasljednika velikosrpske ideje i njihovih obiteljskih prijatelja iz „regiona”, koji još uvijek glume pod istim onim maskama, sada već jako prozirnim.
Izdržat ćemo. Odgajat ćemo nove generacije kako bi živjele u ljubavi prema Hrvatskoj i zahvalnosti prema onima koji su za nju ginuli, te kako bi prepoznale ona lica pod maskama.
To će biti naš mali doprinos konačnoj pobjedi.
Foto izvor: Miki Bratanić
