Preko zvijezda do trnja

Moji djedovi bili su partizani. Onaj po majci izvukao je deblji kraj u jednoj od onih „slavnih“ dalmatinskih brigada, prošavši sve i svašta, prenijevši svoga sumještanina preko pontonskoga mosta na Neretvi. Njihovo, tj. moje mjesto Vrbanj, zapalili su talijanski fašisti u siječnju 1943. Ukupno je iz Vrbanja u NOB-u poginulo 48 mladih ljudi.

Stoga, ako postoji netko tko može, zna i treba baštiniti tekovine antifašizma, onda sam to ja i meni slični ljudi, rasterećeni ideoloških podjela i potreba za skrivanjem vlastite prljave prošlosti.

Za vrijeme rata i nakon završetka rata moji su djedovi ostali ono što su bili i prije rata: težaci, te u prvom redu pošteni i čestiti ljudi.

Moji su djedovi bili partizani, ali nisu bili komunisti. Kao što ih većina nije bila.

Ovo sve pišem stoga jer je zloupotreba uzvišene norme antifašizma u Hrvatskoj toliko postala odvratna da je nadmašila i ono već viđeno i proživljeno u Jugoslaviji. Licemjerje i dvoličnost u tom kontekstu poprimilo je tolike razmjere da svaki normalan i malo pismen čovjek to jasno može prepoznati, te više ne treba i ne smije ignorirati. Skrivanje komunizma iza paravana antifašizma nije ništa drugo nego zločin. A to se u Hrvatskoj događa, evo, već četvrt stoljeća. Kao da nije bila dovoljna ista praksa kroz pola stoljeća u Jugoslaviji.

Tekovine komunizma neka baštine oni koji su bili dio te ideologije, ali antifašizam neka ostave na miru. Ovo se, naravno, odnosi na one komuniste koji su okrvavili svoje ruke i koji su u ime svoje ideologije, a u cilju stvaranja Jugoslavije, ubijali „neprijatelje naroda“, a zapravo su ubijali svoje vlastite političke i druge njima imaginarne protivnike.

Nemoralno je i nehumano da nositelji tako svete ljudske misije kao što je antifašizam budu oni ljudi čije se ponašanje ne može nazvati nikako drugačije, nego fašističkim i totalitarističkim.

Gotovo čitavo jedno desetljeće istraživao sam zločine komunizma, te upoznao ono što je dugo bilo vješto skrivano od javnosti. Našao sam tamo mnogo toga ružnog, neljudskog, zvjerskog i nevjerojatno brutalnog. O razmjerima tih zločina da i ne govorim. Gotovo svim tim zločinima zajednički je nazivnik

Jugoslavija, jer je većina tih zločina počinjena u njezino ime i u njezinom interesu.

Anitifašizam i zločini nikako ne smiju imati poveznice. A u nas je to isprepleteno.

Mnogi naši „antifašisti“ nikada nisu ni vidjeli fašiste. Većina njih nije nikada ni vidjela rata. Oni su bili skriveni u svojim partijskim ćelijama i nazivali fašistima svakoga tko je mislio drugačije od njih.

Njihov „antifašizam“ ne predstavlja Hrvatsku kao antifašističku, već isključivo kao fašističku. Oni i danas svugdje vide ustaše, Crkva im je „klerofašistička“, a državni neprijatelj broj jedan im je jedan pjevač.

Isto kao i nekad.

I čim se netko javi tko bi želio reći istinu, odmah postane fašist. Odmah!

Oskvrnuli su i Bleiburg i Jasenovac, skrivajući žrtve s jedne strane i manipulirajući brojem žrtava s druge strane. Nije njima ni do kakvog antifašizma, niti im je stalo do bilo kojih žrtava.

Njihov zločinački poduhvat ostvaruje se u namjeri prikrivanja tragova zločina vlastite ideologije i rodbinske partijske uhljebske baštine, dizanjem prašine s druge strane zločina istim starim metodama.

