Uloga hrvatskog naroda u povijesti razvoja svjetske demokracije

Jeka Matija Ivanića i hvarskih pučana petsto godina nakon ustanka

Daleke 1510. godine započeo je ustanak pučana otoka Hvara koji je po svom karakteru, programu i ciljevima premašio hvarske, dalmatinske i hrvatske okvire te se umnogome stavio

ispred svoga vremena.

Ustanici su ukinuli dotadašnje Veliko vijeće u koje je imao pravo ući samo onaj plemićke krvi i osnovali Generalno vijeće u koje je imao pravo ući SVAKI ČOVJEK. To je bio presedan u dotadašnjoj svjetskoj demokratskoj praksi. Time je hrvatski narod zaslužio biti upisan velikim slovima u povijest svjetskoga demokratskog razvitka.

Vođa tog ustanka bio je Matij Ivanić iz hvarskoga mjesta Vrbanj, iz tada poznate trgovačke, poljoprivredne i pomorske obitelji, koja je posjedovala, među ostalim, 45 vinograda i pet kuća „gradskog tipa“. Tim je imetkom zasigurno bila imućnija od mnogih tadašnjih obitelji plemića po krvi koji su imali isključivo pravo u odlučivanju i upravljanju komunom, najviše u interesu tadašnje nadređene vlasti u Veneciji. Ne samo da je obitelj Ivanić bila imućnija već daleko pismenija od mnogih

plemića, o čijoj nepismenosti postoje i pisani dokazi, dok o visokom stupnju obrazovanja obitelji Ivanić svjedoče mnogi dokumenti poput poslovnih ugovora pisanih „vlastitom rukom“.

Direktni povod ustanku bilo je silovanje mlade pučanke od strane plemića, ali glavni motiv i povod ustanka bilo je izjednačavanje prava pučana i plemstva. To je zapravo bila tipična građanska revolucija, koja je svojim programom i porukama bila gotovo tri stoljeća ispred poznate Francuske revolucije.

U svojim temeljima ona je imala intelekt, poznavanje prava, stranih jezika i globalne situacije, te golem interes za sudjelovanjem u upravljanju i odlučivanju.

I ono lokalno stanovništvo manjega imovinskog stanja stalo je na stranu Matija te svojim mašklinima i motikama stvorilo impresivnu vojsku koja je pomogla dostizanju zadanih ciljeva. Trebalo je četiri godine da Venecija smogne snage i u krvavom obračunu uguši ovaj ustanak te poništi sve njegove, za to vrijeme nezamislive, emancipacijske ostavštine.

Ogroman doprinos u sakupljanju, uređivanju i objavljivanju građe o ustanku na otoku Hvaru dao je vrijedni barba Andro Gabelić, autor monumentalne knjige Ustanak hvarskih pučana 1510. – 1514., sakupivši nevjerojatan broj dokumenata koji svjedoče o ovim događajima.

To njegovo životno djelo potvrđuje tradiciju sudbine iznošenja istine jer je ta knjiga, premda remek-djelo, ostala u nemilosti njegova vlastitoga ideološkoga partijskog sistema, budući da nije bila „na liniji“.

Naime, tadašnjem sustavu više je odgovarala slika Matija Ivanića i njegove obitelji kao proletera i seljaka s mašklinom u ruci nego kao učenih bogataša, pa se tu knjigu i njezine poruke, kao i čitav ustanak, malo stavilo po strani, a ustanak degradiralo u neku vrstu seljačke bune. Čak se i ime vođe ustanka poistovjetilo s onim Matije Gubca, pa ga se i danas zove Matija, premda je to genitiv njegova pravog tradicionalnog hvarskog imena Matij. Nažalost, može se zaključiti kako je i u današnjem sustavu odnos prema ovom povijesnom segmentu ostao i dalje „po strani“.

Ono što impresionira jest činjenica da je taj čovjek iz maloga otočnog mjesta prije petsto godina znao iznijeti svoje interese i stavove pred sustav iza kojeg je stajala tadašnja svjetska sila, želeći biti potpuno ravnopravan u svemu, ne zadovoljavajući se s očigledno dobrim stanjem te uz to riskirajući vlastitu

egzistenciju i život, koji je kasnije uostalom i izgubio.

Malo je toga što je danas ostalo od duha Matija Ivanića, ne samo na Hvaru nego i u čitavoj Hrvatskoj; zadovoljavaju se mnogi i s manje, a iznijeti svoj stav ne zna više nitko. Ostala je stara praksa po kojoj su često na mjestima odlučivanja nepismeni i neimari, a oni koji nešto znaju i mogu, stoje po strani.

Po strani stoji i volja i želja da se o Hrvatskoj i hrvatskome narodu u ovom kontekstu govori pozitivno.

Već tradicionalno povijest nam postaje kamen spoticanja umjesto da bude kamen zaglavni na kojem će se izgraditi priča o ponosu, slavi i bogatoj baštini što nas izjednačava s onim velikim svjetskim silama, štoviše, stavlja nas u mnogočemu ispred njih.

Hrvatski narod zaslužuje biti upisan velikim slovima u povijest razvoja svjetske demokracije i to u pozitivnom smislu.

Baština nam treba biti znak prepoznatljivosti, a Matij Ivanić i njegov demokratski doseg više su od baštine. Treba samo malo volje i želje za upoznavanjem vlastitih nasljednih škrinja, prepunih vrijednosti stvorenih u teškim vremenima, koje bi nam mogle pomoći da bolje cijenimo sebe i ne osjećamo se mali među velikima, jer velika su djela učinili naši preci.

Iznad svega, potrebno se je osloboditi navike služenja stranim interesima u cilju olakšavanja vlastite egzistencije, te izgraditi vlastiti stav i sustav nacionalnih interesa iznad kojih ne bi smjelo biti osobnih prioriteta

Foto izvor: plakat za znanstveni simpozij Ustanak hvarskih pučana 1510.- 2010.; fotografija detalja – Miki Bratanić