Priručnik za život u Hrvatskoj

Husina jama – ogledni primjer slojevitog masovnog zločina

Miki BratanićBlog#ustaše
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Husina jama – ogledni primjer slojevitog masovnog zločina

Prije točno deset godina u jednim poznatim dalmatinskim novinama objavljen je članak u kojemu je njihov ugledni novinar ispričao svoju, preciznije, njihovu verziju priče o Husinoj jami nedaleko od Sinja, za koju se od devedesetih godina počelo govoriti da skriva žrtve partizanskih, točnije, komunističkih zločina iz Drugoga svjetskog rata.

Ugledni novinar u tom svom članku objašnjava čitateljstvu kako su tu Husinu jamu u ratu zapravo punile sve vlasti, pa tako i talijanske i njemačke, a započeli su ustaše još 1941. bacivši u tu jamu osamdesetak nevinih civila, uključujući i djecu; tek su na kraju to napravili i komunisti.

Dakle, u jami je, prema navodima tih novina: red žrtava ustaša, pa red žrtava fašista, pa red žrtava nacista, pa na vrhu red žrtava komunista.

Premda ne postoji nijedan ozbiljan dokaz koji bi potkrijepio ovu tezu i potvrdio da u jami postoje druge žrtve osim komunističkih, najveća njezina tragedija jest u tome da kada bi ona bila istinita, predstavljala bi goru tragediju nego da su u jami samo žrtve partizanskih, tj. komunističkih zločina. Bila bi gori zločin, ne samo zbog većeg broja žrtava.

To bi značilo da komunistička socijalistička federativna narodna jugoslavenska vlast pola stoljeća nije otkopala tijela tih nevinih civila i djece, te na tome mjestu dostojanstveno i ljudski obilježila grob stradalnika ustaške i fašističke i nacističke ruke. Nije ni osudila nikoga za taj zločin nad civilima i djecom!

Naprotiv, ta je vlast nakon rata Husinu jamu pretvorila u odlagalište svakojakog otpada, po domaći – u SMETLIŠTE. Zatrpali su kosti žrtava tih navodno „svih” zločina. I onih nevinih. I djece. I djece! I te navodne djece!

Ne znam ima li ova jama više slojeva žrtava, ali znam da ima više slojeva zločina. Zločin ubijanja i bacanja u jamu, zločin zatrpavanja žrtava, zločin sakrivanja zločinaca, zločin neosuđivanja zločinaca…

Zar ne bi netko za to trebao odgovarati?

Ne zna se što je groznije – istina ili laž.

Premda će neki reći da se ne zna što je istina, činjenica je da je odonda pa sve donedavno bilo zabranjeno i približavanje tomu mjestu, što pametnom čovjeku govori sve.

Istina je da je isti krivac za počinjene zločine na vrhu jame i krivac za zatrpavanje svih tih navodnih

zločina do dna jame. To je osnovna istina.

I kao da je nekakav veliki problem otkriti što je ostatak istine. Kao da je nekakav veliki pothvat otkopati otpad iz jame, izvaditi kosti, pa utvrditi čije su i tko ih je tamo bacio. Treba samo pročitati brojne debele knjige u kojima su navedena svjedočanstva o ovom i drugim zločinima, te složiti slagalicu.

Znanstvenici znaju što se dogodilo prije sedamdeset milijuna godina pa bi valjda mogli znati što se dogodilo prije sedamdeset.

Oni to sigurno i znaju, ali im oni koji ih financiraju nisu odobrili da se angažiraju i da rezultate svoga znanja i znanosti opišu javnosti. Umjesto neovisnih znanstvenika, financijeri plaćaju ovisne novinare da obave posao. Oni to rade dobro i jeftino. Bez znanja i znanosti.

