SPC naprijed – HPC stoj

Nakon što su 1945. godine oslobodili Zagreb, osloboditelji su oslobodili slobode partijarha Hrvatske pravoslavne Crkve 85-ogodišnjeg Germogena Maksimova. Fizički i psihički su ga mučili te razodjevenog gonili po gradu, da bi ga na kraju smaknuli zajedno sa SVIM svećenicima Hrvatske pravoslavne Crkve.

Za vrijeme rata i osobito neposredno nakon rata, od strane jugoslavenskih službi pobijeno je oko stotinu (100!) svećenika Hrvatske pravoslavne Crkve.

Hrvatska je pravoslavna Crkva nakon 1945. godine ugašena, a jedina pravoslavna Crkva u Hrvatskoj postala je Srpska pravoslavna Crkva.

Vjernici pravoslavne ispovijesti koji su po nacionalnosti bili Hrvati, ukoliko su htjeli prakticirati svoju vjeru, morali su to obavljati u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.

Bilo je to konačno rješenje za Hrvate pravoslavne vjere kojima je oduzeto elementarno ljudsko pravo odabira svoje nacionalne pripadnosti nekoj Crkvi, ako se ta Crkva već dijeli po nacionalnoj pripadnosti.

Tako je od 1945. godine, sarkastično rečeno, „ekskluzivna koncesija” na Hristosa u Hrvatskoj, ali i na mnogo što drugo – primjerice, sve nekretnine – crkve, samostane i druge bogomolje, pripala Srbiji, to jest njihovoj pravoslavnoj Crkvi. Zapravo, na ovo drugo nisu dobili koncesiju, nego vlasništvo.

U svim državama u kojima se prakticira pravoslavna vjera, vjernici imaju neotuđivo pravo pripadati svojoj vlastitoj nacionalnoj Crkvi. Jer u Rumunjskoj postoji Rumunjska pravoslavna Crkva, u Bugarskoj bugarska, u Rusiji ruska, u Srbiji srpska, pa bi i u Hrvatskoj trebala postojati hrvatska. I nitko ne bi trebao braniti Rumunjima, ili Bugarima, ili Srbima, ili Rusima, u Hrvatskoj imati svoju pravoslavnu Crkvu, niti bi itko trebao braniti Hrvatima da budu pripadnici neke od tih Crkava, ako to žele, ali Hrvatska pravoslavna Crkva morala bi postojati. Potpuno je nenormalno da pripadnik pravoslavne vjere koji je po nacionalosti Hrvat, u svojoj državi Hrvatskoj mora pripadati Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, kao što je jednako nenormalno da pripadnik iste vjere koji je po nacionalnosti, na primjer, Crnogorac, u svojoj državi Crnoj Gori mora biti pripadnik opet te iste Srpske pravoslavne Crkve.

Sve je to nenormalno u normalnim državama, ali mi ipak govorimo o bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je to i začeto, te u kojoj je mnogo toga bilo nenormalno, a prikazivalo se kao normalno. To normalno prihvaćanje nenormalnog naslijedilo se i danas, pa premda Republika Hrvatska postoji kao samostalna država već tri desetljeća, ta je koncesija još uvijek aktivna.

Postojanje Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj, a nepostojanje Hrvatske pravoslavne Crkve, nije samo apsurd i paradoks već i jasan znak da se još uvijek nismo potpuno oslobodili Jugoslavije, odnosno Srbije.

U Hrvatskoj danas postoji oko 17.000 deklariranih pravoslavnih vjernika hrvatske nacionalnosti. Još 2013. godine arhiepiskop Aleksandar obnovio je Hrvatsku pravoslavnu Crkvu, koju je iste godine priznao patrijarh Europske pravoslavne Crkve Nicolas I., ali ona NI NAKON DESET GODINA NIJE DOBILA DOZVOLU ZA RAD OD STRANE INSTITUCIJA REPUBLIKE HRVATSKE.

To nam dodatno govori da nama nisu problem Srbi i Srbija, već Hrvati i Hrvatska, preciznije rečeno, hrvatska politička elita, koja još uvijek nije u svojim glavama uspostavila suverenost na cijelom teritoriju mozga.

