Priručnik za život u Hrvatskoj

Ilustracija lustracije

Ilustracija lustracije

Nogometno prvenstvo u Rusiji polako je za nama. Sve čestitke igračima, treneru i svima koji su ih na bilo koji način podržali na ovom veličanstvenom putovanju. Hrvatska je konačno u nečem dobrom i pozitivnom na vrhu svjetske ljestvice.

Jedan od menadžera FIFA-e rekao je: „Ovaj događaj je nogomet samo za navijače, a za sve ostale je politika”. U tom kontekstu ovo svjetsko prvenstvo i nama je donijelo nešto više od nogometa.

Ono je potpuno „lustriralo”, tj. rasvijetlilo hrvatsku javnu scenu. Nikada do sada nije bilo jasnije tko je tko u Hrvatskoj. Nikada.

Hrvatsko društvo podijeljeno je do boli. Podijelili su ga oni koji vladaju i koji dobro znaju što znači stara izreka „podijeli pa vladaj”. I oni koji vladaju su podijeljeni, ALI SAMO CEREMONIJALNO, lijevo i desno.

Sve dosadašnje podjele u društvu, koje se jako dobro, temeljito i dugotrajno rade iz te ceremonije, bile su u sferama tzv. naprednih i nazadnih, fašista i antifašista, lijevih i desnih, liberalnih i konzervativnih, tolerantnih i netolerantnih, onih koji hodaju i onih koji marširaju, onih koji su za i onih koji su protiv, onih koji su okrenuti povijesti i onih koji su okrenuti budućnosti, te bezbroj drugih, do boli iscrpljujućih podjela čijoj maštovitosti inicijacije nema kraja. U tim podjelama možda i nije moglo svima biti jasno tko je tko. Ali podjela oko nacionalne reprezentacije, dakle oko izabrane skupine onih najboljih koji predstavljaju našu zemlju u nogometu, definitivno je rasvijetlila ovo najdublje dno i temeljni uzrok svih ostalih podjela.

U Hrvatskoj postoje ljudi koji mrze Hrvatsku. I upravo ta mržnja svakodnevno generira podjele i isključivo negativne konotacije ove zemlje i ovoga naroda. Kada nekoga ne volite, onda vas jednostavno za toga nekoga nije briga. Ali kada nekoga mrzite, onda činite sve da mu napakostite i naudite.

Hrvatska reprezentacija jedan je od simbola Hrvatske u mnogo čemu. To je naš identitet. Naša šahovnica je brend – nevjerojatna svjetska prepoznatljivost. I to nekomu očito smeta.

Kao što im smetaju i mnoge druge stvari koje predstavljaju nešto dobro u Hrvatskoj. Pogotovo ono nešto tradicionalno. I zato se činilo sve moguće i nemoguće da joj se naudi i napakosti.

Izraz „Mrze sve što je hrvatsko” nije nikakva floskula, već očito dijagnoza vrlo ozbiljne bolesti čiji je uzrok nikad izolirana bakterija povijesnih protivljenja postojanju Hrvatske kao ideje uopće, u čemu prednjače suvremeni geni jugoslavensko-komunistički. Ponavljam, prednjače, dakle nisu sami, ima

i drugih, ali njih naglašavam jer mi se čini da su najviše prisutni.

Gdje su danas oni koji su donedavno proganjali ljude samo zbog toga jer su bili Hrvati i jer su htjeli Hrvatsku? Gdje su i što rade danas?

Gdje su antifašisti koji nikada u životu nisu vidjeli fašiste i kojima smo svi mi fašisti?

Tu su, među nama, i rade ono što su radili i prije. Proganjaju svaku pozitivnu hrvatsku priču. Siju svoju mržnju među narod. Hrvatsku u svijetu predstavljaju kao „ustaško leglo”. To je njihov prezentacijski nivo. Tako oni brendiraju Hrvatsku.

To je naprosto bolest. Izmiješana s ljubomorom, zavišću, licemjerjem i egoizmom. Sve zajedno.

Tom bakterijom mržnje bio je desetljećima izložen i zaražen dio stanovnika ove Lijepe naše, koji je od jugoslavensko-komunističke ideje dobro živio. Tako zaraženi ljudi postaju vrlo agresivni i glasni. Oni su nešto poput onih snajperista iz Domovinskoga rata koji su iz pojedinih zgrada vrebali ljude.

Zapravo, nema ih baš mnogo, ali nanose veliku štetu i nemir među stanovništvom. Oni danas više ne pucaju po nama, ali pišu, stalno pišu.

Naravno, ta bakterija vremenom je mutirala i prilagodila se novom vremenu pa se danas skriva iza raznih paravana tolerancije, zaštita manjina, zaštita žena, antifašizma i drugih ogrtača kojima prikriva svoju stvarnost.

Hrvatski slučaj Thompson kulminirao je svojom dekadencijom upravo na dočeku viceprvaka svijeta u Zagrebu.

Naši su igrači doveli Hrvatsku na vrh svijeta s njegovim pjesmama na usnama. Zaželjeli su da im on pjeva na dočeku, a netko im je to uskratio jer je za „te neke” Thompson fašist.

Pa ako je on fašist, onda su svi naši reprezentativci fašisti. I Dalić. I ona vozačica autobusa u kojem se on vozio. I svi policajci. Svi smo mi fašisti.

Ako je čovjek fašist, pa što radi na slobodi? Što radi u autobusu s viceprvacima svijeta? Zašto ga naši „antifašisti” ne uhapse?

