Priručnik za život u Hrvatskoj

Ustaše i partizani – neispričana priča

Miki BratanićBlog#ustašeipartizani
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , ,

Ustaše i partizani – neispričana priča

„Do kada ćemo više govoriti o ustašama i partizanima!?”, uzrečica je koju često možemo čuti u javnoj komunikaciji, a nametnula se kao argument izbjegavanju otvaranja nekih tema iz povijesti.

Istina je da mi zapravo o „ustašama i partizanima”, kao simbolu jednog vremena, nikada nismo ni započeli pravu konstruktivnu raspravu u hrvatskome javnome medijskom prostoru, a kada postoje neke tabu, kontroverzne ili nepoželjne teme, onda je tu nešto trulo ili mutno.

A ovo je upravo jedna od takvih tema.

Osobno smatram da bi umjesto naziva „partizani” u ovom dijalogu bilo prikladnije koristiti naziv „komunisti”, dakle raspravljati o „ustašama i komunistima”. To bi bila ispravna platforma,

pogotovo jer mnogi partizani nikada nisu bili komunisti i mnogi komunisti nikada nisu bili partizani, ali i zato jer je problem „ustaša i partizana” ipak stariji od partizana.

Jesu li svi ustaše bili negativci i jesu li svi komunisti bili pozitivci?

Jesu li partizani, komunisti i antifašisti jedno te isto?

Jesu li svi komunisti bili negativci?

Protiv čega su ustali ustaše?

Zašto su i ustaše i komunisti bili van zakona u staroj Jugoslaviji?

Je li ustanak Srba u Srbu protiv NDH bio „antifašistički”?

Jesu li ustaše i četnici bili saveznici?

Ovo su samo neka od brojnih pitanja na koja je davno trebalo dati odgovore, jer u njima se skrivaju uzroci naših problema.

Oni su početak. Mi smo se uglavnom bavili pitanjem žrtava Drugoga svjetskog rata, a te žrtve su posljedica, a ne uzrok.

Do Drugoga svjetskog rata svi mučeni i ubijeni ustaše i komunisti, ali i njihove obitelji, imali su jednoga zajedničkog krvnika: Jugoslaviju.

Ovo je vrlo važno razumjeti, pogotovo jer su neki koji su kasnije pristupili ovim pokretima imali već svoje osobne tragedije i bili bez roditelja koje je mučio i ubio režim Jugoslavije. Dakle nad njima je već bio učinjen zločin i bili su žrtve. Za te zločine nikad nitko nije odgovarao, niti se o tim žrtvama govori u javnosti, niti se u tome tražilo uzroke njihovih kasnijih aktivnosti.

Ali žrtve prve i druge Jugoslavije posebna su tema, pa ih u ovom članku ne dotičem ni s jedne ni s druge strane.

„Na ovim prostorima”, kako se to kaže kada se ne želi reći Jugoslavija, uglavnom se u pozitivnom svjetlu gleda na sarajevski atentat na mladoga carskog prijestolonasljednika, princa Ferdinanda, premda je taj teroristički čin bio povod za Prvi svjetski rat, jednu od najgorih svjetskih ljudskih katastrofa uopće, koji je odnio na milijune žrtava. Ali koga briga za žrtve kada je taj čin omogućio stvaranje Jugoslavije, kako se to kaže kada se ne želi reći Velika Srbija.

A kada je ta Jugoslavija pokazala svoje pravo lice, kada je njezin totalitarni monarhistički režim skinuo masku, kada je kralj uveo diktaturu, kada je počeo terorizirati narode, pogotovo onaj hrvatski, kada se ljude počelo ubijati kao zečeve, čak i u parlamentu, onda je netko trebao ustati protiv toga.

I ustali su.

Najenergičnije su ustali ustaše i komunisti.

Vlast nije žalila batina. Stradali su bubrezi i ustaša i komunista, ali i njihovih obitelji. Kažu da su se do grada Hvara mogli čuti krici mladih komunista koje su mučili i tukli žandari na obližnjem otočiću Galešniku.

Svi su oni bili borci za pravdu koji su ustali protiv nepravde.

Zato je kralj i jedne i druge stavio „van zakona”.

A onda je na kralja Aleksandra izvršen atentat u Marseillu, na isti način kao i u Sarajevu – bum.

