#spontanopjevanje Archives

9 siječnja, 2014 miki Baština#baština, #mikibratanić, #pučkopjevanje, #spontanopjevanje, #velikitjedan, #zakrižen

Veliki tjedan

Tjedan velikih osjećaja i velikih sjećanja

Svake godine kada se približava Veliki tjedan u meni se bude neke posebne emocije i naviru sjećanja iz albuma memoriranih slika uspomena običaja vezanih za te dane ispunjene velikim događajima. Na poseban način smo s Velikim tjednom povezani mi, koji imamo privilegiju da smo odrasli na otoku Hvaru, u njegovom središnjem dijelu u kojemu se između šest mjesta Vrboske, Jelse, Pitava, Vrisnika, Svirača i Vrbanja već stoljećima odvija tradicionalna procesija „Za križen“, ali i u kojima su se održali već drugdje gotovo zaboravljeni paraliturgijski obredi Velikog tjedna.

Mi smo živi svjedoci čuvene papine rečenice „Ovdje povijest ne šuti“, te svjedočimo o neizmjernom bogatstvu kulturnog sakralnog nasljeđa koje su nam ostavili naši preci, a koje je sagrađeno u vremenima, kada je prehraniti obitelj trebao biti jedini životni cilj.

To nasljeđe ima nekoliko aspekata, ali one emocije koje me obuzimaju bivaju pobuđene zvukovima pjesama starih pučkih pjevača koje odzvanjaju stoljetnim kamenim pragovima i balaturama crkvenim. Psalmi, štrofe, molitve, plačevi, antifone, blagoslovi i zazivi svojim porukama opominju i podsjećaju na ljudsku muku i patnju kroz vjekove. Iz grla čvrstih težaka zbijenih u koru ti napjevi prodiru u srž duše slušatelja, te izazivaju poštovanje i poniznost.

Stihovi lamentacija proroka Jeremije, Zaharijine zahvale, Davidovih psalama, te Gospina plača, ne ostavljaju ravnodušnim nikoga, a svojom suvremenošću i svevremenskim značenjem potiču nas na razmišljanje o smislu života, tragediji ponavljanja grešaka i našoj budućnosti.

Sveti Augustin je rekao; „Tko pjeva dvostruko moli“, pa se za pučke pjevače može reći da su se svojim pjevanjem za života dovoljno namolili, a sigurno su i druge potaknuli na molitvu, te tako zaslužuju vječni život.

Bilo bi lijepo kada bi im i na ovom svijetu netko sagradio nekakav spomenik koji bi osigurao vječnu uspomenu na ono čega u budućnosti više neće biti.

Naime, pjevači stare, polako odlaze na onaj svijet, a dolaze mlade generacije svećenika i pjevača koji zaboravljaju staro i prihvaćaju novo, pa se napjevi gube i padaju u zaborav.

Sakralna glazba sve se više unificira pa se u našim mjestima izvode isti napjevi kao i u velikim gradovima ili u drugim državama.

Veliki tjedan u Hrvatskoj bio je vjerovatno najveći festival glazbe na svijetu u kojem je sudjelovalo svako i najmanje mjesto sa svojim jedinstvenim napjevima. Pa čak i ona mjesta udaljena svega nekoliko kilometara imali su samo naizgled slične napjeve, desetljećima ili stoljećima uglađivane specifičnostima lokalnih pjevača.

Za prolivenim mlijekom kažemo da ne treba žaliti, ali svakako trebamo žaliti što naša djeca neće imati priliku okusiti ljepotu tog majčinskog mlijeka kojeg više nema. Ti napjevi sada su samo dio sjećanja starijih generacija, koji ih nisu u mogućnosti prenjeti na ove mlađe, tako da oni i neće biti svjesni čitavog jednog bogatstva na koje bi i te kako trebali biti ponosni.

Oni najstariji pjevači prepričavaju korizmeno vrijeme u kojem se u vinogradima čula pjesma težaka koji bi se u vrijeme odmora skupili zajedno i probali koju štrofu ili psalam.

Upravo su te sakralne pjevačke utjehe u težačkom ambijentu polja ili konobe bile podloga za ono što danas zovemo klapska pisma, te bi tim više trebali uvažavati i poštovati pučko pjevanje kao baštinsku jaslicu ne samo Dalmacije nego i čitave Hrvatske.

Veliki tjedan kao svojevrsna glazbena kruna polako blijedi, njeni se biseri rasipaju, pa ostaje samo vjera i nada da će bar malo njenog sjaja ostati sačuvano kao podsjetnik na neko vrijeme u kojem su ljudi iz ničeg stvarali nešto, te u kojem je pjesma značila život, premda život nije bio pjesma.

