Poezija to go

Dalmatinska kartolina

Dalmatinska kartolina

Naslov_potpis_mali

Konoba blues

Ispod hlada našeg dvora

Di se ćuti vitar s mora

Na stolu je bocun vina

Tu je moja didovina.

Prid konobom moga dide

Još se mogu čut beside

O životu i o trudu

I da ništa ni zaludu

U očima našeg oca

Uvik iskri ista forca

Ruke su mu pune voje

Dok govori bit će boje.

Tim u meni budi viru

Da nam vaja naći miru

I na ovom škrtom škoju

Umiriti dušu svoju

Kada dozri grožđe slatko

Brat će dati ruke svatko

Napunit ćemo maštile

Demejane karatile.

Ništa slaje svitu nima

Nego pit sa susidima

I u onoj staroj robi

Zapivati u konobi


Poezija to go

Vonji dobre voje

Ima li igdi dva zrna soli

Za začinit život ča posta je lešan

Gušta među prste dodat bi tija

Da zavonja ova teća od čovika

Neka dojdu gladni riči

Žedni pisme oli smija

Mater nan je svima ista

Rodila nas Dalmacija

Triba guštat ovi život

Sa malo se proveselit

U najmanjoj se teći more

Skuhat vonje dobre voje


Poezija to go

Život u starpjenstvu

Spominjen se riči pokojnega dida

Čoviku je dono živit u starpjenstvu

I kad mu se pari da je teško brime

Vajo mu se tišit doće boje vrime

Sad iste riči moj otac ponovja

Dok za stolon sidi na katridi dida

S pjaton divjeg zeja i sa žmulon vina

Viruje da grožju biće boja cina

Penson se kako raskjarat mojen sinu

Didovo starpjenstvo i očevu voju

Danas kad sve gušte izila je priša

A u viru čovika uvukla se biša

Kuntenat san puno ča se još spominjen

Riči ča govoru doće boje vrime

Jer u oven današnjen svitu bez mire

Ne znan kako bi živili bez vire


Poezija to go

Biće boje

Tila naša puna žeja

Sve ih ništo vuče mami

Čovik u snu mira nima

Možjani mu skonsumani

Niko s nikin već ne priča

Svi se u se zatvorili

U svom svitu zamotani

Ka šimije poludili

Sa tarace gledan more

Poznal’ iko tu lipotu

Ča čoviku više triba

Nego guštat koju botu

Kada vidin svoje škoje

Odma buden boje voje

Suncu dobar dan poželin

Tišin sebe – biće boje


Poezija to go

Noć po jugu

Jugo moru skuha dušu

Ono riga bote na kraj

Štrapju kapje po ponistri

Mokre laštre ko da plaču

Nigdi živa ni čovika

Zvižje vitar stabla svija

Samo svitlost u birtiji

Daje znake od života

U njoj klapa glave zbila

Ispod glasa lije verse

Pritače ih po žmulima

U kojima svi su gušti


Poezija to go

Ljubav života

Otac se moj oženi sa lozon

Maslina i smokva kumovi bili

U dotu mu donila valižu muke

Za cilo lito posla pune ruke

A što je loza starija bila

Više je pažnje i brige tila

Ka stara cura grintat bi znala

Čim bi karenca dva dana pasala

Zlatni pir s lozon moj otac slavi

Skrivjenih leđa i žuljavih ruku

U srcu je vas život on mora nosit

Svaki dan od nje jubav isprosit

Ma opet kad uvečer on kraj nje sidne

Umoran od dana godine života

Tješi sebe dok gleda grozd što visi

Nikad me s nikin privarila nisi


Poezija to go

Jematva

Bose mlade grožđe gaze

Gole noge tanin crni

Bile puti obraz rumen

Duge kose raspustile

Momci vedri kace pune

Mlade skute više dižu

Fibra u tila udrila

I košuje rastvorila

Vrije tilo vrije vino

Uzavrila i krv mlada

Konoba se zatvorila

Letrika se ugasila

Svitle mrakom prsi bile

Svitle glave tartajuna

Konoba je sva kuntenta

Našla mlada pritedenta


Poezija to go

Život na drače

Ovih san dana slabe voje

Ne tiše me riči biće boje

Okolo mene svak ništo plače

Ka da je život dobija drače

Ol puste priše svit je poludi

A na kvasinu pošli su judi

Više niko vrimena nima

Ni kad je lito ni kad je zima

Tija bi molat suzu ol sriće

Izvadit čovika sa dna vriće

Nek u njemu pisma zazvoni jače

I skonča naš bidni život na drače


Poezija to go

Šalturica mala

Sa otoka našeg cura arivala

Sva joj je dota u valižu stala

Donila svoju staru singericu

Afitala jednu skromnu sobicu

Cila pjaca za nju je znala

