Category: Putovanja

Vjenčanje u Kanadi

Ovog smo ljeta skratili naš godišnji odmor na Hvaru. Nije bilo lako komprimirati sva ona druženja u samo dva tjedna, ali ta žrtva nije bila uzaludna. Pred nama su bila još dva tjedna godišnjeg odmora koja smo rezervirali za putovanje u Kanadu i vjenčanje Gabriele i Mattea.

Matteo je sin mog kuma Tonča s kojim smo uvijek bili posebno vezani, pa smo znali kako će ta dva tjedna biti pirovanje u pravom smislu, ne samo na dan vjenčanja.

Nakon vrlo ugodnog leta preo Atlantika, Jasna i ja smo sletjeli u Vancouver.

Dočekao nas je kum s njegovim tradicionalnim osmjehom koji zrači akcijom.

Kufere nismo ni raspakirali jer već ujutro letimo za Calgary. Tamo će biti vjenčanje jer je Gabriela od tamo, njeni roditelji žive tamo, njena kuća je tamo, pa je red po običaju otići po mladu tamo odakle je.

U Calgariju je kum rezervirao jednu veliku kuću u kojoj je bila reprezentacija s otoka Hvara, nas desetak, svi željni jedno drugoga, uz pun frižider hrane i pića, trenirali smo i spremali se za tu važnu životnu utakmicu.

Calgary nas je ugodno iznenadio mnogo čime posebno čistoćom i lijepim centrom u kojem su kafići i restorani bili puni svaki dan, kao kod nas.

A onda je došao dan vjenčanja.

Već u 10:00 autobus je bio pred našom kućom i mi smo s hrvatskim barjakom krenuli prema kući mlade. Tamburaši su bili već zagrijani, a i mi s njima.

U zraku je bila neka posebno lijepa prijateljska, emocijama nabijena atmosfera, u kojoj smo se svi grlili i zajedno pjevali. I mi hvarani smo se brzo uklopili u tu dragu atmosferu, premda većinu uzvanika nikad prije nismo upoznali.

Svi smo bili kao jedan.

I tako smo u tom zajedništvu isprosili mladu i svi zajedno krenuli u crkvu po blagoslov.

U hrvatskoj župi Majke Božje Bistričke Gabriela i Matteo jedan drugom su rekli DA.

A onda je sve bilo nekako lakše, opuštenije, neposrednije.

Olakšanje, opuštenje i veća razina neposrednosti podignuti su na još veću razinu kada smo se domogli šanka u predivno uređenom kanadsko hrvatskom domu u kojem je bila pripremljena zabava.

A zabava je bila ona prava. Jedan mali narod kao što je naš hrvatski u ovakvim trenucima pokazuje svu svoju raznolikost i raskoš.

Jer tu su na jednom mjestu Hrvati pripadnici svih regija iz Hrvatske ali i iz Bosne i Hercegovine koji svi imaju nešto svoje za pokazati. I svi imaju nešto lijepo i dobro, naravno.

Nadamo se da smo mi dalmatinci pokazali ono najbolje od nas.

Uostalom trenirali smo i pripremali smo se.

I ovim putem čestitamo mladencima Gabrieli i Matteu, ali i roditeljima, Filki i Tonču, te Mariji i Borisu i svoj njihovoj rodbini i prijateljima.

Bila je to zabava i druženje za pamćenje.

Mnogi su rekli da je to bilo najbolje vjenčanje u njihovom životu.

I je.

I sutradan smo se okupili na istom mjestu kako bi zajedno ručali. Preciznije okupili smo se svi mi koji smo u Calgary došli sa strane. A bilo je tu ljudi od svuda, najviše iz Vancouvera, naravno.

Premda smo grla potrošili prošle noći, ipak smo našli snage zapjevati i taj dan. Neka se pamti.

A onda nakon slavlja, ne dođu noći duge, kako kaže stara pjesma, nego dođu dugi dani.

Kum Tonči počastio nas je dvodnevnim putovanjem automobilom do Vancouvera.

To je bilo nezaboravno iskustvo.

Dva dana divote.

Oduševili su nas kanadski nacionali parkovi poput Banfa i tamošnja jezera poput Louise i Moraine i predivan pogled na Rocky Mountain.

