Vjenčanje u Kanadi
Ovog smo ljeta skratili naš godišnji odmor na Hvaru. Nije bilo lako komprimirati sva ona druženja u samo dva tjedna, ali ta žrtva nije bila uzaludna. Pred nama su bila još dva tjedna godišnjeg odmora koja smo rezervirali za putovanje u Kanadu i vjenčanje Gabriele i Mattea.
Matteo je sin mog kuma Tonča s kojim smo uvijek bili posebno vezani, pa smo znali kako će ta dva tjedna biti pirovanje u pravom smislu, ne samo na dan vjenčanja.
Nakon vrlo ugodnog leta preo Atlantika, Jasna i ja smo sletjeli u Vancouver.
Dočekao nas je kum s njegovim tradicionalnim osmjehom koji zrači akcijom.
Kufere nismo ni raspakirali jer već ujutro letimo za Calgary. Tamo će biti vjenčanje jer je Gabriela od tamo, njeni roditelji žive tamo, njena kuća je tamo, pa je red po običaju otići po mladu tamo odakle je.
U Calgariju je kum rezervirao jednu veliku kuću u kojoj je bila reprezentacija s otoka Hvara, nas desetak, svi željni jedno drugoga, uz pun frižider hrane i pića, trenirali smo i spremali se za tu važnu životnu utakmicu.
Calgary nas je ugodno iznenadio mnogo čime posebno čistoćom i lijepim centrom u kojem su kafići i restorani bili puni svaki dan, kao kod nas.
A onda je došao dan vjenčanja.
Već u 10:00 autobus je bio pred našom kućom i mi smo s hrvatskim barjakom krenuli prema kući mlade. Tamburaši su bili već zagrijani, a i mi s njima.
U zraku je bila neka posebno lijepa prijateljska, emocijama nabijena atmosfera, u kojoj smo se svi grlili i zajedno pjevali. I mi hvarani smo se brzo uklopili u tu dragu atmosferu, premda većinu uzvanika nikad prije nismo upoznali.
Svi smo bili kao jedan.
I tako smo u tom zajedništvu isprosili mladu i svi zajedno krenuli u crkvu po blagoslov.
U hrvatskoj župi Majke Božje Bistričke Gabriela i Matteo jedan drugom su rekli DA.
A onda je sve bilo nekako lakše, opuštenije, neposrednije.
Olakšanje, opuštenje i veća razina neposrednosti podignuti su na još veću razinu kada smo se domogli šanka u predivno uređenom kanadsko hrvatskom domu u kojem je bila pripremljena zabava.
A zabava je bila ona prava. Jedan mali narod kao što je naš hrvatski u ovakvim trenucima pokazuje svu svoju raznolikost i raskoš.
Jer tu su na jednom mjestu Hrvati pripadnici svih regija iz Hrvatske ali i iz Bosne i Hercegovine koji svi imaju nešto svoje za pokazati. I svi imaju nešto lijepo i dobro, naravno.
Nadamo se da smo mi dalmatinci pokazali ono najbolje od nas.
Uostalom trenirali smo i pripremali smo se.
I ovim putem čestitamo mladencima Gabrieli i Matteu, ali i roditeljima, Filki i Tonču, te Mariji i Borisu i svoj njihovoj rodbini i prijateljima.
Bila je to zabava i druženje za pamćenje.
Mnogi su rekli da je to bilo najbolje vjenčanje u njihovom životu.
I je.
I sutradan smo se okupili na istom mjestu kako bi zajedno ručali. Preciznije okupili smo se svi mi koji smo u Calgary došli sa strane. A bilo je tu ljudi od svuda, najviše iz Vancouvera, naravno.
Premda smo grla potrošili prošle noći, ipak smo našli snage zapjevati i taj dan. Neka se pamti.
A onda nakon slavlja, ne dođu noći duge, kako kaže stara pjesma, nego dođu dugi dani.
Kum Tonči počastio nas je dvodnevnim putovanjem automobilom do Vancouvera.
To je bilo nezaboravno iskustvo.
Dva dana divote.
Oduševili su nas kanadski nacionali parkovi poput Banfa i tamošnja jezera poput Louise i Moraine i predivan pogled na Rocky Mountain.
Ipak mene je osobno najviše oduševilo iskustvo putovanja dolinom uz jezero Okanagan, koja je po svemu identična dolini Nape u Kalifoniji.
Raj na zemlji.
Bogatsvo voća poput bresaka, jagoda, jabuka, ali posebno bogatstvo vinograda.
Nevjerojatan broj vinarija. Čudo.
Kanada je u našim očima uvijek bila snijeg, led, šume, planine. medvjedi, lososi i hokej na ledu.
A onda smo sjeli na ručak u mjesto Osoyos u kojem je bilo 39 stupnjeva. Onih naših stupnjeva celzijusovih.
Ljudi se oko nas kupaju i voze gondole po jezeru.
Kao da smo negdje na padinama Hvara ili Brača ili Pelješca.
Vrativši se u Vancouver puni dojmova nastavili smo istu shemu kao i u Calgariju. U jednoj kući nas desetak.
Domaćini Filka i Tonči učinili su sve da budemo u istom dobrom svadbenom ritmu.
I mi smo ga održavali.
Našem druženju pridružio bi se dragi barba Pere Beritić, umirovljeni ribar koji nikad ne miruje i koji bi nam donosio losose, one svježe ili one dimljene koje love i pripremaju njegovi prijatelji indijanci s kojima je cijeli život radio.
Barba Pere je enciklopedija povijesti, pa s njim sati cure kao i ono vino koje je kum otvarao…
Tako je bilo svaki dan dva tjedna.
I tako su curila naša druga dva tjedna godišnjeg odmora.
Preživjeli smo prelazak preko visećeg mosta u parku Capilano i za to dobili certifikat.
Umočili smo noge u Pacifik.
Obišli smo olimpijski Vhistler.
Osjetili čar ribarskog mjesta Steveston u kojem su svi naši ribari u Vancouveru, pa tako i kum Tonči započeli svoj put.
Bili smo zadnji dan na misi u našoj crkvi s našim ljudima.
I onda smo se vratili u Hrvatsku.
Zahvalni smo našim domaćinima Filki i Tonču na dvotjednom čašćenju kakvog ćemo pamtiti cijeli život.
A mladencima Gabrieli i Matteu želimo puno zdravlja i sreće u njihovom zajedničkom životu.
Neka ih ozračje kakvo smo imali na ovom njihovom predivnom vjenčanju prati kroz sve dane.
Profesionalne fotografije koje su snimili Renata i Korado Pericic (Renkor) a koje dočaravaju kako nam je bilo na vjenčanju možete pogledati na internet stranici autora na ovoj poveznici:
https://www.renkor.ca/blog/gabi-matteo-wedding
A mali dio onih naših amaterskih fotografija koje smo snimali ova dva nezaboravna tjedna pogledajte u ovoj foto galeriji:
