Hrvatski križni put – tragedija koja se ponavlja

Hrvatski križni put sinonim je za najveću tragediju u povijesti hrvatskoga naroda, koja se dogodila u svibnju 1945. nakon završetka Drugoga svjetskog rata kada su komunističke vlasti pobile do danas neutvrđen broj tisuća ljudi, ratnih vojnih zarobljenika, civila, a najviše njihovih ideoloških i klasnih neistomišljenika, pogotovo onih s predznakom Hrvatske.

Premda su se već od siječnja 1945. izbjeglički kampovi u Austriji punili izbjeglicama iz svih hrvatskih krajeva, najveći egzodus nastao je početkom svibnja mjeseca, kada se, prema mnogim procjenama, iz Zagreba prema Bleiburgu zaputilo više od 300.000 ljudi, pripadnika ustaške vojske, regularne hrvatske vojske i civila.

Svi su oni htjeli pobjeći ili od ruke pravde ili od nadolazeće komunističke vlasti, a cilj im je bio predati se Saveznicima i nastaviti živjeti negdje drugdje.

Najviše rangirani pripadnici ustaškoga režima ovaj put prešli su nekoliko dana prije drugih i probili se do svoga slobodnog svijeta.

Dio ljudi, pogotovo civila i pripadnika regularne hrvatske vojske zaustavljen je i zarobljen na tom putu; neki su poginuli, a samo manji broj od ukupnog stigao je do Bleiburga, kasnijeg simbola stradanja svih hrvatskih žrtava komunizma.

Englezi nisu htjeli prihvatiti njihovu predaju i preuzeti ih kao ratne zarobljenike, već su ih isporučili partizanima, preciznije rečeno, novoj komunističkoj vlasti, premda su mogli pretpostaviti što će se najvjerojatnije dogoditi.

I dogodilo se. Odmah po povratku uslijedile su masovne likvidacije, većinom na širem području Maribora.

Prvo su pobijeni svi zarobljeni pripadnici ustaške vojske. Neki će reći da su to zaslužili, ali kako to prihvatiti kada se zna da nije bilo niti prijekoga suda koji bi utvrdio nečiju krivnju.

Pa sve kada bi i zaključili da je tako, da su ovi to zaslužili, ostaje činjenica koja je uslijedila:

onda se nastavilo ubijati druge.

Ubijalo se masovno. Na stotine, na tisuće ljudi po jamama i rovovima.

Ubijati je mogao svatko. Ubiti se moglo svakoga. Tražilo se dobrovoljce.

Bio je to poziv na iživljavanje u ubijanju.

Pobijeno je mnogo djece i žena, i to na način na koji normalan čovjek ne može ni zamisliti.

Silovanja žena bila su posebno užasna.

Jedan od najpotresnijih zabilježenih primjera svjedočanstvo je višednevnog silovanja bolničkih sestara do smrti i to upravo u bolničkim kolima iz kojih su prethodno izbačeni, pobijeni i zapaljeni ranjenici koje su one pomagale.

Tek nedavno otkopan rudnik Barbarin rov (Huda jama) u Sloveniji pun kostiju mladih pripadnika regularne hrvatske i slovenske vojske koji su tamo zakopani živi, samo je jedno od bezbrojnih takvih užasnih stratišta onih koji su „zaslužili smrt”. Među kostima u tome rudarskom oknu pronađene su

i brojne ženske pletenice što dodatno govori o karakteru zločina.

Ova stratišta otkrivena su zahvaljujući vrijednim slovenskim istraživačima. Čak jedanaest (11!) betonskih zidova u Barbarinu rovu, iza kojih su bile zazidane žrtve, otkopao je rudar Mehmedalija Alić porijeklom iz Srebrenice. Njemu je jugoslavenska zločinačka politika devedesetih godina ubila dva

brata pod simboličnim pojmom Srebrenica, a četrdesetih godina dva djeda (i stričeve) pod simboličnim pojmom Bleiburg.