Pa kada se napokon našao netko tko je posvjedočio partizanski, tj. komunistički zločin, te na dostojanstven način obilježio to mjesto i pomolio se nad njime, onda je postao meta novinara i novine, koja je, usput rečeno, osnovana 1943. godine ne tako daleko od Husine jame te baš u vrijeme tih navodnih ustaških, fašističkih i nacističkih zločina. Kako tada tako i sve donedavno šutjeli su o tim navodnim zločinima nad nedužnim civilima i djecom. Svi su šutjeli. Šutjeli su i o zatrpavanju tih navodnih zločina.

A onda, nakon sedamdeset godina šutnje, napokon progovaraju. Iznose „istinu” na vidjelo. Pišu u negativnom kontekstu o onima koji nad jamom mole „samo za žrtve komunističkih zločina”. Jer tamo ima i drugih žrtava.

Može li itko izmjeriti ovaj zločin, licemjerje, zloću, bezobraznost, neljudskost, nekulturu, neciviliziranost…?

Na kraju ispada da su zločinci oni koji danas mole nad jamom. Što su sve ljudi spremni reći i napisati samo da bi zaštitili zločin svoje partije i Jugoslavije, i svoje osobne sitne privilegije kojima su, očito, kupljeni.

I nikome ništa do dana današnjega. Ni počiniteljima zločina, ni onima koji su na kosti bacali smeće, ni onima koji su to sakrili od javnosti, ni onima koji nisu učinili ništa da se počinitelji kazne, ni onima koji danas lažu o tome i pokušavaju sakriti istinu…

A sve te kosti i danas su ispod toga smeća. I danas.

To što je napisano u novinskome članku trebalo je biti opravdanje za komunistički zločin, koji, usput rečeno, nikada nije kažnjen.

Jer, kao, svi su „punili jamu” pa zašto bi se izdvajalo komuniste. Zapravo, čitajući članak, komunisti nisu ni „punili jamu” jer oni nisu ubili nevine civile i djecu, već „ustašku vlast”, dakle one koji su kao zaslužili smrt, pa se to kao i ne računa. Naprotiv, u javnosti nadojenoj starim lažima to bi moglo izgledati kao dobro djelo.

Ovdje želim istaknuti da se isti obrazac koristio i za prikrivanje četničkih zločina jer svi ti zločini – četnički i komunistički, imaju u zajedničkom nazivniku jednu žrtvu: HRVATSKU.

A svi egzekutori, kako četnici tako i komunisti, imaju u zajedničkom nazivniku jednog krvnika: JUGOSLAVIJU.

Pod simbolima zvijezde i kokarde dva puta punili su jame.

I jedni i drugi.

A onda su sve sakrili i uprli prstom u ustaše, prethodno ih pobivši sve.

Pobili su i one koji su im bili sumnjivi i one koji su možda htjeli reći istinu. Tako su bili mirni pola stoljeća. Kako sada stvari stoje, možda će biti mirni pola tisućljeća. Ili zauvijek.

Na temeljima Husine jame i raspadnutih kostiju izgrađena je Jugoslavija.

Na simbolici Husine jame izgrađeni su temelji i ove države.

Tragedija na tragediju, šutnja na šutnju, a kad istina ipak ispliva, onda laž na istinu.

Zato nema blagoslova ovdje. Ne može ga ni biti.

A ova jama samo je jedna od mnogih koje imaju istu sudbinu punjenja ljudskim tijelima, zatrpavanja ljudskih kostiju smećem, prešućivanja i laganja. Hrvatska javnost ne može ni zamisliti koliko takvih jama ima.

Mogao sam uzeti za primjer bilo koju, jer ima ih mnogo većih i tragičnijih, mada znam za mnoge manje, ali meni jednako tragične jer su mi bliže.

Kada u internet tražilicama upišete pojam „Husina jama”, onda će vam na prvo mjesto naskočiti taj deset godina star članak.

On se nudi kao prvi i osnovni informativni izvor iz kojega javnost crpi informacije o ovoj velikoj tragediji.

To je neka vrsta novog „političkog vaspitanja i informisanja”.

Ljudi koji su uložili godine istraživanja i rada te objavili debele knjige s istinom o četničkim i komunističkim zločinima počinjenim u ime Jugoslavije, u javnosti su uglavnom nepoznati.

