Tag: #vinoihrana

Vinska kultura

Vinska kultura

Pojam kultura je zasigurno jedan od onih koje ne možemo definirati jednom rječju, rečenicom, pa čak ni nekim jednostavnijim opisom. Ako bi pokušali na primjer definirati pojam čovjekove kulture, morali bi uzeti u obzir njegovo ponašanje, govor, obrazovanje, znanje, higijenu, društveni život i toliko toga drugog ovdje ne spomenutog.

Jedna od čovjekovih karakteristika prema kojoj se sigurno može odrediti njegov nivo kulture jest odnos prema vinu.

Taj odnos se može prepoznati od samog odabira grožđa od kojeg će se napraviti vino, od načina na koje će ono biti prerađeno, od načina na koji će vino biti njegovano i čuvano u svom dozrijevanju, sve do načina na koje će to vino biti predstavljeno, posluženo i na kraju, ne manje važno, načina na koje će vino biti ispijano.

Odabir nekvalitetnog grožđa, njegova nestručna prerada, neprikladno skladištenje vina, a posebno njegovo nemarno posluživanje i konzumacija, zacjelo su pokazatelji odsutnosti dobrog odnosa čovjeka prema vinu.

Za čovjeka koji ima neugodan miris ili je prljav ili od kojega vas zaboli glava nakon duljeg druženja, mogli bi reći da nema kulture. Isto bi valjda mogli reći i za vino koje ima neugodan miris, koje nema lijepu boju i pogotovo ako vas sutradan od njega boli glava.

Međutim postoji razlika između kulture vina i kulture čovjeka.

Vino zapravo nema mogućnost posjedovanja ili ne posjedovanja kulture, tj. ono je u potpunoj ovisnosti o kulturi čovjeka. Ako naiđemo na vino po čijim karakteristikama možemo zaključiti da je ono nekulturno, onda iza tog vina stoji čovjekova nekultura. Kultura vina i kultura čovjeka usko su povezani pojmovi i sigurno ne bi pogriješili kada bi ustvrdili da je kultura vina u stvari kultura čovjeka.

Često se znalo dogoditi da se u konobu donese ono najgore grožđe, da se od malih količina grožđa pomoću šećera i vode naprave velike količine vina, da se vino drži u starim pokvarenim bačvama, da bi se iste otvaralo i ostavljalo vino izloženo utjecaju zraka, i na kraju ono što je najočitije, da bi se vino služilo u neuglednim plastičnim bocama i pilo iz sličnih čaša.

S druge strane u restoranima i kafićima postojale su samo ekstremne kategorije vina tj one jeftine od kojih zajamčeno sutradan boli glava i onih od kojih glava zaboli kada se ugleda cijena.

Ne čudi što su ostala pića poput piva postupno izbacivala vino kao svakodnevni konzument, te što se gotovo izgubio običaj u druženjima u kafićima naručivati vino.

Svaka turistička zemlja, a posebno tradicionalna vinska zemlja, morala bi poraditi na kulturi vina, a to znači, kako je već zaključeno, na kulturi čovjeka. Ako mi ne držimo do vina, ako mi ne marimo za njegovu prezentaciju, ako mi ne brinemo za njegovu prepoznatljivost, onda nas ne treba čuditi što naša vina nisu ucrtana na vinskim kartama svijeta, tj kulturnim jezikom rečeno što ih nema na daskama koje život znače.

Treba reći da su se inicijativom naših malih vinara, napravili veliki koraci na području odnosa prema vinu. Ono što je i te kako vidljivo jest predstavljanje vina, tj način na koji se vino nudi, poslužuje i ispija.

Vrlo poučna krilatica, došla iz pera našeg priznatog vinara i enologa Andra Tomića; „PIJE SE NA URE, A NE NA LITRE“, jedna je od svijetlih nota u partituri sinfonije kulture vina koja se tek sklada.