Priručnik za život u Hrvatskoj

Jasenovac – zločin nakon zločina

Jasenovac – zločin nakon zločina

Ustaše su u Jasenovcu počinili zločin jer su od 1941. do 1945. godine tamo ubijali ljude. Kada je u proljeće te 1945. godine Jasenovac oslobođen, stvoreni su svi preduvjeti da se pred lice pravde dovedu oni najodgovorniji za te zločine i da se zločini istraže, kako bi se utvrdio točan broj ubijenih. To je bila civilizacijska dužnost nove vlasti koja se zvala narodna.

Nažalost to se NIJE dogodilo.

NITKO nije priveden pred sud. NIKOME nije suđeno za zločine u Jasenovcu.

Za zločine u Jasenovcu suđeno je nekim ustaškim časnicima, ali ta su suđenja bila dijelom skupnih montiranih pocesa kojima zločini u Jasenovcu nisu bili fokus niti su imali za cilj saznavanje činjenica i istine o tome logoru. Naprotiv, već u tim procesima započeta je prisilna neargumentirana i nedokumentirana licitacija žrtvama koja se brojila u stotinama tisuća, premda su poimenični popisi žrtava tada bili u redu veličine od 1.600 do 8.000 žrtava. Zato se može simbolično tvrditi da nikome nije suđeno za zločine u Jasenovcu.

NITKO odmah nije ni započeo istraživanje zločina niti utvrđivanje broja žrtava.

Umjesto toga, započelo se izbacivati brojke koje su se u početku mjerile u desetcima tisuća, malo kasnije u stotinama tisuća, a onda u milijunima.

Na osnovu tih brojki gladna komunistička vlast tražila je ratnu odštetu od Njemačke. Pa kada su Nijemci shvatili da su te brojke nebulozne, tražili su da im se pošalje izvještaj o istrazi, drugim riječima, da im se pokaže kako se došlo do tih brojki.

Tada je vlast angažirala istražitelje koji su ubrzo nakon početnih rezultata iskapanja povučeni s projekta, a istraživanja su zaustavljena. I tako u dva navrata.

Rezultati istraga nisu se uklapali u komunističku propagandnu shemu, pa je vlast ostala pri onim svojim milijunskim brojkama, bez utemeljenih istraživačkih osnova.

Te brojke ostale su zapisane u mnogim knjigama koje se tiskalo na veliko.

Iz tih smo knjiga svi učili. Mi i cijeli svijet.

A pisalo je vrlo jasno: Hrvati su genocidan narod, a njihova država Hrvatska – zločinačka je čak i kao ideja.

Zapovjednik Jasenovca general Vjekoslav Maks Luburić živio je nakon rata mirno i nesmetano sa svojom obitelji u Španjolskoj.

Agenti UDB-e pratili su ga godinama, slali izvještaje partiji i simbolično „pazili da se ne prehladi” jer je na račun njega u Jugoslaviji živjelo barem tisuću obitelji i to dobro.

Doživio bi Maks dugu starost i umro kao čovjek, ali mu vrag nije dao mira, pa je počeo objavljivati članke o potrebi jedinstva i pomirenja hrvatskoga naroda u cilju stvaranja hrvatske države. Time je sam sebi presudio jer mu to komunistička vlast nije mogla oprostiti. Ubili su ga isti oni agenti koji su ga čuvali dva desetljeća. Smrskali su mu glavu. Ne zbog Jasenovca.

NE ZBOG JASENOVCA!!

Poticanje na stvaranje bilo kakve hrvatske države bio mu je krimen.

Jasenovac je zapravo poslužio narodnoj vlasti da pokuša izvući koji dinar ili marku za svoje jadne interese te da na neki način opravda svoj masovni zločin nezapamćenih razmjera, učinjen odmah nakon završetka rata.

Ali iznad svega, Jasenovac im je poslužio da ocrne hrvatski narod i Hrvatsku. Pogotovo Hrvatsku, kao državu, kako bi zauvijek osporavali i sprječavali njezino osamostaljenje i nezavisnost.

Pola stoljeća manipuliralo se Jasenovcem i njegovim žrtvama.

Pravdi NITKO od glavnih i odgovornih nije priveden u cilju utvrđivanja stvarnog karaktera logora, kao i broja žrtava.

NITKO.

Razlog tomu je jednostavan: nije komunistička vlast htjela da se zna koliko je tamo ljudi ubijeno. Ne bi im stvarna brojka odgovarala.

A stvarna je brojka vjerojatno u ovom omjeru kojem sam u svom skromom istraživanju zaključio:

više su komunisti ubili ljudi u četiri tjedna (druga polovica svibnja i prva polovica lipnja 1945.), nego ustaše u četiri godine. Više. Puno više.

Zato su i sakrili svoj masovni zločin dobro.

Zakopali su žrtve, zapalili, zabetonirali, minirali.

Zbog toga vjerojatno NIKAD nećemo znati ukupan broj svih žrtava. Moći ćemo samo nagađati. I svađati se.