Ipak, „na ovim prostorima” na taj teroristički čin gleda se uglavnom u negativnom svjetlu, premda je tim činom zaustavljena diktatura, teror nad narodom, i reklo se dosta tiraniji.

I komunisti i ustaše bili su u tom činu idejno na istoj strani.

Naravno, s malom razlikom u pogledima: ustaše su željeli Hrvatsku kao državu, a komunistima to i nije bio baš neki cilj.

Taj je čin uostalom doprinio uspostavi Banovine Hrvatske, administrativne jedinice Kraljevine Jugoslavije koja je trebala biti nacionalni teritorijalni okvir hrvatskoga naroda, a koja je po površini bila veća od današnje Republike Hrvatske. Veća.

A onda je započeo Drugi svjetski rat.

Ustaše su 10. travnja 1941. proglasili Nezavisnu Državu Hrvatsku, protiv koje su Srbi, preciznije četnici, vrlo brzo, već u srpnju iste godine, podigli ustanak, po svemu identičan onomu iz Domovinskoga rata.

Prije nego se država praktički i pokrenula, pobunjeni Srbi napravili su prvi masovni zločin i potpuno očistili od Hrvata prostor oko mjesta Srb površine 2000 km2. O tim zločinima naša javnost ne zna ništa. Ništa.

Naprotiv, slavimo to i danas kao antifašizam. A taj „antifašistički ustanak” vojno je pomagala Druga talijanska armija, dakle fašisti.

S druge strane, tijekom rata, komunistička je partija stvarala preduvjete za obnovu stare Jugoslavije, pa su im ove „antifašističke” aktvnosti pobunjenih Srba u rušenju NDH išle u prilog. Štoviše, komunisti su dovršili četnički posao etničkoga čišćenja udbinskog prostora pred Božić 1942. velikim pokoljem

i konačnim istrebljenjem Hrvata s toga prostora, na kojem ih je bilo 98%.

Kasnije će komunisti pripisivati ustašama suradnju s četnicima, premda su ustaše za vrijeme rata vjerojatno pobili više četnika nego komunisti.

Nažalost, u međunarodnim odnosima Drugi svjetski rat bio je zapravo ponavljanje onoga Prvoga.

Englezima i Francuzima Jugoslavija je i dalje bila neka vrsta nagrade Srbiji za junački čin ubijanja princa Ferdinanda, pa se od toga projekta nije odustalo, naprotiv, obnovljen je, i to

ovoga puta s još gorim uvjetima za Hrvate.

Osnivanje Nezavisne Države Hrvatske od strane ustaša pokazat će se kasnije kao odličan paravan komunistima, ali i Srbima, za zatiranje ideje o državi Hrvata, daljnje slabljenje hrvatskoga naroda te izvrstan argument za njihovo ponovno vraćanje u Jugoslaviju, ovoga puta komunističku.

To se tako jasno iskazalo i u poslijeratnom teritorijalnom određivanju hrvatskoga naroda, kojemu nije dozvoljeno da naslijedi državu (NDH), niti da naslijedi Banovinu Hrvatsku. Kada je u pitanju gašenje države Hrvata i njihovo vraćanje u okvir Jugoslavije, prihvatila se dakle međunarodna ideja da se ne priznaju nove države nastale za vrijeme rata i da se svi narodi zadrže u teritorijima, tj. državama koje su postojale „dan prije početka rata”. NDH nakon rata više nije postojala.

Ali kao i uvijek, postojali su dvostruki kriteriji, pa se na dijelu teritorija Banovine Hrvatske stvorilo Socijalističku Republiku BiH, za „novi”, muslimanski narod, premda ni jedno ni drugo nije postojalo „dan prije početka rata”. Ova odluka jugoslavenske politike bila je usmjerena ponajviše prema razbijanju hrvatskoga teritorija te prema slabljenju hrvatskoga nacionalnog korpusa, a na poseban način i prema slabljenju povezanosti muslimanske zajednice s hrvatskim interesima, što je bilo izraženo za vrijeme NDH.

Hrvatskomu narodu dodijeljena je Socijalistička Republika Hrvatska, s manjim teritorijem od predratne Banovine Hrvatske.

A uskraćivanja prema Hrvatima nije bilo samo u teritorijalnom smislu – jer osakaćen je i hrvatski ljudski resurs u obimu koji do danas nije pojmljiv, što je najviše pogodilo ovaj narod, a s čijim se posljedicama suočavamo danas kroz nedostatak nacionalno svjesnoga i odgovornoga javnopolitičkog

kadra.

