Tag: #pričaokonobi

Miki BratanićBlog#pričaokonobi
miki Putovanja, , , ,

Sjećanje na New York

U New York me dovela moja Priča o konobi. Ili sam ja nju odveo tamo. Ne znam točno kako je bilo, ali znam dobro da sam se zaljubio u taj grad i da s velikim zadovoljstvom pišem ove retke prisjećajući se mnogih lijepih trenutaka provedenih u njemu. A bilo je to u dva navrata. Dva puta.

Nikad neću zaboraviti prvi susret s vizurom njegovog centra koju sam ugledao vozeći se preko Queensboro mosta, veličanstvene konstrukcije koja spaja dvije gradske oblasti Queens i Manhattan, a ujedno i dva velika otoka Long Island i Manhattan, preko trećeg otoka Roosevelt Island-a, prelazeći preko kanala East River. Mnogo je toga za vidjeti i mnogo toga impresivnog. Ipak, ovaj članak, posvećujem ljudima, svim onim dragim osobama koje sam susreo u ovom lijepog megapolisu, a koji su učinili da ga doživim na jedan topao i ljudski način. Da nije bilo njih vjerovatno bi ta dva posjeta bili samo uobičajeni turistički izleti sa mnoštvom fotografija ulica, zgrada i spomenika, a ovako je to bilo druženje, zabava, zajedništvo, nova poznanstva i prijateljstva, uostalom to i jest smisao konobe, makar i ove ispričane kroz Priču o konobi.

Jedan od tih ljudi je Jakov Račić, moj domaćin u oba navrata koji me i proveo svojim autom prvi put preko Queensboro mosta i pokazao mi mjesto na kojem je prije više od pola stoljeća, stigavši u New York, nakon što se snašao s poslom, iznajmio stan za 40 $. Sada je tu najamnina oko 4000 $, kaže taj vrijedni, srdačni i komunikativni čovjek, koji bez obzira na svoje godine još uvijek radi i autom odlazi u srce ovog grada koji nikad ne spava, u njegovu žilu kucavicu, petu aveniju, tik do Central parka, gdje je smješten hotel u kojem radi. Zahvalan sam Jakovu ne samo na gostoprimstvu, već i na mnoštvu priča koje mi je ispričao iz njegovog zanimljivog i dinamičnog života, a koje mi je znao pripovjedati dok bi se vozili gradom ili dok bi navečer ispijali neka stara vina koja je imao u njegovoj bogatoj vinoteci. Njegova supruga Carla, temperamentna Brazilka, te sinovi Christian i Mike, sa suprugama i djecom bili su mi kao obitelj. Posebno me zadužila Nataša, Christianova spruga, vrhunska fotografkinja, koja je svojim fotoaparatom zabilježila neke lijepe trenutke druženja uz Priču o konobi. Osim nje, fotografijama su me zadužili i Denis Mijat, te Davor Kokić, dokazani profesionalci u svom poslu. Zahvaljujući njima Priča o konobi u New Yorku dobila je snagu medijske promocije, kao jedan pozitivan društveni događaj.

Moj dolazak u New York inicirao je Mate Mike Šalov. On je u medijima vidio najavu mog gostovanja u Bostonu sa Pričom o konobi, pa je predložio tamošnjem ogranku Hrvatske bratske zajednice koji vodi Johnny Skibola da organiziraju predstavljanje te priče. A Johnny je čovjek od naroda, vješt organizator, komunikator i glazbenik. Okupio je publiku i doveo klapu Astoria, da svojim pjevanjem stvore ugođaj konobe. Josip Lacmanović (utemeljitelj klape) Tomislav Smodlaka, Josip Velčić, Jakov Grgurević, Tonči Žgondić i Srećko Mavrek, članovi su ove drage klape koja je oličenje onog što bi klapa trebala biti; skupina dobrih prijatelja, koji dobro pivaju i dobro se zabavljaju. Dva puta su me ovi dragi ljudi počastili svojim pjevanjem i druženjem, te učinili da Priča o konobi dobije jednu posve drugu dimenziju.

