Druga strana medalje – Njihova zla strana

Beograd je jedini glavni grad na svijetu koji je imao koncentracijski logor.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Beograd ih je imao čak tri: Sajmište kao logor isključivo za Židove, logor smrti – Banjica te stratište Jajinci kao odlagalište leševa gušenih plinom u posebnom gradskom kamionu. Dakle, preciznije rečeno, Beograd je imao dva koncentracijska logora za prihvat živih i

jedan za prihvat mrtvih. Može se slobodno reći da je čitav grad bio ljudsko gubilište, najviše Židova.

U tim logorima i stratištima izvršeno je ono što ni Hitleru nije pošlo za rukom. Ostvareno je „konačno rješenje”, a Srbija je uz Luksemburg i Estoniju postala treća zemlja na svijetu koja je dobila status „Juden frei” – „bez Židova” ili „očišćena od Židova”. Dakle, i Beograd bi mogao imati etiketu „Balkanski Auschwitz” koja se kroz povijest nadjenula isključivo Jasenovcu. Srpska vlada njemačkog kolaboracionista Milana Nedića bila je najbolji suradnik u istrebljivanju Židova kojeg je Hitler imao.

Antisemitizam je u Srbiji započeo u drugoj polovici 19. stoljeća kad se Hitler još nije ni rodio. Ne postoji država na svijetu s toliko izraženim javnim i otvorenim dokumentiranim antisemitskim

pogramima kao što je Srbija. Još daleke 1878. na Berlinskome kongresu od Srbije je kao uvjet za ulazak u Međunarodnu zajednicu zatraženo: „DA OMOGUĆI LJUDSKA PRAVA ZA ŽIDOVE”.

Pet godina prije toga, 1873. godine, dok u Srbiji Židovi nisu imali nikakva ljudska prava, u Hrvatskoj pak stječu punu građansku ravnopravnost.

A još prije toga, 1866. godine započinje gradnja Sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu.

Ta sinagoga srušena je za vrijeme rata od strane ustaškog režima. Bio je to velik zločin koji je jasno i javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac. Velikosrpska politika koja voli isticati taj zločin imala je sve vrijeme svijeta obnoviti sinagogu poslije rata, ali njezini antisemitski geni očito joj to nisu dozvolili. Na mjestu sinagoge nakon rata napravljeno je igralište, zatim robna kuća, a nakon što je ona izgorjela, parking.

Velikosrpska politika kroz svoju je moćnu propagandu nakon rata, dakle za vrijeme Jugoslavije, uspjela potpuno sakriti svoje krvave antisemitske i općenito antiljudske tragove, posebno antihrvatske, te fokus zločina usmjeriti na Jasenovac, NDH i ustaše.

Čak su i svoj logor Sajmište proglasili „ustaškim” – premda ustaše nisu imale veze s njim.

Oni su pisali jugoslavensku povijest i zapisali kako su u Srbiji ubijali nacisti. Dakle, ne Srbi, nego Nijemci. Ali u Hrvatskoj su ubijali ustaše. Ne Nijemci, nego Hrvati.

Njemački rasni i drugi zakoni vladali su u svim logorima pod nacističkim nadzorom u Europi pa se krivnja treba staviti ili svugdje na Nijemce ili svugdje na državnu / lokalnu upravu, a ne kako nekome odgovara.

Jedan je od najvećih poslijeratnih manipulatora i promotora ove prljave zločinačke politike Milan Bulajić, srpski povjesničar, „stručnjak za holokaust” čije su laži razotkrili mnogi naši i strani povjesničari, demografi, matematičari i drugi stručnjaci koji su dokazali njegove laži i ukazali na istinu.

Ta politika bezobzirnih i bezobraznih laži i manipulacija i danas je identična, ista.

Najbolje ju je opisao već u naslovu knjige Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom. Cohen je prvo poglavlje svoje knjige posvetio temi „Korijeni srpskog fašizma” i pronašao ih u Načertaniju: projektu velikosrpskog ekspanzionizma još iz 1844. godine.

A ovo su neka od zapisanih svjedočanstava o tome kako se u Beogradu „čistilo” Židove i provodilo „konačno rješenje”, i to iz njihovih, jugoslavenskih izvora:

„Mjesec dana kasnije, u Sajmištu je izvršeno konačno rješenje, dolaskom mobilnih plinskih komora iz Njemačke. Između marta i maja 1942., svako jutro, osim nedjeljom i praznicima, ozilo bi bilo natovareno jevrejskim ženama i djecom i starijim osobama kojima bi se zatim kazalo da se preseljevaju.

U jednom činu, naizgled ljubaznom, djeci su čak davani bomboni.