I oni i njihovi radovi. Novine i portali ih ne promoviraju.

Skriva se rad načinjen u cilju istine, a promovira onaj u cilju laži.

Iznosim kao primjer baš ovu jamu upravo zbog tog članka, jer on je jasno ogledalo naše tužne stvarnosti i obrazac kako se to u nas radi.

I jama i članak nisu izuzetak, nego pravilo te imaju isti potpis.

Što je još potrebno reći, napisati, posvjedočiti i dokazati da bi se napokon odgovorni ljudi u ovoj državi zaustavili i rekli: ovo treba riješiti. Riješiti jednom zauvijek.

Osobno sam gotovo deset godina laički istraživao problematiku naših jama i njihovih kostiju, pa sam imao određeno „speleološko” znanje i informacije o mnogim pojedinačnim i masovnim lokacijama u kojima leže, uglavnom, kosti koje su punili komunistički i četnički egzekutori. Kako su mi poznati detalji i ovoga slučaja, znao sam da je sve napisano u spomenutoj novini bio novi pokušaj relativiziranja žrtve i stavljanja istine pod tepih.

Članak me posebno zaintrigirao jer jasno pokazuje gdje smo bili i gdje idemo, što se radilo nekad i što se radi danas, te zašto smo danas tu gdje jesmo. Zato ga deset godina nakon objave izvlačim kao nekakvu vrstu epruvete u kojoj je jedna od bezbroj bakterija ljudske zloće i licemjerja koja zaslužuje da se pokaže svijetu.

Foto izvor: Marko Mravak
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , ,

Druga strana medalje – Njihova zla strana

Beograd je jedini glavni grad na svijetu koji je imao koncentracijski logor.

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, Beograd ih je imao čak tri: Sajmište kao logor isključivo za Židove, logor smrti – Banjica te stratište Jajinci kao odlagalište leševa gušenih plinom u posebnom gradskom kamionu. Dakle, preciznije rečeno, Beograd je imao dva koncentracijska logora za prihvat živih i

jedan za prihvat mrtvih. Može se slobodno reći da je čitav grad bio ljudsko gubilište, najviše Židova.

U tim logorima i stratištima izvršeno je ono što ni Hitleru nije pošlo za rukom. Ostvareno je „konačno rješenje”, a Srbija je uz Luksemburg i Estoniju postala treća zemlja na svijetu koja je dobila status „Juden frei” – „bez Židova” ili „očišćena od Židova”. Dakle, i Beograd bi mogao imati etiketu „Balkanski Auschwitz” koja se kroz povijest nadjenula isključivo Jasenovcu. Srpska vlada njemačkog kolaboracionista Milana Nedića bila je najbolji suradnik u istrebljivanju Židova kojeg je Hitler imao.

Antisemitizam je u Srbiji započeo u drugoj polovici 19. stoljeća kad se Hitler još nije ni rodio. Ne postoji država na svijetu s toliko izraženim javnim i otvorenim dokumentiranim antisemitskim

pogramima kao što je Srbija. Još daleke 1878. na Berlinskome kongresu od Srbije je kao uvjet za ulazak u Međunarodnu zajednicu zatraženo: „DA OMOGUĆI LJUDSKA PRAVA ZA ŽIDOVE”.

Pet godina prije toga, 1873. godine, dok u Srbiji Židovi nisu imali nikakva ljudska prava, u Hrvatskoj pak stječu punu građansku ravnopravnost.

A još prije toga, 1866. godine započinje gradnja Sinagoge u Praškoj ulici u Zagrebu.

Ta sinagoga srušena je za vrijeme rata od strane ustaškog režima. Bio je to velik zločin koji je jasno i javno osudio nadbiskup Alojzije Stepinac. Velikosrpska politika koja voli isticati taj zločin imala je sve vrijeme svijeta obnoviti sinagogu poslije rata, ali njezini antisemitski geni očito joj to nisu dozvolili. Na mjestu sinagoge nakon rata napravljeno je igralište, zatim robna kuća, a nakon što je ona izgorjela, parking.