Ipak mene je osobno najviše oduševilo iskustvo putovanja dolinom uz jezero Okanagan, koja je po svemu identična dolini Nape u Kalifoniji.

Raj na zemlji.

Bogatsvo voća poput bresaka, jagoda, jabuka, ali posebno bogatstvo vinograda.

Nevjerojatan broj vinarija. Čudo.

Kanada je u našim očima uvijek bila snijeg, led, šume, planine. medvjedi, lososi i hokej na ledu.

A onda smo sjeli na ručak u mjesto Osoyos u kojem je bilo 39 stupnjeva. Onih naših stupnjeva celzijusovih.

Ljudi se oko nas kupaju i voze gondole po jezeru.

Kao da smo negdje na padinama Hvara ili Brača ili Pelješca.

Vrativši se u Vancouver puni dojmova nastavili smo istu shemu kao i u Calgariju. U jednoj kući nas desetak.

Domaćini Filka i Tonči učinili su sve da budemo u istom dobrom svadbenom ritmu.

I mi smo ga održavali.

Našem druženju pridružio bi se dragi barba Pere Beritić, umirovljeni ribar koji nikad ne miruje i koji bi nam donosio losose, one svježe ili one dimljene koje love i pripremaju njegovi prijatelji indijanci s kojima je cijeli život radio.

Barba Pere je enciklopedija povijesti, pa s njim sati cure kao i ono vino koje je kum otvarao…

Tako je bilo svaki dan dva tjedna.

I tako su curila naša druga dva tjedna godišnjeg odmora.

Preživjeli smo prelazak preko visećeg mosta u parku Capilano i za to dobili certifikat.

Umočili smo noge u Pacifik.

Obišli smo olimpijski Vhistler.

Osjetili čar ribarskog mjesta Steveston u kojem su svi naši ribari u Vancouveru, pa tako i kum Tonči započeli svoj put.

Bili smo zadnji dan na misi u našoj crkvi s našim ljudima.

I onda smo se vratili u Hrvatsku.

Zahvalni smo našim domaćinima Filki i Tonču na dvotjednom čašćenju kakvog ćemo pamtiti cijeli život.

A mladencima Gabrieli i Matteu želimo puno zdravlja i sreće u njihovom zajedničkom životu.

Neka ih ozračje kakvo smo imali na ovom njihovom predivnom vjenčanju prati kroz sve dane.

 

Profesionalne fotografije koje su snimili Renata i Korado Pericic (Renkor) a koje dočaravaju kako nam je bilo na vjenčanju možete pogledati na internet stranici autora na ovoj poveznici:

https://www.renkor.ca/blog/gabi-matteo-wedding

A mali dio onih naših amaterskih fotografija koje smo snimali ova dva nezaboravna tjedna pogledajte u ovoj foto galeriji:

 

 

Otok Hvar iz ptičje perspektive

Prije više od pola stoljeća, u srcu otoka Hvara, u njegovom Starogradskom polju, napravljena je pista za sljetanje aviona. Bila je tada planirana za nekakavu vojnu, a ne turističku namjenu, ali se nikada nije potpuno dovršila. Tako je taj vrlo vrijedan poljoprivredni resurs, s vinogradima i maslinicima, ostao samo prazan prostor, koji je čekao neka “bolja vremena”. U međuvremenu je turizam na velika vrata došao na naš otok, gosti u redovima čekaju satima na trajektni prijevoz, pa je postojanje zračne luke postao gotovo imperativ. Ipak, bolja vremena kao da još nisu stigla, jer pista je još uvijek neuređena i gotovo potpuno neiskorištena. Tek poneki entuziasti pokušavaju skrenuti pažnju na “avio turizam”, ne samo kao dio turističke ponude, već kao dio altrenativne komunikacije tj mogućnosti dolaska gostiju na naš otok.

Avio prijevoz i panoramski letovi s malim avionima imaju jednak potencijal kao i onaj nautički turizam, a ekološki su daleko bolji za nas kao domaćine, ističu oni.

Ljepote otoka Hvara, čije su mnoge uvale još uvijek nedostupne s kopna, lijepo je doživjet s morske strane, ali ipak nezaboravan i neponovljiv doživljaj je vidjeti njegove čarobne motive iz zraka.

Otočka mjesta, uvale i polja očaravaju svojom ljepotom iz te ptičje perspektive koja jednostavno oduzima dah.

