Dijaspora – hrvatsko ružno pače

Kroz čitavu povijest naši su ljudi napuštali svoju domovinu i odlazili u svijet tražeći bolji život. Posvuda, na svim kontinentima imamo njihove tragove, stoljećima unatrag.

Najveći odljev hrvatskoga naroda dogodio se u posljednih 150 godina. I nismo mi po tome specifični jer selili su se i Irci i Talijani i Nijemci i mnogi drugi narodi s istim ciljem.

U te druge, obećane zemlje dolazili su uglavnom bez nekog početnog kapitala ili poznanstava koja bi im pomogla u zarađivanju. Imali su samo deset prstiju.

Došavši u drugu zemlju, postali su u odnosu na svoj narod u domovini – DIJASPORA.

Kako su bili vrijedni i ponizni, lako su se uklapali u sredinu u koju bi došli. Bili su izuzetno cijenjeni i mnogi od njih dobili su priliku ostaviti velik trag u novim sredinama, što su i učinili.

Ti tragovi vidljivi su posvuda.

Svojim zalaganjem i trudom ustanovili su nov život, podigli obitelji i stekli materijalna dobra. Teško je i procijeniti koliko bogatstvo u svijetu imaju Hrvati izvan domovine, odnosno, dijaspora.

Dijaspori treba zahvaliti na očuvanju nacionalnoga kulturnog identiteta koji su njegovali i promicali generacijama.

Iznad svega, treba im zahvaliti i na velikoj promociji svoga naroda upravo kroz tragove koje su ostavili kao svjetski poznati ljudi koji su u dijaspori ostvarili neka za čovječanstvo važna dostignuća.

Njihova je ljubav prema domovini neupitna. To su pokazali na mnoge načine. Pogotovo su nesebični bili u pomaganju kada je bilo najteže, kada se stvarala naša država Hrvatska. Ne znamo koliko je dijaspora prikupila i poslala novaca u to vrijeme, kao što nažalost ne znamo koliko prikupljenoga novca

nikada nije ni došlo na mjesto namjene.

Mnogi su se htjeli vratiti u Hrvatsku nakon osamostaljenja, uložiti svoj pošteno zarađen novac te nastaviti raditi onaj posao u kojem su se osposobili u stranom svijetu i zaposliti naše ljude. Željeli su pokrenuti svoju zemlju. Nažalost, svjedočili smo, a i danas svjedočimo, da njihov novac često u Hrvatsku nije dobrodošao.

Mi smo radije tvornice prodavali za kunu, nego našima iz inozemstva za milijun kuna. Radije smo držali godinama firme u stečajevima, nego dozvolili njima da ih otkupe i nastave proizvodnju. Podapinjali smo im noge na sve moguće načine, reketarili ih do iznemoglosti, sve dok se nisu potpuno razočarali i odustali.

Tada smo mi mirno mogli nastaviti zapošljavati svoje pijune kao stečajne upravitelje ili u nadzornim odborima i ostalim uhljebničkim izmišljenim funkcijama na kojima su menadžerske plaće bile u desetcima tisuća kuna, s ugovornim otpremninama u milijunima.

Svega toga možda ne bi bilo kada bi vlasnik bio netko iz dijaspore tko je novac zaradio svojim vlastitim radom. Ne bi bilo uhljebljivanja jer vlasnici ne bi zapošljavali podobne, nego sposobne ljude, spremne za rad i tržišnu borbu.

I to je očito problem za naše društvo, puno podobnih, koji čekaju u redu za „bezradni hljeb”. Oni imaju prioritet. Kao što je problem kada ljude iz dijaspore na vratima ove države na povratku dočekaju isti oni zbog kojih su otišli iz zemlje.

Čekaju ih ovoga puta s papirima, propisima, dozvolama, suglasnostima, ugovorima, neriješenim imovinsko-pravnim odnosima, nesređenim zemljišnim knjigama, širom otvorenom plavom kuvertom te povećom kvotom za svoje uhljebe, uz još par sitnica.

A ukoliko se netko ipak nađe uporan i prođe sve postavljene filtere, onda ga dočeka neka inspekcija ili već nešto drugo.

I nevjerojatan je taj medijski trud koji se ulaže kako bi se dijaspora stalno prikazivala u negativnom svjetlu i kako bi se opstruiralo njihovo sudjelovanje u institucijama kao što je Sabor.

Ljude iz dijaspore prikazuje se kao konzervativne, zaostale, te ih se naziva pogrdnim imenima.

Udjel hrvatske dijapore u ukupnim investicijama u Hrvatskoj od osamostaljenja je mizeran, premda je kapital kojim ona raspolaže ogroman.

I danas, nakon svega, kada se izmuzlo i opljačkalo sve što se moglo, kada se narod prisilio na odlazak, kada nam prijeti kadrovski slom, i dalje držimo zatvorena vrata dijaspori ili radije otvaramo vrata nekim „stranim” investicijama, ma koliko upitne bile.

Otvaramo širom zapadne granice kako bi naš narod otišao, a one istočne još i šire, kako bi u ovu plodnu i bogomdanu zemlju ušli pripadnici nekih drugih naroda. I kako to nazvati?

Osobno sam vezan s mnogim ljudima iz dijaspore i svjedočim njihovoj silnoj razočaranosti svim ovim navedenim. Ta razočaranost polako već dolazi u fazu da ljudi gledaju svoja posla. Da ih više nije briga. I to je najveći poraz koji možemo doživjeti. To je i cilj onih koji nam očito ne žele dobro.

To nikako ne bismo smjeli dozvoliti.

A sve se može ispraviti i napraviti dok je volje i lijepe riječi.

Neka ovaj članak bude mali doprinos nekom novom pozitivnom nastojanju da naša dijaspora bude ono što jest: dio nas.

Foto izvor: Ljubomir Antić, Hrvati u Južnoj Americi: do 1914. godine, Stvarnost i Institut za migracije i narodnosti Zagreb, Zagreb, 1991 (Hrvatsko tamburaško društvo Tomislav, Punta Arenas 1905. )

Preuzeto sa: www.croatia.org