Tradicija – simbol prepoznatljivosti, razlog ponosa i temelj napretka
Često u javnom životu, a pogotovo na društvenim mrežama, svjedočimo raspravama u kojima je argument za diskreditaciju sugovornika tradicionalizam, epitet koji bi očito trebao značiti nešto negativno u ljudskim vrijednostima. Taj se epitet najčešće povezuje s onim ljudima koji deklariraju svoje mišljenje u pozitivnom svjetlu prema nečemu što je tradicionalno i predstavlja tradiciju u bilo kojem smislu. Gotovo je to postao trend ili moda, pa čovjek, bez obzira na obrazovanje, učinjena
djela i vlastita postignuća, može vrlo lako postati nazadan ako se zalaže za nešto što je u koliziji s novim naprednim, slobodarskim i liberalnim percepcijama.
U takvom ozračju okrenuta je pila naopako, pa se oni koji žele ići naprijed ali zadržati vrijednosti tradicionalnoga, etiketiraju i časte titulom nazadnoga, odnosno onih koji nas vraćaju
unazad. Zato se sve manje govori o vrijednostima tradicije, jer naravno, nitko ne želi biti nazadan, svatko bi htio biti napredan. A kako vidimo, vrlo je lako postati napredan; ne treba pročitati nijednu knjigu, završiti školu ili nešto postići u životu. Dovoljno je samo opredijeliti se za nešto za što je netko rekao da je napredno. Treba se odreći tradicije. I eto napretka, u trenu.
„Tradicionalna sredina” često je korišten izraz za nešto nazadno iz čega treba otići.
Mogu li na primjer polumilenijska tradicija hvarske procesije Za križen i sredina u kojoj je ona uspostavljena biti nešto nazadno?
Zašto bi takva „tradicionalna sredina” bila motiv za odlazak?
Zar ne bi, baš suprotno, trebala biti razlog za ostanak?
Bi li netko trebao brinuti o takvoj sredini, pobrinuti se da ljudi tu ostanu i da njeguju i čuvaju naslijeđenu tradiciju?
Zapuštati tradiciju sigurno nam neće pomoći, ali cijeniti tradiciju svakako bi moglo. Svaka zemlja, a pogotovo ona turistička, s ponosom pokazuje svoju tradiciju, običaje i baštinu. To pokazivanje dobro naplaćuje. Jako dobro.
Od toga mnoge svjetske destinacije žive, a stanovništvo ima budućnost i perspektivu.
Čemu onda ta želja da ne cijenimo svoje?
Odakle potiče? Tko je animira? Tko prihvaća taj trend?
Mnogi bi dali mnogo da se imaju čime pohvaliti, ali nemaju. Mi se imamo čime hvaliti, ali ne smijemo, jer nitko ne želi biti nazadan.
Svi bismo mi trebali dati doprinos na vagi sustava mjerenja vrijednosti, pa da ono što smo dobili u baštinu pretegne naš vlastiti ego i strah od „nazadnoga“ društvenog statusa. Neće nitko biti nazadan ako poštuje tradiciju, niti će itko biti napredan ako je ne poštuje. Naprotiv, trebalo bi biti obrnuto, i za takav sustav vrijednosti vrijedi se boriti.
Pogotovo je ovo važno usaditi u svijest naše djece, a to se može jedino osobnim roditeljskim primjerom.
Djeci treba pokazati što imamo i što drugi imaju. Kako mi koristimo ono što imamo i kako drugi koriste ono što imaju.
Bilo bi lijepo ponekad i otputovati, nešto vidjeti, naučiti.
O ponosu možemo i moramo puno učiti. Njega smo nekako izgubili u našem povijesnom hodu. A imamo puno toga za ponositi se.
Tradicija predstavlja nematerijalnu kulturnu baštinu po kojoj je Hrvatska izuzetno bogata, a čiji su tradicijski primjeri na UNESCO-voj listi svjetske kulturne baštine. To je naš svijetli nacionalni obraz.
Ti veliki resursi minorno su iskorišteni i pred nama stoje kao velik potencijal za održavanje i zadržavanje stanovništva.
Trebamo ga pametno oplemeniti, osmisliti, predstaviti i pomoću njega zarađivati.
Čuvati i njegovati tradiciju uzvišen je poziv i civilizacijska obveza svakoga čovjeka, a ne nešto nazadno i negativno. Čuvati i njegovati trebamo je upravo zbog naše djece koja bi u njoj
mogla naći razlog za ostanak i temelj za opstanak.
Zato neka nam tradicija bude naš osobni, obiteljski i nacionalni simbol ponosa, znak prepoznatljivosti i svjetionik u neka nova bolja vremena.
Potrudimo se svi zajedno da to bude tako.
Foto izvor: Miki Bratanić