Velikosrpska politika kroz svoju je moćnu propagandu nakon rata, dakle za vrijeme Jugoslavije, uspjela potpuno sakriti svoje krvave antisemitske i općenito antiljudske tragove, posebno antihrvatske, te fokus zločina usmjeriti na Jasenovac, NDH i ustaše.

Čak su i svoj logor Sajmište proglasili „ustaškim” – premda ustaše nisu imale veze s njim.

Oni su pisali jugoslavensku povijest i zapisali kako su u Srbiji ubijali nacisti. Dakle, ne Srbi, nego Nijemci. Ali u Hrvatskoj su ubijali ustaše. Ne Nijemci, nego Hrvati.

Njemački rasni i drugi zakoni vladali su u svim logorima pod nacističkim nadzorom u Europi pa se krivnja treba staviti ili svugdje na Nijemce ili svugdje na državnu / lokalnu upravu, a ne kako nekome odgovara.

Jedan je od najvećih poslijeratnih manipulatora i promotora ove prljave zločinačke politike Milan Bulajić, srpski povjesničar, „stručnjak za holokaust” čije su laži razotkrili mnogi naši i strani povjesničari, demografi, matematičari i drugi stručnjaci koji su dokazali njegove laži i ukazali na istinu.

Ta politika bezobzirnih i bezobraznih laži i manipulacija i danas je identična, ista.

Najbolje ju je opisao već u naslovu knjige Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i manipulacija historijom. Cohen je prvo poglavlje svoje knjige posvetio temi „Korijeni srpskog fašizma” i pronašao ih u Načertaniju: projektu velikosrpskog ekspanzionizma još iz 1844. godine.

A ovo su neka od zapisanih svjedočanstava o tome kako se u Beogradu „čistilo” Židove i provodilo „konačno rješenje”, i to iz njihovih, jugoslavenskih izvora:

„Mjesec dana kasnije, u Sajmištu je izvršeno konačno rješenje, dolaskom mobilnih plinskih komora iz Njemačke. Između marta i maja 1942., svako jutro, osim nedjeljom i praznicima, ozilo bi bilo natovareno jevrejskim ženama i djecom i starijim osobama kojima bi se zatim kazalo da se preseljevaju.

U jednom činu, naizgled ljubaznom, djeci su čak davani bomboni.

Sa izduhom cijevi koja je usmjeravala ispuhne gasove u hermetički zatvoren prostor vozila sa žrtvama, vozilo bi nastavljalo svoj put kroz Beograd, završavajući na groblju na Avali, sedam milja jugoistočno od grada. Po dolasku, svi bi bili mrtvi.” (prema Philip J. Cohen: Srpski tajni rat – propaganda i

manipulacija historijom; citirano iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Nakon što su Jevreji likvidirani, leševi pomrlih i pobijenih na Sajmištu odnošeni su na zemunsko jevrejsko groblje i tu sahranjivani. Ekshumacijom leševa ustanovila je specijalna anketna komisija da je na jevrejskom groblju sahranjeno 6.500 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

„Kako nam je bilo naređeno da brojimo leševe koji su spaljeni, to mi je poznato da je u Jajincima spaljeno 68.000, a da ih je nespaljeno ostalo još 1.400 leševa, i to u jednoj raci 1.200, a u dvema po 100 leševa” (iz knjige Josipa Pečarića Srpski mit o Jasenovcu).

Manipulatori zločinima koji su prikrivali zločin su zločinci, pa bi trebali biti u zatvoru ili na listi Interpola.

A hrvatski bi znanstvenici na trošak svijeta trebali raditi istraživanja u kojima bi razotkrivali velikosrpske stoljetne laži. Naši bi znanstvenici i povjesničari po svijetu trebali držati predavanja o istini i napokon već jednom okrenuti tu zločinačku stranu jugoslavenske, tj. velikosrpske medalje. Neka je svijet gleda. Tako bi to trebalo biti.