Svatko dakle tko posjeti otok Hvar morao bi doživjeti to neponovljivo iskutvo, te sa sobom ponijeti lijepe uspomene zabilježene u fotografijama iz zraka.

Kao čovjek rođen na otoku oduševljen sam onim što je nemoguće vidjeti sa zemlje iz ove naše ljudske perspektive.

Tek iz visine moguće je shvatiti gdje živimo i što imamo.

Raj na zemlji nije nikakva isprazna fraza, ovo je zaista zemaljski raj.

Nadam se da će i odgovorne institucije napokon iskoristiti ovaj resurs, te pokrenuti nekakav projekt kojim bi se na lijep način dovršila ova nedovršena hvarska priča te ponudila svijetu i oplemenila našu ponudu sadržaja i komunikacijki rasteretila brodski promet prema otoku.

Posebno ističem entuzijazam iskusnog pilota Josipa Novaka koji godinama sa svojim kolegama iz Aero kluba Pharos održava ovu pistu i pokušava ukazati na ovaj turistički biser.

Bila je čast i zadovoljstvo letjeti s njim i napraviti ove fotografije u rano jutro kad otočani još spavaju, ali njihov otok već davno je budan, te zrači neprolaznom ljepotom i šarmom koji osvaja srca. Premda su priložene fotografije snimljene mobitelom skromnih mogućnosti, poslužiti će kao lijepa uspomena, podsjetnik na ono što imamo, te preporuka i poticaj svima za iskustvo ovakvog doživljaja.

Sjećanje na New York

U New York me dovela moja Priča o konobi. Ili sam ja nju odveo tamo. Ne znam točno kako je bilo, ali znam dobro da sam se zaljubio u taj grad i da s velikim zadovoljstvom pišem ove retke prisjećajući se mnogih lijepih trenutaka provedenih u njemu. A bilo je to u dva navrata. Dva puta.

Nikad neću zaboraviti prvi susret s vizurom njegovog centra koju sam ugledao vozeći se preko Queensboro mosta, veličanstvene konstrukcije koja spaja dvije gradske oblasti Queens i Manhattan, a ujedno i dva velika otoka Long Island i Manhattan, preko trećeg otoka Roosevelt Island-a, prelazeći preko kanala East River. Mnogo je toga za vidjeti i mnogo toga impresivnog. Ipak, ovaj članak, posvećujem ljudima, svim onim dragim osobama koje sam susreo u ovom lijepog megapolisu, a koji su učinili da ga doživim na jedan topao i ljudski način. Da nije bilo njih vjerovatno bi ta dva posjeta bili samo uobičajeni turistički izleti sa mnoštvom fotografija ulica, zgrada i spomenika, a ovako je to bilo druženje, zabava, zajedništvo, nova poznanstva i prijateljstva, uostalom to i jest smisao konobe, makar i ove ispričane kroz Priču o konobi.

Jedan od tih ljudi je Jakov Račić, moj domaćin u oba navrata koji me i proveo svojim autom prvi put preko Queensboro mosta i pokazao mi mjesto na kojem je prije više od pola stoljeća, stigavši u New York, nakon što se snašao s poslom, iznajmio stan za 40 $. Sada je tu najamnina oko 4000 $, kaže taj vrijedni, srdačni i komunikativni čovjek, koji bez obzira na svoje godine još uvijek radi i autom odlazi u srce ovog grada koji nikad ne spava, u njegovu žilu kucavicu, petu aveniju, tik do Central parka, gdje je smješten hotel u kojem radi. Zahvalan sam Jakovu ne samo na gostoprimstvu, već i na mnoštvu priča koje mi je ispričao iz njegovog zanimljivog i dinamičnog života, a koje mi je znao pripovjedati dok bi se vozili gradom ili dok bi navečer ispijali neka stara vina koja je imao u njegovoj bogatoj vinoteci. Njegova supruga Carla, temperamentna Brazilka, te sinovi Christian i Mike, sa suprugama i djecom bili su mi kao obitelj. Posebno me zadužila Nataša, Christianova spruga, vrhunska fotografkinja, koja je svojim fotoaparatom zabilježila neke lijepe trenutke druženja uz Priču o konobi. Osim nje, fotografijama su me zadužili i Denis Mijat, te Davor Kokić, dokazani profesionalci u svom poslu. Zahvaljujući njima Priča o konobi u New Yorku dobila je snagu medijske promocije, kao jedan pozitivan društveni događaj.

