Bakalar – hrvatsko gastronomsko kulturno dobro i simbol očuvanja tradicije

Važnost bakalara u tradiciji hrvatskoga naroda najbolje je opisao pokojni Miljenko Smoje u svojoj kultnoj „Borbenoj ponoćki“ serijala Kronika našega malog mista. „Borbena ponoćka“ na satiričan način prikazuje svu bijedu komunističkog režima koji na razne načine pokušava zatrti narodne običaje i

tradiciju. U pokušaju suzbijanja i marginaliziranja svega tradicionalnoga, lokalna komunistička vlast dućanima je zabranila prodaju bakalara. Ali ipak, snalažljivi narod se snašao. Čak je i stara majka partijskog sekretara doma skuhala bakalar, a ovaj ga je pojeo, naravno, što se komesaru nije baš svidjelo, jer je bakalar ipak opasan element.

Sve je to vrhunski opisano u jednoj sceni i dijalogu između

komesara i sekretara:

Komesar (Roko): „Ča je sekretaru, oli si danas jia bakalara, a?“

Sekretar: „A ča bi ti radi na mom mistu?“

Komesar: „Ja? Ja bi ga baci kroz ponistru vanka! Da meni žena skuva bakalar na Badnji dan, zapametila bi ona ti dan, Gospe mi.“

Sekretar: „Drugo je Roko žena, a drugo mater.“

Komesar: „Je sekretaru, ma je bakalar – bakalar!“

Bakalar je samo simboličan primjer sveukupnog kontinuiranog odnosa prema našoj baštini i vjeri u kojem je očito izraženo nastojanje da se narodu oduzme ono što su generacijama stvarali njegovi preci. Jer nije se naravno zabranjivao bakalar kao hrana, već se pokušavalo braniti sve ono što je ta hrana

simbolizirala i uz što se vezivala.

Badnjak je nezamisliv bez bakalara u primorskom dijelu Hrvatske. Generacijama se ta velika pobožnost častila uz ovu sušenu ribu koja je dolazila iz dalekih sjevernih mora. A kada nešto u nekom kontekstu traje dugo, generacijama, onda to zovemo tradicija.

Mi smo narod tradicije, vezujemo se uz nju, ona nas određuje, ona je naš identitet. Tako je i bakalar kao stranac postao dio našeg hrvatskog identiteta.

U vremenima kada se nacionalna pripadnost nije smjela isticati i kada su se vlasti svim silama trudile otupiti i izblijediti narodnu svijest zabranjujući javno spominjanje i slavljenje vjerskih svetkovina, bakalar se nezaustavljivo mirisno širio ulicama naših sela i gradova interpretiran receptima starih nona koje su ga kuhale onako kako su ih njihove none naučile.

Taj miris neodoljivo je podsjećao na blagdane, u konkretnom slučaju na Božić kojemu se ime javno nije smjelo spominjati, pa je bakalar simbolično postao „državni neprijatelj“ i pao u nemilost.

I zato je bakalar hrvatski mučenik, prvoborac i branitelj.

On je kulturni spomenik nulte kategorije te gastronomski tradicijski običaj prve klase bez kojeg ni danas ne može, kao ni prije, u našemu malome mistu, proći nijedan post i nemrs.

Bakalar je i simbol otpora maloga čovjeka prema svim vrstama tiranije.

Nestaju kraljevi i njihova kraljevstva, raspadaju se režimi, propadaju ideologije, odlaze u nepovrat stranke i partije, ali ostaje želja naroda za njegovanjem običaja i tradicije. I dišpet, inat maloga čovjeka koji uvijek nađe način da ipak pruži otpor, zadrži svoj identitet i pokaže kako je poštovanje prema predcima znak kulture i civilizacijske odgovornosti, a ne nazadnosti.

Ostaje i vjera naroda. Vjera u Boga, ali i vjera u bolje.

Bakalar bi trebao biti samo mali ukras, gastronomski dodatak slavlju Badnjaka i Božića koji su dio našega vjerskog i kulturološkog identiteta, jer ne bi bilo dobro da se sve svede samo na hranu i piće. Ipak, njegov miris i danas ima neku nadnaravnu snagu i značenje uzvišenije od samog jela.

U sveopćoj globalnoj demontaži identiteta Božića, u kojoj sa scene nestaju svi oni izvorni motivi obitelji i djeteta, jasno je kako borbena ponoćka nije stvar prošlosti. Sa snažnih javnih zvučnika odzvanjaju i danas taktovi internacionale, tj. internacionalnih i domaćih šlagera, koji potpuno nadglasavaju one tradicionalne božićne.

Pjeva se i govori o svemu, samo ne o smislu i elementarnom značenju rođendana maloga Boga.

Rođendan bi trebali slaviti Njemu, ali darove nosimo sebi.

Bog se, zapravo, potpuno izbacio iz Božića.

„Kad se Bog čovik učini”, jedan od naših najljepših nacionalnih napjeva iz božićnog vremena kojim bismo se trebali ponositi na svjetskoj glazbenoj etno-sceni, ne nalazi mjesta u našem medijskom eteru, kao ni mnoge druge pjesme, a kažu da smo po njima jedan od najbogatijih naroda na svijetu.

Kao da se sramimo samih sebe.

Nestajemo ono što jesmo, a postajemo ono što nismo.

Možda upravo zato miris bakalara ima tu moć da se kao nekad širi našim ulicama te podsjeća na ono što Božić jest.

I na ono što mi jesmo.

Možda bi nam svima dobro došla jedna velika nacionalna teća bakalara da se svi podsjetimo ne samo što Božić jest nego što smo i tko smo mi

 

Foto zvor: https://pixabay.com/photos/norway-cod-fishes-drying-norwegian-4592359/