„Kalifornija je raj na zemlji“ šapnuo je svojim studentima na agronomskom fakultetu u Zagrebu pedesetih godina prošlog stoljeća profesor Šerman, ne znajući da će time potaknuti Miljenka Grgića na putovanje života. Iz tadašnje Jugoslavije pobjegao je mladi enolog sa tridesetak dolara ušivenih u potplat cipele preko granice, do Njemačke, a kasnije preko Kanade do tog raja na zemlji u Kaliforniju. Sve ostalo je povijest. Čitavog života taj mi je put bio uzor i cilj.
A onda sam prije par dana upravo tom rutom preko Zagreba, Frankfurta u Njemačkoj, te zračnog prostora Kanade sletio u San Francisco u Kaliforniji u pratnji moje supruge. Tamo smo se našli s našim kumovima iz Vancouvera, unajmili jedan od tipičnih američkih velikih automobila, te preko Goldena Gate mosta krenuli prema najpoznatijoj vinskoj dolini, onoj rijeke Nape, gdje smo se smjestili u  jednom malom hotelu u gradiću Valejo,  nekad davno glavnom gradu Kalifornije. On nam je bio idealno trodnevno ishodište, nakon bogatog američkog doručka, u pohod vinskim putima, cestom Svete Helene sjeverno preko grada Nape, Yountvillea, Oakvillea, Rutherforda, Zinfandela, Svete Helene, pa sve do Calistoge.
Tako smo već prvi dan, nakon pečene pancete, jaja i kobasica, te obaveznih debelih palačinki sa raznim gustim sirupima, okrjepljeni krenuli prema sjeveru. Prije neposrednog susreta s prostranim vinogradima koji se pružaju s obje strane rute 29. s njene desne strane na malom brežuljku ugledali smo kao nekakav putokaz ili podsjetnik, spomenik vinogradaru-težaku; figuru snažnog čovjeka koji zavija staru vinsku presu. Jasna je to poruka da je ovdje u središtu svega čovjekov rad. U zraku se intenzivno osjećao miris mladog mošta, a onda su se ukrašeni duginim bojama sunca i jutarnje rose polako počeli ukazivati isčekivani prizori nepreglednih, lijepo uređenih vinograda,  s vidno istaknutim natpisima njihovih vlasnika, mahom poznatih svjetskih vinara čiji se obrisi već naslućuju u daljini. Želježničke šine u stopu prate ovu vinsku stazu a po njima svakodnevno predefiniranom rutom vozi „wine train“, poznata atrakcija koja turiste vodi od vinarije do vinarije, na kušanje vina i gastronomskih delicija. Naše primarno odredište bila je vinarija Grgić, ili Grgich Hills Etate, koja se nalazi tik uz samu cestu u mjestu Rutherford u središtu doline, a u kojoj je autor ovog teksta trebao predstaviti svoju Priču o konobi. Pred samom vinarijom pored američke vijori se i hrvatska zastava, a ispred malog vinograda koji čuva uzorke sorti Sauvignon Blanc, Chardonnay, Zinfandel, Petite Sirah, Cabernet Franc, Merlot, Petiti Verdot i Cabernet Sauvignon, zasađena su stabla crvenih ruža.
Na velikom travnjaku sve je bilo spremno za godišnju svečanu večeru članova vinskog kluba, a Stomping grapes festival ili festival gaženja grožđa već je bio započeo. U drvenim maštilima simpatične su cure gazile crno grožđe, a onda bi svojim stopalima ostavile otisak na bijeloj majici na kojoj je pisalo „I STOMPED!“ Ova godina je za obitelj Grgić obljetnička, jer je prije točno 40 godina 1976. u Parizu na poznatom ocjenjivanju na slijepo između kalifornijskih i francuskih vina koje su vodili francuski enolozi i someljeri, upravo Chardonnay Miljenka Grgića koji je tada radio kao enolog u poznatoj vinariji Chateau Montelena, osvojio zlatnu medalju i tako zaokrenuo povijest svjetskog tržišta vina.