Ubijani su i bacani u razne jame, rovove i rudnike.

Takvih je masovnih stratišta samo u Sloveniji registrirano ukupno 714.

Mnogi preživjeli stanovnici toga slovenskog kraja svjedoče o strašnome smradu raspadnutih gomila tijela koji se širio tim mjestima, a koji su egzekutori tek kasnije „sanirali”, kada je to postalo neizdrživo, ali i preočito.

Neki mladi komunisti koji su se ovim ubijanjima željeli dokazati i sami su postali žrtve jer su se nakon triježnjenja mentalno slomili, ali mnogima je ovo dokazivanje donijelo napredak i kasnije karijere.

Nakon nekoliko dana i noći neprestanih nezamislivih zločina, ostatak zarobljenih pripadnika regularne Hrvatske vojske i civila formiran je u kolonu te vođen po prostoru nove države u poznatom četveroredu, kako bi se svi koji su to htjeli nad njima mogli iživljavati, izrugivati, ali i tući ih, mučiti i ubijati.

Bio je to ritual ponižavanja, ali i utjerivanja straha u kosti svima ostalima u cilju učvršćivanja nove vlasti.

Od Maribora do Bitole prostiru se putovi smrti po kojima su ove sablasne kolone koračale, a za njima je ostajala smrt.

Pobijeni su bili dobro zakopani, bačeni u jame ili zatrpani u rudarska okna kako se za njihovu sudbinu nikada ne bi doznalo, a mnogi koji su se usudili otkriti istinu, godinama su kasnije doživljavali isti kraj.

Neke koji su se s križnoga puta vratili živi, čak ni njihovi roditelji nisu mogli prepoznati. Mnogi su kasnije podlegli traumama, ili ostali trajno psihički i fizički osakaćeni.

S ove distance može se jasno zaključiti i reći da su na Hrvatskome križnom putu pobijeni mnogi koji nisu zaslužili smrt, a malo onih koji su to možda zaslužili, no sudilo se nije nikome nikada, pa je svaka smrt tamo bila zločin.

Nakon što se to napravilo, zavladala je šutnja. Smrtna šutnja. Hrvatska šutnja.

I tako se ta tragedija nevjerojatnih razmjera, kako u broju ubijenih, tako i u broju sudionika zločina, uspjela sačuvati od oka i uha javnosti gotovo pola stoljeća. Šutnjom. O tome se jednostavno nije govorilo.

A onda su kosti polako počele izranjati na površinu. S njima se ukazala sva okrutnost, stravičnost i neljudskost zločina velike tragedije skrivene kroz desetljeća. Istina se više nije mogla kriti. Na ovu temu objavljeno je mnogo debelih knjiga. Zapisana su bezbrojna svjedočanstva o neljudskim zločinima.

Nevjerojatno zvuči da samo na području grada Zagreba postoji 120 MASOVNIH GROBNICA. Stotinu i dvadeset! U gradu Zagrebu!

Ali umjesto da netko odgovara za zločine, umjesto da netko odgovara za skrivanje zločina, ne događa se ništa.

Ako je u ičemu hrvatska politika bila koegzistentna, onda je to upravo u odnosu prema zločinima komunizma.

U prvoj dekadi postojanja države Hrvatske osnovano je povjerenstvo koje se trebalo baviti istraživanjima zločina.

U drugoj dekadi, ukinuto je to povjerenstvo.

U trećoj dekadi zaključeno je kako bi se time trebali baviti povjesničari.

Ovo posljednje posebno je interesantno, jer je došlo iz usta predsjednika države koji je pravnik te koji je do svoga trona došao krilaticom „Pravom do pravde“. Naravno, iz istih tih usta čut ćete nebrojeno puta kako „zločin nikada ne zastarijeva“, ili „svaki je zločin zločin“, ali to vrijedi za neke druge zločine.

Čak su i neki znanstvenici rekli da je te zločine danas teško utvrditi jer su u nekim jamama pomiješane kosti „i jednih i drugih” ili „iz oba rata”.

