Priručnik za život u Hrvatskoj

Komentatori i njihovi komentari na društvenim mrežama

Miki BratanićBlog#priručnikzaživotuhrvatskoj
miki Priručnik za život u Hrvatskoj,

Komentatori i njihovi komentari na društvenim mrežama

S obzirom na priličan broj objavljenih članaka na društvenim mrežama i portalima, imam i prilično iskustvo s komentatorima i njihovim komentarima kojima sam bio čašćen, pogotovo u onim člancima s određenim osjetljivim povijesnim temema, o kojima neki baš i ne vole govoriti.

Naročito su osjetljive teme u kojima se pokušava progovoriti o bilo čemu negativnom iz vremena Jugoslavije, ukazati na brojne žrtve komunizma, ispričati neku tragičnu priču s Hrvatskoga

križnog puta, postaviti neko pitanje vezano za NDH, ustaše, četnike i partizane, prokomentirati žrtve Jasenovca, povući paralele između nekih događaja iz Drugoga svjetskog rata i onog Domovinskoga ili se možda vratiti u staru Jugoslaviju na sam početak naših modernih problema.

Čim se taknete u te davno definirane i uokvirene domene, odmah postanete primitivan, konzervativan, zaostao, kočnica napretku, sidro u povijesti, ometate pogled u budućnost, ili po najnovijem rječniku: revizionist.

Tako sam, primjerice, među ostalim objavio nekoliko skromnih „revizija” u kojima ukazujem na višedesetljetno manipuliranje žrtvama Jasenovca od vremena Jugoslavije do danas.

Skrećem pozornost da su neki žrtve brojili u tisućama, a neki u milijunima. Ne iznosim nikakve svoje osobne brojke, već uspoređujem brojke koje su drugi iznosili nekad i danas. Razlike u tim brojkama jasno govore da netko laže, pa se u tim revizijama pitam kako je moguće da za te laži nitko nikad nije

odgovarao. Pozivam na odgovornost danas. Napominjem da je manipuliranje žrtvama zločin, a zločin nikada ne zastarijeva.

Pišem to u ime svih nas, a najviše u ime žrtava.

U svojim člancima vrlo jasno izražavam svoje poštovanje prema žrtvama. Nigdje ni na koji način ne pokušavam negirati, umanjiti ili uvećati žrtve.

S obzirom na volonterski karakter mog aktivizma, te činjenicu da se zalažem za utvrđivanje istine, zaštitu digniteta žrtava i društvenu odgovornost, očekivao bih neku široku društvenu pohvalu, podršku, pažnju i daljnji medijski prostor. Barem mi se tako čini.

Međutim, hrvatska realnost potpuno je dijametralna.

Teško je dobiti pohvale, a tako lako osude i pokude.

Rijetko se nađe netko tko će se usuditi uputiti autoru ovakvih društveno osjetljivih članaka neku lijepu i pohvalnu riječ, ali uvijek se nađe netko tko će ga zbog izrečene istine pljunuti.

I nisu problem pojedini komentatori ili pojedinci, jer to nisu nekakvi izolirani slučajevi. To ponašanje, nažalost, dio je davno definiranog predloška šireg aktivizma kojim se eutanazira svaki pokušaj ukazivanja na probleme i želju za rasvjetljavanjem zamračenih povijesnih tema, a koje vape za istinom.

Zastrašujuća je spoznaja da danas, kao ni nekad, ne možemo reći istinu. Zabrinjavajuće je kako se otvoreno i javno rade pritisci na one koji žele reći istinu. Frustrirajuće je kako strukture bezobzirno ignoriraju ovakve napade na građane.

Obeshrabrujuće je kako se stvara atmosfera beznađa.

Šokantna je lakoća kojom se preskaču nepreskočivi povijesni problemi, da bi se potom zaustavili nad ničim.

Hrvatska javnost uskraćena je nažalost za mnogo toga u informativnom smislu. Mi smo potpuno dezorijentirana nacija u pogledu svoje povijesti i mogućnosti zauzimanja određenih stavova, upravo zbog deficita istine, a suficita povijesnih laži i manipulacija.

Zato je uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama sve samo ne trivijalna.

Oni snažno utječu na formiranje stava o nekom članku ili o autoru. I što je više negativnih komentara ispod članka, to je vjerojatnost veća da će i čitatelji taj članak doživjeti negativno, bez obzira na stvaran pozitivan stav istoga.

To je psihologija nesigurne mase.

I zato je u slučaju osjetljivih tema nekome jako važno da se autori članaka diskreditiraju, etiketiraju i na sve moguće načine negativno predstave javnosti, kako bi onda i njihovi članci bili diskreditirani i omalovaženi, tj. neuvaženi.

S obzirom na višedesetljetne laži, ispiranje mozga i manipulacije, to i nije neki veliki izazov, jer lako je i dalje manipulirati mišljenjem javnosti o nečemu o čemu su „poučavani” generacijama.

A očito nekima nije u interesu da se govori istina i da se istina sazna. A još manje im je u interesu da se problemi riješe.

Naprotiv, u interesu im je da sve ostane po starome.

Zašto je to tako, nije teško pogoditi.

Uloga komentatora na portalima i društvenim mrežama

zapravo je neka vrsta zastrašivanja čitatelja, i javnosti općenito.

Agresivnim komentarima, koji često nemaju nikakve veze s člancima, šalju jasne poruke ostalima koji bi možda htjeli podržati autora. U toj svojoj verbalnoj agresiji i nasilju koriste se

upravo manipulacijom, lažima i izvrtanjem činjenica. Autoru u usta stavljaju ono što on nikad nije rekao, ni napisao, ni mislio.

Njihova usta puna su tolerancije, demokracije, prava, antifašizma i slobode govora, a svojim komentarima gaze svakoga tko ne misli kao oni, na tipičan fašistički ili komunistički način: agresijom i nasiljem. Ili još bolje, perfidnim i podmuklim podmetanjem.

Svojim stavovima pozivaju i potiču druge svoje istomišljenike da se pridruže u napadima, kako bi se ostavio što veći utisak.

Njihova agresivnost stvara atmosferu straha, a to je upravo odlika totalitarnih režima: posijati strah. Jer strah je najbolja vrsta kontrole. Kada zastrašiš ljude, kada ih udaljiš od komentara, onda sam možeš lako stvoriti javno mišljenje. Sam s još nekoliko pomagača.

Pljuneš gdje treba pljunuti, poližeš gdje treba polizati. Proglasiš ludim, lažljivcem, manipulatorom. Zalijepiš etiketu fašizma, nacizma ili ustaštva. I eto javnog mišljenja po njihovoj mjeri. Ili bolje rečeno, po mjeri njihovih.

Kao nekad.

Foto izvor: Hrvatski povijesni muzej; fotografija eksponata – Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Bakalar – hrvatsko gastronomsko kulturno dobro i simbol očuvanja tradicije

Važnost bakalara u tradiciji hrvatskoga naroda najbolje je opisao pokojni Miljenko Smoje u svojoj kultnoj „Borbenoj ponoćki“ serijala Kronika našega malog mista. „Borbena ponoćka“ na satiričan način prikazuje svu bijedu komunističkog režima koji na razne načine pokušava zatrti narodne običaje i

tradiciju. U pokušaju suzbijanja i marginaliziranja svega tradicionalnoga, lokalna komunistička vlast dućanima je zabranila prodaju bakalara. Ali ipak, snalažljivi narod se snašao. Čak je i stara majka partijskog sekretara doma skuhala bakalar, a ovaj ga je pojeo, naravno, što se komesaru nije baš svidjelo, jer je bakalar ipak opasan element.

Sve je to vrhunski opisano u jednoj sceni i dijalogu između

komesara i sekretara:

Komesar (Roko): „Ča je sekretaru, oli si danas jia bakalara, a?“

Sekretar: „A ča bi ti radi na mom mistu?“

Komesar: „Ja? Ja bi ga baci kroz ponistru vanka! Da meni žena skuva bakalar na Badnji dan, zapametila bi ona ti dan, Gospe mi.“

Sekretar: „Drugo je Roko žena, a drugo mater.“

Komesar: „Je sekretaru, ma je bakalar – bakalar!“

Bakalar je samo simboličan primjer sveukupnog kontinuiranog odnosa prema našoj baštini i vjeri u kojem je očito izraženo nastojanje da se narodu oduzme ono što su generacijama stvarali njegovi preci. Jer nije se naravno zabranjivao bakalar kao hrana, već se pokušavalo braniti sve ono što je ta hrana

simbolizirala i uz što se vezivala.