Za svih je bila šalturica mala

Dok u noći kasnoj ona bi šila

Klapa bi mlada pod ponistron bila

U pola glasa pismu zapivala

Izajdi na prozor šalturice mala


Poezija to go

Konoba se parićoje

Močidu se karatili

Mizarole i barili

Konoba se sva luštroje

Za jematvu parićoje

Obruči se nabijedu

Purtele sa lojen mažu

Ormala se ferma lisa

Loze škrove i kobila

Pirija je već na tapi

Meška čeka težačića

Šešula u lakomici

A punpini u vridici

Kad kopita zazvonidu

Muli grožje donesedu

Konoba je parićona

Trudon vojon izluštrona


Poezija to go

U konobi moga dida

Karatili i barili

Duge trese i purtele

Bačve koce mizarole

Lakomice i vridice

Loze škrove i kobila

Lisa libonj i poluga

Tartajuni i bocuni

Demejone butiljuni

Vriće misi i maštili

Punpin pirje i kanele

Provini i sumparele

Šešule i pumparele

Svaki svoje misto ima

U konobi moga dida


Poezija to go

Pot i vino

Cidile su niz obraze, po izvodu i po moti

natopale zemju i daržala

slone kapje od težoške poti

Kroz godišće posoljeni pusti trudi i pokore

u jematvi se pritokadu priko praga od konobe

Otoka se i ocidije, stiska se i zavije

da ne bi u lisi ni kapje ostalo

ča je od soli sladoron postalo

Kroz težosku kor i tvordo drivo

pritokadu se sol i slador

pritokadu se pot i vino


Poezija to go

Riči tvoje

U svakoj pismi tvoja nota

U svakoj slici tvoje boje

I kad više tila nima

Duša tvoja s nan počiva

Oči tvoje zatvorene

Spidu viron natopljene

Sniju pismu lugarina

I pletivo grdelina

Riči tvoje opominju

Bude ljude iz sna tuđeg

Zovu da se sebi vrate

Zvone, zvone i rebate

(Ljubi Stipišiću Delmati)

 


Procesija Za križen - mapa

Za križen

Za križen

Ovi dnevi

Zamukla su drevna zvona

Niti ure ne rebate

Umučeć se švere miču

I ferali vosak trate

Ne romoru crikav glave

Bez riči su prazi kalet

Muči cviće sa oltara

I pokora judska stara

Ove noći ove dneve

Isprid grebih Gospodina

Zvone samo škrabatuše

I molitve naše duše


Za križen

Noć promišljanja

Hodamo za tobom raspeti Kriste

U noći što sveto tijelo umrtvi

Poljima našim odzvanjaju psalmi

S davidovih izvora pokore poteklih

Uistinu grijeh je uvijek pred nama

Ponizne glave prignute stoje

Previru misli slabosti tijela

Grči se duša u pokajničkoj boli

Kalvarije nema na kraju puta

Za nas je ovo tek podsjetnik na nju

Noć promišljanja o muci zbog grijeha

Spletenih kroz vjekove u trnovu krunu


Za križen

Noć punog mjeseca

U noći punog mjeseca

Svijetle plameni jezici

Drvu križa na kojem je

Svijetlo svijetla raspeto

Teku kapljice voska

Niz obraze klize suze

Teče pjesma kroz mjesta

Kojima prolazi presveti

Bori se svijetlo sa mrakom

Ljudima pute kazuje

Sve dok sunce u istoku

Mlado jutrom ne uskrsne


Za križen

Putevi križa

Jedan za drugim križevi prolaze

Kroz odsjaj mjeseca sa kamenih putova

Od crkve do crkve od groba do groba

Noseći svaki raspetog Krista

Tužne zvuke majčina plača

Ispred ukrašenih božjih grobova

Sa koljena na koljeno iz godine u godinu

Tišina noći raznosi mjestima

Ispod crnih korotnih velova

Vise otkupljeni svi grijesi ljudski

Od Pilata do Pilata od Heroda do Heroda

Nakupljeni u dušama bijednog čovjeka


Za križen

Noć

“Ima jedna noć”

promukli glos sa podan gradel

miri slušadu

Joke ruke križ vazimju

Tul prikrije grihe naše;

“Spasitelj naš”

Treća štrofa “Kad se uputi”

Škrabatuše noć proporu

Kandiliri niza crikvu

“Pomiluj mene” iz svih garlih

Okolo crikve , niz Vela vrota

Pun je misec

Ima jedna noć


Poezija to go

Mlado sunce

Krvavo je sunce jutros nad Biokovom izašlo

Odraz presvete krvi sa križa Gospodnjeg

I sramote ljudske na očigled svijeta

Uzdiže se krvavo nad mojim Vrbanjom

Dok Isusa na križu Za križen nosimo


Poezija to go

Jutro

Ima jedno jutro

Rasvane kod Svetega Liberota

Puno ga se čekalo.