Dakle, znanstvenici koji proučavaju ljudsku evoluciju i čak sam postanak svijeta te znaju što se dogodilo prije sedamdeset milijuna ili milijardi godina, ne znaju što se dogodilo prije samo sedamdeset ili sto godina.

I tako živimo u državi u kojoj pravo kaže da se zločinima bave povjesničari, a pravda kaže da za zločine nitko ne odgovara.

Živimo u državi u kojoj zločin ipak zastarijeva i u kojoj nije baš svaki zločin – zločin. Živimo u državi u kojoj znanstvenici znaju sve što nam ne treba, a ne znaju ništa što nam treba.

Živimo u državi u kojoj se svake četiri godine pred izbore ritualno kosti malo promiješaju. Eto, takva smo mi država. Takva.

Uglavnom, mi ni dandanas ne znamo koliko ima jama u kojima leže kosti naših predaka, niti koliko ima tih kostiju, niti tko ih je napunio, niti tko bi trebao odgovarati za sve to, a Hrvatska postoji već više od četvrt stoljeća.

Hrvatska javnost ni danas o ovome ne zna ništa.

Ni trunke energije nije uloženo da bi se to saznalo. Ali zato je uloženo mnogo energije kako bi se uvjerila javnost da su to bili samo pojedinačni ekscesi, da tu nije bilo masovnijih zločina, ili da ustvari i ne treba žaliti za tim žrtvama jer su oni ionako zaslužili smrt.

„Zaslužio je smrt“, vikala je davno svjetina.

Isusov križni put ima četrnaest postaja, a Hrvatski križni put ima ih bezbroj.

Bleiburg je samo jedna, najudaljenija, nulta postaja. Ona je možda najmanje krvava postaja, koja se ističe kao simbol čitavoga križnog puta, a toliko je postaja u našoj blizini, mnogo krvavijih, a da toga nismo ni svjesni.

Tragedija Hrvatskoga križnog puta nije samo u stradanju i zatiranju hrvatskoga bića i imena, nego i u prikrivanju istine, omalovažavanju žrtava i ismijavanju onih koji žrtvu razumiju. Ona je, nažalost, i danas živa te prisutna u našoj svakodnevici, u životima rodbine i prijatelja žrtava i svih koji su željni pravde.

Ona tužna kolona nakon pada Vukovara ponavljanje je tragedije.

Ponovljeni su i četverored i križni put.

Ponovljeno je proganjanje Hrvata, izrugivanje, iživljavanje, mučenje i ubijanje.

A ponovilo se i nekažnjavanje. I to se ponovilo.

Ponavlja se i proganjanje i zatiranje svih onih koji ukazuju na ovu nepravdu.

Sve je to jedna velika nepravda. A kada se preko tolike nepravde preskoči, onda više nemamo pravo govoriti o pravdi.

Nažalost, u nas ni prava ni pravde. Kosti još uvijek čekaju, a vrijeme prolazi i mete tragove povijesti. Na jednom križu u nekoj od mnogobrojnih šuma koje kriju kosti žrtava komunizma, stoji zapisano:

„Ako vam je težak križ čestitosti, utaknite ga u zemlju u kojoj smo zakopani, mi ćemo ga držati.“

Ljudi koji su ubijali ljude i bacali ih u jame, s njima su zakopali i svoj ljudski sram i Božji strah. I zato zbog sebe i svojih nasljednika ne žele otkopavati jame, jer kada bi sve bilo otkopano, mnogi bi umrli od srama i straha.

Ovako uživaju plodove svojih zločina u zemlji čija je politika, vjerojatno jedina u povijesti čovječanstva, oprostila genocid nad svojim vlastitim narodom, u dva navrata. Dva puta.

Foto izvor: Bleiburg memento, Udruga Hrvatski križni put; Ruzarij za Hrvatski križni put, Glas Koncila

Autor: Ivica Rendulić