Badnjak je nezamisliv bez bakalara u primorskom dijelu Hrvatske. Generacijama se ta velika pobožnost častila uz ovu sušenu ribu koja je dolazila iz dalekih sjevernih mora. A kada nešto u nekom kontekstu traje dugo, generacijama, onda to zovemo tradicija.

Mi smo narod tradicije, vezujemo se uz nju, ona nas određuje, ona je naš identitet. Tako je i bakalar kao stranac postao dio našeg hrvatskog identiteta.

U vremenima kada se nacionalna pripadnost nije smjela isticati i kada su se vlasti svim silama trudile otupiti i izblijediti narodnu svijest zabranjujući javno spominjanje i slavljenje vjerskih svetkovina, bakalar se nezaustavljivo mirisno širio ulicama naših sela i gradova interpretiran receptima starih nona koje su ga kuhale onako kako su ih njihove none naučile.

Taj miris neodoljivo je podsjećao na blagdane, u konkretnom slučaju na Božić kojemu se ime javno nije smjelo spominjati, pa je bakalar simbolično postao „državni neprijatelj“ i pao u nemilost.

I zato je bakalar hrvatski mučenik, prvoborac i branitelj.

On je kulturni spomenik nulte kategorije te gastronomski tradicijski običaj prve klase bez kojeg ni danas ne može, kao ni prije, u našemu malome mistu, proći nijedan post i nemrs.

Bakalar je i simbol otpora maloga čovjeka prema svim vrstama tiranije.

Nestaju kraljevi i njihova kraljevstva, raspadaju se režimi, propadaju ideologije, odlaze u nepovrat stranke i partije, ali ostaje želja naroda za njegovanjem običaja i tradicije. I dišpet, inat maloga čovjeka koji uvijek nađe način da ipak pruži otpor, zadrži svoj identitet i pokaže kako je poštovanje prema predcima znak kulture i civilizacijske odgovornosti, a ne nazadnosti.

Ostaje i vjera naroda. Vjera u Boga, ali i vjera u bolje.

Bakalar bi trebao biti samo mali ukras, gastronomski dodatak slavlju Badnjaka i Božića koji su dio našega vjerskog i kulturološkog identiteta, jer ne bi bilo dobro da se sve svede samo na hranu i piće. Ipak, njegov miris i danas ima neku nadnaravnu snagu i značenje uzvišenije od samog jela.

U sveopćoj globalnoj demontaži identiteta Božića, u kojoj sa scene nestaju svi oni izvorni motivi obitelji i djeteta, jasno je kako borbena ponoćka nije stvar prošlosti. Sa snažnih javnih zvučnika odzvanjaju i danas taktovi internacionale, tj. internacionalnih i domaćih šlagera, koji potpuno nadglasavaju one tradicionalne božićne.

Pjeva se i govori o svemu, samo ne o smislu i elementarnom značenju rođendana maloga Boga.

Rođendan bi trebali slaviti Njemu, ali darove nosimo sebi.

Bog se, zapravo, potpuno izbacio iz Božića.

„Kad se Bog čovik učini”, jedan od naših najljepših nacionalnih napjeva iz božićnog vremena kojim bismo se trebali ponositi na svjetskoj glazbenoj etno-sceni, ne nalazi mjesta u našem medijskom eteru, kao ni mnoge druge pjesme, a kažu da smo po njima jedan od najbogatijih naroda na svijetu.

Kao da se sramimo samih sebe.

Nestajemo ono što jesmo, a postajemo ono što nismo.

Možda upravo zato miris bakalara ima tu moć da se kao nekad širi našim ulicama te podsjeća na ono što Božić jest.

I na ono što mi jesmo.

Možda bi nam svima dobro došla jedna velika nacionalna teća bakalara da se svi podsjetimo ne samo što Božić jest nego što smo i tko smo mi

 

Foto zvor: https://pixabay.com/photos/norway-cod-fishes-drying-norwegian-4592359/

 

 
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Priča o Božiću

Božić predstavlja maloga Boga, dijete, Isusa, koji će za sebe reći da je put koji treba slijediti, život kakav trebamo živjeti i istina koju trebamo svjedočiti.

Možda su upravo tri navedene komponente – istina, put i život, svojevrsno nerazdvojivo sveto trojstvo. I ako se iz tog svetog trojstva oduzme istina, onda nestaje i puta i života. Ako se oduzme istina, onda nestaje i ljubav. Da nije ljubavi ne bi ni svijeta bilo, poznata je misao stihova stare pjesme, ali i u

temelju ljubavi mora biti istina. Zato treba nastojati svjedočiti istinu, imati i davati ljubav, biti na pravom putu i živjeti ljudski.

Neka nam priča o Božiću i njezine humane poruke budu vrijedne uvažavanja i poštovanja. Neka nam svima Božić bude civilizacijska i kulturna baština.

Odnos prema baštini govori mnogo o nama i pokazuje jesmo li civilizirani ili nismo.

Odnos prema Božiću u mnogome je sličan odnosu prema Hrvatskoj. Božić se, nažalost, danas demontira. Uklanja se njegova simbolika i ikonografija.

S javne scene nestaju jaslice. Sklanja se sveta obitelj: dijete, otac i majka. To je svakako odraz nekulture, devastacije i nehumanosti.

Ali to je i velika simbolika.

Zatire se identitet i prepoznatljivost Božića, ali i identitet i prepoznatljivost Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vidljivo je to nažalost u mnogo čemu.

Ako se izdignemo iz vremenske crte i promotrimo naš Božić u prošlosti, vidjet ćemo kako se sve do 1945. godine Božić

slavio u svom tradicionalnom obliku sa svojom simbolikom.

A onda je sve to ugašeno, demontirano. Skinute su figurice sa scene.

Devedesetih je godina to samo nakratko vraćeno. Samo nakratko.

Danas smo tamo gdje smo bili. Tradicija je opet znak nazadnosti.

Govori li nam ovo nešto?

Kao pripomoć demontaži uvezli smo i mnoge globalne trendove koji tomu idu u prilog. Umjesto maloga djeteta, simboliku preuzima bradati starac.

I nije to tako samo s Božićem. Svi Sveti nam se pretvaraju

u vještice, Uskrs nam se pretvorio u kuniće…

Nad našom kulturom, običajima, tradicijom i baštinom vrši se kulturocid, običajocid, tradiciocid i baštinocid.

Sve ono najgore od necivilizacijskoga događa se nama, a mi u tome sudjelujemo vrlo aktivno: mišlju, riječju, djelom i propustom.

Najviše prihvaćanjem i šutnjom.

Božić je najljepša priča ikad ispričana, koja u sebi nosi toliko mnogo poruka humanosti. Samim mjestom rođenja naglašena je skromnost. Majka, otac i tek rođeno dijete na najljepši način simboliziraju obitelj i važnost te zajednice. Okruženost malim ljudima, pastirima te domaćim životinjama ističe poniznost i jednostavnost. Filozofiju života koja kaže da u malom

treba tražiti veliko, ukazuju tri mudraca.

U Božiću je nada, pogotovo za one male, odbačene, one drugačije, one koje društvo ne razumije. Priča o Božiću upozorava i na ljudsku oholost i pohlepu te skreće pažnju što su sve ljudi na vlasti spremni učiniti kako bi ostali na vlasti: ubiti i proganjati djecu vlastitoga naroda. Zanimljiva i tako svevremena

poruka.

Pokušajmo shvatiti ove poruke, trudimo se biti na putu koji je zvijezda ukazala, živjeti ljudski, te svjedočiti istinu.

Budimo ljudi dobre volje. Širimo mir i radost.

Uvažavajmo druge i tuđe, ali poštujmo sebe, svoje običaje,

tradiciju i baštinu, svoje pretke i njihov trud da opstanu i ostanu na ovoj lijepoj zemlji i ostave nam ovoliko bogatstvo u naslijeđe.

 

Božić u nama

(Miki Bratanić)

 

Zvone zvona u tihoj noći

I radost dice što ulicom trče

Čuju se zvuci didove pisme

I miris kuhinje pokojne none

Njihove molitve molimo za stolom

Bog je večeras zajedno s nama

Možda više ništa nije kao prije

Ali Božić se u nama promijenio nije

Foto izvor: Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Uloga hrvatskog naroda u povijesti razvoja svjetske demokracije

Jeka Matija Ivanića i hvarskih pučana petsto godina nakon ustanka

Daleke 1510. godine započeo je ustanak pučana otoka Hvara koji je po svom karakteru, programu i ciljevima premašio hvarske, dalmatinske i hrvatske okvire te se umnogome stavio

ispred svoga vremena.