Moj dolazak u New York inicirao je Mate Mike Šalov. On je u medijima vidio najavu mog gostovanja u Bostonu sa Pričom o konobi, pa je predložio tamošnjem ogranku Hrvatske bratske zajednice koji vodi Johnny Skibola da organiziraju predstavljanje te priče. A Johnny je čovjek od naroda, vješt organizator, komunikator i glazbenik. Okupio je publiku i doveo klapu Astoria, da svojim pjevanjem stvore ugođaj konobe. Josip Lacmanović (utemeljitelj klape) Tomislav Smodlaka, Josip Velčić, Jakov Grgurević, Tonči Žgondić i Srećko Mavrek, članovi su ove drage klape koja je oličenje onog što bi klapa trebala biti; skupina dobrih prijatelja, koji dobro pivaju i dobro se zabavljaju. Dva puta su me ovi dragi ljudi počastili svojim pjevanjem i druženjem, te učinili da Priča o konobi dobije jednu posve drugu dimenziju.

Johnny je organizirao gostovanje moje priče i u poznatom restoranu Dubrovnik u vlasništvu Željka Tomića, a kojeg vodi gospođa Nada Bernić, te u pastoralnom centru župe Svetog Ćirila i Metoda, središnjem duhovnom i svjetovnom okupljalištu naših ljudi, kod tamošnjih dušebrižnika franjevaca i sestara franjevki koji ulažu mnogo napora u osmišljavanje povezivanja hrvastke zajednice; fra Nikola Pašalić, fra Ilija Puljić, fra Željko Barbarić, s. Izabela Galić,s. Lidija Banožić, te s. Anica Matić.

Nezaobilazna osoba u svim događanjima je Ane Mljećka, žena koja ima srce veće od nje same, srdačna i uvijek nasmijana, spremna pomoći. Ane je autorica lijepe knjige “U kominu Ane Mljećke” u kojoj je sačuvala neke stare Mljetske recepte i promovirala našu gastronomsku baštinu.

A gastronomije ne fali, ni kada se posjeti obitelj Čačinović, čiji sam gost bio jedne sunčane nedjelje, nakon mise. Dragan poznati producent čiji je nadimak “Čač” i njegova supruga Gordana, poslovna žena koja kuha za pet, žive malo izvan gradske gužve na lijepom imanju u kojem Čač ima studio. Oni surađuju sa mnogim našim glazbenicima i organiziraju njihove koncerte, a gdje je glazba tu je i druženje i pjevanje, te mnogo toga lijepog za uspomenu.

Bilo mi je posebno drago u New Yorku ponovno sresti moju nekadašnju direktoricu iz IBMa Dinku Kalinić, te mnoge druge drage ljude među kojima i Darka Matošića, ugostitelja koji je srdačno prihvatio priču o konobi i inicirao ideju o uređenju nekog restorana u konobu kao mjestu promicanja naše gastronomske ponude.

Drago mi je što su se neki od ljudi koje sam tamo upoznao u međuvremenu vratili u Hrvatsku, među njima je i Jen Radman, vrijedna mlada žena koja je pokrenula turističku agenciju u Kožinom kod Zadra i započela novi život u domovini.

A među novim poznanstvima vrlo je zanimljivo i ono sa Katherine Rock, ženom naših korijena, koju je Priča o konobi motivirala da istraži svoje hrvatske korijene te da nakon posjeta Šibeniku, svom obiteljskom ishodištu, investira u to mjesto, kupnjom stare kuće u centru koju je uredila i u njoj pokrenula restoran.

Svi ovi ljudi su New York. Oni su moje pozitivno i nezaboravno sjećanje na ovaj velegrad, u kojem se zaista ima što za vidjeti.

Ellis Island, Liberty Island, Statue of Liberty, Empire State Building, Time Square, Rockfeller Center, Central Park, Fifth Avenue, Brooklyn Bridge, Intrepid Museum, Wall Street, China Town, te mnogi drugi lokaliteti i znamenitosti u ovom gradu moraju se vidjeti i doživjeti. Sve je to dio ne tako duge, ali vrlo dinamične i tehnološki impresivne povijesti novog svijeta koji je bio obećana zemlja za mnoge sa starog kontinenta.