To pokazuje jasno i činjenica da su najveći demografski pad od svih naroda „na ovim prostorima” nakon Drugoga rata prema popisu stanovništva imali Hrvati, dakle „oni koji su pobili na milijune drugih”, kako se govorilo.

Uglavnom, nakon oslobođenja, ustaše su zbrisani s javnopolitičke scene, a na pozornicu su došli komunisti. Mnoge uloge preuzeli su većinom oni koji nikada nisu bili ni partizani ni antifašisti. Komunisti su napisali svoju povijest koju slušamo i danas, a koja ne počinje od početka ustaško-komunističke priče, već od sredine, i to one frizirane, namještene, crno-bijele sredine, koja im je odgovarala. Ustaše su ostali u okviru milijunskih zločina i mučitelja, a komunisti u okviru narodnih

heroja i osloboditelja.

Jedni i drugi imali su u početku dobre ideje. A onda su se te ideje u praksi izobličile. Broj žrtava oba režima, bez obzira na „tabu”, „kontroverzan” ili „nepoželjan” karakter, ipak to jasno pokazuje.

Treba naglasiti kako su uloga ustaša u obrani hrvatskog opstanka i mnogobrojni zločini nad Hrvatima, zbog kojih su ustaše ustali, i danas tema „non grata”. Nekome ne odgovara da se o tome govori jer bi to poremetilo idealnu ideološku konstelaciju komunističke povijesti napisane nakon 1945. godine.

Tragično je i kako su se mnogi zločini nad Hrvatima u istim mjestima iz Drugoga rata ponovili u Domovinskome ratu, a da javnost ni o njima ne zna ništa. Ništa. Zbog toga javnost i nije u mogućnosti stvoriti objektivnu sliku povijesti bolesti „ustaša i partizana”.

I bilo bi lijepo s ovolike vremenske distance napokon ispričati tu priču, rasterećenu bilo kakvih ideoloških predrasuda i sukoba interesa.

Bilo bi još ljepše da se to dogodilo davno prije, na visokom državnom nivou, od strane odgovornih stručnih ljudi i institucija, a ne da se mali ljudi, kojima ovo nije struka ni profesija, bave ovim osjetljivim temama. Činjenice i istinu nažalost ne možemo promijeniti, ali ih možemo ispričati, činjenično i istinito. Teško je to jednim člankom, ali neka ovaj članak bude mali doprinos tom procesu.

Naravno, teško se vraćati unatrag. Nikome to nije drago. A priče o budućnosti uvijek su slađe i uvijek „pale”. Tako mi svoju, odnosno, njihovu povijest vučemo na leđima na našem putu za budućnost, a ne shvaćamo da smo u vremenskom kružnom toku u kojem je netko davno skinuo znakove za izlaz.

„Ustaše i partizani” samo su jedna od nikad ispričanih priča ove umorne zemlje Hrvatske. Uvjerili smo sami sebe da nam ih je pun kufer, pa uzimamo kufere i odlazimo. Odlazeći, nastavljamo realizaciju dugotrajnog projekta: konačnog rješenja Hrvata na „ovim prostorima”.

Možda ne bi bilo loše da barem probamo otvoriti i isprazniti povijesne kufere te na našim nacionalnim policama ostaviti samo časne i poštene ideje, a sve ostalo vratiti u iste te kufere i poslati ih tamo gdje su davno zaslužili biti: u povijest.

Možda ćemo onda konačno ugledati i znak za budućnost.

Foto izvor: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Borba_diktatura_1929.jpg
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Druga strana medalje – Njihova zla strana

Beograd je jedini glavni grad na svijetu koji je imao koncentracijski logor.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Beograd ih je imao čak tri: Sajmište kao logor isključivo za Židove, logor smrti – Banjica te stratište Jajinci kao odlagalište leševa gušenih plinom u posebnom gradskom kamionu. Dakle, preciznije rečeno, Beograd je imao dva koncentracijska logora za prihvat živih i

jedan za prihvat mrtvih. Može se slobodno reći da je čitav grad bio ljudsko gubilište, najviše Židova.