I tko uopće može izmjeriti taj zločin?

Neistraživanje žrtava Jasenovca i neprivođenje pravdi odgovornih, trebao bi biti zločin jednak onom zločinu počinjenom u Jasenovcu.

Posljedično i veći.

Ali bivši sustav nije mogao suditi sam sebi.

A onda smo se nakon pola stoljeća napokon oslobodili komunizma. Zapravo, tako smo mislili.

Postali smo nezavisni ili neovisni. I to smo mislili.

Za zločin počinjen u Jasenovcu više nije imao tko odgovarati, jer više nikog živog nije bilo.

Ali za zločin manipulacije Jasenovcem bilo je puno živih i živahnih, koji su mogli i trebali odgovarati.

Ipak, kao i 1945. godine dogodilo se NIŠTA.

Danas se žrtve Jasenovca ne broje u stotinama tisuća ili u milijunima, nego službeno u desetcima tisuća.

Neki tvrde da bi se zapravo trebale brojati u tisućama.

I kako barem malo ne pomisliti da bi nakon svih laži možda to mogla biti istina?

Pametnom, kulturnom i objektivnom čovjeku i stotine ubijenih je mnogo i ne trebaju mu milijuni da bi imao poštovanja.

Onome kome je tamo ubijeno dijete ili roditelj, ubijen mu je cijeli svijet.

Jasenovac je, dakle, bez obzira na broj žrtava, mjesto velike tragedije i simbol mnogih tragedija pred kojim se treba pokloniti.

I baš zbog toga bi netko trebao doći pred lice pravde za sve one LAŽI.

Zastrašujuće je da danas opet moramo slušati iste priče.

Još je više zastrašujuće da su upravo oni koje bi trebalo dovesti pred sud jer su manipulirali žrtvama i nabacivali ljagu na hrvatski narod i državu, danas najglasniji u širenju tih istih priča.

A te priče su laži. LAŽI.

Hrvatska izdiše pod teretom višedesetljetnih laži koje se opet iznova iz iste stare kuhinje serviraju javnosti, što je dobri pokojni Ljubo Stipišić Delmata opisao u svojim stihovima:

Sva Ervacka piza natopjena lažin… Isti kapitani brode slipe rute.

 

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:KZ-Jasenovac-Denkmal-Zugang.JPG

Nevine žrtve i suradnici

Jesu li sve žrtve ustaša „nevine žrtve”? Jesu li ustaše i četnici „suradnici”?

Jugoslavenska propaganda zapisala je u udžbenike kako su partizani u svojoj antifašističkoj borbi zadali „smrtonosni udarac” četnicima u bitci na Neretvi koja se dogodila još početkom 1943. godine, a od koje se četnici „nikada nisu oporavili”. Tako smo učili.

Upravo prema jugoslavenskim izvorima, četnički gubitci u bitci na Neretvi procjenjuju se između 2.000 i 3.000 ljudi.

Točno dvije godine kasnije, dakle 1945., tih „nikad oporavljenih” četnika okupilo se 17.000 na Lijevča polju u srazu s Hrvatskim oružanim snagama, među kojima su bili i pripadnici Ustaške vojnice. Prema nekim javno dostupnim informacijama, u toj su bitci Hrvatske oružane snage ubile 7.000 četnika, a zarobile njih 5.000, među kojima 150 najistaknutijih četničkih časnika i četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem i Dragišom Vasićem. Njih su, prema dostupnim nepotvrđenim informacijama, ustaše odveli u Jasenovac i Staru Gradišku, te ih ondje kaznili smrću. To je mogao, ili trebao biti, „smrtonosni udarac” za udžbenike.

Jer 7.000 ubijenih četnika je 3,5 puta više od 2.000 ili 2,5 puta više od 3.000, koliko se procjenjuje da su ih ubili partizani u čuvenoj bitci na Neretvi.

Oni koji su zadali takav smrtonosni udarac četnicima nikako se ne bi trebali nazivati njihovim „suradnicima”, što uporno nameće jugoslavenska propaganda do današnjeg dana. Jer ustaše i četnici nisu bili nikakvi suradnici, osim pod direktnom komandom velikih sila, Njemačke i Italije. Ili pak u slučaju kada je hrvatska vlast „udomila” neke četničke postrojbe koje su pristale odreći se velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku (mada su te postrojbe priznavanjem države Hrvatske i ukazivanjem lojalnosti, praktično prestale imati četnički predznak).

Ustašama je cilj bio Hrvatska, a četnicima Jugoslavija, naravno u njhovom četničkom rojalističkom režimu. I četnici i komunisti imali su dakle isti cilj: srušiti Hrvatsku. To su bili stvarni suradnici, a suradnja ustaša i četnika samo je jedna od niza floskula kojima se manipulira narodom.