Želim se ponovno vratiti u New York, ponovno osjetiti njegov puls, ali iznad svega ponovno sresti, njegovo srce i njegovu dušu; ljude.

 

 

Miki Bratanić Priča o konobi California

Putovanje između dvije doline

„Kalifornija je raj na zemlji“ šapnuo je svojim studentima na agronomskom fakultetu u Zagrebu pedesetih godina prošlog stoljeća profesor Šerman, ne znajući da će time potaknuti Miljenka Grgića na putovanje života. Iz tadašnje Jugoslavije pobjegao je mladi enolog sa tridesetak dolara ušivenih u potplat cipele preko granice, do Njemačke, a kasnije preko Kanade do tog raja na zemlji u Kaliforniju. Sve ostalo je povijest. Čitavog života taj mi je put bio uzor i cilj.
A onda sam prije par dana upravo tom rutom preko Zagreba, Frankfurta u Njemačkoj, te zračnog prostora Kanade sletio u San Francisco u Kaliforniji u pratnji moje supruge. Tamo smo se našli s našim kumovima iz Vancouvera, unajmili jedan od tipičnih američkih velikih automobila, te preko Goldena Gate mosta krenuli prema najpoznatijoj vinskoj dolini, onoj rijeke Nape, gdje smo se smjestili u  jednom malom hotelu u gradiću Valejo,  nekad davno glavnom gradu Kalifornije. On nam je bio idealno trodnevno ishodište, nakon bogatog američkog doručka, u pohod vinskim putima, cestom Svete Helene sjeverno preko grada Nape, Yountvillea, Oakvillea, Rutherforda, Zinfandela, Svete Helene, pa sve do Calistoge.
Tako smo već prvi dan, nakon pečene pancete, jaja i kobasica, te obaveznih debelih palačinki sa raznim gustim sirupima, okrjepljeni krenuli prema sjeveru. Prije neposrednog susreta s prostranim vinogradima koji se pružaju s obje strane rute 29. s njene desne strane na malom brežuljku ugledali smo kao nekakav putokaz ili podsjetnik, spomenik vinogradaru-težaku; figuru snažnog čovjeka koji zavija staru vinsku presu. Jasna je to poruka da je ovdje u središtu svega čovjekov rad. U zraku se intenzivno osjećao miris mladog mošta, a onda su se ukrašeni duginim bojama sunca i jutarnje rose polako počeli ukazivati isčekivani prizori nepreglednih, lijepo uređenih vinograda,  s vidno istaknutim natpisima njihovih vlasnika, mahom poznatih svjetskih vinara čiji se obrisi već naslućuju u daljini. Želježničke šine u stopu prate ovu vinsku stazu a po njima svakodnevno predefiniranom rutom vozi „wine train“, poznata atrakcija koja turiste vodi od vinarije do vinarije, na kušanje vina i gastronomskih delicija. Naše primarno odredište bila je vinarija Grgić, ili Grgich Hills Etate, koja se nalazi tik uz samu cestu u mjestu Rutherford u središtu doline, a u kojoj je autor ovog teksta trebao predstaviti svoju Priču o konobi. Pred samom vinarijom pored američke vijori se i hrvatska zastava, a ispred malog vinograda koji čuva uzorke sorti Sauvignon Blanc, Chardonnay, Zinfandel, Petite Sirah, Cabernet Franc, Merlot, Petiti Verdot i Cabernet Sauvignon, zasađena su stabla crvenih ruža.
Na velikom travnjaku sve je bilo spremno za godišnju svečanu večeru članova vinskog kluba, a Stomping grapes festival ili festival gaženja grožđa već je bio započeo. U drvenim maštilima simpatične su cure gazile crno grožđe, a onda bi svojim stopalima ostavile otisak na bijeloj majici na kojoj je pisalo „I STOMPED!“ Ova godina je za obitelj Grgić obljetnička, jer je prije točno 40 godina 1976. u Parizu na poznatom ocjenjivanju na slijepo između kalifornijskih i francuskih vina koje su vodili francuski enolozi i someljeri, upravo Chardonnay Miljenka Grgića koji je tada radio kao enolog u poznatoj vinariji Chateau Montelena, osvojio zlatnu medalju i tako zaokrenuo povijest svjetskog tržišta vina.