Johnny je organizirao gostovanje moje priče i u poznatom restoranu Dubrovnik u vlasništvu Željka Tomića, a kojeg vodi gospođa Nada Bernić, te u pastoralnom centru župe Svetog Ćirila i Metoda, središnjem duhovnom i svjetovnom okupljalištu naših ljudi, kod tamošnjih dušebrižnika franjevaca i sestara franjevki koji ulažu mnogo napora u osmišljavanje povezivanja hrvastke zajednice; fra Nikola Pašalić, fra Ilija Puljić, fra Željko Barbarić, s. Izabela Galić,s. Lidija Banožić, te s. Anica Matić.

Nezaobilazna osoba u svim događanjima je Ane Mljećka, žena koja ima srce veće od nje same, srdačna i uvijek nasmijana, spremna pomoći. Ane je autorica lijepe knjige “U kominu Ane Mljećke” u kojoj je sačuvala neke stare Mljetske recepte i promovirala našu gastronomsku baštinu.

A gastronomije ne fali, ni kada se posjeti obitelj Čačinović, čiji sam gost bio jedne sunčane nedjelje, nakon mise. Dragan poznati producent čiji je nadimak “Čač” i njegova supruga Gordana, poslovna žena koja kuha za pet, žive malo izvan gradske gužve na lijepom imanju u kojem Čač ima studio. Oni surađuju sa mnogim našim glazbenicima i organiziraju njihove koncerte, a gdje je glazba tu je i druženje i pjevanje, te mnogo toga lijepog za uspomenu.

Bilo mi je posebno drago u New Yorku ponovno sresti moju nekadašnju direktoricu iz IBMa Dinku Kalinić, te mnoge druge drage ljude među kojima i Darka Matošića, ugostitelja koji je srdačno prihvatio priču o konobi i inicirao ideju o uređenju nekog restorana u konobu kao mjestu promicanja naše gastronomske ponude.

Drago mi je što su se neki od ljudi koje sam tamo upoznao u međuvremenu vratili u Hrvatsku, među njima je i Jen Radman, vrijedna mlada žena koja je pokrenula turističku agenciju u Kožinom kod Zadra i započela novi život u domovini.

A među novim poznanstvima vrlo je zanimljivo i ono sa Katherine Rock, ženom naših korijena, koju je Priča o konobi motivirala da istraži svoje hrvatske korijene te da nakon posjeta Šibeniku, svom obiteljskom ishodištu, investira u to mjesto, kupnjom stare kuće u centru koju je uredila i u njoj pokrenula restoran.

Svi ovi ljudi su New York. Oni su moje pozitivno i nezaboravno sjećanje na ovaj velegrad, u kojem se zaista ima što za vidjeti.

Ellis Island, Liberty Island, Statue of Liberty, Empire State Building, Time Square, Rockfeller Center, Central Park, Fifth Avenue, Brooklyn Bridge, Intrepid Museum, Wall Street, China Town, te mnogi drugi lokaliteti i znamenitosti u ovom gradu moraju se vidjeti i doživjeti. Sve je to dio ne tako duge, ali vrlo dinamične i tehnološki impresivne povijesti novog svijeta koji je bio obećana zemlja za mnoge sa starog kontinenta.

Želim se ponovno vratiti u New York, ponovno osjetiti njegov puls, ali iznad svega ponovno sresti, njegovo srce i njegovu dušu; ljude.

 

 