I dok god ne bude, neće biti dobro.

U travnju 1945. godine ubijeno je oko 150 najviših četničkih časnika, među kojima vojvoda Pavle Đurišić i glavni četnički ideolog Dragiša Vasić koji su zarobljeni u bitci kod Lijevča polja. U toj velikoj bitci ustaše su, prema nekim javno dostupnim informacijama, porazili 17.000 četnika, od kojih su zarobili njih 5.000.

Imena četnika i četničkih vojvoda poput Pavla Đurišića i Dragiše Vasića, kao i drugih koji su se ogriješili o mnoge ljudske zakone, nema na službenim popisima žrtava „ustaškog terora” pa je i to argument zbog kojeg se može tvrditi da svi ti popisi zahtijevaju stručnu reviziju, kao što je potrebna revizija tvrdnji da su sve žrtve ustaša – nevine žrtve.

O toj se bitci i o toj egzekuciji ne govori u jugoslavenskoj propagandi, jer ona joj šteti dvostruko. Prvo, pokazuje kako su zapravo ustaše i četnici bili međusobni stvarni protivnici, a ne suradnici, kako ih propaganda naziva i danas. I drugo, o ustaškim egzekucijama nad četnicima se ne govori jer toj istoj propagandi ne odgovara da su ustaše ubili ikog osim „nevinih civila”.

U prvom treba naglasiti kako su četnici i partizani imali zajednički cilj rušenje Hrvatske, dok je cilj ustaša bio suprotan, stvaranje Hrvatske. Ustaše su bili protiv Jugoslavije, a četnici i partizani imali su suprotan cilj – stvaranje nove Jugoslavije, monarhističke ili socijalističke.

A u drugom se treba zapitati koliko su one četničke glavešine bile nevine, te potražiti koliko je još takvih „nevinih” bilo. Ili koliko ih nije bilo, a počinili su neki od zločina protiv čovječnosti i nikad im nitko nije nikako sudio. I gdje su zatim ti bili nakon rata? I gdje su danas?

Velikosrpska, tj. jugoslavenska politika proglasila je sve žrtve Bleiburga zločincima koji su zaslužili smrt, a sve žrtve Jasenovca nevinima.

Nažalost, koncesiju na upravljanje istraživanjima i pisanje povijesti o zločinima pola je stoljeća imala upravo velikosrpska, tj. jugoslavenska politika, koja je uspjela kontaminirati lažima tu tematiku toliko da će trebati stotinu godina ozbiljnoga općedruštvenog angažmana da se ovaj otrov odstrani iz

društva.

Zato se za bitku na Lijevča polju nije ni znalo. Nije se znalo za sukob između ustaša i četnika. Nije se znalo za poraz koji su ustaše nanijeli četnicima. Nije se znalo za četnike koje su ustaše ubili. Za vrijeme Jugoslavije, ali i sve donedavno, o takvim se sukobima i bitkama nije govorilo. One se nisu istraživale niti se znao broj sukobljenih, zarobljenih i poginulih. O tome se i danas samo nagađa. Nema znanstvenog uporišta, jer znanstvenici ni danas nisu u stanju utvrditi točne brojke nakon toliko

godina skrivanja, falsificiranja i uništavanja povijesnih činjenica i dokaza koji velikosrpsko-jugoslavenskoj politici nisu odgovarali.

Mi ćemo biti slobodno suvereno društvo i država onda kada budemo mogli bez straha i od koga propitivati ono što je zapisano o povijesti, te donositi zaključke na temelju činjenica, argumenata i istine kako bi konačno mogli staviti pravu stvar na pravo mjesto. I da, to je revizija povijesti. Ponovni pogled na lažnu povijest kako bi se saznala istina. I nisu revizori – ili revizionisti, kako ih netko zove – nikakvi negativci, već suprotno, pozitivci koji ispravljaju zločine negativaca.

U tom ponovnom pogledu potrebno je dobro otvoriti oči i staviti naočale velike dioptrije.