U tim logorima i stratištima izvršeno je ono što ni Hitleru nije pošlo za rukom. Ostvareno je „konačno rješenje”, a Srbija je uz Luksemburg i Estoniju postala treća zemlja na svijetu koja je dobila status „Juden frei” – „bez Židova” ili „očišćena od Židova”. Dakle, i Beograd bi mogao imati etiketu „Balkanski Auschwitz” koja se kroz povijest nadjenula isključivo Jasenovcu. Srpska vlada njemačkog kolaboracionista Milana Nedića bila je najbolji suradnik u istrebljivanju Židova kojeg je Hitler imao.

Antisemitizam je u Srbiji započeo u drugoj polovici 19. stoljeća kad se Hitler još nije ni rodio. Ne postoji država na svijetu s toliko izraženim javnim i otvorenim dokumentiranim antisemitskim

pogramima kao što je Srbija. Još daleke 1878. na Berlinskome kongresu od Srbije je kao uvjet za ulazak u Međunarodnu zajednicu zatraženo: „DA OMOGUĆI LJUDSKA PRAVA ZA ŽIDOVE”.

Pet godina prije toga, 1873. godine, dok u Srbiji Židovi nisu imali nikakva ljudska prava, u Hrvatskoj pak stječu punu građansku ravnopravnost.

A još prije toga, 1866. godine započinje gradnja Sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu.

Ta sinagoga srušena je za vrijeme rata od strane ustaškog režima. Bio je to velik zločin koji je jasno i javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac. Velikosrpska politika koja voli isticati taj zločin imala je sve vrijeme svijeta obnoviti sinagogu poslije rata, ali njezini antisemitski geni očito joj to nisu dozvolili. Na mjestu sinagoge nakon rata napravljeno je igralište, zatim robna kuća, a nakon što je ona izgorjela, parking.

Velikosrpska politika kroz svoju je moćnu propagandu nakon rata, dakle za vrijeme Jugoslavije, uspjela potpuno sakriti svoje krvave antisemitske i općenito antiljudske tragove, posebno antihrvatske, te fokus zločina usmjeriti na Jasenovac, NDH i ustaše.

Čak su i svoj logor Sajmište proglasili „ustaškim” – premda ustaše nisu imale veze s njim.

Oni su pisali jugoslavensku povijest i zapisali kako su u Srbiji ubijali nacisti. Dakle, ne Srbi, nego Nijemci. Ali u Hrvatskoj su ubijali ustaše. Ne Nijemci, nego Hrvati.

Njemački rasni i drugi zakoni vladali su u svim logorima pod nacističkim nadzorom u Europi pa se krivnja treba staviti ili svugdje na Nijemce ili svugdje na državnu / lokalnu upravu, a ne kako nekome odgovara.

Jedan je od najvećih poslijeratnih manipulatora i promotora ove prljave zločinačke politike Milan Bulajić, srpski povjesničar, „stručnjak za holokaust” čije su laži razotkrili mnogi naši i strani povjesničari, demografi, matematičari i drugi stručnjaci koji su dokazali njegove laži i ukazali na istinu.

Ta politika bezobzirnih i bezobraznih laži i manipulacija i danas je identična, ista.

Najbolje ju je opisao već u naslovu knjige Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom. Cohen je prvo poglavlje svoje knjige posvetio temi „Korijeni srpskog fašizma” i pronašao ih u Načertaniju: projektu velikosrpskog ekspanzionizma još iz 1844. godine.

A ovo su neka od zapisanih svjedočanstava o tome kako se u Beogradu „čistilo” Židove i provodilo „konačno rješenje”, i to iz njihovih, jugoslavenskih izvora:

„Mjesec dana kasnije, u Sajmištu je izvršeno konačno rješenje, dolaskom mobilnih plinskih komora iz Njemačke. Između marta i maja 1942., svako jutro, osim nedjeljom i praznicima, ozilo bi bilo natovareno jevrejskim ženama i djecom i starijim osobama kojima bi se zatim kazalo da se preseljevaju.

U jednom činu, naizgled ljubaznom, djeci su čak davani bomboni.

