Stepinac – svetac spaljenog srca
Postoji jedan detalj u mučeničkoj tragediji blaženog Alojzija Stepinca koji je fascinantan: jugoslavenska komunistička vlast spalila je njegovo srce.
Malo se u našem javnopolitičkom medijskom prostoru uložilo napora da se ovaj čin, ali i sveukupni proces koji se vodio protiv ovoga čovjeka, predstavi javnosti te objasni na koje se sve načine bacala ljaga na njegovo lice, ali indirektno i na lice čitavoga naroda. Naprotiv, i dalje se često o Stepincu govori u negativnom tonu, istim načinom kojim se i nekad o njemu govorilo.
Srce je uvijek bilo simbol ljubavi i života pa je njegovo spaljivanje značilo mnogo više od simbolike. Bila je to namjera uništavanja relikvije ljubavi i života, a time i mogućnosti njezina čašćenja i štovanja među narodom.
Stara židovska izreka glasi: „Ako si spasio jedan ljudski život, kao da si spasio cijeli svijet”. Blaženi Alojzije Stepinac spasio je cijeli svijet, pa i više svjetova, jer je posvjedočeno spasio mnogo ljudi, i to baš Židova za vrijeme njihove najveće povijesne tragedije. Za te ljude, ali i sve druge koji znaju i poštuju
istinu, on je odavno svet čovjek. On je svetac.
Moja je osobna civilizacijska potreba ovim putem javno posvjedočiti i njegovo zauzimanje za pomoć mojemu rodnom mjestu Vrbanju na otoku Hvaru za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
U siječnju 1943. godine u znak odmazde za jednog svojeg vojnika kojeg su ubili tamošnji hvarski komunisti, talijanski fašisti zapalili su to težačko selo. Ljudi su usred zime ostali bez krova nad glavom, ljetine i blaga. Vino i ulje bilo je proliveno, a bačve uništene. Vladala je glad. Tu beznadnu situaciju opisuje u svojemu pismu upućenom Ministarstvu unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske hvarski biskup Miho Pušić:
U Vrbanju je popaljeno 210 kuća, koje su sasvim uništene, a ostalo je tridesetak manjih, a sve što se u tim kućama nalazilo, kao pokućstvo, hrana, bačve s vinom, ulje, sve je uništeno.
Narod je morao sve napustiti i bježati bez ičesa da spasi sami goli život. Sada se nalazi na putu usred ove zime bez zaklona, pokrova, pokrivača, hrane, bez marve, bez stoke: u jednu rieč bez IČESA.
I u drugom svojem pismu nadbiskupu Stepincu piše: Očajno stanje prehrane na ovim otocima uslijed prekinuća prometa dostiglo je vrhunac. Hrane niotkud ni uz kakvu cienu.
Svojim osobnim zalaganjem nadbiskup Stepinac pomogao je da se za stradala mjesta otoka Hvara prikupi pomoć. Sačuvana je obilna dokumentacija s mnoštvom dopisa, zamolbi, odobrenja, uplata, dostavnica i svega što je sačinjavalo ovu veliku humanitarnu akciju na državnom nivou.
Civilizacijska je potreba spomenuti i župnika Vrbanja, Ivu Šepericu, koji je u ovim teškim trenucima za moje mjesto i otok odigrao veliku ulogu u organiziranju i logistici akcije pomoći stradalom stanovništvu.
Nažalost, oni koji su nakon rata pisali povijest stavili su u negativan kontekst i župnika i biskupa, a posebno nadbiskupa Stepinca, dajući im one poznate etikete kojima su i danas opisani u knjigama ostalima na policama naših knjižnica i arhiva.
Tako se don Ivo Šeperica u poslijeratnim knjigama prikazuje kao „narodni neprijatelj” i „kolaboracionist” premda je zapravo narodni heroj i svetac, jer je spasio svoj narod od vjerojatne
smrtne fašističke odmazde i humanitarne katastrofe.
Da nije bilo njega, ne bi stradale samo kuće i ljetina već vjerojatno i ljudi.
Stanovnici otoka Hvara i mojega Vrbanja, pogotovo mlađe generacije, o ovome ne znaju ništa ili vrlo malo, pa bi bilo lijepo da se na neki način povijesna istina o spaljenome Vrbanju i čovjeku koji mu je pomogao, a kojem je kasnije spaljeno srce, trajno ispiše za buduća pokoljenja. Ljudska je odgovornost zahvaliti ovim ljudima, posebice nadbiskupu Stepincu.
U teškim trenucima rata ovaj čovjek bio je spreman izložiti se i založiti za ljude, za čovjeka, pa je red da mu danas, u miru, sa svim dostupnim informacijama koje imamo na raspolaganju,
kažemo makar „hvala”. Posebno je to potrebno kada vidimo da se danas još uvijek njegovo ime stavlja u negativan kontekst i povezuje sa zločinima te se na sve moguće načine opsturira njegova pozitivna i sveta ljudska uloga.
Govoriti i svjedočiti istinu kako bi se isprala povijesna laž sa ljudi koji su zbog istine i ljubavi trpjeli i izgubili život, moralna je obveza svih nas.
A u njegovu primjeru možemo vidjeti i shvatiti kolika je snaga istine i ljubavi jer premda su spalili njegovo srce, ljubav kojom je ono zračilo i istina koju je svjedočilo ostali su živi i umrijeti neće nikada. Kucat će zauvijek za svoj narod.
Foto izvor: Zagrebačka nadbiskupija, stepinac.zg-nadbiskupija.hr