Miki Bratanić Priča o konobi California
miki Putovanja, , ,

Putovanje između dvije doline

„Kalifornija je raj na zemlji“ šapnuo je svojim studentima na agronomskom fakultetu u Zagrebu pedesetih godina prošlog stoljeća profesor Šerman, ne znajući da će time potaknuti Miljenka Grgića na putovanje života. Iz tadašnje Jugoslavije pobjegao je mladi enolog sa tridesetak dolara ušivenih u potplat cipele preko granice, do Njemačke, a kasnije preko Kanade do tog raja na zemlji u Kaliforniju. Sve ostalo je povijest. Čitavog života taj mi je put bio uzor i cilj.
A onda sam prije par dana upravo tom rutom preko Zagreba, Frankfurta u Njemačkoj, te zračnog prostora Kanade sletio u San Francisco u Kaliforniji u pratnji moje supruge. Tamo smo se našli s našim kumovima iz Vancouvera, unajmili jedan od tipičnih američkih velikih automobila, te preko Goldena Gate mosta krenuli prema najpoznatijoj vinskoj dolini, onoj rijeke Nape, gdje smo se smjestili u  jednom malom hotelu u gradiću Valejo,  nekad davno glavnom gradu Kalifornije. On nam je bio idealno trodnevno ishodište, nakon bogatog američkog doručka, u pohod vinskim putima, cestom Svete Helene sjeverno preko grada Nape, Yountvillea, Oakvillea, Rutherforda, Zinfandela, Svete Helene, pa sve do Calistoge.
Tako smo već prvi dan, nakon pečene pancete, jaja i kobasica, te obaveznih debelih palačinki sa raznim gustim sirupima, okrjepljeni krenuli prema sjeveru. Prije neposrednog susreta s prostranim vinogradima koji se pružaju s obje strane rute 29. s njene desne strane na malom brežuljku ugledali smo kao nekakav putokaz ili podsjetnik, spomenik vinogradaru-težaku; figuru snažnog čovjeka koji zavija staru vinsku presu. Jasna je to poruka da je ovdje u središtu svega čovjekov rad. U zraku se intenzivno osjećao miris mladog mošta, a onda su se ukrašeni duginim bojama sunca i jutarnje rose polako počeli ukazivati isčekivani prizori nepreglednih, lijepo uređenih vinograda,  s vidno istaknutim natpisima njihovih vlasnika, mahom poznatih svjetskih vinara čiji se obrisi već naslućuju u daljini. Želježničke šine u stopu prate ovu vinsku stazu a po njima svakodnevno predefiniranom rutom vozi „wine train“, poznata atrakcija koja turiste vodi od vinarije do vinarije, na kušanje vina i gastronomskih delicija. Naše primarno odredište bila je vinarija Grgić, ili Grgich Hills Etate, koja se nalazi tik uz samu cestu u mjestu Rutherford u središtu doline, a u kojoj je autor ovog teksta trebao predstaviti svoju Priču o konobi. Pred samom vinarijom pored američke vijori se i hrvatska zastava, a ispred malog vinograda koji čuva uzorke sorti Sauvignon Blanc, Chardonnay, Zinfandel, Petite Sirah, Cabernet Franc, Merlot, Petiti Verdot i Cabernet Sauvignon, zasađena su stabla crvenih ruža.
Na velikom travnjaku sve je bilo spremno za godišnju svečanu večeru članova vinskog kluba, a Stomping grapes festival ili festival gaženja grožđa već je bio započeo. U drvenim maštilima simpatične su cure gazile crno grožđe, a onda bi svojim stopalima ostavile otisak na bijeloj majici na kojoj je pisalo „I STOMPED!“ Ova godina je za obitelj Grgić obljetnička, jer je prije točno 40 godina 1976. u Parizu na poznatom ocjenjivanju na slijepo između kalifornijskih i francuskih vina koje su vodili francuski enolozi i someljeri, upravo Chardonnay Miljenka Grgića koji je tada radio kao enolog u poznatoj vinariji Chateau Montelena, osvojio zlatnu medalju i tako zaokrenuo povijest svjetskog tržišta vina.