Varbonj je prid namin

Kalojemo se i čujemo škrabatuše

Kanpanelu gluha su zvona

Prid crikvon čeka svit, puno ih suzu ne more sakrit.

Sva su čela gore

Na kapušontu pod čemprišima, živi gore mortvi dole

Martvih duše ti sahrani di su tvoji odabrani.

Svi kantaduri

Don je veli, još smo u crikvi

Evo sam ti na Križ doša, muke vele jesam proša.

Ima jedno jutro


Za križen od kuće - Veronikin rubac

Za križen od kuće

Ove ću godine dragi Gospodine moliti od kuće.

Ostati ću doma, a ti ćeš lebdjeti nad mojim mjestom,

poljima i lozjima, u rukama križonoše,

zaogrnut velom i gledati kako uvale plaču.

Ove ću godine dragi Gospodine biti tako sam.

U toj noći kada smo uvijek skupa,

neću hodati za tobom, tvojim svjetlom i sjenom,

pjevati naglas, moliti u sebi

i slušati kako odzvanja kamen u utrobi tvrđave.

Ove ću godine dragi Gospodine biti malen.

Malen kao vršak onog trna koji ti je ranio glavu,

nanio bol, prolio krv i ponizio te kako bi meni pokazao

što su zapravo patnja i muka i što je trpljenje.

Ove ću godine dragi Gospodine biti ponizan.

Molit ću za križonošu i njegovu malu pratnju,

da se ne osjećaju usamljeno, da znaju da smo svi s njima,

za njima i u njima, u mislima i molitvama.

Ove ću godine dragi Gospodine naučiti što je muka.

U svakom žulju naših pokojnih, brizi majke, trudu oca,

tuzi prognanika, patnji branitelja,

u svakoj gruboj riječi i rani što tebe izmuči u muci.

Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

 Poezija to go

Moje svjetlo za Vukovar

Moje svjetlo za Vukovar je pjesma

Nju mi nitko ne može ugasiti.

Moje svjetlo za Vukovar su riječi

Njih mi nitko ne može zaustaviti.