Ustanici su ukinuli dotadašnje Veliko vijeće u koje je imao pravo ući samo onaj plemićke krvi i osnovali Generalno vijeće u koje je imao pravo ući SVAKI ČOVJEK. To je bio presedan u dotadašnjoj svjetskoj demokratskoj praksi. Time je hrvatski narod zaslužio biti upisan velikim slovima u povijest svjetskoga demokratskog razvitka.

Vođa tog ustanka bio je Matij Ivanić iz hvarskoga mjesta Vrbanj, iz tada poznate trgovačke, poljoprivredne i pomorske obitelji, koja je posjedovala, među ostalim, 45 vinograda i pet kuća „gradskog tipa“. Tim je imetkom zasigurno bila imućnija od mnogih tadašnjih obitelji plemića po krvi koji su imali isključivo pravo u odlučivanju i upravljanju komunom, najviše u interesu tadašnje nadređene vlasti u Veneciji. Ne samo da je obitelj Ivanić bila imućnija već daleko pismenija od mnogih

plemića, o čijoj nepismenosti postoje i pisani dokazi, dok o visokom stupnju obrazovanja obitelji Ivanić svjedoče mnogi dokumenti poput poslovnih ugovora pisanih „vlastitom rukom“.

Direktni povod ustanku bilo je silovanje mlade pučanke od strane plemića, ali glavni motiv i povod ustanka bilo je izjednačavanje prava pučana i plemstva. To je zapravo bila tipična građanska revolucija, koja je svojim programom i porukama bila gotovo tri stoljeća ispred poznate Francuske revolucije.

U svojim temeljima ona je imala intelekt, poznavanje prava, stranih jezika i globalne situacije, te golem interes za sudjelovanjem u upravljanju i odlučivanju.

I ono lokalno stanovništvo manjega imovinskog stanja stalo je na stranu Matija te svojim mašklinima i motikama stvorilo impresivnu vojsku koja je pomogla dostizanju zadanih ciljeva. Trebalo je četiri godine da Venecija smogne snage i u krvavom obračunu uguši ovaj ustanak te poništi sve njegove, za to vrijeme nezamislive, emancipacijske ostavštine.

Ogroman doprinos u sakupljanju, uređivanju i objavljivanju građe o ustanku na otoku Hvaru dao je vrijedni barba Andro Gabelić, autor monumentalne knjige Ustanak hvarskih pučana 1510. – 1514., sakupivši nevjerojatan broj dokumenata koji svjedoče o ovim događajima.

To njegovo životno djelo potvrđuje tradiciju sudbine iznošenja istine jer je ta knjiga, premda remek-djelo, ostala u nemilosti njegova vlastitoga ideološkoga partijskog sistema, budući da nije bila „na liniji“.

Naime, tadašnjem sustavu više je odgovarala slika Matija Ivanića i njegove obitelji kao proletera i seljaka s mašklinom u ruci nego kao učenih bogataša, pa se tu knjigu i njezine poruke, kao i čitav ustanak, malo stavilo po strani, a ustanak degradiralo u neku vrstu seljačke bune. Čak se i ime vođe ustanka poistovjetilo s onim Matije Gubca, pa ga se i danas zove Matija, premda je to genitiv njegova pravog tradicionalnog hvarskog imena Matij. Nažalost, može se zaključiti kako je i u današnjem sustavu odnos prema ovom povijesnom segmentu ostao i dalje „po strani“.

Ono što impresionira jest činjenica da je taj čovjek iz maloga otočnog mjesta prije petsto godina znao iznijeti svoje interese i stavove pred sustav iza kojeg je stajala tadašnja svjetska sila, želeći biti potpuno ravnopravan u svemu, ne zadovoljavajući se s očigledno dobrim stanjem te uz to riskirajući vlastitu

egzistenciju i život, koji je kasnije uostalom i izgubio.

Malo je toga što je danas ostalo od duha Matija Ivanića, ne samo na Hvaru nego i u čitavoj Hrvatskoj; zadovoljavaju se mnogi i s manje, a iznijeti svoj stav ne zna više nitko. Ostala je stara praksa po kojoj su često na mjestima odlučivanja nepismeni i neimari, a oni koji nešto znaju i mogu, stoje po strani.

Po strani stoji i volja i želja da se o Hrvatskoj i hrvatskome narodu u ovom kontekstu govori pozitivno.

Već tradicionalno povijest nam postaje kamen spoticanja umjesto da bude kamen zaglavni na kojem će se izgraditi priča o ponosu, slavi i bogatoj baštini što nas izjednačava s onim velikim svjetskim silama, štoviše, stavlja nas u mnogočemu ispred njih.

Hrvatski narod zaslužuje biti upisan velikim slovima u povijest razvoja svjetske demokracije i to u pozitivnom smislu.

Baština nam treba biti znak prepoznatljivosti, a Matij Ivanić i njegov demokratski doseg više su od baštine. Treba samo malo volje i želje za upoznavanjem vlastitih nasljednih škrinja, prepunih vrijednosti stvorenih u teškim vremenima, koje bi nam mogle pomoći da bolje cijenimo sebe i ne osjećamo se mali među velikima, jer velika su djela učinili naši preci.

Iznad svega, potrebno se je osloboditi navike služenja stranim interesima u cilju olakšavanja vlastite egzistencije, te izgraditi vlastiti stav i sustav nacionalnih interesa iznad kojih ne bi smjelo biti osobnih prioriteta

Foto izvor: plakat za znanstveni simpozij Ustanak hvarskih pučana 1510.- 2010.; fotografija detalja – Miki Bratanić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Kako smo pali pod oslobođenje

Jedna od zanimljivijih izreka vezanih uz temu oslobođenja od strane partizana, tj. komunista, je ona narodna: „i onda smo pali pod oslobođenje”.

„Pali pod oslobođenje”. Ilustrira ova izreka mnogo toga, ali i otvara temu ovoga članka: što je za Hrvatsku i Hrvate značilo oslobođenje u teritorijalnom smislu?

Hrvatski je narod prije Drugoga svjetskog rata, u Kraljevini Jugoslaviji, najvećim dijelom živio u administrativnoj jedinici zvanoj Banovina Hrvatska, koja se prostirala na teritoriju površine 65.000 km2.

Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, osnutkom Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski je narod živio u državi površine 115.000 km2.

A onda je došlo oslobođenje.

U novoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, hrvatski narod živio je u administrativnoj jedinici zvanoj Socijalistička Republika Hrvatska koja je imala površinu 56.000

km2. Dakle od 65 na 115, a onda na 56.

U odnosu na Banovinu Hrvatsku, to je minus od devet.

U odnosu na Nezavisnu Državu Hrvatsku, to je minus od 59.

Kopnena površina koju je NDH morala prepustiti Italiji

iznosila je otprilike 15.000 km2.

Odricanje od vlastita teritorija je, kažu, veleizdaja za svaku osudu.

Dakle broj 15 je za osudu.

Ali eto, broj devet nije.

Ni broj 59 nije.

Pa sve kada bismo i izostavili površinu NDH, kada je ne bismo uzimali kao referencu, i dalje ostaje činjenica da je hrvatski narod imao 65 nečega prije rata, a 56 nečega poslije rata.

Dakle, prepušteno je nekome devet nečega.

Više nego dovoljno za veleizdaju i za osudu.

A za nas je to i danas oslobođenje.

NIJE ovo osporavanje antifašističke borbe.

NIJE ovo veličanje NDH.

NIJE ovo pretenzija za teritorijem.

NIJE ovo žal za bilo čime.

Ovo je matematika. I logika. Ovo su činjenice.

Ne vjerujem da bi se itko veselio i slavio kada bi mu se plaća

sa 6.500 kuna smanjila na 5.600 kuna. Niti bi itko hvalio i

častio poslodavca.

Najvažniji motiv ovoga članka jest ukazivanje na samo jedno u nizu povijesnih licemjerstava kojima smo okruženi.

Za minus od 15 nekoga prozivamo, a za minus od devet ili više nagrađujemo, hvalimo, zahvaljujemo, slavimo i častimo.

I čemu se onda nadamo ako smo izgradili takav sustav vrijednosti te ako ga i danas podržavamo i održavamo.

Nije to nikakva povijest. To živimo danas. I živjet ćemo sutra.

Podsjetit ću da se ova današnja Republika Hrvatska odrekla svoga gospodarskog morskog pojasa površine 25.000 km2. Prepustila je to direktno Italiji. Zanimljivo, opet Italiji i njezinim ribarima koji su godinama uništavali ono što je trebalo biti naše.

Ali to nije veleizdaja. To nije za osudu. Eto, nije.