Uz čašu Zinfandela i Chardonnaya vrijeme brzo prolazi, pa je tako i sunce zacrvenilo već dobrim dijelom obrane vinograde, a u sam očaravajući suton pridružio nam se najveći živući vinar, čovjek dječjeg osmjeha, pun života premda u svojoj 93. godini; Miljenko Mike Grgić. Hrvatska mu je kaže uvijek u srcu. A stvorio je Mike pravo čudo; ne samo vrhunsko vino, već i veliko, lijepo imanje koje svakodnevno posjećuju i razgledavaju gosti slušajući i kušajući povijest. Upravo objavljena knjiga „A glass full of miracles“ njegova je biografija, životni put i kolekcija mnogih momenata koji su odredili svjetski tijek vinske povijesti. Bila mi je velika čast dobiti na poklon tu još toplu knjigu, a zauzvrat pokloniti svoje dvije knjige vezane za temu konobe, zbog kojih sam se i našao u ovom raju.
Iduća dva dana nastavili smo istim putem posjetivši među ostalim, još dvije kultne vinarije onu Roberta Mondavija, začetnika vinarstva u dolini Nape i učitelja svim tadašnjim vinarima, te Chateau Montelena, prekrasno zdanje vinarije u kojoj je radio i stvorio svoj zlatni Chardonnay Miljenko Grgić.
Prije rastanka s Filkom i Tončijem, koji su se morali vratiti u Kanadu, vrativši se u San Francisco obišli smo Alcatraz prepun fascinantnih priča i sudbina od kojih su mnoge zabilježene originalnim audio ili foto zapisima. Sa Stijene se pruža prekrasan pogled na čitav zaljev, posebno na gradske dokove, koji se čine tako blizu, a zatvorenicima su bili tako daleko. U zatvorskom muzeju i danas se može upoznati jednog od bivših zatvorenika koji je napisao knjigu „Alcatraz # 1259“, Williama Bakera, koji tamo dijeli autograme i spreman je ispričati neke od svojih uzničkih priča.
Naše sljedeće odredište bila je jedna druga dolina, ona Silicijska. Samo naizgled različita od doline Nape, ali zapravo jednako svjetsko čudo, koje je nastalo isključivo enormnim ljudskim radom, entuzijazmom, upornošću, ljubavlju i željom za napredkom.  Umjesto vinograda uz cestu na ruti 101 nalaze se tehnološki parkovi u kojim su svoje upravne zgrade i istraživačke labaratorije zasadili Facebook,  Apple, Google, Oracle, Intel, te mnogi drugi svjetski divovi informacijskih tehnologija. Smjestili smo se u srcu Silicijske doline u San Jose-u kod bračnog para Podolski, Marion i Zdravka, koji već dugo godina dolaze u Hrvatsku na moj otok Hvar i već su na neki način postali „domaći“. Oni su pravi ljubitelji kulturne baštine, vrhunski poznavatelji vina, blogeri, a gospodin Zdravko je onako usput i pilot koji je do nedavno bio vlasnik škole letenja. Upravo nas je njegovo pilotsko iskustvo i mali aviončić nekadašnje njegove škole odveo na najuzbudljivije putovanje između dvije doline. Poletjeli smo iz San Jose-a po prekrasnom sunčanom danu načinivši krug oko vrhova tehnoloških giganata te se uputili prema San Francisco-u neprestano škljocajući fotoaparatima s lijeve i desne strane. Preletjeti preko Golden Gate mosta i Alcatraza poseban je doživljaj, kao što je posebno zanimljivo osjetiti i doživjeti ponovni susret s dolinom Nape, ovaj put iz zraka. Sve iz zraka ima neku drugu dimenziju, pregledniju, superiorniju, uzbudljiviju. Sletjeli smo na mali aerodrom u Napi, ručali i okrjepljeni se vratili drugom rutom preko dokova San Francisco-a do San Jose-a.
Kako su zemaljske udaljenosti u Americi prilično velike tako smo za razgledavanje doline unajmili auto, bolje rečeno kamion, ne zato jer nam je trebao, već zato jer je bio najpovoljniji, a i nekako nam je pružio onaj pravi doživljaj putovanja Amerikom uz country glazbu rutom 101 takozvanom „car pool“ trakom kojom se mogu voziti vozila sa dva ili više putnika. Ono što je svakako za preporučiti su tri tamošnja muzeja; Computer History Museum, Tech Museum of Inovation i Intel Museum koji je besplatan a nalazi se u Intelovom kampusu.