Uz čašu Zinfandela i Chardonnaya vrijeme brzo prolazi, pa je tako i sunce zacrvenilo već dobrim dijelom obrane vinograde, a u sam očaravajući suton pridružio nam se najveći živući vinar, čovjek dječjeg osmjeha, pun života premda u svojoj 93. godini; Miljenko Mike Grgić. Hrvatska mu je kaže uvijek u srcu. A stvorio je Mike pravo čudo; ne samo vrhunsko vino, već i veliko, lijepo imanje koje svakodnevno posjećuju i razgledavaju gosti slušajući i kušajući povijest. Upravo objavljena knjiga „A glass full of miracles“ njegova je biografija, životni put i kolekcija mnogih momenata koji su odredili svjetski tijek vinske povijesti. Bila mi je velika čast dobiti na poklon tu još toplu knjigu, a zauzvrat pokloniti svoje dvije knjige vezane za temu konobe, zbog kojih sam se i našao u ovom raju.
Iduća dva dana nastavili smo istim putem posjetivši među ostalim, još dvije kultne vinarije onu Roberta Mondavija, začetnika vinarstva u dolini Nape i učitelja svim tadašnjim vinarima, te Chateau Montelena, prekrasno zdanje vinarije u kojoj je radio i stvorio svoj zlatni Chardonnay Miljenko Grgić.
Prije rastanka s Filkom i Tončijem, koji su se morali vratiti u Kanadu, vrativši se u San Francisco obišli smo Alcatraz prepun fascinantnih priča i sudbina od kojih su mnoge zabilježene originalnim audio ili foto zapisima. Sa Stijene se pruža prekrasan pogled na čitav zaljev, posebno na gradske dokove, koji se čine tako blizu, a zatvorenicima su bili tako daleko. U zatvorskom muzeju i danas se može upoznati jednog od bivših zatvorenika koji je napisao knjigu „Alcatraz # 1259“, Williama Bakera, koji tamo dijeli autograme i spreman je ispričati neke od svojih uzničkih priča.
Naše sljedeće odredište bila je jedna druga dolina, ona Silicijska. Samo naizgled različita od doline Nape, ali zapravo jednako svjetsko čudo, koje je nastalo isključivo enormnim ljudskim radom, entuzijazmom, upornošću, ljubavlju i željom za napredkom.  Umjesto vinograda uz cestu na ruti 101 nalaze se tehnološki parkovi u kojim su svoje upravne zgrade i istraživačke labaratorije zasadili Facebook,  Apple, Google, Oracle, Intel, te mnogi drugi svjetski divovi informacijskih tehnologija. Smjestili smo se u srcu Silicijske doline u San Jose-u kod bračnog para Podolski, Marion i Zdravka, koji već dugo godina dolaze u Hrvatsku na moj otok Hvar i već su na neki način postali „domaći“. Oni su pravi ljubitelji kulturne baštine, vrhunski poznavatelji vina, blogeri, a gospodin Zdravko je onako usput i pilot koji je do nedavno bio vlasnik škole letenja. Upravo nas je njegovo pilotsko iskustvo i mali aviončić nekadašnje njegove škole odveo na najuzbudljivije putovanje između dvije doline. Poletjeli smo iz San Jose-a po prekrasnom sunčanom danu načinivši krug oko vrhova tehnoloških giganata te se uputili prema San Francisco-u neprestano škljocajući fotoaparatima s lijeve i desne strane. Preletjeti preko Golden Gate mosta i Alcatraza poseban je doživljaj, kao što je posebno zanimljivo osjetiti i doživjeti ponovni susret s dolinom Nape, ovaj put iz zraka. Sve iz zraka ima neku drugu dimenziju, pregledniju, superiorniju, uzbudljiviju. Sletjeli smo na mali aerodrom u Napi, ručali i okrjepljeni se vratili drugom rutom preko dokova San Francisco-a do San Jose-a.
Kako su zemaljske udaljenosti u Americi prilično velike tako smo za razgledavanje doline unajmili auto, bolje rečeno kamion, ne zato jer nam je trebao, već zato jer je bio najpovoljniji, a i nekako nam je pružio onaj pravi doživljaj putovanja Amerikom uz country glazbu rutom 101 takozvanom „car pool“ trakom kojom se mogu voziti vozila sa dva ili više putnika. Ono što je svakako za preporučiti su tri tamošnja muzeja; Computer History Museum, Tech Museum of Inovation i Intel Museum koji je besplatan a nalazi se u Intelovom kampusu.