Osobno mislim da bismo danas bili daleko bogatiji, pametniji, uspješniji, kompaktniji i uvaženiji narod da smo stvorili državu 1918. godine u bilo kojoj površini.

Volio bih da se to dogodilo, i da Jugoslavije i NDH nikada nije ni bilo. Jako bih to volio.

Ali nismo to napravili.

Tu smo gdje jesmo.

Idemo naprijed.

Nadajmo se barem da nas više nitko neće oslobađati.

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Partisans_in_liberated_Zagreb_1945.jpg
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Oslobađanje od osloboditelja

Bio je ponedjeljak, 18. studenoga 1991. godine, kada su jedinice Jugoslavenske narodne armije oslobodile Vukovar, po drugi put.

Prvi put su to učinile u četvrtak, 12. travnja 1945. godine.

Nakon oba oslobođenja, Vukovar je postao slobodan jugoslavenski grad.

Gledajući iz perspektive jugoslavenskih interesa, ovo su povijesne činjenice i istina.

Iz te perspektive Vukovar je danas pod okupacijom i nije slobodan. To bi bio logičan slijed zaključivanja.

Zato je još i logičnije da predstavnici jugoslavenskih interesnih sfera danas u Hrvatskoj izmišljaju divljanje fašizma protiv kojeg bi se vjerojatno po njihovome konceptu trebalo još jednom boriti, pa možda po treći put Vukovar osloboditi.

Baš zato postoji velika potreba da se u Vukovaru, u Republici Hrvatskoj, 2020. godine, na dan 12. travnja organizira proslava oslobođenja iz 1945. kako bi se usred toga izmučenoga grada ponovno legalno mogle razviti jugoslavenske zastave i jugoslavenski simboli te naglasiti kako borba još nije završena.

Tu proslavu vjerojatno našim novcima organiziraju oni koji su, prema svjedočanstvima, sudjelovali u „oslobađanju” Vukovara `91.

Nastavljaju svoj nedovršen posao. Provociraju i čekaju da na njihove provokacije odgovori neki labilni pojedinac kojemu je Jugoslavija uništila sve, kako bi to mogli prikazati kao fašizam protiv kojega su pozvani boriti se.

Sve to se događa sada, ove godine, i događat će se svih idućih godina ako se nešto ne promijeni, pa ta percepcija nije neka davna svršena prošlost, već itekako živa i aktivna sadašnjost i budućnost. Budućnost koju ostavljamo našoj djeci.

A stvarna civilizacijska percepcija je u činjenici da je Hrvatska 1945. godine zarobljena po drugi put u okvire Jugoslavije. Mijenjanje jednog zla drugim nikako se ne može zvati oslobađanje. A Jugoslavija jest zlo koje smo upoznali, itekako.

Jugoslavija je i `41. i `91. ustala na isti krvav način protiv Hrvatske. Ne protiv njezine loše vlasti, nego protiv Hrvatske. Ustala bi ona protiv nje da su joj na čelu bili i Mahatma Gandhi ili Nelson Mandela.

I nije mentalna Jugoslavija nikad ni sjela, to jest prestala ustajati protiv Hrvatske, što je važno razumjeti.

Paradoksalno je, bizarno, ali i vrlo opasno i neljudsko, slavljenje jugoslavenskog oslobađanja jer se time daje legitimitet svemu što je Jugoslavenska narodna armija učinila nad svima nama, pogotovo nad Vukovarom.

Pogotovo je to bizarno kada takva slavljenja organiziraju oni koji su participirali u nedavnome jugoslavenskom „oslobađanju” pred našim očima.

A najbizarnije je kada se s najvišega državnog vrha opravdavaju jugoslavenski zločini upravo tim „oslobađanjem”.

Hrvatski je narod te 1945. participirao u antifašističkoj borbi, što mu treba služiti na čast i čega se može i mora prisjećati.

Nažalost, hrvatski narod kroz tu antifašističku borbu participirao je u projektu obnove Jugoslavije i uništavanja Hrvatske.

U toj participaciji i s tim ciljem učinjeno je mnogo i previše zločina nad Hrvatima, kako u Drugome svjetskome, tako i u Domovinskome ratu.

I nije važno gdje bi danas bio Vukovar da nije bilo Jugoslavenske narodne armije, već je važno koliko bi Hrvata danas bilo u Vukovaru da nje nije bilo. Koliko bi Hrvata danas bilo u svim našim gradovima i selima da nije bilo Jugoslavije. To je važno.

A bilo bi nas puno više!

Ma što god netko govorio. Jer nitko nas tako ne bi pobio i protjerao kao Jugoslavija. Nitko.

I oslobodili bismo se mi davno sami svih unutarnjih i vanjskih neprijatelja kojima su nas plašili.

Ono čega se očito još nismo oslobodili, upravo su ti naši uporni povijesni jugoslavenski osloboditelji. Njih i njihova oslobođenja možemo se osloboditi jedino istinom.

I činjenicom da Jugoslavija predstavlja jedno od najgorih svjetskih zala, utjelovljenje totalitarizma u režiji srpskoga hegemonizma, pa je borba protiv toga zla uzvišen civilizacijski antifašistički i rodoljubni čin, dužnost i poziv.

A pobjedu nad fašizmom u Hrvatskoj neka slave svi oni pošteni ljudi koji nisu okrvavili svoje ruke, niti su htjeli da se Hrvatska i Hrvati ubijaju u interesu stvaranja i obnavljanja Jugoslavije.

Jedino oni mogu imati tu čast i dužnost.

Foto izvor: Gradski muzej Vukovar

Autor: Vladimir Červenka
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Ustaše i partizani – neispričana priča

„Do kada ćemo više govoriti o ustašama i partizanima!?”, uzrečica je koju često možemo čuti u javnoj komunikaciji, a nametnula se kao argument izbjegavanju otvaranja nekih tema iz povijesti.

Istina je da mi zapravo o „ustašama i partizanima”, kao simbolu jednog vremena, nikada nismo ni započeli pravu konstruktivnu raspravu u hrvatskome javnome medijskom prostoru, a kada postoje neke tabu, kontroverzne ili nepoželjne teme, onda je tu nešto trulo ili mutno.

A ovo je upravo jedna od takvih tema.

Osobno smatram da bi umjesto naziva „partizani” u ovom dijalogu bilo prikladnije koristiti naziv „komunisti”, dakle raspravljati o „ustašama i komunistima”. To bi bila ispravna platforma,

pogotovo jer mnogi partizani nikada nisu bili komunisti i mnogi komunisti nikada nisu bili partizani, ali i zato jer je problem „ustaša i partizana” ipak stariji od partizana.

Jesu li svi ustaše bili negativci i jesu li svi komunisti bili pozitivci?

Jesu li partizani, komunisti i antifašisti jedno te isto?

Jesu li svi komunisti bili negativci?

Protiv čega su ustali ustaše?

Zašto su i ustaše i komunisti bili van zakona u staroj Jugoslaviji?

Je li ustanak Srba u Srbu protiv NDH bio „antifašistički”?

Jesu li ustaše i četnici bili saveznici?

Ovo su samo neka od brojnih pitanja na koja je davno trebalo dati odgovore, jer u njima se skrivaju uzroci naših problema.

Oni su početak. Mi smo se uglavnom bavili pitanjem žrtava Drugoga svjetskog rata, a te žrtve su posljedica, a ne uzrok.

Do Drugoga svjetskog rata svi mučeni i ubijeni ustaše i komunisti, ali i njihove obitelji, imali su jednoga zajedničkog krvnika: Jugoslaviju.

Ovo je vrlo važno razumjeti, pogotovo jer su neki koji su kasnije pristupili ovim pokretima imali već svoje osobne tragedije i bili bez roditelja koje je mučio i ubio režim Jugoslavije. Dakle nad njima je već bio učinjen zločin i bili su žrtve. Za te zločine nikad nitko nije odgovarao, niti se o tim žrtvama govori u javnosti, niti se u tome tražilo uzroke njihovih kasnijih aktivnosti.

Ali žrtve prve i druge Jugoslavije posebna su tema, pa ih u ovom članku ne dotičem ni s jedne ni s druge strane.

„Na ovim prostorima”, kako se to kaže kada se ne želi reći Jugoslavija, uglavnom se u pozitivnom svjetlu gleda na sarajevski atentat na mladoga carskog prijestolonasljednika, princa Ferdinanda, premda je taj teroristički čin bio povod za Prvi svjetski rat, jednu od najgorih svjetskih ljudskih katastrofa uopće, koji je odnio na milijune žrtava. Ali koga briga za žrtve kada je taj čin omogućio stvaranje Jugoslavije, kako se to kaže kada se ne želi reći Velika Srbija.