Sa izduhom cijevi koja je usmjeravala ispuhne gasove u hermetički zatvoren prostor vozila sa žrtvama, vozilo bi nastavljalo svoj put kroz Beograd, završavajući na groblju na Avali, sedam milja jugoistočno od grada. Po dolasku, svi bi bili mrtvi.” (prema Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i

manipulacija historijom; citirano iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Nakon što su Jevreji likvidirani, leševi pomrlih i pobijenih na Sajmištu odnošeni su na zemunsko jevrejsko groblje i tu sahranjivani. Ekshumacijom leševa ustanovila je specijalna anketna komisija da je na jevrejskom groblju sahranjeno 6.500 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Kako nam je bilo naređeno da brojimo leševe koji su spaljeni, to mi je poznato da je u Jajincima spaljeno 68.000, a da ih je nespaljeno ostalo još 1.400 leševa, i to u jednoj raci 1.200, a u dvema po 100 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

Manipulatori zločinima koji su prikrivali zločin su zločinci, pa bi trebali biti u zatvoru ili na listi Interpola.

A hrvatski bi znanstvenici na trošak svijeta trebali raditi istraživanja u kojima bi razotkrivali velikosrpske stoljetne laži. Naši bi znanstvenici i povjesničari po svijetu trebali držati predavanja o istini i napokon već jednom okrenuti tu zločinačku stranu jugoslavenske, tj. velikosrpske medalje. Neka je svijet gleda. Tako bi to trebalo biti.

I dok god ne bude, neće biti dobro.

U travnju 1945. godine ubijeno je oko 150 najviših četničkih časnika, među kojima vojvoda Pavle Đurišić i glavni četnički ideolog Dragiša Vasić koji su zarobljeni u bitci kod Lijevča polja. U toj velikoj bitci ustaše su, prema nekim javno dostupnim informacijama, porazili 17.000 četnika, od kojih su zarobili njih 5.000.

Imena četnika i četničkih vojvoda poput Pavla Đurišića i Dragiše Vasića, kao i drugih koji su se ogriješili o mnoge ljudske zakone, nema na službenim popisima žrtava „ustaškog terora” pa je i to argument zbog kojeg se može tvrditi da svi ti popisi zahtijevaju stručnu reviziju, kao što je potrebna revizija tvrdnji da su sve žrtve ustaša – nevine žrtve.

O toj se bitci i o toj egzekuciji ne govori u jugoslavenskoj propagandi, jer ona joj šteti dvostruko. Prvo, pokazuje kako su zapravo ustaše i četnici bili međusobni stvarni protivnici, a ne suradnici, kako ih propaganda naziva i danas. I drugo, o ustaškim egzekucijama nad četnicima se ne govori jer toj istoj propagandi ne odgovara da su ustaše ubili ikog osim „nevinih civila”.

U prvom treba naglasiti kako su četnici i partizani imali zajednički cilj rušenje Hrvatske, dok je cilj ustaša bio suprotan, stvaranje Hrvatske. Ustaše su bili protiv Jugoslavije, a četnici i partizani imali su suprotan cilj – stvaranje nove Jugoslavije, monarhističke ili socijalističke.

A u drugom se treba zapitati koliko su one četničke glavešine bile nevine, te potražiti koliko je još takvih „nevinih” bilo. Ili koliko ih nije bilo, a počinili su neki od zločina protiv čovječnosti i nikad im nitko nije nikako sudio. I gdje su zatim ti bili nakon rata? I gdje su danas?

Velikosrpska, tj. jugoslavenska politika proglasila je sve žrtve Bleiburga zločincima koji su zaslužili smrt, a sve žrtve Jasenovca nevinima.

Nažalost, koncesiju na upravljanje istraživanjima i pisanje povijesti o zločinima pola je stoljeća imala upravo velikosrpska, tj. jugoslavenska politika, koja je uspjela kontaminirati lažima tu tematiku toliko da će trebati stotinu godina ozbiljnoga općedruštvenog angažmana da se ovaj otrov odstrani iz

društva.

Zato se za bitku na Lijevča polju nije ni znalo. Nije se znalo za sukob između ustaša i četnika. Nije se znalo za poraz koji su ustaše nanijeli četnicima. Nije se znalo za četnike koje su ustaše ubili. Za vrijeme Jugoslavije, ali i sve donedavno, o takvim se sukobima i bitkama nije govorilo. One se nisu istraživale niti se znao broj sukobljenih, zarobljenih i poginulih. O tome se i danas samo nagađa. Nema znanstvenog uporišta, jer znanstvenici ni danas nisu u stanju utvrditi točne brojke nakon toliko

godina skrivanja, falsificiranja i uništavanja povijesnih činjenica i dokaza koji velikosrpsko-jugoslavenskoj politici nisu odgovarali.