Moje svjetlo za Vukovar ste Vi

Vi koji čitate i vjerujete

Da pjesma može biti svjetlo


Poezija to go

Grad bez sna

Na ono što bi trebao biti grad pada mrak

Pokriva jezu i strah na dnu podruma

Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša

Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno

Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja

Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja

Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle

Nismo sigurni koji je danas dan

Toliko iščekivani mir sada unosi nemir

Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti

Toliko je mirno da postaje hladno

Više nismo gladni, ne mislimo na večeru

Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi

Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas

Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo

Čuju se krikovi neljudski i ljudski

Željeli bismo da ova noć prođe što prije

Da se probudimo iz ovog dugog sna

Mislimo na one koji su sada u krevetu

Djeca više ne plaču, a stariji suze liju

Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi

Zar je sada nešto potrebno reći

Bljesak kroz okno osvjetli dolazak

Onih što bi trebali biti ljudi


Vukovar

Heroji ulice

Ulicom grada Vukovara zapaljene svijeće

U mraku kao mala djeca na pločniku

Svježih uspomena s okusom tuge

Ispruženih ruku mole za pažnju

Tisuće djece u toplim domovima

Pod svjetlom izobilja želja

Ne znaju za tugu sa pločnika

Niti prepoznaju okus njen

U studenoj noći topi se vosak

Nestaju mali heroji sa lica zemlje

Samo crne sjene ostaje trag

Imena njihova zapisana nisu

Iza zavjese njeno lice naborano

I prsti što krunicu prebiru

Pogled umoran gleda niz ulicu

Koja gubi snagu svijetla

Opet čuje onaj isti metalni glas

Što para uši kao geler niotkud

Opet ponavlja iste riječi

Da se ne zaboravi grad

Novi će dan sutra doći

Ostati će samo crne sjene

Na pločniku umrtvljene ulice

I grobovi voštanih figura

A iza zavjese njeno lice suzno

Gleda metlu što mete tragove

Djece heroja i svijetla

S ulice grada Vukovara


Poezija to go

Njihove sjene

Uvijek u oluji kroz bljesak munje

Kao da vidim njihove sjene

Duše za nas poklonjenih života

Cijena otkupljenja slobode njene

Premda su daleko da bi me čuli

Vičem kroz grom što nebo para

Znam koliko nama su dali

A ne znam kako reći im hvala


Poezija to go

Na Dunavu duša

Izguljeno sarce materino

Zakopano živo sa tri sina mloda

Raspuklo, rascvalo kad ih je poznalo

A duša njezina još posla ima

Svojega četvortega vajo da nojde sina

Jel mi još živ, di bi moga bit

Komu je on smeto ne more kapit

Deset se godišć duša sa Dunavon nodala

Dok jednega dona ni čorna vrića arivala

Poznala je duša četvortega svojega sina

Zakopala se i ostala

Slomjena, tužna, jedina

Vrime od Božića

Vrime od Božica

Božić u nama

Zvone zvona u tihoj noći

I radost dice što ulicom trče

Čuju se zvuci didove pisme

I miris kuhinje pokojne none

Njihove molitve molimo za stolom

Bog je večeras zajedno s nama

Možda više ništa nije kao prije

Ali Božić se u nama promijenio nije


Na Bodnji don

Bakalor se već navisi

U kopanji kisne tisto

Sve se redi parićoje

Vonjo spizon cilo misto

Otac veli bor je ubra

Dica broke parićala

Mat je s pomjon balotice

Iz škartoca odmotala

A Betlem je uvik isti

I figure i štalica

Ma je čut od naše none

Da je lišje nego lone


Božićni blues

Na Božićno jutro kroz prozor mog Splita

Gledam kako sunce miluje dan

Dok miruju more i njegovi brodi

Sritan san čovik, živim svoj san.

Fala ti Bože što sam Dalmatinac

Pa mi za sriću triba samo malo

Ča mi donesu tvoji dobri vitri

Na ovo moje obiteljsko žalo.

Iz duše sada ovu pismu pišem

Neka to bude moj skromni dar

Za dobre vitre životu mome

I ovaj topli Božićni žar


Božić u Splitu

Sveti je Jure pokriven lancunon

I vrh je Brača dobija kapu

Kozjak i Mosor od glave do pete

Obučeni u bili veštid od sniga

Sve okolo Splita u bilen kuluru

Ka da su tribine sa placa Ajduka

Po kaletan trču i vičedu dica

Vesele se snigu ča ga bura doni

A gradon se ćuti vonj od bakalara

I fritula friških iz kojih se dimi

Skupili se judi ispod stare ure

Svi se veselidu bilemu Božiću


Božićna čestitka

Ne sanjajte bijeli Božić

Nit čarobnih poklona pun borić

Neka mali Isus bude vaš san

Neka vam Božić bude svaki dan

 

Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Jučer danas sutra

Vlak za budućnost

Na balkanskom rendgenu samo je sjena hrvatske kičme

Kralješke raznose genetski indoktrinirani beskičmenjaci

Melju ih u medijskom žrvnju i prahom pune glave naroda

Smiču se izdanci četveroreda i grane osjećaja za svoje

Lome se ogledala povijesti na kojima su obrisi njihovi

Metu se kosti što ih zemlja povraća na očigled svijeta

Vriju prikrivene strasti iz bordela gospođice od tri pedlja

Okupljaju se mušterije s triperima zajedničkih genoma

Rastu novi plodovi sa bulevara generacija krivog srastanja

Grade se nova virtualna odlagališta izmišljenih zločina

U radnim akcijama nabacuju se grijesi na lice Hrvatske

Sirotanovići traže veće lopate za probijanje vlastitih normi

Na peronu povijesti narod se ukrcava u vlak za budućnost

Nema šina na obzoru pruge ni putokaza, a para već zviždi

Crvene marame mašu i karanfili odbora za ispraćaj u sjeni


Poezija to go

U sjeni mrtvih sjena

Slušam i gledam;
Preljevaju se korita licemjerja
S lijeve i desne strane
Natapaju polja neznanja naroda
Bitno postane nebitno
Nebitno bitno
Silna briga za tuđe
Bezdušnost za svoje
Prekrivena istina vapi
Istaknute laži viču
Povijest se ponavlja
Repete do povraćanja
Zaludu je sve
Ne vrijedi ništa
Stalno negdje putujemo
K nečim težimo
Za sve je drugi kriv
Pogotovo desno
Neznanje je napredak
Znanje nazadnost
Ljubav za svoje prezir
Mržnja svojeg hvala
Žao mi je jadnih ljudi
Zaslužili su život
Umoran sam od nabrajanja
Ima još mnogo toga
Slušam i gledam
Oko sebe
Tu
U sjeni mrtvih sjena