A kada je ta Jugoslavija pokazala svoje pravo lice, kada je njezin totalitarni monarhistički režim skinuo masku, kada je kralj uveo diktaturu, kada je počeo terorizirati narode, pogotovo onaj hrvatski, kada se ljude počelo ubijati kao zečeve, čak i u parlamentu, onda je netko trebao ustati protiv toga.

I ustali su.

Najenergičnije su ustali ustaše i komunisti.

Vlast nije žalila batina. Stradali su bubrezi i ustaša i komunista, ali i njihovih obitelji. Kažu da su se do grada Hvara mogli čuti krici mladih komunista koje su mučili i tukli žandari na obližnjem otočiću Galešniku.

Svi su oni bili borci za pravdu koji su ustali protiv nepravde.

Zato je kralj i jedne i druge stavio „van zakona”.

A onda je na kralja Aleksandra izvršen atentat u Marseillu, na isti način kao i u Sarajevu – bum.

Ipak, „na ovim prostorima” na taj teroristički čin gleda se uglavnom u negativnom svjetlu, premda je tim činom zaustavljena diktatura, teror nad narodom, i reklo se dosta tiraniji.

I komunisti i ustaše bili su u tom činu idejno na istoj strani.

Naravno, s malom razlikom u pogledima: ustaše su željeli Hrvatsku kao državu, a komunistima to i nije bio baš neki cilj.

Taj je čin uostalom doprinio uspostavi Banovine Hrvatske, administrativne jedinice Kraljevine Jugoslavije koja je trebala biti nacionalni teritorijalni okvir hrvatskoga naroda, a koja je po površini bila veća od današnje Republike Hrvatske. Veća.

A onda je započeo Drugi svjetski rat.

Ustaše su 10. travnja 1941. proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku, protiv koje su Srbi, preciznije četnici, vrlo brzo, već u srpnju iste godine, podigli ustanak, po svemu identičan onomu iz Domovinskoga rata.

Prije nego se država praktički i pokrenula, pobunjeni Srbi napravili su prvi masovni zločin i potpuno očistili od Hrvata prostor oko mjesta Srb površine 2000 km2. O tim zločinima naša javnost ne zna ništa. Ništa.

Naprotiv, slavimo to i danas kao antifašizam. A taj „antifašistički ustanak” vojno je pomagala Druga talijanska armija, dakle fašisti.

S druge strane, tijekom rata, komunistička je partija stvarala preduvjete za obnovu stare Jugoslavije, pa su im ove „antifašističke” aktvnosti pobunjenih Srba u rušenju NDH išle u prilog. Štoviše, komunisti su dovršili četnički posao etničkoga čišćenja udbinskog prostora pred Božić 1942. velikim pokoljem

i konačnim istrebljenjem Hrvata s toga prostora, na kojem ih je bilo 98%.

Kasnije će komunisti pripisivati ustašama suradnju s četnicima, premda su ustaše za vrijeme rata vjerojatno pobili više četnika nego komunisti.

Nažalost, u međunarodnim odnosima Drugi svjetski rat bio je zapravo ponavljanje onoga Prvoga.

Englezima i Francuzima Jugoslavija je i dalje bila neka vrsta nagrade Srbiji za junački čin ubijanja princa Ferdinanda, pa se od toga projekta nije odustalo, naprotiv, obnovljen je, i to

ovoga puta s još gorim uvjetima za Hrvate.

Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske od strane ustaša pokazat će se kasnije kao odličan paravan komunistima, ali i Srbima, za zatiranje ideje o državi Hrvata, daljnje slabljenje hrvatskoga naroda te izvrstan argument za njihovo ponovno vraćanje u Jugoslaviju, ovoga puta komunističku.

To se tako jasno iskazalo i u poslijeratnom teritorijalnom određivanju hrvatskoga naroda, kojemu nije dozvoljeno da naslijedi državu (NDH), niti da naslijedi Banovinu Hrvatsku. Kada je u pitanju gašenje države Hrvata i njihovo vraćanje u okvir Jugoslavije, prihvatila se dakle međunarodna ideja da se ne priznaju nove države nastale za vrijeme rata i da se svi narodi zadrže u teritorijima, tj. državama koje su postojale „dan prije početka rata”. NDH nakon rata više nije postojala.

Ali kao i uvijek, postojali su dvostruki kriteriji, pa se na dijelu teritorija Banovine Hrvatske stvorilo Socijalističku Republiku BiH, za „novi”, muslimanski narod, premda ni jedno ni drugo nije postojalo „dan prije početka rata”. Ova odluka jugoslavenske politike bila je usmjerena ponajviše prema razbijanju hrvatskoga teritorija te prema slabljenju hrvatskoga nacionalnog korpusa, a na poseban način i prema slabljenju povezanosti muslimanske zajednice s hrvatskim interesima, što je bilo izraženo za vrijeme NDH.

Hrvatskomu narodu dodijeljena je Socijalistička Republika Hrvatska, s manjim teritorijem od predratne Banovine Hrvatske.

A uskraćivanja prema Hrvatima nije bilo samo u teritorijalnom smislu – jer osakaćen je i hrvatski ljudski resurs u obimu koji do danas nije pojmljiv, što je najviše pogodilo ovaj narod, a s čijim se posljedicama suočavamo danas kroz nedostatak nacionalno svjesnoga i odgovornoga javnopolitičkog

kadra.

To pokazuje jasno i činjenica da su najveći demografski pad od svih naroda „na ovim prostorima” nakon Drugoga rata prema popisu stanovništva imali Hrvati, dakle „oni koji su pobili na milijune drugih”, kako se govorilo.

Uglavnom, nakon oslobođenja, ustaše su zbrisani s javnopolitičke scene, a na pozornicu su došli komunisti. Mnoge uloge preuzeli su većinom oni koji nikada nisu bili ni partizani ni antifašisti. Komunisti su napisali svoju povijest koju slušamo i danas, a koja ne počinje od početka ustaško-komunističke priče, već od sredine, i to one frizirane, namještene, crno-bijele sredine, koja im je odgovarala. Ustaše su ostali u okviru milijunskih zločina i mučitelja, a komunisti u okviru narodnih

heroja i osloboditelja.

Jedni i drugi imali su u početku dobre ideje. A onda su se te ideje u praksi izobličile. Broj žrtava oba režima, bez obzira na „tabu”, „kontroverzan” ili „nepoželjan” karakter, ipak to jasno pokazuje.

Treba naglasiti kako su uloga ustaša u obrani hrvatskog opstanka i mnogobrojni zločini nad Hrvatima, zbog kojih su ustaše ustali, i danas tema „non grata”. Nekome ne odgovara da se o tome govori jer bi to poremetilo idealnu ideološku konstelaciju komunističke povijesti napisane nakon 1945. godine.

Tragično je i kako su se mnogi zločini nad Hrvatima u istim mjestima iz Drugoga rata ponovili u Domovinskome ratu, a da javnost ni o njima ne zna ništa. Ništa. Zbog toga javnost i nije u mogućnosti stvoriti objektivnu sliku povijesti bolesti „ustaša i partizana”.

I bilo bi lijepo s ovolike vremenske distance napokon ispričati tu priču, rasterećenu bilo kakvih ideoloških predrasuda i sukoba interesa.

Bilo bi još ljepše da se to dogodilo davno prije, na visokom državnom nivou, od strane odgovornih stručnih ljudi i institucija, a ne da se mali ljudi, kojima ovo nije struka ni profesija, bave ovim osjetljivim temama. Činjenice i istinu nažalost ne možemo promijeniti, ali ih možemo ispričati, činjenično i istinito. Teško je to jednim člankom, ali neka ovaj članak bude mali doprinos tom procesu.

Naravno, teško se vraćati unatrag. Nikome to nije drago. A priče o budućnosti uvijek su slađe i uvijek „pale”. Tako mi svoju, odnosno, njihovu povijest vučemo na leđima na našem putu za budućnost, a ne shvaćamo da smo u vremenskom kružnom toku u kojem je netko davno skinuo znakove za izlaz.

„Ustaše i partizani” samo su jedna od nikad ispričanih priča ove umorne zemlje Hrvatske. Uvjerili smo sami sebe da nam ih je pun kufer, pa uzimamo kufere i odlazimo. Odlazeći, nastavljamo realizaciju dugotrajnog projekta: konačnog rješenja Hrvata na „ovim prostorima”.

Možda ne bi bilo loše da barem probamo otvoriti i isprazniti povijesne kufere te na našim nacionalnim policama ostaviti samo časne i poštene ideje, a sve ostalo vratiti u iste te kufere i poslati ih tamo gdje su davno zaslužili biti: u povijest.