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Jasenova%C4%8Dki_mit_i_povijesni_revizionizam
miki Priručnik za život u Hrvatskoj, , , , , , , , , ,

Nevine žrtve i suradnici

Jesu li sve žrtve ustaša „nevine žrtve”? Jesu li ustaše i četnici „suradnici”?

Jugoslavenska propaganda zapisala je u udžbenike kako su partizani u svojoj antifašističkoj borbi zadali „smrtonosni udarac” četnicima u bitci na Neretvi koja se dogodila još početkom 1943. godine, a od koje se četnici „nikada nisu oporavili”. Tako smo učili.

Upravo prema jugoslavenskim izvorima, četnički gubitci u bitci na Neretvi procjenjuju se između 2.000 i 3.000 ljudi.

Točno dvije godine kasnije, dakle 1945., tih „nikad oporavljenih” četnika okupilo se 17.000 na Lijevča polju u srazu s Hrvatskim oružanim snagama, među kojima su bili i pripadnici Ustaške vojnice. Prema nekim javno dostupnim informacijama, u toj su bitci Hrvatske oružane snage ubile 7.000 četnika, a zarobile njih 5.000, među kojima 150 najistaknutijih četničkih časnika i četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem i Dragišom Vasićem. Njih su, prema dostupnim nepotvrđenim informacijama, ustaše odveli u Jasenovac i Staru Gradišku, te ih ondje kaznili smrću. To je mogao, ili trebao biti, „smrtonosni udarac” za udžbenike.

Jer 7.000 ubijenih četnika je 3,5 puta više od 2.000 ili 2,5 puta više od 3.000, koliko se procjenjuje da su ih ubili partizani u čuvenoj bitci na Neretvi.

Oni koji su zadali takav smrtonosni udarac četnicima nikako se ne bi trebali nazivati njihovim „suradnicima”, što uporno nameće jugoslavenska propaganda do današnjeg dana. Jer ustaše i četnici nisu bili nikakvi suradnici, osim pod direktnom komandom velikih sila, Njemačke i Italije. Ili pak u slučaju kada je hrvatska vlast „udomila” neke četničke postrojbe koje su pristale odreći se velikosrpske pobune i agresije na Hrvatsku (mada su te postrojbe priznavanjem države Hrvatske i ukazivanjem lojalnosti, praktično prestale imati četnički predznak).

Ustašama je cilj bio Hrvatska, a četnicima Jugoslavija, naravno u njhovom četničkom rojalističkom režimu. I četnici i komunisti imali su dakle isti cilj: srušiti Hrvatsku. To su bili stvarni suradnici, a suradnja ustaša i četnika samo je jedna od niza floskula kojima se manipulira narodom.

Zapovjednika hrvatskih antičetničkih postrojbi iz bitke na Lijevča polju, Vladimira Metikoša, s ukupno 35 visokih časnika Hrvatskih oružanih snaga, odveli su jugoslavenski „antifašisti” – partizani, vlakom upravo u četnički koncentracijski logor Banjica u Beogradu, u kojem su četnici još koji dan ranije ubijali Židove i ostvarili „konačno rješenje” – zemlju bez Židova. Tu su nastavili izvršavati svoje novo „konačno rješenje”.

Svi spomenuti hrvatski visoki časnici osuđeni su u Beogradu kao fašistički ratni zločinci na smrt i ubijeni, premda im vjerojatno nije dokazan nikakav zločin koji su počinili ni oni ni vojnici kojima su zapovijedali, niti im je borba protiv fašista četnika bila olakotna okolnost – naprotiv.

Njihov je grob do danas široj javnosti nepoznat, kao i istina o njihovim životnim i vojničkim pričama i sudbinama u kojima se može razumjeti rat između onih koji su htjeli Hrvatsku i onih koji su htjeli Jugoslaviju.

