Čipka u sjeni sunčanog Hvara
Uistinu je mnogo razloga zbog kojih turisti svake godine posjećuju Hvar u velikom broju; bistro more, izobilje sunca, prekrasni paklinski otoci ili dobra zabava, samo su neki od najzvučnijih. Pri odlasku svi oni traže nešto što bi ih u njihovim domovima kroz godinu i kroz godine moglo prisjećati na Hvar; nekakav suvenir, sliku, nešto jedinstveno, autentično, nešto što ima samo Hvar. Često je to težak posao, jer je globalizacija unificirala suvenirske proizvode, a nedostatak domaće mašte skratio skromnu mogućnost izbora. Ipak, samo nekoliko desetaka stepenica od samog trga „Pjace“, prema velebnoj tvrđavi, zidine samostana časnih sestara Benediktinki čuvaju možda najljepši biser, kojega gost grada može ponjeti kao trajnu uspomenu: Hvarsku čipku, ili preciznije rečeno „Čipku od agava časnih sestara Benediktinki iz Hvara“.
Jedinstven je to umjetnički vez protkan tradicijom i mukotrpnim radom, koji zrači bjelinom i čistoćom. Niti stoljetnih agava od pomno odabranih listova, na poseban se način izdvajaju i obrađuju, kako bi se dobilo to fino i nježno pletivo, koje strpljive ruke pomoću tankih iglica isprepliću međusobno i stvaraju jedinstvenu mrežu. Za razliku od nekih drugih mreža namjenjenih lovu životinja, u ovu se mrežu love ljudski pogledi, koje privlači neodoljiva ljepota čipke.
Hvar je bogat agavama, rastu u blizini mora često pod krošnajma bora, kao neki vječni stražari ili zaštitnici ovog pitomog mediteranskog kraja. Sa svojim bodljama i prepoznatljivim šiljcima na vrhovima listova, izgledaju impozantno, a oni stariji i veći razgranati primjerci raskošno.
Zapravo je mistična sama ideja da se iz ovako naočigled surove biljke izvuku niti tako nježne i tanke kojima se izveze plaha čipka.
Izrada čipke zahtjeva preciznost i strpljenje, te je težak i dugotrajan posao, koji za izradu većih primjeraka iziskuje i po nekoliko mjeseci.
Ako postoji neko mjesto gdje bi se krilatica „Moli i radi“ mogla bolje osjetiti, to je onda upravo samostan subaštinica svetog Benedikta, čije su vrijedne ruke ili sklopljene u molitvi ili sljubljene s čipkom.
Postoje tri vrste tehnika izrade :
Tenerifa- tehnika kojom se čipka izrađuje malom šivaćom iglicom na kartonu
Tenerifa sa mreškanjem u krugu- tehnika koja rabi malu šivaću iglicu i metalnu iglu za mrežu, a na Tenerifi se nadovezuje mreškanje u krugu
Vezanje tankom iglom za mrežu- tehnika kojom se na razapetoj mreži raznim bodovima izvodi vez malom šivaćom iglom
Tradicija čipkastva časnih sestara Benediktinki u Hvaru duga je preko 100 godina. Umjetnost tehnika vezivanja prenosi se usmeno sa generacije na generaciju, te ne postoje nikakva pisana pravila tj uputstva za izradu. Svaka je čipka tako unikat sa svojevrsnim potpisom ovozemaljskog stvoritelja tj stvoriteljice.
Vrijednost čipke prepoznata je od strane Ministarstva kulture Republike Hrvatske, te je proglašena „Zaštićenim kulturnim nematerjalnim dobrom“, kao oblik kulturnog izričaja od osobite važnosti na određenom prostoru. Da je vrijednost čipke uistinu posebna potvrđuje i odluka odbora UNESCO da od ove godine Čipka od agava sestara Benediktinki iz Hvara, bude uvrštena na poznatu UNESCO listu nematerjalne baštine.
Časne sestre Benediktinke svojim su se svetim zavjetom obvezale zauvjek ostati unutar zidina samostana, ali plod rada njihovih ruku izlazi u svijet, postaje simbolom njihove upornosti i ustrajnosti, tradicije i vjere, te jednim od jedinstvenih nacionalnih kulturnih simbola. Za čipku bi teško bilo reći da je suvenir, ona je multimedijalan umjetnički rad, vizualno prepoznatljiv, ispisan i potpisan, te obogaćen pričama iz nama nepoznatog svijeta. On kano da nas vraća u vrijeme hvarskog pjesnika Hanibala Lucića, u kojem su nježnost i lijepa riječ bili ključevi za otvaranje mnogih vrata, a u kojima je bjelina bila simbol čistoće i uzvišenosti.
I dok se sunce utapa iza paklinskih otoka i večernje zvono zove na molitvu, zatvaraju se vrata samostanske zbirke, a posljednji posjetitelji polako se spuštaju niz izlizane kamene stepenice. Posljednja večer u renesansnom gradu za nekog gosta sakuplja emocije, u njegove kofere stavlja mnoštvo uspomena i jedan vrijedan okvir, koji čeka neki novi svijet.
U Hvaru su najčešće rasprostranjene dvje vrste agava „Zelena“ i „Zeleno žuta“ , ali za potrebe dobivanja niti za izradu čipke koristi se isključivo „Zelena“ vrsta.
Časne sestre Benediktinke svojim dugogodišnjim iskustvom svjedoče i prirodini promjenama, jer kako one kažu, sve je teže pronaći dobre i kvalitetne niti agave u usporedbi sa prijašnjim vremenima.
Čipka se ne pere i ne glača, a zbog svoje nježnosti obično se stavlja ispod stakla, uokvirena, ili na nekakvoj podlozi.Unutar samostana uokvirena na zidu izložena je čipka promjera 45 cm za čiju je izradu bilo potrebno 5 mjeseci.U samostanskoj se zbirci čuvaju među ostalim eksponatima i primjerci čipki sa kraja 19 stoljeća.
Samostan benediktinki u Hvaru osnovan je1664 godine od strane redovnica sa otoka Paga, a uz pomoć hvarske komune i doprinosima građana, ali za uspješno privođenje kraju izgradnje samostana, te dovođenje redovnica zadužen je najviše biskup Milani.Sestre Benediktinke osnovale su na traženje hvarske komune 1826 godine pučku školu, te je uspješno vodile punih 60 godina.