Možda ćemo onda konačno ugledati i znak za budućnost.

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Borba_diktatura_1929.jpg
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Hrvatski križni put – tragedija koja se ponavlja

Hrvatski križni put sinonim je za najveću tragediju u povijesti hrvatskoga naroda, koja se dogodila u svibnju 1945. nakon završetka Drugoga svjetskog rata kada su komunističke vlasti pobile do danas neutvrđen broj tisuća ljudi, ratnih vojnih zarobljenika, civila, a najviše njihovih ideoloških i klasnih neistomišljenika, pogotovo onih s predznakom Hrvatske.

Premda su se već od siječnja 1945. izbjeglički kampovi u Austriji punili izbjeglicama iz svih hrvatskih krajeva, najveći egzodus nastao je početkom svibnja mjeseca, kada se, prema mnogim procjenama, iz Zagreba prema Bleiburgu zaputilo više od 300.000 ljudi, pripadnika ustaške vojske, regularne hrvatske vojske i civila.

Svi su oni htjeli pobjeći ili od ruke pravde ili od nadolazeće komunističke vlasti, a cilj im je bio predati se Saveznicima i nastaviti živjeti negdje drugdje.

Najviše rangirani pripadnici ustaškoga režima ovaj put prešli su nekoliko dana prije drugih i probili se do svoga slobodnog svijeta.

Dio ljudi, pogotovo civila i pripadnika regularne hrvatske vojske zaustavljen je i zarobljen na tom putu; neki su poginuli, a samo manji broj od ukupnog stigao je do Bleiburga, kasnijeg simbola stradanja svih hrvatskih žrtava komunizma.

Englezi nisu htjeli prihvatiti njihovu predaju i preuzeti ih kao ratne zarobljenike, već su ih isporučili partizanima, preciznije rečeno, novoj komunističkoj vlasti, premda su mogli pretpostaviti što će se najvjerojatnije dogoditi.

I dogodilo se. Odmah po povratku uslijedile su masovne likvidacije, većinom na širem području Maribora.

Prvo su pobijeni svi zarobljeni pripadnici ustaške vojske. Neki će reći da su to zaslužili, ali kako to prihvatiti kada se zna da nije bilo niti prijekoga suda koji bi utvrdio nečiju krivnju.

Pa sve kada bi i zaključili da je tako, da su ovi to zaslužili, ostaje činjenica koja je uslijedila:

onda se nastavilo ubijati druge.

Ubijalo se masovno. Na stotine, na tisuće ljudi po jamama i rovovima.

Ubijati je mogao svatko. Ubiti se moglo svakoga. Tražilo se dobrovoljce.

Bio je to poziv na iživljavanje u ubijanju.

Pobijeno je mnogo djece i žena, i to na način na koji normalan čovjek ne može ni zamisliti.

Silovanja žena bila su posebno užasna.

Jedan od najpotresnijih zabilježenih primjera svjedočanstvo je višednevnog silovanja bolničkih sestara do smrti i to upravo u bolničkim kolima iz kojih su prethodno izbačeni, pobijeni i zapaljeni ranjenici koje su one pomagale.

Tek nedavno otkopan rudnik Barbarin rov (Huda jama) u Sloveniji pun kostiju mladih pripadnika regularne hrvatske i slovenske vojske koji su tamo zakopani živi, samo je jedno od bezbrojnih takvih užasnih stratišta onih koji su „zaslužili smrt”. Među kostima u tome rudarskom oknu pronađene su

i brojne ženske pletenice što dodatno govori o karakteru zločina.

Ova stratišta otkrivena su zahvaljujući vrijednim slovenskim istraživačima. Čak jedanaest (11!) betonskih zidova u Barbarinu rovu, iza kojih su bile zazidane žrtve, otkopao je rudar Mehmedalija Alić porijeklom iz Srebrenice. Njemu je jugoslavenska zločinačka politika devedesetih godina ubila dva

brata pod simboličnim pojmom Srebrenica, a četrdesetih godina dva djeda (i stričeve) pod simboličnim pojmom Bleiburg.

Ubijani su i bacani u razne jame, rovove i rudnike.

Takvih je masovnih stratišta samo u Sloveniji registrirano ukupno 714.

Mnogi preživjeli stanovnici toga slovenskog kraja svjedoče o strašnome smradu raspadnutih gomila tijela koji se širio tim mjestima, a koji su egzekutori tek kasnije „sanirali”, kada je to postalo neizdrživo, ali i preočito.

Neki mladi komunisti koji su se ovim ubijanjima željeli dokazati i sami su postali žrtve jer su se nakon triježnjenja mentalno slomili, ali mnogima je ovo dokazivanje donijelo napredak i kasnije karijere.

Nakon nekoliko dana i noći neprestanih nezamislivih zločina, ostatak zarobljenih pripadnika regularne Hrvatske vojske i civila formiran je u kolonu te vođen po prostoru nove države u poznatom četveroredu, kako bi se svi koji su to htjeli nad njima mogli iživljavati, izrugivati, ali i tući ih, mučiti i ubijati.

Bio je to ritual ponižavanja, ali i utjerivanja straha u kosti svima ostalima u cilju učvršćivanja nove vlasti.

Od Maribora do Bitole prostiru se putovi smrti po kojima su ove sablasne kolone koračale, a za njima je ostajala smrt.

Pobijeni su bili dobro zakopani, bačeni u jame ili zatrpani u rudarska okna kako se za njihovu sudbinu nikada ne bi doznalo, a mnogi koji su se usudili otkriti istinu, godinama su kasnije doživljavali isti kraj.

Neke koji su se s križnoga puta vratili živi, čak ni njihovi roditelji nisu mogli prepoznati. Mnogi su kasnije podlegli traumama, ili ostali trajno psihički i fizički osakaćeni.

S ove distance može se jasno zaključiti i reći da su na Hrvatskome križnom putu pobijeni mnogi koji nisu zaslužili smrt, a malo onih koji su to možda zaslužili, no sudilo se nije nikome nikada, pa je svaka smrt tamo bila zločin.

Nakon što se to napravilo, zavladala je šutnja. Smrtna šutnja. Hrvatska šutnja.

I tako se ta tragedija nevjerojatnih razmjera, kako u broju ubijenih, tako i u broju sudionika zločina, uspjela sačuvati od oka i uha javnosti gotovo pola stoljeća. Šutnjom. O tome se jednostavno nije govorilo.

A onda su kosti polako počele izranjati na površinu. S njima se ukazala sva okrutnost, stravičnost i neljudskost zločina velike tragedije skrivene kroz desetljeća. Istina se više nije mogla kriti. Na ovu temu objavljeno je mnogo debelih knjiga. Zapisana su bezbrojna svjedočanstva o neljudskim zločinima.

Nevjerojatno zvuči da samo na području grada Zagreba postoji 120 MASOVNIH GROBNICA. Stotinu i dvadeset! U gradu Zagrebu!

Ali umjesto da netko odgovara za zločine, umjesto da netko odgovara za skrivanje zločina, ne događa se ništa.

Ako je u ičemu hrvatska politika bila koegzistentna, onda je to upravo u odnosu prema zločinima komunizma.

U prvoj dekadi postojanja države Hrvatske osnovano je povjerenstvo koje se trebalo baviti istraživanjima zločina.

U drugoj dekadi, ukinuto je to povjerenstvo.

U trećoj dekadi zaključeno je kako bi se time trebali baviti povjesničari.

Ovo posljednje posebno je interesantno, jer je došlo iz usta predsjednika države koji je pravnik te koji je do svoga trona došao krilaticom „Pravom do pravde“. Naravno, iz istih tih usta čut ćete nebrojeno puta kako „zločin nikada ne zastarijeva“, ili „svaki je zločin zločin“, ali to vrijedi za neke druge zločine.

Čak su i neki znanstvenici rekli da je te zločine danas teško utvrditi jer su u nekim jamama pomiješane kosti „i jednih i drugih” ili „iz oba rata”.

Dakle, znanstvenici koji proučavaju ljudsku evoluciju i čak sam postanak svijeta te znaju što se dogodilo prije sedamdeset milijuna ili milijardi godina, ne znaju što se dogodilo prije samo sedamdeset ili sto godina.

I tako živimo u državi u kojoj pravo kaže da se zločinima bave povjesničari, a pravda kaže da za zločine nitko ne odgovara.

Živimo u državi u kojoj zločin ipak zastarijeva i u kojoj nije baš svaki zločin – zločin. Živimo u državi u kojoj znanstvenici znaju sve što nam ne treba, a ne znaju ništa što nam treba.