Thompson je na dočeku Vatrenih morao biti ili u zatvoru ili održati koncert od tri sata.

Zagreb je trebao eksplodirati uz njegove taktove, a ne dehidrirati i kolabirati, i razići se kao sa sprovoda.

Mi smo vrhunska sportska, ali i vrhunska glazbena nacija.

Prirediti onakav jadan glazbeni doček ljudima koji su Hrvatsku doveli pod nebo, sramota je nad sramotama.

Stječe se dojam da je sve ono i napravljeno samo s jednim ciljem: „ZAUSTAVITI THOMPSONA”.

Hrvatska nogometna reprezentacija zapravo je naša dijaspora jer svi njezini igrači rade i žive „vani”. Svoj posao nisu dobili zahvaljujući stranačkoj pripadnosti ili nekom partijskom angažmanu ili bilo kojoj vezi, već isključivo zahvaljujući svom znanju, radu i ljubavi prema onome što rade.

I nikada nitko od njih nije govorio loše o Hrvatskoj, niti je nagovarao druge da odu iz Hrvatske. Otišli su, jer su vani imali bolje uvjete, ali i dalje vole svoju zemlju i pomažu joj.

A kada ta i takova dijaspora želi nešto napraviti za Hrvatsku, onda se je u tome pokušava omesti.

Kada bi se zasluženo marginalizirali svi ovi negativisti, a ustupilo mjesto pozitivnim ljudima, pogotovo onima iz dijaspore koji su pošteno zaradili novce idejama, energijom i ljubavlju, u samo par godina Hrvatska bi bila prepoznatljiva u pozitivnom smislu. Bila bi na vrhu svjetske ljestvice. Kao i reprezentacija.

Ali to nekome ne odgovara. Zar to nije očito?

Njima odgovara obrnuto. Zato je udio naše dijaspore u investicijama u Hrvatskoj minoran. Ne dopušta im se ulaganje.

Jer dijaspora ne bi uhljebljivala.

I zato u Hrvatskoj ima bezbroj agencija, nevladinih institucija i udruga za zaštitu svega i svačega. Zato se u Hrvatskoj svaki dan, svaki dan moraju izmišljati priče o fašistima i ustašama kako bi se ostvario i opravdao njihov smisao, ili smisao njihovih uhljeba. Treba nahraniti taj aparat.

A nije baš da mi ne možemo tu ništa napraviti.

Možemo itekako. To nam je pokazala naša nogometna reprezentacija Hrvatske. Ona je re-prezentirala Hrvatsku u dobrom svjetlu, i postigla neviđen rezultat. Takve ljude, pojedince i skupine treba podržati – „lajkati”. Oni svojim pozitivnim stavom i radom mogu pomoći da bude bolje. Mogu Hrvatsku, umjesto na dno, poslati na VRH. Podržavati njih znači podržavati dobro.

Uostalom i sami smo svjedoci da kada se stvorila pozitivna kritična masa ljudi koji su svojim lijepim i dobrim objavama na račun reprezentacije preplavili društvene mreže, onda je utišana ona početna halabuka i pljuvanje po nama i našima. Utišani su.

Veličanstven doček reprezentacije u Zagrebu pokazao je kako zapravo velika većina ljudi u Hrvatskoj voli Hrvatsku i kako je ta većina spremna podnijeti žrtvu za nju, što je dokazala višesatnim čekanjem naših Vatrenih. I tu ljubav pokazali su čitavom svijetu na najbolji i najljepši način.

Dakle, jedinstvo i zajedništvo urodili su plodom. Može se. Treba malo hrabrosti i odvažnosti, a iznad svega odgovornosti. Svatko treba reći glasno ono što misli i vidi. I nije dobro dugo se praviti lud. Ili dugo okretati glavu. Nije dobro.

Ljude, pojedince, skupine, stranke, partije, portale, kanale i sve one koji na bilo koji način šire lošu atmosferu ne treba podržavati. Ne treba „lajkati”. I to je sve što se očekuje od nas. Zar je to mnogo?

Ako neki novinar, a svi smo mi novinari, nikada o nikome ništa dobro nije napisao, ako mu u Hrvatskoj ništa ne valja, ako za čitavo vrijeme trajanja svjetskog prvenstva nije uspio napisati ni jednu lijepu rečenicu na račun Vatrenih, kakvi smo mi ljudi ako ga i dalje čitamo i podržavamo?

Naša reprezentacija s izbornikom Dalićem fantastično je demonstrirala model: na svojoj pozornici nisu dali mjesta nikome tko nije jasno pokazao i izrazio ljubav za Hrvatsku. I to je ključ svega.

LJUBAV PREMA HRVATSKOJ – NAPRIJED, MRŽNJA – STOP!

Nije, dakle, za promjene potrebna nikakva revolucija. Nikakav velik napor ni konflikt. Promjena je u jeziku ljubavi. Umjesto mržnje prema Hrvatskoj, treba nam mnogo ljubavi.

Bakterija mržnje treba se izolirati. Treba ostati u nekom

laboratoriju kao nužan uzorak za buduća ispitivanja, strogo

kontrolirana da ne pobjegne opet na svjetlo dana i zarazi ljude

koji samo žele živjeti ponosno i dostojanstveno u svojoj državi

nakon toliko stoljeća.

I doći će to vrijeme. Trebamo samo malo više vjerovati u

sebe i participirati u širenju ljubavi i dobra.

Za dobro Hrvatske.

Foto izvor: Miki Bratanić