Sa izduhom cijevi koja je usmjeravala ispuhne gasove u hermetički zatvoren prostor vozila sa žrtvama, vozilo bi nastavljalo svoj put kroz Beograd, završavajući na groblju na Avali, sedam milja jugoistočno od grada. Po dolasku, svi bi bili mrtvi.” (prema Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i

manipulacija historijom; citirano iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Nakon što su Jevreji likvidirani, leševi pomrlih i pobijenih na Sajmištu odnošeni su na zemunsko jevrejsko groblje i tu sahranjivani. Ekshumacijom leševa ustanovila je specijalna anketna komisija da je na jevrejskom groblju sahranjeno 6.500 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Kako nam je bilo naređeno da brojimo leševe koji su spaljeni, to mi je poznato da je u Jajincima spaljeno 68.000, a da ih je nespaljeno ostalo još 1.400 leševa, i to u jednoj raci 1.200, a u dvema po 100 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

Manipulatori zločinima koji su prikrivali zločin su zločinci, pa bi trebali biti u zatvoru ili na listi Interpola.

A hrvatski bi znanstvenici na trošak svijeta trebali raditi istraživanja u kojima bi razotkrivali velikosrpske stoljetne laži. Naši bi znanstvenici i povjesničari po svijetu trebali držati predavanja o istini i napokon već jednom okrenuti tu zločinačku stranu jugoslavenske, tj. velikosrpske medalje. Neka je svijet gleda. Tako bi to trebalo biti.

I dok god ne bude, neće biti dobro.

U travnju 1945. godine ubijeno je oko 150 najviših četničkih časnika, među kojima vojvoda Pavle Đurišić i glavni četnički ideolog Dragiša Vasić koji su zarobljeni u bitci kod Lijevča polja. U toj velikoj bitci ustaše su, prema nekim javno dostupnim informacijama, porazili 17.000 četnika, od kojih su zarobili njih 5.000.

Imena četnika i četničkih vojvoda poput Pavla Đurišića i Dragiše Vasića, kao i drugih koji su se ogriješili o mnoge ljudske zakone, nema na službenim popisima žrtava „ustaškog terora” pa je i to argument zbog kojeg se može tvrditi da svi ti popisi zahtijevaju stručnu reviziju, kao što je potrebna revizija tvrdnji da su sve žrtve ustaša – nevine žrtve.

O toj se bitci i o toj egzekuciji ne govori u jugoslavenskoj propagandi, jer ona joj šteti dvostruko. Prvo, pokazuje kako su zapravo ustaše i četnici bili međusobni stvarni protivnici, a ne suradnici, kako ih propaganda naziva i danas. I drugo, o ustaškim egzekucijama nad četnicima se ne govori jer toj istoj propagandi ne odgovara da su ustaše ubili ikog osim „nevinih civila”.

U prvom treba naglasiti kako su četnici i partizani imali zajednički cilj rušenje Hrvatske, dok je cilj ustaša bio suprotan, stvaranje Hrvatske. Ustaše su bili protiv Jugoslavije, a četnici i partizani imali su suprotan cilj – stvaranje nove Jugoslavije, monarhističke ili socijalističke.

A u drugom se treba zapitati koliko su one četničke glavešine bile nevine, te potražiti koliko je još takvih „nevinih” bilo. Ili koliko ih nije bilo, a počinili su neki od zločina protiv čovječnosti i nikad im nitko nije nikako sudio. I gdje su zatim ti bili nakon rata? I gdje su danas?

Velikosrpska, tj. jugoslavenska politika proglasila je sve žrtve Bleiburga zločincima koji su zaslužili smrt, a sve žrtve Jasenovca nevinima.

Nažalost, koncesiju na upravljanje istraživanjima i pisanje povijesti o zločinima pola je stoljeća imala upravo velikosrpska, tj. jugoslavenska politika, koja je uspjela kontaminirati lažima tu tematiku toliko da će trebati stotinu godina ozbiljnoga općedruštvenog angažmana da se ovaj otrov odstrani iz

društva.

Zato se za bitku na Lijevča polju nije ni znalo. Nije se znalo za sukob između ustaša i četnika. Nije se znalo za poraz koji su ustaše nanijeli četnicima. Nije se znalo za četnike koje su ustaše ubili. Za vrijeme Jugoslavije, ali i sve donedavno, o takvim se sukobima i bitkama nije govorilo. One se nisu istraživale niti se znao broj sukobljenih, zarobljenih i poginulih. O tome se i danas samo nagađa. Nema znanstvenog uporišta, jer znanstvenici ni danas nisu u stanju utvrditi točne brojke nakon toliko

godina skrivanja, falsificiranja i uništavanja povijesnih činjenica i dokaza koji velikosrpsko-jugoslavenskoj politici nisu odgovarali.

Mi ćemo biti slobodno suvereno društvo i država onda kada budemo mogli bez straha i od koga propitivati ono što je zapisano o povijesti, te donositi zaključke na temelju činjenica, argumenata i istine kako bi konačno mogli staviti pravu stvar na pravo mjesto. I da, to je revizija povijesti. Ponovni pogled na lažnu povijest kako bi se saznala istina. I nisu revizori – ili revizionisti, kako ih netko zove – nikakvi negativci, već suprotno, pozitivci koji ispravljaju zločine negativaca.

U tom ponovnom pogledu potrebno je dobro otvoriti oči i staviti naočale velike dioptrije.

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jasenova%C4%8Dki_mit_i_povijesni_revizionizam