Živimo u državi u kojoj se svake četiri godine pred izbore ritualno kosti malo promiješaju. Eto, takva smo mi država. Takva.

Uglavnom, mi ni dandanas ne znamo koliko ima jama u kojima leže kosti naših predaka, niti koliko ima tih kostiju, niti tko ih je napunio, niti tko bi trebao odgovarati za sve to, a Hrvatska postoji već više od četvrt stoljeća.

Hrvatska javnost ni danas o ovome ne zna ništa.

Ni trunke energije nije uloženo da bi se to saznalo. Ali zato je uloženo mnogo energije kako bi se uvjerila javnost da su to bili samo pojedinačni ekscesi, da tu nije bilo masovnijih zločina, ili da ustvari i ne treba žaliti za tim žrtvama jer su oni ionako zaslužili smrt.

„Zaslužio je smrt“, vikala je davno svjetina.

Isusov križni put ima četrnaest postaja, a Hrvatski križni put ima ih bezbroj.

Bleiburg je samo jedna, najudaljenija, nulta postaja. Ona je možda najmanje krvava postaja, koja se ističe kao simbol čitavoga križnog puta, a toliko je postaja u našoj blizini, mnogo krvavijih, a da toga nismo ni svjesni.

Tragedija Hrvatskoga križnog puta nije samo u stradanju i zatiranju hrvatskoga bića i imena, nego i u prikrivanju istine, omalovažavanju žrtava i ismijavanju onih koji žrtvu razumiju. Ona je, nažalost, i danas živa te prisutna u našoj svakodnevici, u životima rodbine i prijatelja žrtava i svih koji su željni pravde.

Ona tužna kolona nakon pada Vukovara ponavljanje je tragedije.

Ponovljeni su i četverored i križni put.

Ponovljeno je proganjanje Hrvata, izrugivanje, iživljavanje, mučenje i ubijanje.

A ponovilo se i nekažnjavanje. I to se ponovilo.

Ponavlja se i proganjanje i zatiranje svih onih koji ukazuju na ovu nepravdu.

Sve je to jedna velika nepravda. A kada se preko tolike nepravde preskoči, onda više nemamo pravo govoriti o pravdi.

Nažalost, u nas ni prava ni pravde. Kosti još uvijek čekaju, a vrijeme prolazi i mete tragove povijesti. Na jednom križu u nekoj od mnogobrojnih šuma koje kriju kosti žrtava komunizma, stoji zapisano:

„Ako vam je težak križ čestitosti, utaknite ga u zemlju u kojoj smo zakopani, mi ćemo ga držati.“

Ljudi koji su ubijali ljude i bacali ih u jame, s njima su zakopali i svoj ljudski sram i Božji strah. I zato zbog sebe i svojih nasljednika ne žele otkopavati jame, jer kada bi sve bilo otkopano, mnogi bi umrli od srama i straha.

Ovako uživaju plodove svojih zločina u zemlji čija je politika, vjerojatno jedina u povijesti čovječanstva, oprostila genocid nad svojim vlastitim narodom, u dva navrata. Dva puta.

Foto izvor: Bleiburg memento, Udruga Hrvatski križni put; Ruzarij za Hrvatski križni put, Glas Koncila

Autor: Ivica Rendulić
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, ,

Tradicija – simbol prepoznatljivosti, razlog ponosa i temelj napretka

Često u javnom životu, a pogotovo na društvenim mrežama, svjedočimo raspravama u kojima je argument za diskreditaciju sugovornika tradicionalizam, epitet koji bi očito trebao značiti nešto negativno u ljudskim vrijednostima. Taj se epitet najčešće povezuje s onim ljudima koji deklariraju svoje mišljenje u pozitivnom svjetlu prema nečemu što je tradicionalno i predstavlja tradiciju u bilo kojem smislu. Gotovo je to postao trend ili moda, pa čovjek, bez obzira na obrazovanje, učinjena

djela i vlastita postignuća, može vrlo lako postati nazadan ako se zalaže za nešto što je u koliziji s novim naprednim, slobodarskim i liberalnim percepcijama.

U takvom ozračju okrenuta je pila naopako, pa se oni koji žele ići naprijed ali zadržati vrijednosti tradicionalnoga, etiketiraju i časte titulom nazadnoga, odnosno onih koji nas vraćaju

unazad. Zato se sve manje govori o vrijednostima tradicije, jer naravno, nitko ne želi biti nazadan, svatko bi htio biti napredan. A kako vidimo, vrlo je lako postati napredan; ne treba pročitati nijednu knjigu, završiti školu ili nešto postići u životu. Dovoljno je samo opredijeliti se za nešto za što je netko rekao da je napredno. Treba se odreći tradicije. I eto napretka, u trenu.

„Tradicionalna sredina” često je korišten izraz za nešto nazadno iz čega treba otići.

Mogu li na primjer polumilenijska tradicija hvarske procesije Za križen i sredina u kojoj je ona uspostavljena biti nešto nazadno?

Zašto bi takva „tradicionalna sredina” bila motiv za odlazak?

Zar ne bi, baš suprotno, trebala biti razlog za ostanak?

Bi li netko trebao brinuti o takvoj sredini, pobrinuti se da ljudi tu ostanu i da njeguju i čuvaju naslijeđenu tradiciju?

Zapuštati tradiciju sigurno nam neće pomoći, ali cijeniti tradiciju svakako bi moglo. Svaka zemlja, a pogotovo ona turistička, s ponosom pokazuje svoju tradiciju, običaje i baštinu. To pokazivanje dobro naplaćuje. Jako dobro.

Od toga mnoge svjetske destinacije žive, a stanovništvo ima budućnost i perspektivu.

Čemu onda ta želja da ne cijenimo svoje?

Odakle potiče? Tko je animira? Tko prihvaća taj trend?

Mnogi bi dali mnogo da se imaju čime pohvaliti, ali nemaju. Mi se imamo čime hvaliti, ali ne smijemo, jer nitko ne želi biti nazadan.

Svi bismo mi trebali dati doprinos na vagi sustava mjerenja vrijednosti, pa da ono što smo dobili u baštinu pretegne naš vlastiti ego i strah od „nazadnoga“ društvenog statusa. Neće nitko biti nazadan ako poštuje tradiciju, niti će itko biti napredan ako je ne poštuje. Naprotiv, trebalo bi biti obrnuto, i za takav sustav vrijednosti vrijedi se boriti.

Pogotovo je ovo važno usaditi u svijest naše djece, a to se može jedino osobnim roditeljskim primjerom.

Djeci treba pokazati što imamo i što drugi imaju. Kako mi koristimo ono što imamo i kako drugi koriste ono što imaju.

Bilo bi lijepo ponekad i otputovati, nešto vidjeti, naučiti.

O ponosu možemo i moramo puno učiti. Njega smo nekako izgubili u našem povijesnom hodu. A imamo puno toga za ponositi se.

Tradicija predstavlja nematerijalnu kulturnu baštinu po kojoj je Hrvatska izuzetno bogata, a čiji su tradicijski primjeri na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine. To je naš svijetli nacionalni obraz.

Ti veliki resursi minorno su iskorišteni i pred nama stoje kao velik potencijal za održavanje i zadržavanje stanovništva.

Trebamo ga pametno oplemeniti, osmisliti, predstaviti i pomoću njega zarađivati.

Čuvati i njegovati tradiciju uzvišen je poziv i civilizacijska obveza svakoga čovjeka, a ne nešto nazadno i negativno. Čuvati i njegovati trebamo je upravo zbog naše djece koja bi u njoj

mogla naći razlog za ostanak i temelj za opstanak.

Zato neka nam tradicija bude naš osobni, obiteljski i nacionalni simbol ponosa, znak prepoznatljivosti i svjetionik u neka nova bolja vremena.

Potrudimo se svi zajedno da to bude tako.

 

Foto izvor: Miki Bratanić

 
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Hrvatski labirint laži i ideologija zvana jugoslavenizam

Labirint laži njemački je film koji govori o javnopolitičkim opstrukcijama suočavanja njemačke javnosti sa zločinima nacizma.