Zapovjednika hrvatskih antičetničkih postrojbi iz bitke na Lijevča polju, Vladimira Metikoša, s ukupno 35 visokih časnika Hrvatskih oružanih snaga, odveli su jugoslavenski „antifašisti” – partizani, vlakom upravo u četnički koncentracijski logor Banjica u Beogradu, u kojem su četnici još koji dan ranije ubijali Židove i ostvarili „konačno rješenje” – zemlju bez Židova. Tu su nastavili izvršavati svoje novo „konačno rješenje”.

Svi spomenuti hrvatski visoki časnici osuđeni su u Beogradu kao fašistički ratni zločinci na smrt i ubijeni, premda im vjerojatno nije dokazan nikakav zločin koji su počinili ni oni ni vojnici kojima su zapovijedali, niti im je borba protiv fašista četnika bila olakotna okolnost – naprotiv.

Njihov je grob do danas široj javnosti nepoznat, kao i istina o njihovim životnim i vojničkim pričama i sudbinama u kojima se može razumjeti rat između onih koji su htjeli Hrvatsku i onih koji su htjeli Jugoslaviju.

Takav rat ponovio se ranih devedesetih. S jedne strane oni koji su htjeli Hrvatsku, a s druge strane oni koji su htjeli Jugoslaviju. S jedne strane hrvatski branitelji, a s druge strane jugoslavenski agresori. S jedne strane hrvatski antifašisti, s druge strane jugoslavenski „antifašisti”, oni sa zvijezdom petokrakom i oni s kokardom na glavi, svi zajedno.

Srećom, u Domovinskome ratu pobijedili su hrvatski antifašisti, porazivši zajedničku jugoslavensku velikosrpsku vojsku ujedinjenu u cilju uništenja Hrvatske i obnove treće Jugoslavije, odnosno Velike Srbije.

Pobijedili su nju i njezine simbole: komunističku zvijezdu petokraku i četničku kokardu.

Postali su tako jedini neokaljani istinski povijesni antifašisti „na ovim prostorima” koji mogu i smiju pričati o antifašizmu.

Ipak, kako se vidi po svemu, rat još nije gotov. Koriste se svi mogući načini da se hrvatski antifašisti iz devedesetih okaljaju, a da se jugoslavenski antifašizam prikaže u pozitivnom svjetlu, bez obzira na sva zla koja je učinio upravo zloupotrebljavajući svetu i uzvišenu normu antifašizma.

Zloupotrijebila su se i sveta uzvišena mjesta ljudskih stradanja kao što je Jasenovac, u iste svrhe, manipulirajući žrtvama do bolesnih razmjera u kojima se broj žrtava prikazivao u milijunskim iznosima. Imena četničkih vojvoda Pavle Đurišića i Dragiše Vasića ubijenih u Jasenovcu nakon bitke na Lijevča polju NEMA na popisu žrtava „ustaškog terora”, pa je i to prilog argumentaciji da i današnji službeni popisi zaslužuju stručnu reviziju, jer očito ne odgovaraju povijesnoj istini. To je prilog i argumentaciji potrebe revizije teze da su sve žrtve koje su pogubili ustaše, nevine žrtve.

Ovo je još jedna velika povijesna manipulacija u kojoj se SVE žrtve koje su pogubili ustaše prikazuju kao „NEVINE ŽRTVE“.

Pa jesu li svi četnici, četnički zapovjednici i drugi zločinci koji su ubijeni u Jasenovcu „NEVINE ŽRTVE“?

Desetljećima je velikosrpsko-jugoslavenska politika brisala svoje krvave tragove i manipulirala povijesnim činjenicama.

Bitka na Lijevča polju bila je zabranjena tema za istraživače i za javnost. O tome se ništa nije smjelo znati. Nije se smjelo znati koliko su ustaše zarobili i pobili četnika. Zato je danas teško svjedočiti istinu. O brojkama se može samo nagađati. Ali bez obzira na brojke, bitka na Lijevča polju u kojoj su se sukobili ustaše i četnici, i u kojoj su ustaše nanijeli težak poraz četnicima te zarobili i pobili mnoge koji su se borili protiv hrvatske države, ostaje povijesna činjenica i temelj za pobijanje mnogih

laži i obmana kojima se zla politika služila, ali kojima se služi i danas.

Možemo li konačno početi makar slobodno postavljati pitanja o povijesti u svojoj vlastitoj državi?

Svi koji su činili zločine, bilo da se radi o ustašama ili četnicima ili partizanima, trebali bi biti zločinci.

Ali sakrivati zločine iza paravana antifašizma je zločin.

Proglašavati zločincem nekoga samo zato jer je težio imati državu je zločin.

Proglašavati nevine žrtve zločincima, a zločince nevinim žrtvama je zločin.

Istinom je potrebno konačno pobijediti sve one silne laži i manipulacije jugoslavenske, velikosrpske politike koja je prisutna u svim sferama društva i još uvijek zagađuje normalan ljudski suživot i život. Potrebno je, dakle, pobijediti znanjem i argumentima kako bi nastavili živjeti mirno, razvijati se, surađujući sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na pripadnost bilo koje vrste.

U tome je budućnost. U pobjedi istine

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Lijev%C4%8Da_polju