BLOG

Objave

Tko se boji turizma još?

Piše: Miki Bratanić

Često u našim medijima možemo naići na komentare poput onog: “turizam će sve uništiti” ili onaj meni posebno drag “zbog turizma ćemo postati sluge”.
Trebamo li mi postati “turizmofobi” ili još gore “turistofobi’?
Jedan naš “ugledni” novinar nedavno je u jednom svom članku turiste nazvao “pacijentima” koji su preplavili grad noseći sa sobom stalke za selfije… “Ugledni” novinar nije mislio na pacijente koji su došli u Hrvatsku na lječenje, već je izrazom “pacijenti” zapravo pogrdno nazvao turiste koji su se došli diviti onome čemu se taj dotični novinar ne zna diviti. Njemu su turisti – “pacijenti”, prevedeno; luđaci koji nam (mu) smetaju.

Turizam na mom otoku Hvaru započeo je prije 150 godina, upravo dolaskom pacijenata koji su trebali zdravu klimu, prehranu i miran način života, pa bi bilo lijepo da smo i danas preplavljeni pacijentima te kategorije, ali mi se čini da baš i nismo.

Turizam kao i svaka druga grana gospodarstva može biti pokretač ako se tako poslože svi parametri za njegov razvoj i održavanje. I nema razlike između turizma i na primjer brodogradnje. Ako za proizvodnju broda moramo uvesti sve potrebne sirovine, poluproizvode, proizvode, tehnologiju i radnu snagu, onda je jasno da od brodogradnje nećemo imati ništa osim “uništenja” i to samouništenja. Tako je i sa turizmom. Isto.
Prema mojim saznanjima udio domaćih prehrambenih proizvoda proizvedenih na Hvaru u UNESCO zaštićenom Starogradskom polju u ukupnoj količini konzumiranih prehrambenih proizvoda tijekom turističke sezone na Hvaru sramotno je nizak. Pored toliko ljudi i dobre zemlje sa još boljom pričom, mi turistima serviramo uvoznu hranu. Čak i vino. Graševina na otocima polako postaje gotovo domaći proizvod. I to je svima normalno. A daleko je to od normalnog.
Dalmatinska prehrana kao dio mediteranske prehrana također je UNESCO zaštićeno dobro, a mi uvozimo namirnice iz zemalja daleko od Dalmacije i Mediterana.

I je li turizam kriv za to?
Turisti vape za doživljajem domaćeg, izvornog, a mi im nudimo svjetsku konfekciju. U centru grada Hvara na pjaci dominira nekakav “Azijski restoran”. Uz svo dužno poštovanje prema tom egzotičnom kontinentu i njegovim narodima, mislim da je to apsurd i paradoks.
Uništavamo sami sebe. Ne uništava nas turizam.
Turizam bi mogao i trebao biti pokretač poljoprivrede i raznih manjih proizvodnji, konkretno na otoku Hvaru i drugim otocima, kada bi oni kojima je to posao tako postavili stvari, tj procese.

A sada malo o turizmu koji nas čini “slugama”.
I opet mala usporedba sa brodogradnjom. Nikada nisam shvatio zašto bi varilac ili monter u brodogradilištu bio gospodar, a konobar ili kuhar u hotelu sluga?
Jedan i drugi rade za plaću koju im daje nekakav vlasnik. Ako vlasnika nazovemo gospodarom, onda su svi sluge. Ili nitko od njih nije ni sluga ni gospodar ,već ono što jesu; varioci, monteri, konobari, kuhari… manje ili više dobri ili loši
Naravno, oni koji vjeruju da je drug Tito dao radnicima brodogradilište i da su oni bili gospodari, neće prihvatiti ovu moju teoriju društveno socijalne zavjere.

Ipak, mnogi ljudi koji danas iznajmljuju svoje apartmane, ili vode svoje male restorane, kafiće i dućane, vlasnici su i gospodari, te samostalno određuju svoju poslovnu politiku. Njih u Hrvatskoj ima puno i značajan su faktor u oblikovanju turističke ponude, makar one osnovne. Ne znam zašo bi se osjećali kao sluge.
Naši gradovi, kao i svugdje u svijetu gube pojam “sezone” i rade punom parom kroz čitavu godinu, pa će sigurnog kontinuiranog posla biti sve više. Nisu za to zaslužne one odgovorne osobe, već se to dogodilo upravo zbog onih “pacijenata” koji su nas prepoznali i počeli dolaziti.
A kada bi se one iste odgovorne osobe potrudile i osmislile da turizam u ruralnim područjima ne ovisi samo o suncu ili moru, te da traje makar približno kao u gradovima, sa potrebom za konobarima i kuharima, onda bi osjećaj “služenja” u sezoni što prevedeno znači par mjeseci, nestao.