Svijet je mali i u to sam se mnogo puta uvjerio, a posebno tog dana kada smo otišli na večeru u restoran Flight u Cupertino-u, tik pored Apple stožera i tamo upoznali Ivana, vlasnika koji je s Hvara i s kojim smo onako po domaću razgovarali na čistom materinjem dijalektu, uz birana jela i vrhunska svjetska vina i poneko domaće.
A onda je nakon dvije doline došao na red i velegrad. Posljednja tri dana u San Francisco-u svojevrsnoj poveznici između dvije doline u kojem je autor ovog teksta nastupio na manifestaciji Croatian Heritage Festival, u Croatian American Cultural Center-u  opet sa svojom pričom o konobi. Zapamtio sam s kojim mi je žarom jedna starija gospođa opisivala tj. prepričavala kako je njen djed imao konobu “tu odmah iza kantuna“ u koju bi navraćali Dalmatinci, ali i drugi željni naše riječi i kapljice. Mnogo je naših ljudi u ovom dijelu svijeta. Doseljavali su se kroz generacije kao ribari, vinogradari, radnici, ugostitelji, ali i visokoobrazovani ljudi u raznim strukama. Svi su oni na neki način izgrađivali ovu zemlju.  I premda se danas izazovno živi, premda je tempo života jak, a udaljenosti velike, ipak još uvijek nastoje održati svoje običaje, kulturu kroz razna druženja i manifestacije.
Domaćin nam je bio naš čovjek Nenad Baračkov, plivački maratonac velikog srca, kojeg u gradu znaju svi po njegovoj otvorenosti i društvenosti. Nenad pliva u oceanu saki dan, bez obzira kakvo je vrijeme, a temperatura mora nije baš uvijek ugodna, a ni struje povoljne, u što smo se uvjerili gledajući njegovu snagu sa poznate „Cliff house“ ladanjske kuće iznad velikih stijena na koje se razbijaju oceanski valovi, a koja je blizu kineske plaže na kojoj naš domaćin svakodnevno pliva.
A San Francisco je svijet za sebe. Grad različitosti, strmih ulica, mirisa oceana, svjetske jet set kreme, i bogate ribarske tradicije. Upravo nas je ta ribarska tradicija privukla na gradske dokove ili kako ih oni zovu „Piers“ i dio koji nosi naziv „Fishermans wharf“, u kojem još uvijek stoje privezani ribarski brodovi, makar u turističke svrhe, a kako bi kušali slatke plodove mora i uživali u pogledu na zaljev.
Rakovi su zaštitni znak ovog dijela Kalifornije, ima ih u izobilju od kozica, jastoga, hlapa, grancigula i kosmeja, a spremaju se na otvorenoj tržnici, te u restoranima od marende do večere i nude servirane u najluđim mogućim dizajnerskim oblicima koji mame neodoljivo. Ne treba ni govoriti kako je poslije ovih specijaliteta najbolje popiti čašu dobrog bijelog vina, a nakon nje još jednu, ako vas po gradu vozi taksi.
Ako je ovo putovanje između dvije doline, onda je San Francisco, kao svijet za sebe, svojevrstan most između ta dva različita svijeta, nekakva galaktička staza kojom se prolazi u potrazi za pričama o  uspjehu malih ljudi koji su  iza sebe ostavili velik i neizbrisiv  trag u ljudskom memorijskom sustavu.
Svako putovanje novo je bogatstvo,  a mi se s ovog puta vraćamo obogaćeni ne samo susretima sa lijepim mjestima, već sa novim poznanstvima i prijateljstvima, te spoznajama o tome što je uspjeh i kako se dolazi do njega, ali iznad svega sa shvaćanjem da je uvijek u središtu svega zapravo čovjek i njegov rad.
Kada je pilot aviona na polasku iz San Franciso-a prema Frankfurtu laganim naginjanjem pokazivao putnicima ljepote i raskoši zaljeva i okolice, sjetio sam se profesora Šermana sa početka ove priče i zaključio da su njegove riječi bile istinite: „Kalifornija je raj na zemlji“.

