Spontano pjevanje
Biser iz škrinje tradicije
Prije neki dan šetao sam kalama našeg najstarijeg grada zajedno sa svojim dobrim prijateljem.Bilo je vrime po večeri i o čemu smo mogli pričati nego o spizi, a uz spizu, zna se ide i vino, a poza vinom pisma, pa smo tako slijedeći stope Hektorovića i Ivanića uživali u malim stvarima koje život čine bogatijim. Kako je moj prijatelj tenor, često se znamo samozadovoljiti jednostavnom tercom neke stare pisme, lišene kompliciranih aranžmana, u bilo kojoj prilici i na bilo kojem mistu, a kada nam to duša zaište.
A primjetili smo već odavno da je takovog ugođavanja duši sve manje i manje, te da se pivanje pretvorilo u zadovoljavanje drugih, a ne samog sebe, pa ono poprima obličje prodavanja, podavanja ili ponekad, da me prostite prostitucije. A onda nas iz naših razmišljanja kroz piriju uske kale trgne dubok bas. Još jedan par povečernjih šetača; dvojica opernih pjevača od kojih jedan splitski, a drugi, nama dobro poznat domaći starogrojski. I oni su šetnjom obilazili grad vjerovatno u sličnim mislima, jer mi dalmatinci po večeri mislimo većinom isto. A onda je moj prijatej iza kantuna diga pismu; „Ako ti draga ja na more pojdem“ …, a ja sam uhvatio tercu… Dok smo mi ispod glasa pivali, čuli smo kako se koraci iz dna kale ubrzavaju i već na drugoj štrofi legadinu akorda zalizali su bariton i bas.
Kad je pisma završila, a zadnja nota još lebdila po kali, oko nas su se skupili ljudi, ka pirci kad se na dnu mora nešto makne.
Bas je reka; „A?“. A tenor; „E!“ i odma diga drugu.
Oko nas je već bio auditorij kojeg se ne bi posramio i neki pomno organiziran koncert, a aplauz skromnoj pismi ispod glasa odzvanjao je starim zidovima.
Treću je uputio bariton, glave su nam bile sve bliže i bliže, a zadnji akord trajao je do isteka zaliha arije u našim plućima.
Onda je bas reka; „Kako smo rekli“ i sa svojim prijateljem nastavio hod u nepoznato.
Bez riči smo se okrenuli i provukli kroz iznenađena lica publike koja je još pljeskala, ali vjerovatno nije baš znala točno čemu.
U njihovim očima nazirala su se pitanja; Tko su ovi ljudi? Zašto pjevaju? Što pjevaju? O čemu pjevaju? Tko ih je angažirao da pjevaju?…
Nastavljajući naš razgovor niz rivu, zaključili smo zajedno;“Ovo je ono što fali čoviku; spontano pivanje“!
I ne samo da fali našem domaćem čoviku, nego fali i fureštome. Svima fali.
Spontano, za dušu. Nas četvorica nikada u životu nismo zajedno zapivali, kao tu večer, nikada!
I nije bilo važno je li netko od nas pogrješio, je li falša, važno je da se piva s dušom iz duše.
To pivanje je spontano, ali ono nikakao nije slučajno, kao što ništa u našem životu nije slučajno i sve ima neke svoje duboke razloge i uzroke. Čak ni naš susret u kali najstarijeg grada nije slučajan, već plod sudbine koja je namjerila četvoricu zaljubljenika u pismu da se nađu, nasite dušu i obraduju druge, bez umjetničkog vodstva, upjevavanja i uštimavanja.
Možda neki od onih iz publike, sada u svojim dalekim domovima slažu doživljaje sa svojih odmora, pregledavaju zapise i pokušavaju i dalje pronaći odgovore na ona pitanja o ljudima i pjesmi, ali teško će ih naći. Teško će razumjeti da postoji nešto što ima snagu spajanja ljudi preko generacijskih, statusnih i drugih razdaljina, što ih ispunjava, čini sretnim i zadovoljnim, pa i u najtežim vremenima. To nešto je ljubav prema iskonu, tradiciji, običaju i kulturi, u ovom slučaju izražena u jednostavnoj, pučkoj, skromnoj spontanoj pismi na uho.
Ta ljubav obogaćuje čovjeka, čini mu život lakšim, predstavlja smisao i omogućava da mu svi dani budu sveci.
Spontano pjevanje, nastalo negdje na putu zmeđu skala konobe i crkvenog kora, samo je jedan u nizu bisera iz naše tradicijske škrinje, kojeg nam nitko ne može ukrasti. Možemo ga samo mi izgubiti.
