Hrvatski medijski rat između istine i laži

Kad je Domovinski rat završio, kad su utihnuli tenkovi, avioni i topovi, svi smo odahnuli. Napokon smo stvorili Hrvatsku, obranili je i porazili one koji je nisu htjeli. Očekivali smo vrlo brzo susret s boljom budućnošću i stvaranje kvalitetnoga životnog standarda koji su nam trebali osigurati gospodarstvenici i ekonomisti, stručni u tome i plaćeni za to. Među ostalim, očekivali smo rasvjetljavanje naše povijesti, te ispravljanje nepravdi kažnjavanjem mnogih zločina koji su se dogodili nad Hrvatskom i njezinim narodom, a što su nam trebali osigurati pravosudni organi.

Svi su preduvjeti za ostvarivanje ova dva objektivna i razumna ljudska zahtjeva postojali. Hrvatska je bogata prirodnim resursima, a stanovništvom jednaka nekom malo većem svjetskom gradu, pa je trebala procvasti u roku od par godina.

Zločina i zločinaca iz Drugoga svjetskog i Domovinskoga rata bilo je na pretek pa su zatvori trebali biti puni, a za veliku ratnu štetu itekako se isplatilo angažirati sve nacionalne pravničke resurse.

Nažalost, nije se dogodilo ništa od očekivanoga. Hrvatski se gospodarski rejting svrstava u „smeće”, a pravosudno rješavanje i procesuiranje zločina možemo svrstati u „sramotu”.

Stječe se dojam da se na oba ova područja očekivanja radi potpuno suprotno i da se u tome ulaže velik napor.

Nisam ekonomsko-gospodarski stručnjak, ali bih htio naglasiti da sam radio u svjetskoj firmi koja s nešto manje od pola milijuna zaposlenih ostvaruje dvostruko veći bruto dohodak od Hrvatske. Još bih htio dodati i da vjerojatno postoji pola milijuna Hrvata u dijaspori koji su bili spremni uložiti milijarde

pošteno zarađenog novca u Hrvatsku te svojim angažmanom pomoći njezin gospodarski rast, no to im nije dozvoljeno.

Ali ne bih o tom segmentu.

Osjećam se, međutim, prilično kompetentan u drugoj spomenutoj dimenziji očekivanja, a to je odnos prema povijesnoj istini i procesuiranju zločina.

Bit ću slobodan izjaviti da se u Hrvatskoj virtualno vodi „drugi domovinski rat”, i to na više frontova, a jedan od najžešćih je onaj medijski. Osobno mislim da taj front trenutno najviše iscrpljuje Hrvatsku i da je njegovo zatvaranje preduvjet za zatvaranje svih ostalih frontova i za okončanje tog nametnutog rata.

Na tome frontu sukobljene su slabo naoružane snage istine i vrlo jake snage laži. Snage istine pokušavaju nadljudskim naporima javnosti pokazati povijesne činjenice koje su bile desetljećima dobro sakrivene, a koje su jasan indikator da je nešto trulo u našoj državi. Snage laži, s druge strane, nastoje upravo suprotno, prikriti činjenice i istinu te zadržati svoju povijesnu laž kao podlogu za budućnost.

Taj sukob sliči na onaj ratni iz ranih devedesetih u kojem se lako naoružanje suprotstavilo avijaciji i artiljeriji. Jer istina se ispaljuje iz malih kalibara, novina i portala koji su marginalizirani, bez financija, s ekstremističkim ili desničarskim etiketama. Za istinu se bore dragovoljci i volonteri iscrpljeni

bremenom vlastita teškog života na rubu egzistencije.

Za laž se pak pribavila velika količina financijskih sredstava za plaćanje vojske koja na raspolaganju ima skladišta teške municije i ostalih resursa dostatnih za stogodišnji rat. Za laž se bore profesionalci zaposleni u najčitanijim i najgledanijim medijima, s plaćama često i višestruko većim od prosječne.

I sâm sam, evo, dio te borbe. Srce je u istine veliko i ne nedostaje motiva pa je konačna pobjeda neupitna, ali ipak, čovjek se logično zapita bi li nešto trebalo promijeniti u strategiji kako bi se fronta zatvorila, a rat što prije okončao, kako bi mogli svi napokon odahnuti.