 

Konoba Bratanić Zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske
Konoba Bratanić Zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske

 

 
miki Baština, , , ,

Dalmatinska spiza

Dalmatinska spiza – Hrvatski izvor zdravlja
Baštinu ili nasljeđe najčešće vezujemo s nekakvim materjalnim oblicima kao što su polja, kuće, obiteljska blaga ili u nekim slučajevima nematerjalnim, kao što su zanati, običaji, vještine, a koji se prenose iz jedne generacije na drugu, pa samim time čine neku vrstu tradicije. Hrana kao pojam rijetko se spominje kao baština ili nasljeđe, a samo ponekad kao tradicija. Naravno to je točno ako hranu promatramo samo kao nešto materijalno, kao nekakvu potrebu za preživljavanjem, ili pak kao nešto nematerijalno u obiku tradicijskog načina spremanja. Međutim ako hrani dodamo dimenziju užitka, ne samo užitka konzumiranja nego i pripremanja, ako u njoj prepoznamo mirise prošlosti i trenutke djetinjstva, ako u njoj vidimo lica onih koji su je nekada davno utjelovljavali i koji su nam ostavili tajne pripravaka, onda hrana postaje i baština i nasljeđe i tradicija. Ona postaje „spiza“.
Njena vrijednost ne ogleda se u veličini teće u kojoj se sprema, niti u veličini kuhinje, ne ogleda se čak ni u sastojcima, ni u dodacima, ni u aranžiranju stola, ni po uzvanicima. Njena najveća vrijednost je u onom najuzvišenijem; u ljubavi. U ljubavi čuvanja tradicije, baštine, nasljeđa, u ljubavi pripremanja najjednostavnijih sastojaka u najmanjoj teći, iz koje ćemo podijeliti slast s najbližima. Dalmatinska spiza je jednostavna, lako se i brzo priprema, ne zahtjeva skupe sastojke, a iznad svega je zdrava. Upravo naglasak na taj zdravstveni aspekt je u današnjem suvremenom svijetu od posebnog značaja. Konzumiranje zdrave hrane u opuštenom ambijentu, sa prijateljima i rodbinom, najbolji je recept za miran, skladan i zdrav život.
Dalmacija hrani dodaje onu višu dimenziju; nudi čovjeku užitak, a ujedno i lijek bez nus pojava.
Pjat spinata, kuhanog u vremenu očenaša, zalivenog maslinovim uljem i malo limunovog soka, uz domaći kruh i čašu vina, „tri puta tjedno“ na večer, najbolja je terapija bez recepta koju čovjek može priuštiti lako i jeftino.
Dalmatinska spiza hrvatski je izvor zdravlja, poslužena na oltaru priča prošlosti, u kojima se oživljavaju memorije i uspoređuju nekadašnja vremena, stoji kao svojevrsna pokaznica, kojoj se klanjaju svi oni željni misterije i tajne sposobnosti velikog užitka pripravljenog u maloj teći.
Veliko je u malom! To je Dalmacja. To je Hrvatska.
Lešada, gregada, marinada, pašticada, gradelada, zvuče kao stihovi neke pjesme, a uz note brujeta i buzare, to je glazba, to je umjetnost malog čovjeka, malog naroda i male zemlje za velike gušte. A pjesma i glazba dio su našeg identiteta, naš genetski kod, naša prepoznatljivost, vezivno tkivo koje nas drži zajedno, koje nas čini klapom. Spiza je dakle u temelju našeg postojanja i našeg načina života.
Čuvajmo stoga našu baštinu, nasljeđe i tradiciju kuhinje naših starih, jer u njoj je mnogo više od hrane; u njoj je smisao življena.

Dalmatinska spiza
Dioklecijanova konoba
miki Baština, , ,

Dioklecijanova konoba

Prva konoba u Splitu

Kada je car Dioklecijan odlučio svoje umirovljeničke dane provesti na jednom od najljepših mjesta na svijetu, današnjem Splitu, sigurno je kulturu svakodnevnog druženja sa vinom, u svojim aktivnim danima, nastavio i u onim rasterećenim, u palači, okruženoj vinogradima i morem. Poznavajući tadašnje trendove, vrlo je vjerovatno da je Dioklecijan imao vlastite nasade vinograda, od kojih je pravio vino, koje je, da podsjetimo, bilo svojevrsni statusni simbol. Da bi se grožđe sa vlastitih vinograda ili možda drugih od Primoštena do Pelješca, pa i onih otočkih, preradilo i skladištilo, potrebna je naravno bila konoba ( cellar ).