I nije to nešto prošlo. To se događa danas, pred našim očima, a nažalost događat će se i u budućnosti ako se nešto ne popravi. Hrvatska je u ideološkom građanskom ratu koji nitko nije javno objavio, a on bukti već godinama. Društvene mreže i svi mediji postali su prave bojišnice. Taj rat stalno iniciraju nasljednici komunističkih ideja i Jugoslavije koji Hrvatsku nikada nisu prihvatili kao svoju državu i kojima u Hrvatskoj ništa nije dobro. Najviše ih, naravno, muči istina i druga strana svoje medalje.

Sve to skupa isforsirano dovodi do podjela u narodu. To odgovara mnogima, ne samo političarima. Kao da svi od toga imaju koristi. Podijeli pa vladaj, stara je izreka. Podjele su postale bizarne i tragične, pa se na lijeve i desne dijele čak i znanstvenici i umjetnici, što je neizdrživo. A ne postoji zapravo ništa lijevo i desno. Postoji samo istina i laž. Istina koju ovi navodno desni baš i ne žele puno, i laž koju žele puno ovi navodno lijevi.

Hrvatskoj treba istina. Samo istina.

Ljudi koji skrivaju istinu i koji su proganjali i ubijali druge zbog istine, nikako ne mogu biti dobri ljudi ni predvodnici dobrih ideja i namjera.

Vrijeme je da o Hrvatskoj počnu govoriti ljudi koji Hrvatsku vole. Čiji su djedovi i očevi ginuli za Hrvatsku. I koji na temeljima povijesnih istina žele izgraditi bolju, pravednu i čestitu Hrvatsku.

Preskočili smo preko mnogih nemoralnih stvari koje se nije smjelo preskočiti. Treba se napokon zaustaviti, koliko god je potrebno, i staviti stvari na svoje mjesto. I ljude.

Kada je u proljeće 1945. rat završio, moji su se djedovi vratili živi svojim kućama i radili isto što i prije rata – kopali lozu.

Svoje su petokrake spremili u ladice i započeli novi stari život.

Dok su oni kopali jame u koje su sadili život, neki njihovi „suborci” pod istom onom zvijezdom petokrakom kopali su jame i u njih bacali ljude. Sadili su smrt.

Ranih devedesetih neki novi ljudi pod istom onom zvijezdom petokrakom kopali su nove jame i u njih bacali ljude. I oni su sadili smrt. Zvijezda moga djeda i zvijezde ovih drugih ljudi samo su naizgled iste crvene petokrake. Samo su naizgled iste. Jer kada ih pogledate na čelima ovih drugih ljudi, one su

su nešto sasvim drugo. Nad jamama punima mrtvih ljudi one poprimaju neku sasvim drugu simboliku. One su simbol nečovještva.

Ne čovještva. Simbol ljudi iz kojih je nestao čovjek.

Koja je zvijezda vaša? Koju zvijezdu slijedite? Znate li prepoznati druge ljude pod njihovim zvijezdama?

Nije problem u zvijezdi ili u grbu, jer postojali su oni kao simboli puno prije ovih naših tragedija. Problem je u ljudima koji su te simbole oskvrnuli i okrvavili, te u onim ljudima koji su manipulirali njihovim krvavim tragovima.

Na nama je da se nadvijemo nad jame svih žrtava i u njima prepoznamo ljude, i čovjeka koji je mogao kopati lozu i saditi život, a nečovjek mu je to uskratio posijavši smrt. Ako netko nije spreman to napraviti, znači da u njegovoj ljudskoj jami više nema čovjeka. Taj nije čovjek.

Istinski čovjek uvijek će biti protiv fašizma, spreman obraniti svoj dom i slobodu svoga naroda, a pri tome svoju zvijezdu i grb očuvati neokaljane i časne, zajedno sa svojim ljudskim obrazom. Tomu trebamo težiti i tim putem hodati pa makar do zvijeda preko trnja.

Foto izvor: Muzej Goli otok; fotografija eksponata – Miki Bratanić