Za križen
Ovi dnevi
Zamukla su drevna zvona
Niti ure ne rebate
Umučeć se švere miču
I ferali vosak trate
Ne romoru crikav glave
Bez riči su prazi kalet
Muči cviće sa oltara
I pokora judska stara
Ove noći ove dneve
Isprid grebih Gospodina
Zvone samo škrabatuše
I molitve naše duše
Noć promišljanja
Hodamo za tobom raspeti Kriste
U noći što sveto tijelo umrtvi
Poljima našim odzvanjaju psalmi
S davidovih izvora pokore poteklih
Uistinu grijeh je uvijek pred nama
Ponizne glave prignute stoje
Previru misli slabosti tijela
Grči se duša u pokajničkoj boli
Kalvarije nema na kraju puta
Za nas je ovo tek podsjetnik na nju
Noć promišljanja o muci zbog grijeha
Spletenih kroz vjekove u trnovu krunu
Noć punog mjeseca
U noći punog mjeseca
Svijetle plameni jezici
Drvu križa na kojem je
Svijetlo svijetla raspeto
Teku kapljice voska
Niz obraze klize suze
Teče pjesma kroz mjesta
Kojima prolazi presveti
Bori se svijetlo sa mrakom
Ljudima pute kazuje
Sve dok sunce u istoku
Mlado jutrom ne uskrsne
Putevi križa
Jedan za drugim križevi prolaze
Kroz odsjaj mjeseca sa kamenih putova
Od crkve do crkve od groba do groba
Noseći svaki raspetog Krista
Tužne zvuke majčina plača
Ispred ukrašenih božjih grobova
Sa koljena na koljeno iz godine u godinu
Tišina noći raznosi mjestima
Ispod crnih korotnih velova
Vise otkupljeni svi grijesi ljudski
Od Pilata do Pilata od Heroda do Heroda
Nakupljeni u dušama bijednog čovjeka
Noć
“Ima jedna noć”
promukli glos sa podan gradel
miri slušadu
Joke ruke križ vazimju
Tul prikrije grihe naše;
“Spasitelj naš”
Treća štrofa “Kad se uputi”
Škrabatuše noć proporu
Kandiliri niza crikvu
“Pomiluj mene” iz svih garlih
Okolo crikve , niz Vela vrota
Pun je misec
Ima jedna noć
Mlado sunce
Krvavo je sunce jutros nad Biokovom izašlo
Odraz presvete krvi sa križa Gospodnjeg
I sramote ljudske na očigled svijeta
Uzdiže se krvavo nad mojim Vrbanjom
Dok Isusa na križu Za križen nosimo
Jutro
Ima jedno jutro
Rasvane kod Svetega Liberota
Puno ga se čekalo.
Varbonj je prid namin
Kalojemo se i čujemo škrabatuše
Kanpanelu gluha su zvona
Prid crikvon čeka svit, puno ih suzu ne more sakrit.
Sva su čela gore
Na kapušontu pod čemprišima, živi gore mortvi dole
Martvih duše ti sahrani di su tvoji odabrani.
Svi kantaduri
Don je veli, još smo u crikvi
Evo sam ti na Križ doša, muke vele jesam proša.
Ima jedno jutro
Za križen od kuće
Ove ću godine dragi Gospodine moliti od kuće.
Ostati ću doma, a ti ćeš lebdjeti nad mojim mjestom,
poljima i lozjima, u rukama križonoše,
zaogrnut velom i gledati kako uvale plaču.
Ove ću godine dragi Gospodine biti tako sam.
U toj noći kada smo uvijek skupa,
neću hodati za tobom, tvojim svjetlom i sjenom,
pjevati naglas, moliti u sebi
i slušati kako odzvanja kamen u utrobi tvrđave.
Ove ću godine dragi Gospodine biti malen.
Malen kao vršak onog trna koji ti je ranio glavu,
nanio bol, prolio krv i ponizio te kako bi meni pokazao
što su zapravo patnja i muka i što je trpljenje.
Ove ću godine dragi Gospodine biti ponizan.
Molit ću za križonošu i njegovu malu pratnju,
da se ne osjećaju usamljeno, da znaju da smo svi s njima,
za njima i u njima, u mislima i molitvama.
Ove ću godine dragi Gospodine naučiti što je muka.
U svakom žulju naših pokojnih, brizi majke, trudu oca,
tuzi prognanika, patnji branitelja,
u svakoj gruboj riječi i rani što tebe izmuči u muci.
(Slika Veronikin rubac – Ana Marija Botteri)