Uz čašu Zinfandela i Chardonnaya vrijeme brzo prolazi, pa je tako i sunce zacrvenilo već dobrim dijelom obrane vinograde, a u sam očaravajući suton pridružio nam se najveći živući vinar, čovjek dječjeg osmjeha, pun života premda u svojoj 93. godini; Miljenko Mike Grgić. Hrvatska mu je kaže uvijek u srcu. A stvorio je Mike pravo čudo; ne samo vrhunsko vino, već i veliko, lijepo imanje koje svakodnevno posjećuju i razgledavaju gosti slušajući i kušajući povijest. Upravo objavljena knjiga „A glass full of miracles“ njegova je biografija, životni put i kolekcija mnogih momenata koji su odredili svjetski tijek vinske povijesti. Bila mi je velika čast dobiti na poklon tu još toplu knjigu, a zauzvrat pokloniti svoje dvije knjige vezane za temu konobe, zbog kojih sam se i našao u ovom raju.
Iduća dva dana nastavili smo istim putem posjetivši među ostalim, još dvije kultne vinarije onu Roberta Mondavija, začetnika vinarstva u dolini Nape i učitelja svim tadašnjim vinarima, te Chateau Montelena, prekrasno zdanje vinarije u kojoj je radio i stvorio svoj zlatni Chardonnay Miljenko Grgić.
Prije rastanka s Filkom i Tončijem, koji su se morali vratiti u Kanadu, vrativši se u San Francisco obišli smo Alcatraz prepun fascinantnih priča i sudbina od kojih su mnoge zabilježene originalnim audio ili foto zapisima. Sa Stijene se pruža prekrasan pogled na čitav zaljev, posebno na gradske dokove, koji se čine tako blizu, a zatvorenicima su bili tako daleko. U zatvorskom muzeju i danas se može upoznati jednog od bivših zatvorenika koji je napisao knjigu „Alcatraz # 1259“, Williama Bakera, koji tamo dijeli autograme i spreman je ispričati neke od svojih uzničkih priča.
Naše sljedeće odredište bila je jedna druga dolina, ona Silicijska. Samo naizgled različita od doline Nape, ali zapravo jednako svjetsko čudo, koje je nastalo isključivo enormnim ljudskim radom, entuzijazmom, upornošću, ljubavlju i željom za napredkom.  Umjesto vinograda uz cestu na ruti 101 nalaze se tehnološki parkovi u kojim su svoje upravne zgrade i istraživačke labaratorije zasadili Facebook,  Apple, Google, Oracle, Intel, te mnogi drugi svjetski divovi informacijskih tehnologija. Smjestili smo se u srcu Silicijske doline u San Jose-u kod bračnog para Podolski, Marion i Zdravka, koji već dugo godina dolaze u Hrvatsku na moj otok Hvar i već su na neki način postali „domaći“. Oni su pravi ljubitelji kulturne baštine, vrhunski poznavatelji vina, blogeri, a gospodin Zdravko je onako usput i pilot koji je do nedavno bio vlasnik škole letenja. Upravo nas je njegovo pilotsko iskustvo i mali aviončić nekadašnje njegove škole odveo na najuzbudljivije putovanje između dvije doline. Poletjeli smo iz San Jose-a po prekrasnom sunčanom danu načinivši krug oko vrhova tehnoloških giganata te se uputili prema San Francisco-u neprestano škljocajući fotoaparatima s lijeve i desne strane. Preletjeti preko Golden Gate mosta i Alcatraza poseban je doživljaj, kao što je posebno zanimljivo osjetiti i doživjeti ponovni susret s dolinom Nape, ovaj put iz zraka. Sve iz zraka ima neku drugu dimenziju, pregledniju, superiorniju, uzbudljiviju. Sletjeli smo na mali aerodrom u Napi, ručali i okrjepljeni se vratili drugom rutom preko dokova San Francisco-a do San Jose-a.
Kako su zemaljske udaljenosti u Americi prilično velike tako smo za razgledavanje doline unajmili auto, bolje rečeno kamion, ne zato jer nam je trebao, već zato jer je bio najpovoljniji, a i nekako nam je pružio onaj pravi doživljaj putovanja Amerikom uz country glazbu rutom 101 takozvanom „car pool“ trakom kojom se mogu voziti vozila sa dva ili više putnika. Ono što je svakako za preporučiti su tri tamošnja muzeja; Computer History Museum, Tech Museum of Inovation i Intel Museum koji je besplatan a nalazi se u Intelovom kampusu.