Svijet je mali i u to sam se mnogo puta uvjerio, a posebno tog dana kada smo otišli na večeru u restoran Flight u Cupertino-u, tik pored Apple stožera i tamo upoznali Ivana, vlasnika koji je s Hvara i s kojim smo onako po domaću razgovarali na čistom materinjem dijalektu, uz birana jela i vrhunska svjetska vina i poneko domaće.
A onda je nakon dvije doline došao na red i velegrad. Posljednja tri dana u San Francisco-u svojevrsnoj poveznici između dvije doline u kojem je autor ovog teksta nastupio na manifestaciji Croatian Heritage Festival, u Croatian American Cultural Center-u  opet sa svojom pričom o konobi. Zapamtio sam s kojim mi je žarom jedna starija gospođa opisivala tj. prepričavala kako je njen djed imao konobu “tu odmah iza kantuna“ u koju bi navraćali Dalmatinci, ali i drugi željni naše riječi i kapljice. Mnogo je naših ljudi u ovom dijelu svijeta. Doseljavali su se kroz generacije kao ribari, vinogradari, radnici, ugostitelji, ali i visokoobrazovani ljudi u raznim strukama. Svi su oni na neki način izgrađivali ovu zemlju.  I premda se danas izazovno živi, premda je tempo života jak, a udaljenosti velike, ipak još uvijek nastoje održati svoje običaje, kulturu kroz razna druženja i manifestacije.
Domaćin nam je bio naš čovjek Nenad Baračkov, plivački maratonac velikog srca, kojeg u gradu znaju svi po njegovoj otvorenosti i društvenosti. Nenad pliva u oceanu saki dan, bez obzira kakvo je vrijeme, a temperatura mora nije baš uvijek ugodna, a ni struje povoljne, u što smo se uvjerili gledajući njegovu snagu sa poznate „Cliff house“ ladanjske kuće iznad velikih stijena na koje se razbijaju oceanski valovi, a koja je blizu kineske plaže na kojoj naš domaćin svakodnevno pliva.
A San Francisco je svijet za sebe. Grad različitosti, strmih ulica, mirisa oceana, svjetske jet set kreme, i bogate ribarske tradicije. Upravo nas je ta ribarska tradicija privukla na gradske dokove ili kako ih oni zovu „Piers“ i dio koji nosi naziv „Fishermans wharf“, u kojem još uvijek stoje privezani ribarski brodovi, makar u turističke svrhe, a kako bi kušali slatke plodove mora i uživali u pogledu na zaljev.
Rakovi su zaštitni znak ovog dijela Kalifornije, ima ih u izobilju od kozica, jastoga, hlapa, grancigula i kosmeja, a spremaju se na otvorenoj tržnici, te u restoranima od marende do večere i nude servirane u najluđim mogućim dizajnerskim oblicima koji mame neodoljivo. Ne treba ni govoriti kako je poslije ovih specijaliteta najbolje popiti čašu dobrog bijelog vina, a nakon nje još jednu, ako vas po gradu vozi taksi.
Ako je ovo putovanje između dvije doline, onda je San Francisco, kao svijet za sebe, svojevrstan most između ta dva različita svijeta, nekakva galaktička staza kojom se prolazi u potrazi za pričama o  uspjehu malih ljudi koji su  iza sebe ostavili velik i neizbrisiv  trag u ljudskom memorijskom sustavu.
Svako putovanje novo je bogatstvo,  a mi se s ovog puta vraćamo obogaćeni ne samo susretima sa lijepim mjestima, već sa novim poznanstvima i prijateljstvima, te spoznajama o tome što je uspjeh i kako se dolazi do njega, ali iznad svega sa shvaćanjem da je uvijek u središtu svega zapravo čovjek i njegov rad.
Kada je pilot aviona na polasku iz San Franciso-a prema Frankfurtu laganim naginjanjem pokazivao putnicima ljepote i raskoši zaljeva i okolice, sjetio sam se profesora Šermana sa početka ove priče i zaključio da su njegove riječi bile istinite: „Kalifornija je raj na zemlji“.

 

Konoba Bratanić Zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske
Konoba Bratanić Zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske