Majka u krilu tradicije

Ime majke sigurno je među najviše štovanim i najviše uzvišenim imenima, pa kada nekoga ili nešto želimo istaknuti ili počastiti pridodajemo mu upravo to ime.

Tako se za našu prirodu, koja nas neprestalno fascinira ljepotama i različitostima, često kaže „majka priroda“.

„Oj Hrvatska mati…“ pjevali su naši preci osjećajući brigu za svojom domovinom i iskazujući posebnu pažnju prema onome što bi svakom čovjeku trebalo biti sveto.

Našoj Dalmaciji tepamo; „mati Dalmacija“ ili „Dalmacijo mati“, osjećajući se u njenom krilu mirno, sigurno i ponosno.

Velečasnu maslinu uspoređujemo sa majkom kojoj se, ma koliko god je dugo ostavili, zaboravili i zapustili, uvijek možemo vratiti, a ona nas čeka raširenih ruku, spremna nam pokloniti svoje plodove, zauzvrat malo pažnje.

I kraljevi i carevi i bogovi, štovali su i na posebno mjesto isticali svoje majke.

U kršćanskom svijetu, ime majke božje jedno je od najviše opjevanih, a posebno kod nas gdje su nebrojene marijanske pjesme, možda i najbogatijeg opusa u svijetu.

Lijep primjer uzvisivanja imena majke božje u našem hrvatskom kontekstu jest pjesma „Rajska djevo kraljice Hrvata, naša majko…“, gdje se ona postavlja na pijedestal kraljice i majke.

Kada god želimo naglasiti nečiju neprikosnovenu sposobnost brige za nečim ili kada hoćemo da se na najbolji način nešto uradi, kažemo; „Daj dite materi“.

Svi smo mi, bez obzira na boju kože, vjeru, naciju i kulturu, otprilike po devet mjeseci bili u njenoj utrobi, te osjećamo prema njoj isto, pa je čak svi i slično zovemo;

mama, mom, mamma, mum, mammy, mutter, madre, maman…

Upravo zbog tog dugotrajnog odnosa povezanog pupčanom vrpcom, majčinska ljubav je ona istinska i najveća ljubav koja se može u čovjeku roditi i koju čovjek, tj žena, majka, može nositi.

Tako je od čovjekove prapovijesti, do danas; nitko ne kuha kao mama i najljepše su upravo njene oči. Često, tek u zrelim godinama ljudi postanu svjesni potrebe uzvratiti majčinsku ljubav, pa su možda i najosjećajnije pjesme napisane staroj majci ili majci na samrti.

A najviše se suza prolilo nad njenim grobom uz struk bosiljka ili uz sjećanja kraj njezine uljenice koja: „Gori kad more duljinon svoda mirin, kad mliko išćin materino, kad dušu grišin ona gori; uljenica moje matere“.

I ma koliko god mislili da smo joj ljubav uzvratili, nikada, nikada nećemo znati, koliko je brige progutala zbog nas, te kolike je noći probdjela misleći i moleći za nas, davajući nam nesebično svoju veliku majčinsku jubav.

Jedna od možda i najviše izvođenijih pjesama uopće, posvećena svim majkama, naglasila je upravo majčinsku brigu, ali i njen ponos: „Zaboravi majčice brige, tužne misli dušu što bole i ponosno digni čelo jer te mnoga srca vole“.

Uistinu, mnoga srca vole majku, uzvraćaju joj ljubav, jer ona je izvor ljubavi; daje i dijeli, a onda i dobiva. Da nije te ljubavi „ne bi svita bilo, ni mene, ni tebe“, stoga držimo majku na onom pijedestalu povijesti, na kojeg su je postavili ljudi davno prije nas, čija je mudrost izrasla iz iskustva, stečenog generacijama i pretočenog u ono što mi danas zovemo tradicijom, premda često nismo svjesni njenih vrijednosti.

 

Majci

Koliko si puta na prozoru

Čekala korake

Škripu vrata dvora

Do jutra

A ja sam bezbrižno

Mladosti udovoljavao

Negdje opijen nečim

Koliko si puta

Provirila u moju sobu

Uzdahnuvši

Nad praznim krevetom

Koliko puta danas

Pogledaš na zidu

Sliku moju i moje djece

Uzdahneš

I pogledaš u daljinu

A ja nikad nisam shvaćao

Majčinu brigu o sinu

 

Majci, Miki Bratanić,

Moje pjesme s lica knjige – Sjećanje na ljeto,

Split, 2014.