Samo na internetskom portalu u kojem su objavljivani članci ovoga Priručnika napisano je bezbroj povijesnih istina koje opisuju zločine neshvatljivih razmjera. Da je državno odvjetništvo samo jedan dan između marende i ručka pročitalo nešto od objavljenoga, imalo bi motiva i argumenata po dužnosti

za realizaciju onog očekivanja da se povijest rasvijetli.

Ali nisu.

Očekivati da će se nakon tri desetljeća nešto promijeniti, više je nego naivno, kao što je naivno očekivati da će to učiniti dodatna količina istine objavljena na ovim „malim” portalima.

Možda je ipak vrijeme da se laž odvuče na drugi teren.

A taj se teren zove sud.

Samo ne treba očekivati da će to učiniti naše institucije.

To treba učiniti neki dobar privatan odvjetnik ili više njih.

Neki simboličan mali skroman dragovoljac ovoga „drugoga domovinskog rata”, koji je spreman početi pro bono. Ali samo početi.

U Hrvatskoj ima toliko zajamčeno dobivenih parnica s mogućim velikim financijskim odštetama da bi se vrlo brzo mogao stvoriti fond za veći tim odvjetnika koji bi dobro zarađivali na istini, odnosno u korist sebe i Hrvatske.

Osim zločinaca koji zaslužuju zatvor jer su ubijali, silovali, rušili, postoje zločinci koji su prikrivali zločine, koji nisu poduzeli ništa da se zločinci kazne, koji su lagali o zločinima, koji su manipulirali zločinima, koji su relativizirali zločine, koji su lažima blatili Hrvatsku.

Oni su živi i dostupni. Tu u Hrvatskoj.

I ne treba za njih tražiti zatvorske kazne, premda su oni zločinci. Ne treba njima dodatno opterećivati naš proračun. Treba tražiti novčanu kaznu.

Neka se slobodno počne od zastava i grbova koji su u zadnje vrijeme vrlo popularni. To je lako provedivo. One koji hrvatsku povijesnu zastavu i grb nazivaju ustaškim treba tužiti i tražiti kaznu od sto tisuća kuna.

A onda neka se nastavi s jamama.

Tko god je izjavio da su na Hrvatskome križnom putu ubijeni oni koji su zaslužili smrt, neka se tuži i kazni s dvjesto tisuća kuna… Vjerujem da bi i mnogi čitatelji znali vrlo kvalitetno nastaviti niz i pomoći u idejama za tužbe.

Uostalom, treba samo listati one ugledne novine i portale i pregledavati televizijske sadržaje. U njima su dokazi.

I tako iz parnice u parnicu puniti kunama fond za istinu i prazniti izvore laži.

Možda bi se tada napokon procesu priključile one institucije koje su inače osmišljene i plaćene da se bave time, i čija je dužnost bila sve to pokrenuti.

Jer o potencijalu ratne odštete ne treba ni govoriti. Mjeri se u milijardama, a nismo naplatili ni kune.

O civilizacijskoj dužnosti zatvaranja nekog od zločinaca također. Toliko povijesnih zločina, a nikog u zatvoru.

Dobivanjem ove medijske bitke za pravnim stolom bili bi poraženi i naši političari koji ne bi više pred izbore pričali o ustašama i partizanima, već o standardu, projektima, investicijama. Najviše bi bili poraženi neki novinari jer bez tih tema ne bi imali uopće o čemu pisati.

A najvažniji poraz bio bi onaj neznanja javnosti, jer bi kroz te procese, koje medijska vojska u porazu više ne bi mogla sakriti, javnost napokon naučila i shvatila istinu.

Bio bi to kompletan poraz laži.

Zatvaranje medijske fronte oko povijesne istine i laži pravnim putem značilo bi da smo postali pravna država. Možda bi onda u nju investitori, poglavito naša dijaspora, bez straha uložili svoj novac.

Tada bi se stvorio fokus na onu prvu, ekonomsko-gospodarsku frontu.

A onda bi možda i tu trebalo napraviti neki sličan privatan pravni dragovoljno-braniteljski potez, ali to prepuštam kompetentnijima od sebe.

 

Izvor: Miki Bratanić