Takav rat ponovio se ranih devedesetih. S jedne strane oni koji su htjeli Hrvatsku, a s druge strane oni koji su htjeli Jugoslaviju. S jedne strane hrvatski branitelji, a s druge strane jugoslavenski agresori. S jedne strane hrvatski antifašisti, s druge strane jugoslavenski „antifašisti”, oni sa zvijezdom petokrakom i oni s kokardom na glavi, svi zajedno.

Srećom, u Domovinskome ratu pobijedili su hrvatski antifašisti, porazivši zajedničku jugoslavensku velikosrpsku vojsku ujedinjenu u cilju uništenja Hrvatske i obnove treće Jugoslavije, odnosno Velike Srbije.

Pobijedili su nju i njezine simbole: komunističku zvijezdu petokraku i četničku kokardu.

Postali su tako jedini neokaljani istinski povijesni antifašisti „na ovim prostorima” koji mogu i smiju pričati o antifašizmu.

Ipak, kako se vidi po svemu, rat još nije gotov. Koriste se svi mogući načini da se hrvatski antifašisti iz devedesetih okaljaju, a da se jugoslavenski antifašizam prikaže u pozitivnom svjetlu, bez obzira na sva zla koja je učinio upravo zloupotrebljavajući svetu i uzvišenu normu antifašizma.

Zloupotrijebila su se i sveta uzvišena mjesta ljudskih stradanja kao što je Jasenovac, u iste svrhe, manipulirajući žrtvama do bolesnih razmjera u kojima se broj žrtava prikazivao u milijunskim iznosima. Imena četničkih vojvoda Pavle Đurišića i Dragiše Vasića ubijenih u Jasenovcu nakon bitke na Lijevča polju NEMA na popisu žrtava „ustaškog terora”, pa je i to prilog argumentaciji da i današnji službeni popisi zaslužuju stručnu reviziju, jer očito ne odgovaraju povijesnoj istini. To je prilog i argumentaciji potrebe revizije teze da su sve žrtve koje su pogubili ustaše, nevine žrtve.

Ovo je još jedna velika povijesna manipulacija u kojoj se SVE žrtve koje su pogubili ustaše prikazuju kao „NEVINE ŽRTVE“.

Pa jesu li svi četnici, četnički zapovjednici i drugi zločinci koji su ubijeni u Jasenovcu „NEVINE ŽRTVE“?

Desetljećima je velikosrpsko-jugoslavenska politika brisala svoje krvave tragove i manipulirala povijesnim činjenicama.

Bitka na Lijevča polju bila je zabranjena tema za istraživače i za javnost. O tome se ništa nije smjelo znati. Nije se smjelo znati koliko su ustaše zarobili i pobili četnika. Zato je danas teško svjedočiti istinu. O brojkama se može samo nagađati. Ali bez obzira na brojke, bitka na Lijevča polju u kojoj su se sukobili ustaše i četnici, i u kojoj su ustaše nanijeli težak poraz četnicima te zarobili i pobili mnoge koji su se borili protiv hrvatske države, ostaje povijesna činjenica i temelj za pobijanje mnogih

laži i obmana kojima se zla politika služila, ali kojima se služi i danas.

Možemo li konačno početi makar slobodno postavljati pitanja o povijesti u svojoj vlastitoj državi?

Svi koji su činili zločine, bilo da se radi o ustašama ili četnicima ili partizanima, trebali bi biti zločinci.

Ali sakrivati zločine iza paravana antifašizma je zločin.

Proglašavati zločincem nekoga samo zato jer je težio imati državu je zločin.

Proglašavati nevine žrtve zločincima, a zločince nevinim žrtvama je zločin.

Istinom je potrebno konačno pobijediti sve one silne laži i manipulacije jugoslavenske, velikosrpske politike koja je prisutna u svim sferama društva i još uvijek zagađuje normalan ljudski suživot i život. Potrebno je, dakle, pobijediti znanjem i argumentima kako bi nastavili živjeti mirno, razvijati se, surađujući sa svim ljudima dobre volje, bez obzira na pripadnost bilo koje vrste.

U tome je budućnost. U pobjedi istine

Foto izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_na_Lijev%C4%8Da_polju