Srpska pravoslavna Crkva osnovana je u obliku kakvog danas poznajemo 1920. godine, dakle u prvoj Jugoslaviji, dekretom prijestolonasljednika, budućeg kralja Aleksandra Karađorđevića, čime su pravoslavni vjernici svih nacionalnosti, pa tako i hrvatske, bili prisiljeni ući pod isti srpski nazivnik, premda su mnoge poznate osobe u Hrvatskoj bile Hrvati pravoslavne vjere, kao Josip Runjanin, skladatelj koji je uglazbio himnu „Lijepa naša domovino”. Dakle, nisu oni bili Srbi, već Hrvati pravoslavne vjere.

Isti taj Aleksandar nekoliko godina kasnije uspostavit će diktaturu, a model po kojem su svi pravoslavci zapravo Srbi i gdje god je neki Srbin – tu je Srbija, primjenjivat će se od tada u svim društvenim sferama.

Srpska pravoslavna Crkva u Hrvatskoj predstavlja petu velike čizme pod kojom smo dugo bili u Jugoslaviji i koja je još uvijek ostala pritisnuta nad dijelom ovog naroda i države.

I premda je ekskluzivno djelovanje Srpske pravoslavne Crkve popločano masovnim zločinom i istrebljenjem svećenstva „konkurentske” Hrvatske pravoslavne Crkve, hrvatska politika u njoj ne vidi zlo, već zlo vidi u Hrvatskoj pravoslavnoj Crkvi nad kojom je zločin učinjen. Onoj Crkvi čije su svećenike na najbrutalnije, neljudske, zločinačke načine pobili upravo oni koji nas plaše nekim drugim zlom. U njihovim se lažima, obmanama i manipulacijama valjamo do iznemoglosti, a sve u cilju prikrivanja prave istine. A istina je da se Hrvate zatire na sve moguće načine: kulturološki, demografski, politički, ekonomski…, pa eto i vjerski.

Zatire se i znanje, intelekt, povijesna istina. A istina je da Hrvatska pravoslavna Crkva formalno jest osnovana kao nacionalna crkva za vrijeme NDH, ali je ona postojala davno prije, u vidu Karlovačke arhiepiskopije koja se spominje još 1855. godine.

Formalno osnivanje Hrvatske pravoslavne Crkve za vrijeme NDH ne predstavlja nikakav zločinački čin, nego posve legitiman i demokratski potez jedne suverene države koja svojim vjernicima omogućava slobodno prakticiranje vjere unutar nacionalnih okvira. Uostalom, nije NDH uspostavila te nacionalne pravoslavne crkvene okvire, nego Jugoslavija još 1920. godine.

Pa ako je uspostava hrvatske nacionalne Crkve zločin, onda bi zločin trebao biti i uspostava one srpske.

To ukazuje na očite dvostruke kriterije, ali i namjerno stavljanje HPC-a u kontekst NDH koja je već davno dobila neizbrisivu etiketu zločinačke države, pa je time sve što se u njoj događalo i stvorilo bilo zločinačko.

Zato je i bilo potrebno lagati o svemu, na veliko. I kada se laž milijun puta ponovi, ona postane istina. A ponovilo se milijun laži po milijun puta.

Tako Srpska pravoslavna Crkva slavi 800 godina postojanja, a osnovana je 1920. godine, dakle prije sto godina. Ta laž nekome je očito jako potrebna, jer bi se možda njome dokazalo da su sve nekretnine sagrađene prije 800 godina u Hrvatskoj zapravo u vlasništvu Srpske pravoslavne Crkve, uključujući i

one nekretnine u Karlovačkoj arhiepiskopiji.

Ne treba dvojiti da je pitanje Hrvatske pravoslavne Crkve za vrijeme NDH bilo vjerojatno više političko nego religijsko pitanje, ali zar pitanje Srpske pravoslavne Crkve to onda i danas nije?

U nas je sve politika. Sve. Politika koja je izgubila čast i dostojanstvo, udaljila se od Boga i čovjeka te služi isključivo interesima, pa makar oni bili i strani ili u suprotnosti s voljom naroda ili vjernika.

Ta politika sakrila je istinu. A u ishodištu je kršćanstva, kako katoličkog tako i pravoslavnog, istina. Jer Isus, to jest Hristos, rekao je: „Ja sam istina”.

U Hrvatskoj i danas službeno postoje i djeluju Srpska, Crnogorska, Makedonska i Bugarska pravoslavna Crkva, ali ne postoji ona Hrvatska.

U Hrvatskoj ne postoji Hrvatska!

Sve se to događa u Hrvatskoj. Godina je 2020.

Rekli bi stari ljudi: pametnome dosta.

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Sremski_Karlovci_Cathedral.jpg