Priča o Božiću

Božić predstavlja maloga Boga, dijete, Isusa, koji će za sebe reći da je put koji treba slijediti, život kakav trebamo živjeti i istina koju trebamo svjedočiti.

Možda su upravo tri navedene komponente – istina, put i život, svojevrsno nerazdvojivo sveto trojstvo. I ako se iz tog svetog trojstva oduzme istina, onda nestaje i puta i života. Ako se oduzme istina, onda nestaje i ljubav. Da nije ljubavi ne bi ni svijeta bilo, poznata je misao stihova stare pjesme, ali i u

temelju ljubavi mora biti istina. Zato treba nastojati svjedočiti istinu, imati i davati ljubav, biti na pravom putu i živjeti ljudski.

Neka nam priča o Božiću i njezine humane poruke budu vrijedne uvažavanja i poštovanja. Neka nam svima Božić bude civilizacijska i kulturna baština.

Odnos prema baštini govori mnogo o nama i pokazuje jesmo li civilizirani ili nismo.

Odnos prema Božiću u mnogome je sličan odnosu prema Hrvatskoj. Božić se, nažalost, danas demontira. Uklanja se njegova simbolika i ikonografija.

S javne scene nestaju jaslice. Sklanja se sveta obitelj: dijete, otac i majka. To je svakako odraz nekulture, devastacije i nehumanosti.

Ali to je i velika simbolika.

Zatire se identitet i prepoznatljivost Božića, ali i identitet i prepoznatljivost Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vidljivo je to nažalost u mnogo čemu.

Ako se izdignemo iz vremenske crte i promotrimo naš Božić u prošlosti, vidjet ćemo kako se sve do 1945. godine Božić

slavio u svom tradicionalnom obliku sa svojom simbolikom.

A onda je sve to ugašeno, demontirano. Skinute su figurice sa scene.

Devedesetih je godina to samo nakratko vraćeno. Samo nakratko.

Danas smo tamo gdje smo bili. Tradicija je opet znak nazadnosti.

Govori li nam ovo nešto?

Kao pripomoć demontaži uvezli smo i mnoge globalne trendove koji tomu idu u prilog. Umjesto maloga djeteta, simboliku preuzima bradati starac.

I nije to tako samo s Božićem. Svi Sveti nam se pretvaraju

u vještice, Uskrs nam se pretvorio u kuniće…

Nad našom kulturom, običajima, tradicijom i baštinom vrši se kulturocid, običajocid, tradiciocid i baštinocid.

Sve ono najgore od necivilizacijskoga događa se nama, a mi u tome sudjelujemo vrlo aktivno: mišlju, riječju, djelom i propustom.

Najviše prihvaćanjem i šutnjom.

Božić je najljepša priča ikad ispričana, koja u sebi nosi toliko mnogo poruka humanosti. Samim mjestom rođenja naglašena je skromnost. Majka, otac i tek rođeno dijete na najljepši način simboliziraju obitelj i važnost te zajednice. Okruženost malim ljudima, pastirima te domaćim životinjama ističe poniznost i jednostavnost. Filozofiju života koja kaže da u malom

treba tražiti veliko, ukazuju tri mudraca.

U Božiću je nada, pogotovo za one male, odbačene, one drugačije, one koje društvo ne razumije. Priča o Božiću upozorava i na ljudsku oholost i pohlepu te skreće pažnju što su sve ljudi na vlasti spremni učiniti kako bi ostali na vlasti: ubiti i proganjati djecu vlastitoga naroda. Zanimljiva i tako svevremena

poruka.

Pokušajmo shvatiti ove poruke, trudimo se biti na putu koji je zvijezda ukazala, živjeti ljudski, te svjedočiti istinu.

Budimo ljudi dobre volje. Širimo mir i radost.

Uvažavajmo druge i tuđe, ali poštujmo sebe, svoje običaje,

tradiciju i baštinu, svoje pretke i njihov trud da opstanu i ostanu na ovoj lijepoj zemlji i ostave nam ovoliko bogatstvo u naslijeđe.

 

Božić u nama

(Miki Bratanić)

 

Zvone zvona u tihoj noći

I radost dice što ulicom trče

Čuju se zvuci didove pisme

I miris kuhinje pokojne none

Njihove molitve molimo za stolom

Bog je večeras zajedno s nama

Možda više ništa nije kao prije

Ali Božić se u nama promijenio nije

Foto izvor: Miki Bratanić