Mi ćemo biti slobodno suvereno društvo i država onda kada budemo mogli bez straha i od koga propitivati ono što je zapisano o povijesti, te donositi zaključke na temelju činjenica, argumenata i istine kako bi konačno mogli staviti pravu stvar na pravo mjesto. I da, to je revizija povijesti. Ponovni pogled na lažnu povijest kako bi se saznala istina. I nisu revizori – ili revizionisti, kako ih netko zove – nikakvi negativci, već suprotno, pozitivci koji ispravljaju zločine negativaca.

U tom ponovnom pogledu potrebno je dobro otvoriti oči i staviti naočale velike dioptrije.

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jasenova%C4%8Dki_mit_i_povijesni_revizionizam
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , , , , , ,

Nevine žrtve i suradnici

Jesu li sve žrtve ustaša „nevine žrtve”? Jesu li ustaše i četnici „suradnici”?

Jugoslavenska propaganda zapisala je u udžbenike kako su partizani u svojoj antifašističkoj borbi zadali „smrtonosni udarac” četnicima u bitci na Neretvi koja se dogodila još početkom 1943. godine, a od koje se četnici „nikada nisu oporavili”. Tako smo učili.

Upravo prema jugoslavenskim izvorima, četnički gubitci u bitci na Neretvi procjenjuju se između 2.000 i 3.000 ljudi.

Točno dvije godine kasnije, dakle 1945., tih „nikad oporavljenih” četnika okupilo se 17.000 na Lijevča polju u srazu s Hrvatskim oružanim snagama, među kojima su bili i pripadnici Ustaške vojnice. Prema nekim javno dostupnim informacijama, u toj su bitci Hrvatske oružane snage ubile 7.000 četnika, a zarobile njih 5.000, među kojima 150 najistaknutijih četničkih časnika i četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem i Dragišom Vasićem. Njih su, prema dostupnim nepotvrđenim informacijama, ustaše odveli u Jasenovac i Staru Gradišku, te ih ondje kaznili smrću. To je mogao, ili trebao biti, „smrtonosni udarac” za udžbenike.

Jer 7.000 ubijenih četnika je 3,5 puta više od 2.000 ili 2,5 puta više od 3.000, koliko se procjenjuje da su ih ubili partizani u čuvenoj bitci na Neretvi.

Oni koji su zadali takav smrtonosni udarac četnicima nikako se ne bi trebali nazivati njihovim „suradnicima”, što uporno nameće jugoslavenska propaganda do današnjeg dana. Jer ustaše i četnici nisu bili nikakvi suradnici, osim pod direktnom komandom velikih sila, Njemačke i Italije. Ili pak u slučaju kada je hrvatska vlast „udomila” neke četničke postrojbe koje su pristale odreći se velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku (mada su te postrojbe priznavanjem države Hrvatske i ukazivanjem lojalnosti, praktično prestale imati četnički predznak).

Ustašama je cilj bio Hrvatska, a četnicima Jugoslavija, naravno u njhovom četničkom rojalističkom režimu. I četnici i komunisti imali su dakle isti cilj: srušiti Hrvatsku. To su bili stvarni suradnici, a suradnja ustaša i četnika samo je jedna od niza floskula kojima se manipulira narodom.

Zapovjednika hrvatskih antičetničkih postrojbi iz bitke na Lijevča polju, Vladimira Metikoša, s ukupno 35 visokih časnika Hrvatskih oružanih snaga, odveli su jugoslavenski „antifašisti” – partizani, vlakom upravo u četnički koncentracijski logor Banjica u Beogradu, u kojem su četnici još koji dan ranije ubijali Židove i ostvarili „konačno rješenje” – zemlju bez Židova. Tu su nastavili izvršavati svoje novo „konačno rješenje”.

Svi spomenuti hrvatski visoki časnici osuđeni su u Beogradu kao fašistički ratni zločinci na smrt i ubijeni, premda im vjerojatno nije dokazan nikakav zločin koji su počinili ni oni ni vojnici kojima su zapovijedali, niti im je borba protiv fašista četnika bila olakotna okolnost – naprotiv.