Ako postoji mjesto sa gotovo idealnim uvjetima pogodnim vinu, to je onda konoba u palači cara Dioklecijana. Ne samo da je ukopana, već je opasana sa svih strana filigransko složenim masivnim kamenim blokovima, koji su činili prostor konobe besprjekornim.  Obzirom na veličinu podzemnog prostora palače, Dioklecijanova konoba mogla je biti ne samo mjesto u kojem se je proizvodilo i skladištilo vino dobiveno od lokalnog grožđa, već i svojevrsna enoteka vina dobavljenih iz raznih djelova carstva od Bordoa do Iloka. Amfore, bačve, a za izuzetne prilike i fine staklene boce, napunjene vinima dobivenih od raznih sorti, različitih regija, bili su prava riznica i meka za sve one koji su hodočastili carskim domjencima. Ostaci velikog turna ( presa, tijesak) koji se koristio u preradi grožđa za proizvodnju vina i danas su vidljivi u jednoj od velikih dvorana carske konobe. Pod tim su se turnom cijedili najslađi sokovi Dalmacije, te izvlačili vrijedni tanini koji su vinu davali prepoznatljivu boju. 
Nikada nećemo znati koja su sve imena tada nosili vina, te jesu li postojali neki istaknuti brendovi (brands) ili zaštićena imena ( trade marks), ali je sigurno da su temelji vinske kulture u gradu Splitu ustanovljeni upravo u palači cara Dioklecijana.  Taj duh strasti za vinom, druženjem i zabavom, ostao je živjeti u utrobi palače, ali i u genima stanovnika Dalmacije sve do današnjih dana. Tako su stoljećima kasnije ljudi ove lijepe regije živjeli od vina i sa vinom. U svojim skromnim konobama, u odnosu na onu carsku, proizvodili su vino od grožđa iz svojih vinograda, te ga njegovali i odgajali na gotovo isti način kako su to radili i Rimljani u njihovo doba. Među bačvama s mladim vinom, znali bi se tako skupili susjedi te uz slanu srdelu, sir iz ulja i čašu vina zapjevati o ljubavi i sreći. To je bio njihov stil života.   
Rijetke su danas konobe koje su zadržale taj stari oblik i namjenu, rijetki su i vinogradari koji žive od vina, pogotovo u urbanim sredinama, pa se tako i običaj okupljanja u konobi prenio u suvremene restorane, konobe, koji svojim ambijentom i dobro spremljenom domaćom hranom, evociraju stare uspomene i nadomještaju ono staro. U tim se modernim konobama mogu čuti još uvijek one iste pjesme o ljubavi i sreći, u možda nešto modernijim tj. aranžiranjim notama.
Naravno, život se mjenja, novo nadomješta staro, ništa nije kao prije, ali strast za vinom, druženjem i pjesmom nikada nije napustila genetski kod čovjeka ovog grada i kraja.   
Temelje strasti dobro je učvrstio car Dioklecijan, u temeljima svoje rezidencije, ostavivši trajne zapise u kamenu generacijama koje baštine njegovu želju za mirnim životom, u možda jednoj od najljepših uvala na svijetu onoj splitskoj.
I danas, nakon 17 stoljeća, njegov duh osjeća se na drevnim ulicama i trgovima, mauzoleju, zidinama i ostalim djelovima njegove velebne palače, ali na poseban način u njezinom podzemnom dijelu, u njegovoj konobi; prvoj splitskoj konobi.

Dioklecijanova konoba
Dioklecijanova konoba

 
 

Što je to konoba
miki Baština, , ,

Što je to konoba?

 Konoba je mjesto u kojem se izražava poštovanje prema ljudskom radu, umjeću stvaranja i umjetnosti življenja. To je mjesto koje prima slatke plodove loze izrasle iz zemlje natopljene slanim kapima znoja. U tom se mjestu događa ta čudna transformacija iz grožđanog soka u vino koje se na tom istom mjestu odgaja i njeguje mjesecima ili godinama.

Među njenim zidovima osjećaju se mirisi tek otovrenih bačava, svjetlucaju iskre mladih vina i zvone pjesme čvrstih glasova. U središtu svake konobe jest čovjek, težak, vinogradar i podrumar, a vino je kao i konoba samo njegov odraz. Težakova ljubav prema vinogradu i grožđu, konobi i bačvi prenjeti će se i na vino, a ljubav sadržana u vinu podjeljena sa drugim ljudima stvoriti će radost. Težakova konoba napunjena njegovim vlastitim trudima i radosnim ljudima, istinska je konoba i ono što ona jest.