Desetljeće nakon završetka Drugoga svjetskog rata tisuće onih koji su u nacizmu okrvavili ruke, integrirali su se u sve pore društva, od obavještajnih, gospodarskih do političkih, pa je svako nastojanje otkrivanja pune istine užasa nailazilo na prepreke. Svima je bilo lakše okrenuti glavu i „okrenuti se budućnosti“, a mnogobrojne žrtve morale su se suočavati sa svojom poviješću, svakodnevno susrećući svoje zločince. Nitko nije želio kopati po vlastitoj prošlosti jer su mnogi bili dio toga mračnog vremena, pa je kopanje moglo dovesti do vlastitih korijena i sramote. Zato je šutnja bila blago. Sve dok se krajem pedesetih nije okupila mala grupa mladih ljudi koji su preskočili prepreke vlastitih obiteljskih tereta prošlosti i odlučili istinu o zločinima nacizma staviti pred lice njemačkoga naroda. I lavina je krenula. Suđenja koja su uslijedila i osude koje su donesene sigurno nisu obuhvatila ni manji dio svih koji su bili u toj zločinačkoj mašineriji, ali suđenje je postiglo potpuni cilj: okrenulo je glavu njemačkomu narodu, otvorilo je njegove oči, suočilo ga s istinom i činjenicama.

Povukao sam paralelu s našom hrvatskom svakodnevicom, ali ne s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti s nacističkim, fašističkim ili ustaškim zločinima, jer u Hrvatskoj na našu sreću više nema nacista, fašista ili ustaša koji bi to mogli raditi (premda se mnogi političari i njihovi medijski istomišljenici nadljudskim naporima trude izmisliti ih), već s opstrukcijom suočavanja hrvatske javnosti sa svojom komunističkom prošlošću koju i danas rade nasljednici komunističke ideologije.

Treba naglasiti da se u Hrvatskoj, pored zločina komunizma, sakrivaju od javnosti i zločini četništva te sve ono negativno i od jednih i od drugih. Pogotovo ono negativno učinjeno spram Hrvatske i Hrvata. A zajednički nazivnik komunizmu i četništvu je Jugoslavija.

Možda bi zato „jugoslavenizam” bio pravi termin jedne ideologije koja vlada na „ovim prostorima”, a s kojim bismo se trebali suočiti i koji bi trebalo prosuditi.

Jugoslavenizam!

Četvrt stoljeća nakon stvaranja države Hrvatske očito je da jugoslavenski mentalitet u Hrvatskoj nije povijest te da raspad Jugoslavije nije značio i raspad komunizma i četništva, pogotovo one njihove komponente koja je zatirala hrvatsko. Zapravo, stječe se sve više dojam da se ni Jugoslavija nije raspala.

I danas mnogi žive dobro na račun blaćenja svega što je hrvatsko, po istom ključu kao što su to nekada radili njihovi prethodnici. Isti recepti iz oba rata ponavljaju se na jednak način:

sakrij istinu – istakni laž. A kada se to radi dovoljno dugo, onda su rezultati zajamčeni.

Raspodijelivši se na dvije strane političke scene, lijevu i desnu, stara se jugoslavenistička oligarhija zaogrnula dvjema svetinjama – antifašizmom i domoljubljem, te ih licemjerno zloupotrebljava zavaravajući već izvarani narod, koji je prihvatio poziv na „zaborav povijesti“. Naravno, mnogi koji pozivaju na zaborav povijesti ne zaboravljaju onaj dio koji njima odgovara, a u kojemu je laž, već ga i dalje uporno ponavljaju naočigled naroda, koji nije sposoban upaliti svjetlo i provesti vlastitu „lustraciju“.

Nema nikoga tko bi racionalno i objektivno suočio javnost s istinom koja glasi: hrvatski narod osjetio je zla svih ideologija i režima: fašizma, nacizma, komunizma i četništva, ali se nažalost isključivo govorilo o ustaštvu kao problemu. Nažalost, nikoga nema da otkrije plašt laži i ukaže na istinu koja se ispod njega skriva. Nažalost, jer hrvatski narod je participirao i u antifašizmu i u domoljublju, pa na to treba biti ponosan, a ne može jer su laži izmiješane s istinom i zagađuju volju za ponosom.

Usprkos navodnim medijskim slobodama, naša javnost ne zna istinu o zločinima jugoslavenizma, odnosno komunizma i četništva, već i dalje konzumira one laži koje su se desetljećima plasirale i nudile kao univerzalna istina, a u kojima se ističu ili umnožavaju samo fašistički, nacistički i ustaški zločini te istodobno prikrivaju ili umanjuju oni jugoslavenistički.

A u čemu je razlika između njemačke i hrvatske opstrukcije? U čemu je razlika između ljudi koji opstruiraju istinu? U čemu je razlika između ovih zločina? U čemu je razlika između ovih istina? U čemu je razlika između Nijemaca i Hrvata koji okreću glave?

Komunizam je najveće zlo u povijesti čovječanstva – i to pokazuju brojke. Kineski komunisti ubili su, prema procjenama međunarodnih instituta, 65 milijuna Kineza, što je deset puta više nego što su nacisti, fašisti i njihovi pomagači zajedno ubili pripadnika židovskoga naroda. Ruski komunisti ubili su

milijun Židova. Najdulju bodljikavu žicu u povijesti čovječanstva kojom su opasani ljudi, podigli su i po njezinim tragovima kasnije izgradili zid upravo komunisti u Berlinu kako bi zarobili ljude u komunističkoj „demokraciji“, u njihovom „koncentracijskom logoru“. O zločinima komunizma u Hrvatskoj objavljeno je, prema mojim spoznajama, gotovo 200 knjiga, a ona o komunističkim zločinima samo u Dalmaciji, sadrži gotovo 800 stranica.

A četnički zločini dva puta su se u povijesti ponovili na tijelu hrvatskoga naroda. Dva puta. I to drugi put nedavno, pred našim očima. Vrlo krvavo i okrutno.

Mnoge povijesne činjenice, nažalost, hrvatskoj javnosti nisu prezentirane, već su sakrivene, a ne postoji kritična masa koja bi hrvatsku glavu okrenula prema povijesti i otvorila joj oči, pa je ona danas podijeljena do boli na svim razinama – jer u temelju našega društva nedostaje istina.

I zato je Hrvatska, za razliku od Njemačke, tamo gdje joj je i mjesto: u blatu vlastite povijesne laži u kojoj se valja i ne može iz nje izaći i krenuti u istinsku budućnost.

Suđenja u Hrvatskoj nije bilo ni za komunizam, ni za četništvo, ni za Jugoslaviju. A ti su zločini neizmjerni.

Sudski proces o kriminalu na državnome nivou i ubojstvu kojim se zataškao taj kriminal iz vremena Jugoslavije, vodio se pred njemačkim sudom.

Ne pred hrvatskim, nego pred njemačkim sudom, daleko od očiju hrvatske javnosti.

A koliko su se naši političari opirali i tom njemačkom sudskom procesu i izručenju optuženih, dobro nam je poznato.

Nisu tada primijenili parolu: „Locirati, uhititi, transferirati”.

I što drugo zaključiti, nego da je stogodišnje bivanje hrvatskih javnopolitičkih djelatnika pod Jugoslavijom te služenje četništvu i komunizmu, stvorilo logičan sukob interesa. Previše je onih utjecajnih koji su imali interesa od jugoslavenizma.

Generacijama. Njima je draže o Jugoslaviji govoriti lijepo, a o Hrvatskoj ružno, te žaliti za jučer, a rugati se svemu danas. Njima bi istina o komunizmu i četništvu poremetila idilu jugoslavenizma.

I zato se ne događa ništa, i to ne samo na području suočavanja s povijesnim istinama.

To je na duši onih kojima je to bila ljudska i građanska dužnost i koji su bili plaćeni da to naprave. Tisuće žrtava komunizma i četništva u Hrvatskoj umrlo je gledajući svoje zločince kako se mirno šeću ovom zemljom i – što je najgore – ti zločinci i njihovi ideološki nasljednici jugoslavenizma participiraju u institucijama ove zemlje.

Preskakanjem ovih povijesnih istina, a ponavljanjem povijesnih laži, srušila se moralna društvena osnovica, relativizirao ljudski život i pogazilo dostojanstvo.

A tamo gdje nema istine, nema ni pravde, nema ni demokracije.

Hrvatskoj je nužno potreban hitan izlaz iz labirinta laži na polje istine kako bi se suočavanjem s vlastitom prošlošću mogao završiti ovaj suludi virtualni ideološki građanski rat koji se nameće.

Samo istina može rasteretiti ovo teško breme podjela i samo rasterećeni možemo napokon krenuti dalje u budućnost u kojoj će istina predstavljati uzor i vrijednost, a ne prijezir, i u kojoj će se ljude koji se bore za istinu cijeniti i poštovati.

Od institucija se to očito teško može očekivati, pa će biti potrebno uložiti mnogo individualnog napora svakog pojedinog čovjeka u ovom nužnom civilizacijskom procesu.

 

 

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Labyrinth_16_etching_by_Toni_Pecoraro.jpg