Njihov je grob do danas široj javnosti nepoznat, kao i istina o njihovim životnim i vojničkim pričama i sudbinama u kojima se može razumjeti rat između onih koji su htjeli Hrvatsku i onih koji su htjeli Jugoslaviju.

Takav rat ponovio se ranih devedesetih. S jedne strane oni koji su htjeli Hrvatsku, a s druge strane oni koji su htjeli Jugoslaviju. S jedne strane hrvatski branitelji, a s druge strane jugoslavenski agresori. S jedne strane hrvatski antifašisti, s druge strane jugoslavenski „antifašisti”, oni sa zvijezdom petokrakom i oni s kokardom na glavi, svi zajedno.

Srećom, u Domovinskome ratu pobijedili su hrvatski antifašisti, porazivši zajedničku jugoslavensku velikosrpsku vojsku ujedinjenu u cilju uništenja Hrvatske i obnove treće Jugoslavije, odnosno Velike Srbije.

Pobijedili su nju i njezine simbole: komunističku zvijezdu petokraku i četničku kokardu.

Postali su tako jedini neokaljani istinski povijesni antifašisti „na ovim prostorima” koji mogu i smiju pričati o antifašizmu.

Ipak, kako se vidi po svemu, rat još nije gotov. Koriste se svi mogući načini da se hrvatski antifašisti iz devedesetih okaljaju, a da se jugoslavenski antifašizam prikaže u pozitivnom svjetlu, bez obzira na sva zla koja je učinio upravo zloupotrebljavajući svetu i uzvišenu normu antifašizma.

Zloupotrijebila su se i sveta uzvišena mjesta ljudskih stradanja kao što je Jasenovac, u iste svrhe, manipulirajući žrtvama do bolesnih razmjera u kojima se broj žrtava prikazivao u milijunskim iznosima. Imena četničkih vojvoda Pavle Đurišića i Dragiše Vasića ubijenih u Jasenovcu nakon bitke na Lijevča polju NEMA na popisu žrtava „ustaškog terora”, pa je i to prilog argumentaciji da i današnji službeni popisi zaslužuju stručnu reviziju, jer očito ne odgovaraju povijesnoj istini. To je prilog i argumentaciji potrebe revizije teze da su sve žrtve koje su pogubili ustaše, nevine žrtve.

Ovo je još jedna velika povijesna manipulacija u kojoj se SVE žrtve koje su pogubili ustaše prikazuju kao „NEVINE ŽRTVE“.

Pa jesu li svi četnici, četnički zapovjednici i drugi zločinci koji su ubijeni u Jasenovcu „NEVINE ŽRTVE“?

Desetljećima je velikosrpsko-jugoslavenska politika brisala svoje krvave tragove i manipulirala povijesnim činjenicama.

Bitka na Lijevča polju bila je zabranjena tema za istraživače i za javnost. O tome se ništa nije smjelo znati. Nije se smjelo znati koliko su ustaše zarobili i pobili četnika. Zato je danas teško svjedočiti istinu. O brojkama se može samo nagađati. Ali bez obzira na brojke, bitka na Lijevča polju u kojoj su se sukobili ustaše i četnici, i u kojoj su ustaše nanijeli težak poraz četnicima te zarobili i pobili mnoge koji su se borili protiv hrvatske države, ostaje povijesna činjenica i temelj za pobijanje mnogih

laži i obmana kojima se zla politika služila, ali kojima se služi i danas.

Možemo li konačno početi makar slobodno postavljati pitanja o povijesti u svojoj vlastitoj državi?

Svi koji su činili zločine, bilo da se radi o ustašama ili četnicima ili partizanima, trebali bi biti zločinci.

Ali sakrivati zločine iza paravana antifašizma je zločin.

Proglašavati zločincem nekoga samo zato jer je težio imati državu je zločin.

Proglašavati nevine žrtve zločincima, a zločince nevinim žrtvama je zločin.

Istinom je potrebno konačno pobijediti sve one silne laži i manipulacije jugoslavenske, velikosrpske politike koja je prisutna u svim sferama društva i još uvijek zagađuje normalan ljudski suživot i život. Potrebno je, dakle, pobijediti znanjem i argumentima kako bi nastavili živjeti mirno, razvijati se, surađujući sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na pripadnost bilo koje vrste.

U tome je budućnost. U pobjedi istine

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Lijev%C4%8Da_polju