U svakom slučaju turizam nije nikakav vuk, već bakica sa kolačima. Svi mi koji ovdje živimo trebali bi biti crvenkapica, a državne bi institucije morale biti lovac i lovočuvar koji bi pazio da se bakica ne transformira u vuka, ili da vuk ne pojede bakicu zajedno sa kolačima.

Majka u krilu tradicije

Majka u krilu tradicije

Ime majke sigurno je među najviše štovanim i najviše uzvišenim imenima, pa kada nekoga ili nešto želimo istaknuti ili počastiti pridodajemo mu upravo to ime.

Tako se za našu prirodu, koja nas neprestalno fascinira ljepotama i različitostima, često kaže „majka priroda“.

Oj Hrvatska mati…“ pjevali su naši preci osjećajući brigu za svojom domovinom i iskazujući posebnu pažnju prema onome što bi svakom čovjeku trebalo biti sveto.

Našoj Dalmaciji tepamo; „mati Dalmacija“ ili „Dalmacijo mati“, osjećajući se u njenom krilu mirno, sigurno i ponosno.

Velečasnu maslinu uspoređujemo sa majkom kojoj se, ma koliko god je dugo ostavili, zaboravili i zapustili, uvijek možemo vratiti, a ona nas čeka raširenih ruku, spremna nam pokloniti svoje plodove, zauzvrat malo pažnje.

I kraljevi i carevi i bogovi, štovali su i na posebno mjesto isticali svoje majke.

U kršćanskom svijetu, ime majke božje jedno je od najviše opjevanih, a posebno kod nas gdje su nebrojene marijanske pjesme, možda i najbogatijeg opusa u svijetu.

Lijep primjer uzvisivanja imena majke božje u našem hrvatskom kontekstu jest pjesma „Rajska djevo kraljice Hrvata, naša majko…“, gdje se ona postavlja na pijedestal kraljice i majke.

Kada god želimo naglasiti nečiju neprikosnovenu sposobnost brige za nečim ili kada hoćemo da se na najbolji način nešto uradi, kažemo; „Daj dite materi“.

Svi smo mi, bez obzira na boju kože, vjeru, naciju i kulturu, otprilike po devet mjeseci bili u njenoj utrobi, te osjećamo prema njoj isto, pa je čak svi i slično zovemo;

mama, mom, mamma, mum, mammy, mutter, madre, maman…

Upravo zbog tog dugotrajnog odnosa povezanog pupčanom vrpcom, majčinska ljubav je ona istinska i najveća ljubav koja se može u čovjeku roditi i koju čovjek, tj žena, majka, može nositi.

Tako je od čovjekove prapovijesti, do danas; nitko ne kuha kao mama i najljepše su upravo njene oči. Često, tek u zrelim godinama ljudi postanu svjesni potrebe uzvratiti majčinsku ljubav, pa su možda i najosjećajnije pjesme napisane staroj majci ili majci na samrti.

A najviše se suza prolilo nad njenim grobom uz struk bosiljka ili uz sjećanja kraj njezine uljenice koja: „Gori kad more duljinon svoda mirin, kad mliko išćin materino, kad dušu grišin ona gori; uljenica moje matere“.

I ma koliko god mislili da smo joj ljubav uzvratili, nikada, nikada nećemo znati, koliko je brige progutala zbog nas, te kolike je noći probdjela misleći i moleći za nas, davajući nam nesebično svoju veliku majčinsku jubav.

Jedna od možda i najviše izvođenijih pjesama uopće, posvećena svim majkama, naglasila je upravo majčinsku brigu, ali i njen ponos: „Zaboravi majčice brige, tužne misli dušu što bole i ponosno digni čelo jer te mnoga srca vole“.

Uistinu, mnoga srca vole majku, uzvraćaju joj ljubav, jer ona je izvor ljubavi; daje i dijeli, a onda i dobiva. Da nije te ljubavi „ne bi svita bilo, ni mene, ni tebe“, stoga držimo majku na onom pijedestalu povijesti, na kojeg su je postavili ljudi davno prije nas, čija je mudrost izrasla iz iskustva, stečenog generacijama i pretočenog u ono što mi danas zovemo tradicijom, premda često nismo svjesni njenih vrijednosti.

 

Majci

Koliko si puta na prozoru

Čekala korake

Škripu vrata dvora

Do jutra

A ja sam bezbrižno

Mladosti udovoljavao

Negdje opijen nečim

Koliko si puta

Provirila u moju sobu

Uzdahnuvši

Nad praznim krevetom

Koliko puta danas

Pogledaš na zidu

Sliku moju i moje djece

Uzdahneš

I pogledaš u daljinu

A ja nikad nisam shvaćao

Majčinu brigu o sinu

 

Majci, Miki Bratanić,

Moje pjesme s lica knjige – Sjećanje na ljeto,

Split, 2014.