Dioklecijanova konoba
Prva konoba u Splitu
Kada je car Dioklecijan odlučio svoje umirovljeničke dane provesti na jednom od najljepših mjesta na svijetu, današnjem Splitu, sigurno je kulturu svakodnevnog druženja sa vinom, u svojim aktivnim danima, nastavio i u onim rasterećenim, u palači, okruženoj vinogradima i morem. Poznavajući tadašnje trendove, vrlo je vjerovatno da je Dioklecijan imao vlastite nasade vinograda, od kojih je pravio vino, koje je, da podsjetimo, bilo svojevrsni statusni simbol. Da bi se grožđe sa vlastitih vinograda ili možda drugih od Primoštena do Pelješca, pa i onih otočkih, preradilo i skladištilo, potrebna je naravno bila konoba ( cellar ).
Ako postoji mjesto sa gotovo idealnim uvjetima pogodnim vinu, to je onda konoba u palači cara Dioklecijana. Ne samo da je ukopana, već je opasana sa svih strana filigransko složenim masivnim kamenim blokovima, koji su činili prostor konobe besprjekornim. Obzirom na veličinu podzemnog prostora palače, Dioklecijanova konoba mogla je biti ne samo mjesto u kojem se je proizvodilo i skladištilo vino dobiveno od lokalnog grožđa, već i svojevrsna enoteka vina dobavljenih iz raznih djelova carstva od Bordoa do Iloka. Amfore, bačve, a za izuzetne prilike i fine staklene boce, napunjene vinima dobivenih od raznih sorti, različitih regija, bili su prava riznica i meka za sve one koji su hodočastili carskim domjencima. Ostaci velikog turna ( presa, tijesak) koji se koristio u preradi grožđa za proizvodnju vina i danas su vidljivi u jednoj od velikih dvorana carske konobe. Pod tim su se turnom cijedili najslađi sokovi Dalmacije, te izvlačili vrijedni tanini koji su vinu davali prepoznatljivu boju.
Nikada nećemo znati koja su sve imena tada nosili vina, te jesu li postojali neki istaknuti brendovi (brands) ili zaštićena imena ( trade marks), ali je sigurno da su temelji vinske kulture u gradu Splitu ustanovljeni upravo u palači cara Dioklecijana. Taj duh strasti za vinom, druženjem i zabavom, ostao je živjeti u utrobi palače, ali i u genima stanovnika Dalmacije sve do današnjih dana. Tako su stoljećima kasnije ljudi ove lijepe regije živjeli od vina i sa vinom. U svojim skromnim konobama, u odnosu na onu carsku, proizvodili su vino od grožđa iz svojih vinograda, te ga njegovali i odgajali na gotovo isti način kako su to radili i Rimljani u njihovo doba. Među bačvama s mladim vinom, znali bi se tako skupili susjedi te uz slanu srdelu, sir iz ulja i čašu vina zapjevati o ljubavi i sreći. To je bio njihov stil života.
Rijetke su danas konobe koje su zadržale taj stari oblik i namjenu, rijetki su i vinogradari koji žive od vina, pogotovo u urbanim sredinama, pa se tako i običaj okupljanja u konobi prenio u suvremene restorane, konobe, koji svojim ambijentom i dobro spremljenom domaćom hranom, evociraju stare uspomene i nadomještaju ono staro. U tim se modernim konobama mogu čuti još uvijek one iste pjesme o ljubavi i sreći, u možda nešto modernijim tj. aranžiranjim notama.
Naravno, život se mjenja, novo nadomješta staro, ništa nije kao prije, ali strast za vinom, druženjem i pjesmom nikada nije napustila genetski kod čovjeka ovog grada i kraja.
Temelje strasti dobro je učvrstio car Dioklecijan, u temeljima svoje rezidencije, ostavivši trajne zapise u kamenu generacijama koje baštine njegovu želju za mirnim životom, u možda jednoj od najljepših uvala na svijetu onoj splitskoj.
I danas, nakon 17 stoljeća, njegov duh osjeća se na drevnim ulicama i trgovima, mauzoleju, zidinama i ostalim djelovima njegove velebne palače, ali na poseban način u njezinom podzemnom dijelu, u njegovoj konobi; prvoj splitskoj konobi.