 


Poezija to go

Šume ukradene mladosti

U sjeni krošnja šuma spava mladost ukradena

Njezine snove prekriva lišće na lišću uvelo

U kori stabla urezane molitve anđelu čuvaru

Posljednji pozdravi majci i želje voljenoj dragoj

Na kamenu znamen križa i ime s godinom rođenja

Davno uvela ruža i buket poljskog cvijeća

Samo je naizgled tišina jer i vjetar u granama sluša

Zemlju što žalosno priča nedosanjane snove duša

A kad sunce odnese sjene i otare rosne suze

Vjetar će dignuti lišće odvest ga u druge šume

I tamo se pričaju priče nad humkom što krije snove

Ukradene mladosti rane skrite od povijesti nove


Poezija to go

Put od križa

U pete drugega gledadu

Pognutu glovu dole daržidu

Mučidu i potribu po sebi činidu

Po putu savura noge kida

Prašina žedna kupi kor

Izmučeno tilo ostavije slida

Napožono svako na svoj por

Osušila se justa ni suza teć ne more

Bože pogledaj nas i rec morel bit gore

Tila naša rike nosidu

I prezovne ih jame jidu

Zbondu puta kupidi rosu

Kad ‘kako’ zaklani zaspidu

Posijano po zemji mlodo naše sime

Duboko zakopono da nikad već ne nikne

Sve ča je ostalo ča se ni zakopalo

Do danas je somo pontilo i mučalo

Teški friži u očiman njima su ostali

I rane na duši ča su sve pasali


Poezija to go

U kloncu

Izbliđena napaćena

kroz godišća priparćena

Sitna mola nagrišpona

izranjena izfrižona

Provukuje se kroza klonac

kako zečić jedon moli

Stenje bidna izmorena

obroz non je vas u boli

A po bondah svega klonca

bisni pasi se stivojedu

Zubi su in sline puni

dok režidu i lajedu

A u kloncu sve je škuro

sunce nikud ni probilo

Gavranih je jato velo cilo

nebo pripokrilo

U takoven škuren kloncu

vanpiri su se raskotili

Karvi karvi svi bidu se

njezine napit itili

Al in smeta križić moli

na parsiman ča non visi

U ručici ča ga stiska

molo dite njon na sisi

Sakrije ga ona jadna

skuten svojin rakamonin

Pokrije i puk svoj moli

sa pensiron nestimonin

Gavrani non suknje kjuju

pasi bisni skute žeru

Pomalo se sva švojoje

pasovajuć kroz tu gveru

Vanpiri su tad apena

oči svoje izvoltali

Kad križi su se svega puka

ispod skutih ukozali


Poezija to go

Po slidu

Durnji zemja od kopitih

Vrije voda u koritih

Iz daleka oblak čorni

Sa konjima vilu goni

Priko poja širokega

I potoka dubokega

Pasi skviču sve po slidu

Išću kor čarnjenu blidu

Tiradu ih gospodori

I nezna se koje gori

Teško tilu ča ga snojde

Kad ga čorni oblak nojde

U škuro ga obavije

I pasiman ostavije

Nakraj poja klonac tisni

Skviču žešće pasi bisni

Sad si naša sad si naša

Stisnut ćete naša gaša

Svu ćemo te mi satart

Greba ti se neće znat


Poezija to go

Istina

Duboke jame kopali

istinu kako bi zakopali

U zemji čornon judi karvavih ruk

U utrobi glodnon

nagledali se čovičjih muk

Dubje kopali dubje

Grubo pensali grubje

Istinu dole utornuli

Dobro jamu zagornuli

Sa dušon svojon istinu inverugali

Kako bi se osigurali

Da istina nikad ne izojde

Do ušijuh drugih ne dojde

Da nebidu drugi znali

Da su dušu za veruge baratali

Ma je duša u zemji infrulala

I istinu molala da vonka izojde

Oči i uši nojde

A tila bez duše veruge nove kuju

Bizere navukuju

U foje se uvukuju

I truju truju truju druge

Kuju kuju kuju veruge