Svijet je mali i u to sam se mnogo puta uvjerio, a posebno tog dana kada smo otišli na večeru u restoran Flight u Cupertino-u, tik pored Apple stožera i tamo upoznali Ivana, vlasnika koji je s Hvara i s kojim smo onako po domaću razgovarali na čistom materinjem dijalektu, uz birana jela i vrhunska svjetska vina i poneko domaće.
A onda je nakon dvije doline došao na red i velegrad. Posljednja tri dana u San Francisco-u svojevrsnoj poveznici između dvije doline u kojem je autor ovog teksta nastupio na manifestaciji Croatian Heritage Festival, u Croatian American Cultural Center-u  opet sa svojom pričom o konobi. Zapamtio sam s kojim mi je žarom jedna starija gospođa opisivala tj. prepričavala kako je njen djed imao konobu “tu odmah iza kantuna“ u koju bi navraćali Dalmatinci, ali i drugi željni naše riječi i kapljice. Mnogo je naših ljudi u ovom dijelu svijeta. Doseljavali su se kroz generacije kao ribari, vinogradari, radnici, ugostitelji, ali i visokoobrazovani ljudi u raznim strukama. Svi su oni na neki način izgrađivali ovu zemlju.  I premda se danas izazovno živi, premda je tempo života jak, a udaljenosti velike, ipak još uvijek nastoje održati svoje običaje, kulturu kroz razna druženja i manifestacije.
Domaćin nam je bio naš čovjek Nenad Baračkov, plivački maratonac velikog srca, kojeg u gradu znaju svi po njegovoj otvorenosti i društvenosti. Nenad pliva u oceanu saki dan, bez obzira kakvo je vrijeme, a temperatura mora nije baš uvijek ugodna, a ni struje povoljne, u što smo se uvjerili gledajući njegovu snagu sa poznate „Cliff house“ ladanjske kuće iznad velikih stijena na koje se razbijaju oceanski valovi, a koja je blizu kineske plaže na kojoj naš domaćin svakodnevno pliva.
A San Francisco je svijet za sebe. Grad različitosti, strmih ulica, mirisa oceana, svjetske jet set kreme, i bogate ribarske tradicije. Upravo nas je ta ribarska tradicija privukla na gradske dokove ili kako ih oni zovu „Piers“ i dio koji nosi naziv „Fishermans wharf“, u kojem još uvijek stoje privezani ribarski brodovi, makar u turističke svrhe, a kako bi kušali slatke plodove mora i uživali u pogledu na zaljev.
Rakovi su zaštitni znak ovog dijela Kalifornije, ima ih u izobilju od kozica, jastoga, hlapa, grancigula i kosmeja, a spremaju se na otvorenoj tržnici, te u restoranima od marende do večere i nude servirane u najluđim mogućim dizajnerskim oblicima koji mame neodoljivo. Ne treba ni govoriti kako je poslije ovih specijaliteta najbolje popiti čašu dobrog bijelog vina, a nakon nje još jednu, ako vas po gradu vozi taksi.
Ako je ovo putovanje između dvije doline, onda je San Francisco, kao svijet za sebe, svojevrstan most između ta dva različita svijeta, nekakva galaktička staza kojom se prolazi u potrazi za pričama o  uspjehu malih ljudi koji su  iza sebe ostavili velik i neizbrisiv  trag u ljudskom memorijskom sustavu.
Svako putovanje novo je bogatstvo,  a mi se s ovog puta vraćamo obogaćeni ne samo susretima sa lijepim mjestima, već sa novim poznanstvima i prijateljstvima, te spoznajama o tome što je uspjeh i kako se dolazi do njega, ali iznad svega sa shvaćanjem da je uvijek u središtu svega zapravo čovjek i njegov rad.
Kada je pilot aviona na polasku iz San Franciso-a prema Frankfurtu laganim naginjanjem pokazivao putnicima ljepote i raskoši zaljeva i okolice, sjetio sam se profesora Šermana sa početka ove priče i zaključio da su njegove riječi bile istinite: „Kalifornija je raj na zemlji“.