Mali ljudi velike baštine
Svaka kuća u Dalmaciji, ali i u čitavoj Hrvatskoj nekada je davno imala škrinju baštinsku. U njoj su bile pohranjene sve vrijednosti koje su u baštinu tj nasljeđe dobivale od predaka, a predstavljale su doslovno nešto sveto. To su samo naizgled bile male stvari, ali sa dugom tradicijom i velikom pričom. Danas te stvari zovemo materjalnom baštinom, koja čak i onda kada je nagrize vrijeme još uvijek ima svoj sjaj i patinu, a vrijednost joj, ako se uopće može izmjeriti, samo raste.
Ono što se u škrinju nije moglo staviti bili su običaji, napjevi, jezik, govor, vještine i mnoge druge stvari koje danas zovemo nematerjalna baština. Obzirom da nije bilo škrinje u koju bi se spremila i sačuvala, nažalost ta naša nematerjalna baština vremenom se osipala, gubila i propadala, pa su mnogi njezini dijelovi nepovratno izgubljeni. Nužno je dakle bilo izdjelati škrinju nematerjalne baštine, ali nitko nije znao kako, sve dok se dlijeta nije uhvatio sada pokojni Ljubo Stipišić Delmata, te kroz godine trudom i mukom pokazao mnogima kako se to radi. Treba ipak reći da su i prije njega mnogi to pokušavali, ali nitko kao on nije uspio druge animirati i motivirati u tom zavjetnom poslu.
Prvi znanstveni skup posvećen Ljubi Stipišiću Delmati održan u Zadru ovog petka, dan poslije treće obljetnice njegove smrti, pokazao je javnosti škrinju baštinsku koju je on za nas pripremio. Iz čitave Hrvatske od Dubrovnika, Splita, Solina, Kaštela, Trogira, Šibenika, Zadra, Raba, Rijeke do Zagreba i Samobora, donosili su ljudi u malim škrinjicama, fragmente baštinske koje je Delmata sakupljao i bilježio, a sada su izložene pred svima da znamo što imamo. Tako je autor ovih redaka sa Hvara donio škrinjicu sa blagom iz Vrbanja, sa snimljenim korizmenim pučkim napjevima koje je Delmata snimao, sada daleke 1985. godine. Pokojni Maestro, kako su ga zvali mnogi, maestralno je shvatio kako je upravo u malom veliko, pa je u malim mjestima, od malih ljudi pronalazio male stvari, a koje su zapravo velike. Sve je to zapisivao, bilježio, snimao i tako otimao zaboravu.
Ono što je najvažnije i što čini veličinu njegovog rada iznimnom jest prenošenje tih malih stvarih na male, na mlade, a u kontekstu nematerjalne baštine to je veliko. Veliko je i stvoriti osjećaj brige za svoje, učvrstiti ponos i svijest o lijepoti naše tradicije. A naša je tradicija velika i imamo se čime ponostiti, samo nam netko treba otvoriti oči, probuditi nas. Upravo je to činio Maestro, budio nas iz tuđih snova i pozivao da se vratimo sebi i svojim vrijednostima.
Naravno, pored sakupljanja naše baštine, stvarao je on i vlastitu baštinu, pa je tako njegov likovni, književni i glazbeni fundus toliki da će trebati godine kako bi mi sakupili sve što je on stvorio. Osim istinskih zaljublenika u klapsku pismu rijetki su oni koji bi osim “Dalmatino povišću pritrujena” znali reći nešto više o njegovom glazbenom opusu, a o likovnom i književnom niti toliko.
Zato ćemo trebati svi dobro zavrnuti rukave, uroniti u njegove škrinje, ali i u svoje vlastite, te pronaći sve ono naizgled malo što čini čovjeka velikim i što može predstavljati naš trag identiteta kroz vrijeme.
Ono što je sada sigurno Ljubo Stipišić Delmata, vrijedni sakupljač i promicatelj naše baštine postao je sada i naša svehrvatska baština. A zna se kako sa baštinom treba postupati; naučio nas je Maestro i zato mu u ime svih upućujem malu riječ velikog značenja – HVALA.