9 siječnja, 2014 miki Baština#klapskopjevanje, #mikibratanić, #spontanopjevanje

Spontano pjevanje

Biser iz škrinje tradicije

Prije neki dan šetao sam kalama našeg najstarijeg grada zajedno sa svojim dobrim prijateljem.Bilo je vrime po večeri i o čemu smo mogli pričati nego o spizi, a uz spizu, zna se ide i vino, a poza vinom pisma, pa smo tako slijedeći stope Hektorovića i Ivanića uživali u malim stvarima koje život čine bogatijim. Kako je moj prijatelj tenor, često se znamo samozadovoljiti jednostavnom tercom neke stare pisme, lišene kompliciranih aranžmana, u bilo kojoj prilici i na bilo kojem mistu, a kada nam to duša zaište.

A primjetili smo već odavno da je takovog ugođavanja duši sve manje i manje, te da se pivanje pretvorilo u zadovoljavanje drugih, a ne samog sebe, pa ono poprima obličje prodavanja, podavanja ili ponekad, da me prostite prostitucije. A onda nas iz naših razmišljanja kroz piriju uske kale trgne dubok bas. Još jedan par povečernjih šetača; dvojica opernih pjevača od kojih jedan splitski, a drugi, nama dobro poznat domaći starogrojski. I oni su šetnjom obilazili grad vjerovatno u sličnim mislima, jer mi dalmatinci po večeri mislimo većinom isto. A onda je moj prijatej iza kantuna diga pismu; „Ako ti draga ja na more pojdem“ …, a ja sam uhvatio tercu… Dok smo mi ispod glasa pivali, čuli smo kako se koraci iz dna kale ubrzavaju i već na drugoj štrofi legadinu akorda zalizali su bariton i bas.

Kad je pisma završila, a zadnja nota još lebdila po kali, oko nas su se skupili ljudi, ka pirci kad se na dnu mora nešto makne.

Bas je reka; „A?“. A tenor; „E!“ i odma diga drugu.

Oko nas je već bio auditorij kojeg se ne bi posramio i neki pomno organiziran koncert, a aplauz skromnoj pismi ispod glasa odzvanjao je starim zidovima.

Treću je uputio bariton, glave su nam bile sve bliže i bliže, a zadnji akord trajao je do isteka zaliha arije u našim plućima.

Onda je bas reka; „Kako smo rekli“ i sa svojim prijateljem nastavio hod u nepoznato.

Bez riči smo se okrenuli i provukli kroz iznenađena lica publike koja je još pljeskala, ali vjerovatno nije baš znala točno čemu.

U njihovim očima nazirala su se pitanja; Tko su ovi ljudi? Zašto pjevaju? Što pjevaju? O čemu pjevaju? Tko ih je angažirao da pjevaju?…

Nastavljajući naš razgovor niz rivu, zaključili smo zajedno;“Ovo je ono što fali čoviku; spontano pivanje“!

I ne samo da fali našem domaćem čoviku, nego fali i fureštome. Svima fali.

Spontano, za dušu. Nas četvorica nikada u životu nismo zajedno zapivali, kao tu večer, nikada!

I nije bilo važno je li netko od nas pogrješio, je li falša, važno je da se piva s dušom iz duše.

To pivanje je spontano, ali ono nikakao nije slučajno, kao što ništa u našem životu nije slučajno i sve ima neke svoje duboke razloge i uzroke. Čak ni naš susret u kali najstarijeg grada nije slučajan, već plod sudbine koja je namjerila četvoricu zaljubljenika u pismu da se nađu, nasite dušu i obraduju druge, bez umjetničkog vodstva, upjevavanja i uštimavanja.

Možda neki od onih iz publike, sada u svojim dalekim domovima slažu doživljaje sa svojih odmora, pregledavaju zapise i pokušavaju i dalje pronaći odgovore na ona pitanja o ljudima i pjesmi, ali teško će ih naći. Teško će razumjeti da postoji nešto što ima snagu spajanja ljudi preko generacijskih, statusnih i drugih razdaljina, što ih ispunjava, čini sretnim i zadovoljnim, pa i u najtežim vremenima. To nešto je ljubav prema iskonu, tradiciji, običaju i kulturi, u ovom slučaju izražena u jednostavnoj, pučkoj, skromnoj spontanoj pismi na uho.

Ta ljubav obogaćuje čovjeka, čini mu život lakšim, predstavlja smisao i omogućava da mu svi dani budu sveci.

Spontano pjevanje, nastalo negdje na putu zmeđu skala konobe i crkvenog kora, samo je jedan u nizu bisera iz naše tradicijske škrinje, kojeg nam nitko ne može ukrasti. Možemo ga samo mi izgubiti.