Razgovor s jamom

Dana 11. rujna 2001. godine u terorističkome napadu u New Yorku srušeni su „Blizanci”. Simboli ne samo financijske moći već i tehnološke superiornosti, i svega onoga što čovjeka i naciju čini velikim. Život je, po tko zna koji put, u ovom činu pokazao da se sve veliko i moćno može srušiti u trenu. A opet, s druge strane, dokazao je kako je sve moguće obnoviti i kako nijedno zlo ne može nadvladati dobro.

Na svom gostovanju u New Yorku u kojem sam predstavljao tradiciju i baštinu Lijepe naše kroz svoju Priču o konobi, posjetio sam i ovo, gotovo sveto mjesto.

Dugo sam stajao nagnut nad dvjema dubokim jamama, temeljima nekadašnjih visokih poslovnih tornjeva koji su se, progutani vatrom, srušili i sa sobom u smrt poveli velik broj nevinih ljudi. Čitao sam imena poginulih, gledao u svježe položene ruže, pa premda mi nitko od stradalih nije u rodu, osjećao veliku tugu i žalost. Uostalom, zar nismo svi jedan ljudski rod?

Nakon duljeg vremena gledanja u jame i u imena poginulih, podignuo sam glavu i ugledao nove velike tornjeve koji se grade u neposrednoj blizini. Bit će vjerojatno još i veći, jači, otporniji.

Gledao sam uokolo užurbane ljude kako prolazeći između dva sastanka nose u sebi neke druge misli, poslovne i životne. Okrenuli su, vjerujem, ovu stranicu i krenuli naprijed. Siguran sam da su i oni gledali dugo u ove jame, i možda plakali jer je netko njihov blizak tu izgubio život.

Kako sam jedan dio svoga života posvetio istraživanjima zločina svih svjetskih ideologija, s naglaskom na komunizam, i to onaj naš, jame su mi, mogu to slobodno reći, neka vrsta traume, ali i inspiracija.

Misli su mi se vratile u Hrvatsku, a ja sam se opet okrenuo i nadvio nad one dvije jame, ne bih li vidio bolje njihov ponor.

Počeo sam razgovarati s jamom, ali i sam sa sobom, onako u sebi da me drugi ne čuju, propitujući se.

Zbog čega mi nismo u stanju izgraditi našu budućnost na povijesnim temeljima?

Zašto naše jame nisu ovakve?

Zašto se u nas ne gradi?

Zbog čega se mi svi još uvijek valjamo u povijesnim pričama, a nismo okrenuti budućnosti?

Odgovor je vrlo jednostavan.

Nismo sanirali jame.

Nismo ih očistili od kostiju.

Nismo ih otkopali do kraja, do kamena, do temelja.

Pokušavamo na istruljenim kostima sagraditi budućnost, a kosti se vremenom samo sliježu i tonu dublje, dublje.

Kažu da u New Yorku život nakon pada Blizanaca nije stao ni jedan tren.

Živjeti se mora. Ali živjeti treba kao čovjek.

Nama trebaju čiste jame i čiste savjesti. Trebaju nam spomenici povijesti koji će slati jasne poruke.

Naša djeca trebaju znati za mjesta gdje su se tragedije dogodile.

Trebaju razumjeti zašto su se dogodile. Treba stvoriti univerzalnost poštovanja prema žrtvama, a to se može samo istinom i dobrom voljom. Ali iznad svega istinom.

Civilizacijska je sramota da se danas u Hrvatskoj uz toliku vremensku distancu i toliko informacija, još uvijek manipulira bilo kojim žrtvama.

Tragedija je da se još uvijek prave razlike između žrtava počinjenih od strane neke od svjetskih ideologija.

Tužno je da se, kao i nekada, minoriziraju jedne žrtve, a multipliciraju one druge.

Žalosno je da se upravo na tim trulim i lažnim povijesnim temeljima izgrađuju politički predizborni stožeri te stvaraju podjele među ljudima.

I neljudski je od svega toga i dalje okretati glavu.

Zato sam u ovim jamama u New Yorku vidio model naše budućnosti.

Vidio sam temelj nekih novih građevina u kojima će raditi naša djeca rasterećena grijeha naših starih.

Poželio sam da već sutra naslovnice naših novina budu pune tehnologije, a ne ideologije.

Iskreno to želim i, evo, participiram u tim nastojanjima koliko god mogu.

Foto izvor: https://ika.hkm.hr/novosti/u-gracanima-pokopani-ostaci-294-zrtve-drugog-svjetskog-rata-i-poraca/

Autor: Hrvoje Josip Bišćan