Mnogi su skloni reći kako je konoba simbol prošlog načina života, u kojem se živjelo drugačije, u kojem su na snazi bili neki drugi sustavi vrijednosti, drugi alati, materijali i tehnologije, drugim riječima ona bi trebala predstavljati nešto mrtvo. Ali kako i kada je umrla konoba i je li uopće umrla i može li umrijeti ikada? Onog trenutka kada neka konoba ostane bez svog težaka, kada iz nje ishlape njeni mirisi, kada utihnu glasovi i pjesme, možemo reći da je ona izgubila dušu. I njeno tijelo nije besmrtno; ono često nestane, biva uništeno ili preobličeno pod pritiskom novih interesa. Međutim još uvijek postoje one konobe koje su sačuvale i tijelo i duh, neke više, neke manje, ali u tim preostalim izvorima života živi vjera da konoba u svojem izvornom obliku i funkciji neće umrijeti nikada. Blago onima koji uspiju pronaći te oaze života, te izrazom poštovanja, postaju dio besmrtne konobe. Rasapom vinogradarstva i vinarstva, stare tradicionalne konobe isčezavaju, a njihov duh se danas pokušava dočarati u ugostiteljskim objektima koji nose ime konobe, od kojih su ipak rijetki oni koji su uspjeli sačuvati izvoran oblik i namjenu. Upravo ti rijetki sačuvani primjerci konoba zaslužuju biti prepoznati, pogotovo njihovi težaci koji su svoje generacijske muke baštinili do danas oduprjevši se teretu novog i modernog. Možda bi i činjenica što su te težačke utjehe ostale rijetke trebala umnožiti njihovu vrijednost pogotovo u kontekstu baštine i tradicije. Trebalo bi svakako nastojati predstaviti upravo tu baštinu rijetkih preživjelih konoba, koje govore jezikom starine, čiji stanovnici još uvijek nose mirise davnih jematvi i pričaju mitove koje samo rijetki mogu razumijeti. U tim mitskim konobama nema jelovnika, vinskih karti i pisme na struju. To su konobe bez konobara.

U njima svaki detalj ima svoju priču, koju može ispričati samo onaj koji je s njima živio kroz godinu kroz godine. Te se priče ne mogu nadomjestiti, naučiti ili prepričati u nekom drugom zamjenskom ambijentu. One se mogu čuti i doživjeti samo iz usta onih koji su ih stvarali; težaka, u njihovim očevim i djedovim tradicijskim konobama.

 Premda su i mnogi drugi ljubitelji tradicije i baštine ukazivali na vrijednost i smisao konobe u onom njenom izvornom obliku, danas se konoba sve više stavlja isključivo u kontekst jela i pića, pod krovom suvremenih ugostiteljskih objekata koje nose ime konobe, premda im je, ne rijetko, samo to sveto ime zajedničko.

I ne možemo se, kao i u mnogim drugim stvarima, izdignuti ili možda uroniti u ono bitno, smisaono, filozofsko, već se zadržavamo na onom ispraznom, prolaznom i sebičnom.

A tko će ispričati priču?

 U svojoj kultnoj knjizi „U potrazi za izgubljenim Mediteranom“ pokojni Anatolij Kudrjavcev se pita: „ KONOBO MOJA ŠTO JE OSTALO OD TEBE ?“, te zaključuje;

 „…Raskoš današnjih jelovnika i preobilje prehrambenih ponuda nove proizvodnje i suvremene trgovine još uvijek su nemoćni skorojevići u usporedbi s mirisima i okusima starine što boravi u mašti rijetkih preživjelih konoba. Ali najčudesniji stanovnici tih mitskih prostorija su bačve i njihova rodbina – barilil, kace… Stoga su i mnoge krčme preuzimale raspored konobe ne bi li gostima pružile njezin duhovni slijed i materijalne prednosti lišene svih etika…“

 Ne treba dakle dopustiti da konoba postane ono što ona nije. Konobu težaka, njezin smisao, a pogotovo njezinu priču, trebamo sačuvati i zaštiti prvenstveno od nas samih, barem još onoliko dugo, koliko nam bude potrebno da shvatimo njenu ulogu u našim genetskim modifikacijama.

Što je to konoba
Što je to konoba